Nelagode u ljudskom mnoštvu
Done32

Moja religija: Boga prepoznajem oko sebe i u sebi, svu tu bezbrojnost i beskrajnost nijansi života

Photo: thequeerfrontier

Juriš u srednji vijek!

Poslanje

Dok bijah dijete od oca sam podučavan da budem dobar hrišćanin. Crkva i bog bili su za me jedno. Kasnije uvidjeh razliku. Ponori. Jedna strana litice – preozbiljno učenje teološko, druga strana – bog u svemu oko nas i u nama. Još kasnije – razum starosti u meni nađe utočište. Omrznuh one što mi o bogu govore, tim više što sam boga u sebi osjećao sve više i što sam Prirodu oko sebe prepoznavao sve jasnije.

Sad mi je lako. S bogom sam, a oboje smo u prirodi. Niti koga više ima da mi pokazuje pravac ka Njemu, niti ja pristajem da me Njime tješe. Onaj bog s kojim jesam dovoljna je utjeha. Odanost koja se podrazumijeva. Starost mi povrđuje da smo bog i ja jedno, drugima nema mjesta u tom raspoređenom polju ubjeđenja.

Njegov je duh u meni, ja sam u njegovoj beskonačnosti. Ne dozvoljavam nikome da ga iz tih dubina iznosi i, mijeseći ga kvarnim riječima, šporkim djelima pravi od njega šarene kolačiće za pučke panađure.
Ne prihvatam da mi iko predstavlja boga niti da oblikuje moje strahopoštovanje spram Njega. Prihvatam sve ono što od Njega prepoznajem oko sebe i u sebi, svu tu bezbrojnost i beskrajnost nijansi života, od lijepog do ružnog, od lakog do teškog, sve mnoštvo znakova koji mi potvrđuju Njegovu sveprisutnost.

Moj um, kad god se osvrnem na to mnoštvo dešavanja, čujem vječno pulsiranje ljudi, životinja, biljaka i stvari, dolaske i odlaske, rađanja i umiranja, bure i bonace, a sve je tako dobro raspoređeno, prepoznaje Božji čin. To znanje moje o toj silini, ma dokle doseglo, ta emocija koja me razdire ili smiruje, potvrđuju moj religiozni stav. Samo da mi niko od ljudi o tom ništa ne kaže, ne tvrdi, ne utuvljuje prijetnjom ili lažnim obećanjima, samo to – ne! Inače ću se od duboko religioznog čovjeka pretvoriti u obijesnog hulitelja. Ako mi počnu objašnjavati svojim poganim jezicima ono što ja sve vrijeme gajim u svom srcu, u svom mozgu.
Sred prirode, koja je Božija, svugdje gdje je usamljenost evidentna, usamljen ja nijesam

I nikada, sred prirode koja je Njegova, jer je i On njen, u pustari, polumraku šume, na brijegovima i na pučini, svugdje gdje je usamljenost evidentna, usamljen ja nijesam. Niti ima nelagode radi toga. Nelagode su u mnoštvu. Uđem li među ljude, banem li sred gradske vreve, na tribine gdje se prse egzaltirani govornici, na raskrsnicama gdje živalj udara jedno o drugoga - moja usamljenost narasta kao plima. I ja se davim u toj baruštini, neplivač.

Jeres

Džuma. Petak iza podna. Oko džamije razbacani automobili. Obijest onih što su izašli iz skupih vozila trebala bi da utihne kad uđu u bogomolju. Oni drugi što se sada provlače između hrpe metala i guma, oni koji misle i osjećaju drugačije, oni koji su od obaveza, briga i trudbeništva, moraće da se strpe pred gužvom tog besposlenog naroda koji hrli tom činu, molitva je. Zaobiđi, ogluši se, zatvori oči, traži to surovi život od tvoje discipline kojoj si odan, obavezan zadatku.

Tonu danas moji preostali prijatelji u molitvi, nirvana se mota oko njihovih glava. Smirena praznina, naizgled ukroćeno bjesnilo, uspavana savjest, dokazana lojalnost. Zaklinjanje za mnoštvo, umiren strah od smrti, rascvjetana nada. Beskrajna samoživost. Intermezzo samouvjerenih, nehaj neukih, inat učenih. Marionete danas osluškuju najavljena obećanja sa druge strane života, ti se moraš skloniti. Budi uviđavan i ćuti, koga ti možeš pozvati na uljudnost od gomile koja se sabila u ekstremno zajedništvo. Kreni od njih prašnjavom džadom, pohitaj na svoje brdo, zar ne čuješ iza sebe režanje kerbera?!
Usred ljudske vreve: Davim se u toj bari, kao neplivač

Na isti način, na Balkanu, nadiru ovih dana, mjeseci i godina, u svoje bogomolje srpska braća i domoljubno hrvatsko pučanstvo. Jednom će se svi naći, jedan nasuprot drugima, na pustopoljini, sa svojim zastavama i svojim inatom. Juriš u srednji vijek!!! Nadam se da ću umrijeti na vrijeme, prije nego dočekam još jedan obrat memorije mojih preostalih prijatelja, još jedno njihovo skretanje ubjeđenja, da ne vidim novu igračku za nove igre u njihovim životima, u moru provincijske gluposti.

Na pazarni dan

Ljudsko pamćenje – papirna vrteška na vjetru. Odu iz ove varoši, sa ovog tla. Sugrađani. Emigranti budu, ekonomski ili politički, avanturisti. Nestanu iz mog sjećanja moji vrsnici. Nakon pola vijeka se vrate da ovdje umru. Jedva prepoznam njihova ispijena, podbuhla lica, sa ožiljcima koje je na njima urezala tuđina. Uživalac američke penzije ili ubogi starac proćerdanog života u pampasima argentinskim, prispio u zavičaj da umre perač suđa sa Bronxa.

I nijedan od njih, kao da su sve vrijeme travu pasli u njujorškom zoološkom vrtu, ili čuvali kengure u nacionalnim parkovima Australije, da promijene za dlaku navike iz svoje mladosti - u geto bili, u geto se vratili. Džamija ili crkva jedina su njihova izletište, a kućerine u koje su sve vrijeme ugrađivali svoj znoj, krv i suze, jedini spomenici. San kog su vukli od odlaska do dolaska: prazne kuće i oni u njima usamljenici. Niko sem njih u te zgradurine na pustim poljanama napuštenih sela ući neće. Djeca su njina zabavljena drugačijom robijom, unučad sriču druge pjesme na drugom jeziku, supruge su svoje ovi mučenici prije neko vrijeme donijeli u kovčezima i sahranili na grobljima zavičajnim.

Naoružana religija: Po meri lažnih vernikaDošli su, spremni da do kraja urede svu prazninu što je preostala. Da na pazarni dan, sa velikim zlatnim prstenom na malom prstu lijeve i plastičnom brojanicom u šaci desne, loše pozdravljajući na engleskom, još lošije govoreći albanskim (to je onaj arhaični malovaroški jezik pun tuđica slavenskih i turskih, a i one kuse, nakaradne), uđu u kafanu na čaj. Da ih vide, da ih prepoznaju. „Eh! Gdje sam ja sve bio, što sam sve doživio, braćo moja!“ U gluvom trajanju sugrađani.

Bjekstvo

Četiri dana u Zagrebu, među tuđima koji su više tvoji od sveg roda i drugova kojima si okružen. Ovi sa kojima sam, jarani sa grimasom ljubaznosti na licu, iz dana u dan kraj mene prolaznici, sunarodnici, susjedi, kažu: ti u Zagreb, kod njih?!... Moja varoš doista jeste klinika poluzatvorenog tipa. U kojoj sigurno funkcionišu dva odjela: neuropsihijatrijsko i infektivno.

Bjekstvo u Zagreb da bi ti daljina rekla da je sa tobom još uvijek sve u redu usred ove pustinje fanatika, bezočnih srbocrnogoraca, priučenih seljaka da budu štetni činovnici, umišljenih kulturnjaka. Četvorodnevni boravak u Zagrebu – bjekstvo iz ove gluve ledare duha. U ovom bunaru, na čijem dnu reži banalnost, zdrava se riječ utapa kao kamen bačen iz svjetla u grotlo tmine.

Četiri dana u Zagrebu – darovana uspomena da bi se preživio novi udar primitivizma, kad se vratim. I dupla doza ravnodušnosti za koju kažu da je nježnima ljekovita. Iznova ka onima sa jednom knjigom u posjedu sjećanja. Bučne horde provincijalaca kojima je sve ravno do Medine ili stolnog Biograda. Naukovanje u Zagrebu kako se domovina voli i onda kad si na nju ogorčen. Birati je ne možeš, čuvati moraš.

Vilinska konjica

Mirno je, lak vjetar u lišću koje treperi, a dolje u uvali nekoliko barki pred večernji peškafondo – usidrene. Mreškavo je na moru a rumeno na nebesima. Odjednom, iza Kuće, sa strane gdje se osjeća puhanje noćnika, izbija predame, poput eskadre minijaturnih helikoptera, na stotine vilinih konjica. U trenu uplašen, dižem ruke očima, dok se roj insekata mota oko mene. Njihova prozirna krilca ljeskaju na suncu koga isteže linija horizonta. Repovi se gibaju lijevo-desno, a jedva čujan šum njihovih krila sliči šumu udaljenog izvora. Vidim i njihove buljave zelenozlatne oči bez sjaja, članci njihovih repova se gibaju pred mojim licem, sjaj sa krila gasne jer se i svjetlost danja gubi, a oni srećno umiru jer živješe cijeli jedan bijeli dan. Sva igra traje najviše pola minuta. Kao što se namah izdigla iz dubine do mene, ta se masa lijepih insekata sada strmoglavljuje niz stranu, sva u nemiru.

Nadojen čudom osvrnuh se - dan se brzo otopio, a u mojim očima još svjetla i igre. Napisah to veče nadušak dvadesetak pjesama. Nove pjesme stopljene sa starim stihovima koje sam odbolovao prije trideset, četrdeset, pedeset godina.
Smijeh je stanar u potleušicama na periferiji, niko se slađe ne cereka od onih što se životom pate i koji su gladni

Davno, davno napisah i jednu priču. Ima na Krfu mjesto koga zovu Kontokava. U njemu marina. U Kontokavi završava moja priča. Izmislio sam Kontokavu, a volio bih da tamo jednom odem, da vidim kako sam je izmislio. U starim porodicama smijeh je rijedak, ne izbija kikotanje iza debelih zidova i zatvorenih žaluzina. A i onda se samo prigušeno oglasne glas, glasić. Tajanstvene bolesti stanuju u kućama ića i koljenovića. Upoznao sam dosta takvih staništa i ništa dobroga ni lijepoga iz njih nisam ponio. Osim svoje nejasnoće, zbunjenosti, koju su mi dali njihovo kruto držanje i pizma beskrajna na sebe i sve oko sebe. Smijeh je stanar u potleušicama na periferiji, niko se slađe ne cereka od onih što se životom pate i koji su gladni. Kao da se kikotom hrane. U takve kuće ući treba, radost tuge da spoznaš.

Podno Kuće, u dubini kotline, žive nekoliko porodica ubogih. Često čujem kako njihove snahe pjevuše napjeve naučene iz Malesije, odakle su došle nevjestama, a dječica vrište vijajući se baštama. Prost je to svijet, neuk, često i zloban, ali sam voljan da pretrpim te nekotrolisane uzvike, galamu, pokadšto i svađu, kojima se časte međuse, da bi nedugo potom popijevali i smijali se; glas njin stizao bi do moje Kuće, do nebesa. Ponekad s pažnjom, uprkos mrzovolji, osluškujem o čemu pjevaju te zdrave žene, oko čega se svade. Niokočega i nizašto. Taj pučki teatar zna kojiput da me nadahne.

*Esej prenosimo sa prijateljskog sajta Književna sehara

Oceni 5