Reportaža Zorana Žmirića iz 2015: Prvi put u Crnoj Gori
Aapokrl 10 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Kad Betmen śedi na vrhu zgrade i puši marihuanu       

Hrvatska bez 't': Zoran Žmirić ispred grafita na Prevlaci koji je ispisala spretna ruka umjetnika

Ići u Crnu Goru, a ne posjetiti Prevlaku… što reći? Poluotok na ulazu u Boku Kotorsku s lijeve strane ulaska u Bokokotorski zaljev. Prevlaka je duga 2600m i široka od 150 do 500m, površina joj je cca 1 km². Sve sam to izmjerio (wikipedijom).

Poluotok je nenaseljen i obrasao je makijom. U sastavu je Dubrovačke republike do početka 19. stoljeća. Od 1815. do 1918. godine u sastavu je Habsburške monarhije koja na njoj gradi fortifikacijske objekte, a zatim u sastavu kraljevine SHS/ Jugoslavije. Poslije 1945. godine pripala je Hrvatskoj. Prilikom raspada SFRJ, postala je sporno pitanje između SR Jugoslavije i Hrvatske. Kopneni dio pripada Hrvatskoj dok je po privremenom sporazumu iz 2002. priobalni pojas pod zajedničkom nadležnosti Hrvatske i Crne Gore. Da ne bude mjesta dvojbama, na fortifikaciji je spretna ruka umjetnika ispisala (djelomični) naziv naše domovine.

Idealna cesta za iživljavanje: Kilometar go CG granice Na graničnom prijelazu niti kilometar od Prevlake, cesta dušu dala za iživljavanje po gasu. Slobodno. Umjesto radara, na uzvisini vas dočekuju policajac, suncobran i plastična stolica. Policajac čila uz cedevitu. Ko fol gleda osobnu kroz sunčane cvike, a u biti žmiri jer je fjaka prevelika. Rutinski vraća osobnu i promašuje nas za metar. Kužimo ga. Gas. Crna Gora Enter.

Konačno Crna Gora. Naš vozač krivuda bokokotorskim zaljevom, lijevom rukom drži volan, u desnoj mobitel, na liniji Ministarstvo kulture Crne Gore. Odjednom prestiže ga lik u nabrijanom Golfu.

– Pa oca ti očinskog jebem, sad bi bačio ovi mobitel kroz prozor, prestigo te i pljunuo ti u lice!!!!

Kratka pauza.

– Ma ne ti, dušo, nego tu jedan đavo u Golfu! Ma neeee tiiiiii!

Da, ono što je za Amere “Fuck” za Crnogorce je “Jebem ti oca”. Varijacija tipa “oca očinskog” je također zastupljena. Ma što god stajalo iza ove navade, činjenica je da Crnogorci ne psuju majku. Ako se nekome takvo što i omakne, suočen je s rizikom da to plati glavom. To mi je zvučalo mediteranski emotivno, kao da slušam priče sa Sicilije, no s više strana mi je potvrđeno da je nemalo puta zbog psovanja majke pala krv.

Crnogorci vole dokazivati svoj mačizam. Neće propustiti priliku da nadglasaju sugovornika. Ako treba propeti će se na prste i odmjeriti nekoga s visoka ne bi li tako dokazao da je u pravu. Ono što se najčešće događa jest da će vas jednostavno preteći autom u zavoju. Sve je dokazivanje i nadmudrivanje. Crnogorac će se i otresti na svoju djevojku, biti će joj i nevjeran, ali kada djevojka postane supruga taj odnos postaje svetinja. Ma kako nabrijan bio, Crnogorac će poslušati ženin savjet. Majka se cijeni, a žena poštuje.

Stajemo u Kotoru. Da ste me do parkiranja pitali što je Kotor, odgovorio bi “Knights of the Old Republic” (;-)), PC igra izašla 2003. Gamerska prošlost, grijesi iz mladosti… nisam zbog toga loš čovjek, jednostavno sam imao slabosti. Grad je opasan s četiri kilometra dugim zidinama za koje nemam ideju tko ih je gradio, ali mi je od same pomisli na turističku šetnju uz njih, na pamet pao stereotip o crnogorskoj lijenosti. Kako lijenost nema putovnicu, odustajem od pentranja uz zidine i biram šetnju uličicama kroz koje su razbacani hoteli, muzeji, povijesni arhiv… Odluku da u Kotoru dočekamo večer prekida stampedo azijata zakukuljenih u razne oblike pomagala protiv sunčeve svjetlosti pa sjedamo u auto i palimo put Lovćena.

Serpentine u znaku slova M: U čast crnogorske kraljice MileneCestovni pravac Kotor – Cetinje izgrađen je 1884. Zbog savladavanja okomitih lovćenskih litica iznad Kotora, na toj je trasi trogirski arhitekt Josip Slade projektirao 25 serpentina. Priča se po njeguškim kavanama da je Slade bio zaljubljen u crnogorsku kraljicu Milenu, suprugu kralja (knjaza) Nikole I. Petrovića, zbog čega je projektirao serpentine u obliku slova M. Ako se u ovoj priči mene išta pita, rekao bih da ne moraš biti zaljubljen, pogotovo u nekoga čije ime počinje slovom M, pa da projektiraš serpentine koje tako izgledaju.

Prolazeći ovu trasu, priznajem, u nekoliko sam navrata mislio da je vrag došao po svoje. Dva se vozila jedva mimoilaze, a kad u zavoju naletite na autobus, stvar postaje dramatična. Kažu da je sreća što se kraljica nije zvala Olga, jer onda ne bi stizali kući.

Kafana 'Kod Pere na Bukovicu': Pršut, pogača, sir, medovinaNaš je domaćin zaključio kako je za bolje upoznavanje crnogorske tradicije važnije zaustaviti se u najstarijem crnogorskom ugostiteljskom objektu nego li pred Njegoševom kućom, a tko smo mi, inače već gladni i žedni, da proturječimo znanju i iskustvu? Kafana “Kod Pera na Bukovicu” otvorena je davne 1881. godine ukazom kralja Nikole osobno. Danas je vodi simpatični mladić koji nam iznosi specijalitete ovog kraja; sendvič s njeguškim sirom i pršutom, te medovinu. S obzirom na moje prehrambene navike, o pršutu ne mogu reći ništa, no domaća pogača i sir su sjajni. Tu koristim priliku da provjerim kako izgledam jednom tipičnom Crnogorcu. S obzirom da su Crnogorci poznati kao kršni, sa svojim 193 cm i 105 kg, stanem pred svog domaćina i pitam:

– Mogu li ja ovako na oko proći kao Crnogorac.

Ovaj, niži i lakši za 20 cm i toliko kg, mjerka me pa kaže:

– Viđećemo koliko ćeš pojes’ i popit!

Medovina je također sjajna. Riječ je o osvježavajućem napitku koji se priprema tako što se med kuha u vodi sve dok iskuhavanjem ne prestane oslobađati bijelu pjenu koja se tijekom procesa uklanja. Konačno se voda zaslađena medom sprema u vinske bačve gdje fermentacija čini svoje.

Nakon pauze, sjedamo u auto i krećemo dalje. Vežem pojas, a moj vozač u nevjerici gleda u mene i pita:

– Šta to radiš?

– Pa, vežem se.

– Nemoj to čo’če, zamjerit će ti ljudi!

Koji kilometar iznad stižemo na mjesto s kojeg se otvara uznemirujuć i fascinantan prizor. Pogled koji s prijevoja na Lovćenu puca prema horizontu, Crnogorci nazivaju Kameno more. S pravom, to su nepregledni slojevi planina i gudura uokvireni treperavim, gorućim zrakom. To je mjesto spoznaje o poznatom crnogorskom stereotipu – lijenosti. S obzirom da je Crna Gora okovana kamenom, ono s čime se ljeti nose Mostar i Knin (40 C) Crna Gora trpi posvuda. Ohrabrujem svakoga da u tim uvjetima samo prošeta po suncu. Za one koji još ne kuže; na takvim temperaturama ili si usporen ili si mrtav.

Kad smo se dočepali Podgorice i od centra grada do hotela izbjegli još jednu tuču zbog pretjecanja, pred hotelom nas dočekuje ekipa nacionalne TV kuće. Nakon upoznavanja ljudi se ispričavaju što nisu donijeli kameru. Baš tog popodneva dogodila se neka politička zavrzlama zbog koje su sve kamere na terenu. Mole nas da dogovoreni intervju prebacimo za sutra.

– Nikakav problem, ali mogli ste ostaviti poruku na recepciji. Novinarka ne kuži. Njoj je prirodno doći i osobno se ispričati za propust. Tu se po prvi put upoznajemo s crnogorskom ljubaznošću.

Ako među Crnogorcima želite izazvati svađu, recite im da ćete platiti rundu. Neće se libiti čak ni da vas otvorenim dlanom pljesnu po prstima. Također, kad u bircu naručite cugu to je dovoljno učiniti jednom pa da u idućih nekoliko sati piće stiže za stol odmah nakon što iskapite čašu. Nadalje, postoji određeni tempo pristizanja cuge pa ako ne pratite ekipu, ispred vas će se nagomilati pune čaše, što stvara neobjašnjivu nelagodu. Ne tvrdim da je ovo pravilo, ali moje iskustvo kaže da su crnogorske birtije programirane ko matrix i ako se ne snađete, lako možete ispasti iz loopa. Plug me in Trinity!

Cijeli dojam Podgorice ne bi bio potpun da nismo imali sreću upasti u opskurni kafić u koji se ulazi samo telefonskom najavom, a i tada ste na lutriji. Kako smo ušli, nemam pojma, no nakon pustih godina jutro smo dočekali na nogama. Ništa manje nije nas oduševila knjižara “Karver” koju vodi samostalna umjetnica Varja Đukić. Iako u sred sastanka s nekom ekipom koja navlači na teksaški, karizmatična Varja je odvojila vrijeme za nas.

Ipak postoji stvar koja u Crnoj Gori može spustiti atmosferu. Za to je dovoljno reći od kuda ste. Kad dočuju da ste iz Hrvatske, u društvu nastane lagana neugoda. Nakon par udisaja sugovornik kreće ozbiljnim tonom recenzirati učešće Crne Gore u napadu na Hrvatsku zaključujući kako to njihovoj zemlji nije trebalo. Da, Crnogorci definitivno osjećaju krivnju zbog napada na HR, toliku da se to može dijagnosticirati kao nacionalni kompleks. Barem kod onih ljudi koje sam sretao, a njih nije bilo malo.

Običaj: U Crnoj Gori kad sjednes na kavu odmah se organizira otvorenje Underhill Film Festivala.

Iako je stvar vrlo emotivna, s vremenom zna dosaditi, pa je tako i meni došlo preko glave gledati kako se Crnogorci ispričavaju zbog granatiranja Dubrovnika. Vrh se dogodio trećeg dana našeg boravka, u kavani “Njegoš” na Cetinju gdje je simpatični Danilo u tri ujutro valjao viceve koji su bili skoro jednako smiješni kao i njegova urnebesna interpretacija. Kad nas je dobro raspoložene konačno pitao od kuda smo, nakon odgovora nastao je muk. Danilo se uozbiljio, postao potpuno druga osoba. Počeo je priču o raketiranju Konavala. Morao sam intervenirati:

Savjet:  Ako vas zaustavi murija a niste vezani, navodno samo treba izrecitirati tekst s ovog plakata– OK Danilo, reci mi, jesi li ti granatirao Konavle?

– Pa nisam jaaaa, ali ima njih koji ….

– Koliko si ti godina imao kada su ti koji jesu, tukli Konavle?

– Im’o sam sedam godina.

– Ajde Danilo da nastavimo s vicevima. Ovo s ratom je glupo.

– Ali, politika eto, ja imam potrebu…

– OK Danilo, znaš li što je tvoja i moja zadaća od sada nadalje?

– O?

– Na tebi i meni je da generaciju koja dolazi iza nas, naučimo da u slučaju ponovnog sukoba reagiraju drukčije. Da se ne daju izmanipulirati.

– Ajde, dajte čovjeku šta će popit!

– Može piće, ali ovo ja plaćam…

– A ne ne ne neeeee…

Tu se nastavlja ono plaćanju pića… Crnogorac mora platiti piće, tvoje je da ga popiješ. Danilo zove cugu i nastavlja:

– Nego znaš ovaj? Betmena ostavila đevojka i on śedi na vrhu zgrade i puši marihuanu, kad proleti Supermen…..

– Ne znam.

– Dakle, Betmena ostavila đevojka i on śedi na vrhu….

Odron! O kraju vica nešto kasnije.

Cetinje je inače crnogorska prijestolnica dok je Podgorica glavni grad. Da pojednostavim, u Cetinju se stolovalo nakon što je Crna Gora 1878. Berlinskim kongresom dobila neovisnost, dok su 1945. upravna tijela vlasti preseljena u Titograd, današnju Podgoricu. Cetinje je desetak puta manje od Podgorice no krasi ga palača nekadašnjih konzulata europskih država koje su imale diplomatske odnose s Crnom Gorom.

Koliko sam uspio razumjeti političku situaciju u Crnoj Gori, Cetinje je centar pro crnogorske struje, točnije onih stanovnika Crne Gore koji se izjašnjavaju Crnogorcima. S druge pak strane određeni broj žitelja Crne Gore, termin Crnogorac tumači zemljopisnom odrednicom držeći kako su Crnogorci u etničkom smislu Srbi, pravdajući to činjenicom da Crnogorci pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Cetinjski razgovori: 'I Grci su pravoslavci, pa nisu Srbi'

Cetinjani će takvima bez problema odrezati “Ti si onaj što Boga moli da u Kragujevcu padne kiša” pozivajući se na činjenicu da je Crna Gora “od pamtivijeka” kroz Duklju, Zetu i konačno Crnu Goru, razvijala svoju državnu i kulturnu neovisnost. Kako je jedan gost u jednom cetinjskom kafiću objasnio: “I Grci su pravoslavci, pa nisu Srbi”, na što je s drugog kraja šanka stigla potvrda: “Ako su Crnogorci Srbi, onda su Srbi Rusi.” Tko god što rekao, ja koji znam i srpsku i rusku ćirilicu, nisam se snašao s crnogorskim pismom, možda i zato što crnogorska abeceda ima dva slova više; meko “ž” i meko “š” koje Crnogorci, posebice ovo drugo, obilno koriste.

Kako god bilo, u čast stare slave i sjaja, Cetinje je ustavom imenovano prijestolnicom zbog čega je tu smještena i rezidencija predsjednika republike. Danas je Cetinje najpoznatije kao grad kulture u kojemu stasaju nove generacije umjetnika svih usmjerenja.

Uspomena: Zoran Žmirić sa cetinjskom kovačemU jednu od cetinjskih atrakcija spada i kovač koji na ulici kuje i prodaje suvenire, te u pauzi čekićem lupa po nakovnju u ritmu glazbe iz obližnjeg kafića.

– Dobar dan, može jedna fotka?

– Ajde vamo da se slikaš sa mnom.

– OK super, samo biti ce čudno, vi ste majstor, ja nisam.

– A vidim da nisi, jebem ti oca. Dolazi, hehe.

– Hehe.

Odron.

Fore tipa “bit ću otvoren” ili “reći ću ti iskreno” u Crnoj Gori ne postoje. Ne zato što ljudi kalkuliraju, već baš naprotiv zato što nemaju potrebu naglašavati očito. Bez generaliziranja, no ljudi koje sam tu sretao ljubazni su i otvoreni, poseban je užitak razgovarati s njima. Ljudi u Hrvatskoj u komunikaciji imaju potrebu pod svaku cijenu ostaviti dobar dojam na sugovornika, što je vrlo fejk i pozerski. Crnogorci su iskreni ljudi, uvažavaju te ali ti se ne dodvoravaju. Lako je s ljudima kad od prvog slova znaš na čemu ste.

Dužan sam ispričati kraj sage o Danilovom pričanju vica o Batmanu. Naime, ne znam kraj vica, no on stvarno nije bitan, jer… ne vjerujem da može biti bolji od same situacije. Dakle, Danilo odlično raspoložen najavljuje najbolji vic kojeg je naša civilizacija čula. Pa kaže:

– Betmena ostavila đevojka i on śedi na vrhu zgrade i puši marihuanu, kad proleti ti Supermen.

Tu Danilo napravi kretnju rukom i ispusti jedan dugački “vuššššššššš” pa nastavlja:

– A Betmen ti na to podigne glavu i veli Supermenu…”#####”!

I tu Danilo kaže nešto nerazumljivo progutano smijanjem i totalno se otkači od smijeha na što svi u bircu proplaču, a on ohrabren hvata zrak i viče:

– Je takoOOoo da je ovoOOo najbolji vic koji ste čuli?

Naravno, svi dižemo palac gore, gledamo se, sliježemo ramenima i nabijamo si trbušnjake od smijeha.

Kako završava vic? Koga briga!

 Proklipao Merdžan iznad Radošića:  Da je barem kakav svetac pa da odemo na bikijadu.mkerdzo

Od kad sam se vratio iz Crne Gore, nekolicini ljudi sam probio mozak doživljajima. Jedan frend me začuđen pitao: – Pa dobro čovječe, pričaš o Crnoj Gori kao da si bio na Marsu!

Moram objasniti; iako se nalazi tek par stotina kilometara od moje ulice, Crna Gora mi je do sada bila nepoznanica. Za nešto više od toga moram citirati neimenovani izvor iz podgoričkog kafića “Ragina glava”, inače uređenog u stilu britanske serije “Mućke”. Taj je junak nakon višesatnog druženja u miješanom hrvatsko-crnogorskom društvu, na sav glas uzviknuo:

Pičkaa nama svima materina!

I da vam kažem… slažem se s čovjekom. Ta rečenica demistificira sve one napore koji su u posljednjih 25 godina uloženi u to, da nas se uvjeri kako smo različiti.

* Sa dozvolom autora, tekst prenosimo s njegovog bloga

Oceni 5