Vremeplov: Kako se Zagreb zabavljao proteklih decenija (2)
Sdmsd 01 S

Photo: Mio Vesović

Jurica Pađen o sedamdesetim: Bezbrižno, tolerantno, lagano

Sedamdesete? Imao sam tada dvadeset i koju godinu. Kako se onda zabavljalo? Pa valjda slično kao i danas, samo što je to vrijeme tada imalo jedan nedostatak, što je ujedno bila i prednost. Naime, tad si imal tri kafića ili možda čak pet, na onom điru - Kavkaz, Zvečka, Blato i točno si znal gdje možeš naći ekipu. Drugih mjesta nije ni bilo. Bila je jedna diskoteka - Saloon, i bilo je klubova za svirke: Kulušić, Lap, Studentski centar. I to je funkcioniralo. Ljudi su bili odgajani u tom nekom “pozitivnom duhu”, a vrijeme nekak’ nije bilo “materijalno”. Nije bilo privatnih radio-postaja koje bi morale podilaziti publici, nego su bile državne, nije se ovisilo o marketingu, a urednici su bili na plaći i mogli su puštati ono kaj su mislili da je dobro i kaj se njima sviđalo.

U Beogradu 1974. godine: Husein Hasanefendić i Jurica Pađen

Puštala se dobra muzika, a i radila se dobra muzika. Radila se muzika iz potrebe, iz želje da nešto kažeš, a ne da budeš na telki... Nije još muzika bila pretvorena u bižuteriju kao danas.I dan-danas obrađuju i recikliraju pjesme koje su tada nastale. Postojao je taj duh zajedništva, kojeg danas više nema – svi su dolazili na isto mjesto jer drugih mjesta nije ni bilo. Današnje društvo je postalo disperzirano, eklektično, površno... Svi slušaju sve. Danas klinci stave u fejvorits spot od Metalice i od Dragane Mirković, ravnopravno, kaj je u ono vrijeme bilo nezamislivo. Već je i Abba, koja je fenomenalan bend i imaju super pjesme, bila ispod nivoa. Ono, tko je slušal Abbu, taj je bil seljak.

Jaka je bila autorska rock-scena. Beatlesi, Stonesi, Doorsi, Allman Brothersi, Lue Reed, Frank Zappa. Brit-pop je onda bio puno bolji nego ovaj današnji reciklirani brit-pop. Onda Zepellini, Hendrix, Crieam. Danas više tako velikih, snažnih i utjecajnih bendova nema.

Grupa 220: Jurica Pađen, Husein Hasanefendić, Piko Stančić i Nenad ZubakPo vinile u Trst: Ploče smo nabavljali izvana. Postojale su te neke zajedničke slušaonice, zapalilo bi se joint i slušalo... Riječi su se gledale... To se radilo i doma uz cugu i pljugu. Imali smo gramofone... Bilo je to normalno kao danas mp3 player. Po ploče se išlo u Trst, u Austriju ili Englesku. Onda, kad su krenula licencna izdanja, mogli smo i tu kupovati, iako je ponuda bila vrlo oskudna. Ljudi su imali više vremena jedni za druge. Danas je panika, žurba i to. Svijet danas funkcionira na tom paradoksu – imaš sve više sprava koje ti štede vrijeme, a vremena imaš sve manje. Tad nije bilo toliko tih gadgeta, bilo je više kvalitetnog vremena. Bilo je još i plesnjaka.

U Varšavskoj, na otvorenom, ljeti, i u SC-u. Tam’ su se svirali i koncerti. Svi smo tamo svirali, i Aerodrom i Azra... Svi smo se tamo brusili. Van se izlazilo u osam navečer pa do jedanaest. Jedino je Saloon radil do jedan, dva... Generalno, u 11 si lovil zadnji noćni tramvaj i išel doma. Meni je sused bil Mirko Ilić, pa smo se često vozili doma zadnjim noćnim tramvajima. On mi je napravil omot za prvi album.

Nosile su se traperice, tankerice tj. komandosice, cure su nosile hippy haljine... Hippyđir je bio dominantan. Ali nitko nije zagledao kaj ‘ko nosi jer marki i brendova još nije ni bilo. Tad se nisu reklamirale marke nego radnici. Kad sam putoval po SSSR-u, vid’l sam ogromne reklame radnika s čekićima... Živio rad! Na Zapadu se u to vrijeme reklamirao proizvod, na Istoku se reklamirao čovjek.

Izlazili su ozbiljni glazbeni listovi, kao beogradski Jukebox, na primjer, a naslijedio ga je časopis Rock. U Hrvatskoj je bio vrlo utjecajan i vrlo dobar Polet. S Parnim valjkom sam 1975. izašao na naslovnici Jukeboxa. To je tad bilo važno, točno se sjećam te fotke. Nije tad bilo žutila, nije bilo jeftino, bile su to ozbiljne novine za ozbiljnu publiku. U međuvremenu se nešto desilo i duh je nestao. I Start je tada bio utjecajan i dobar tjednik. Danas, iako pod krinkom “nezavisnosti”, sav tisak je interesno zavisan.

Na neki čudan način, rekao bih da tehnologija instrumenata i nije otišla bog zna kak naprijed. Gitara je gitara, pojačala su ista, kao i efekti i pedale... Ja imam gitaru iz ‘69., a i pojačala su iz tog doba, iako sam ih kupio kasnije. Tad je walkman bio hit gadget.

Slatki umor: Parni valjak 1976. godine, u garderobi poslije svirke

Puno sam tada putovao, prvo s Valjkom, a onda i s Aerodromom, kad sam ga osnoval, pa s Azrom poslije... Znao sam biti na putu, na koncertima, po sto dana godišnje. Od Bitole do Velenja. Pilo se, duvalo i to je to. Ni u tim se stvarima nije otišlo bogznakak naprijed.

Kino i knjige: U klubovima su se puštale ploče, ali se DJ-e nije smatralo glazbenicima kao danas. Oni su se pojavili početkom sedamdesetih, imali su dva gramofona i miksetu. Uglavnom, DJ-i nisu tad govorili večeras imam svirku, nego večeras puštam ploče. Došel si u diskoteku u Šrapčevoj slušat Zepelline, recimo. Hoću ti reći, underground se puštao, nešto što nisi mogao slušat jer nisi imao ploče. Tada sam prvi put čuo Zepelline u diskoteci i pitao sam se iz kojeg je ovo svemira došlo?

Puno se onda putovalo autostopom. I u svijetu je to bil đir. Nije još bilo sveg tog nasilja. Naputoval sam se autostopom k’o lud. Stopom sam ‘74. išao u Amsterdam, u hipijevsku meku. Bil sam i u Londonu, po Grčkoj i tak’. Ne zna se da je i Jimmy Page putoval autostopom kroz Jugu kad je s osamnaest godina išel u Indiju. Tak sam i ja nekak’ s osamnaest počel putovat.

Zagreb u kolažu: Ključna mesta za zabavu sedamdesetih

Kina su bila popularna. Puno se išlo u kino. Sve smo gledali kaj je danas klasika – Sergio Leone, Hitchcock, Fellini... Bili su popularni Kino Zagreb, Balkan, Central, Kino SC... Puno su se čitale knjige. Hesse, Remarque, Kerouac, Irwin Shaw, Norman Mailer, Ruse se puno čitalo, normalno, Dostojevskog, Majakovskog... Mjuza i literatura za marte... Malo mistično, malo dark... Al’ svi to prođu, to je više ono kaj u pubertet spada. Knjige su se stvarno čitale i puno se o tome razgovaralo, komentiralo...

Danas je totalno sve površno. Ljudi se više nisu u stanju fokusirat, ne mogu skupit misli na hrpu i osvijestit sebe u tom nekom svemiru. Nekad ti je nedostatak - prednost. Nedostatak tih sedamdesetih je bilo kaj nije bilo izbora, ali to je bila i prednost jer cijela bi se familija skupila da gleda Malo misto ili bi svi frendovi išli na neki koncert i sutra se samo o tome govorilo, komentiralo. Kod moje bake, na primjer, došlo bi pola susjedstva gledat Malo misto. To je bilo veselo druženje... Danas je to malo nezamislivo.

Na isteku sedamdesetih: Grupa Aerodrom u 'Kulušiću' 1981. godine

Čuj, recimo, tada ti se nije o hrani toliko pričalo. Taj nutricionizam i cijeli taj svemir dijeta bil je totalno nepoznat. Od homoseksualaca ti mi nismo pravili nikakav problem, iako je to bilo pomalo egzotično. Propovijedala se ljubav, flower power. Dominantna filozofija je bila filozofija ljubavi, filozofija nenasilja. Bilo je tada i huligana, ali svodilo se sve to samo na kvartovske šore šakama. Bilo je nekog fair-playa, nije svaki kurac imal pištolj.

Murja je imala puno veći autoritet. Recimo, nije bilo šanse da te oni prebiju, a da ti onda daš intervju novinarima kak’ te murija neovlašteno prebila. Duvalo se, ali kemije nije bilo. Bilo je par narkomana s kojima se nismo družili, bili su oni k’o gubavci... Ali oko te droge nije bilo lažne i licemjerne stege k’o danas – zbog dva grama marihuane završiš u zatvoru, a ak’ prebiješ nekog palicom niš’ ti se ne dogodi.

Naš način života, nekak’ u osnovi, bio je buntovan. Stalno si htio biti drugačiji od ostalih... A danas klinci žele biti baš kao svoji starci – lova, laptopi itd. A mi smo htjeli evoluirat, biti sasvim drugačiji od svojih roditelja. Bilo je nezamislivo da slušamo istu mjuzu k’o starci. Danas nema bunta, samo zabava, samo eutanazija. Nema stava, to je dominantno.

Biti drugačiji: Grupa Aerodrom sa Juricom Pađenom (drugi sleva)

A i komadi su padali na neki duhovni pristup, a ne na neku pilu. To je čak bilo i degutantno. Lagano se preziralo ak’ se netko kurčil dobrim autom ili materijalnim statusom. Komade smo pratili doma, seks je bio totalno bezbrižan. Nitko nije koristio kondome, bar koliko ja znam. Sve je bilo – udri brigu na veselje... Nije se štedilo. Fala bogu, s te strane, ak’ je Freud u pravu u vezi s nekakvim potiskivanjem, ja ne bi’ trebal više imat nikakvih problema u glavi. Sve je tada bilo elementarno k’o crno-bijeli televizor. Nekidan mi jedna kaže: “Zvali su te otrov za tinejdžerke”. Rekal sam joj: “Čuj, sve su preživjele, vjeruj mi”. I nije to uopće otrovno.

A da je bilo, bilo je, jebiga. Nismo se branili od cura koje su nas napadale. Nisi ih moral dugo nagovarat…

(U IDUĆEM NASTAVKU: OSAMDESETE IZ UGLA ZORANA PEZA)

* Tekst originalno objavljen u štampanom izdanju magazina Plan B.

Oceni 5