Vodič kroz djela Mirka Kovača (1)
AAcata 01 S

Photo: partiallynude

Kad bijah prepun tmine

Kovač na kraju svoga književnog puta završava kao pisac koji se konačno othrvao svim onim demonima očaja, koji su se godinama gušali u njegovim knjigama. Ti užasi i gadosti života, što ih ovaj pripovjedač i romansijer tako dugo prikaziva kao utvare, bili su pakleno prenaglašeni, i otud toliko mračnog krešenda u njegovim knjigama. No ipak se na kraju ta dijabolična simfonija, ako promatramo sada već zaokruženi opus, završava jednom dopadljivo melanholičnom kantilenom, kojom kao da sviće. Nije to, međutim, ni utjeha niti svijetli izlaz, nije to nekakva patetična vizija kojom ostarjeli pisac časti svoje čitatelje pri kraju svoga puta, prosvijetljen, nakon proživljenog užasa... Bilo je to samo jedno prirodno mirenje s postojećim stvarima, kao takvim, bila je to tek mudrost ostarjelog romansijera koji odustaje od borbe, izbjegavajući da donese konačni sud o takozvanom životu. Kao da je neko po starost podsjetio ovog pisca da život ipak nije samo agonija, kao što je to godinama mislio, kao da ga je neko opomenuo da zlo ne trijumfuje baš uvijek, kako je to prikazivao, nego da je i dobrota zanimljiva i da nekada i ona ima svoje pobornike, da se nekada događa i ozdravljenje i sreća, da ljudi ipak na kraju vape za kapljicom vedrine i zrnom radosti, nakon one iznurenosti i raspetosti na krstu mračnih strasti. Kao da mu je neko predložio da se na kraju prestane hvatati za vratove s tim utvarama koje će ga ionako nadživjeti, nego da proba, pomireno i iskusno, svjestan neiskorjenjivosti zla, dati i nekoliko tonova blagosti, vilinske ljepote, majestetične poezije, kao zaključak sve te dijabolike, blago, nostalgično i vedro, s puno humora i pronicljivosti, uz neizbježni ironijski osmijehak. Onaj ko je upoznao samo poznog Kovača, po posljednjim knjigama, jamačno bi mogao pomisliti kako je to jedan smiren i pristojan pisac. I sam Kovač kao da je posljednjih godina poželio malo koristi od pisanja, trun sopstvenog zadovoljstva, i zato će se vratiti još jednom porodičnoj istoriji, da je pokuša ispisati u novom dopadljivijem ključu, dati ovog puta sentimentalno. On će čak u to ime i neke stare knjige prekrajati i dopisivati, izbacujući skaredne scene, ublažavajući sablazan, usložnjavajući motivaciju, relaksirajući onu staru napetost i svodeći svoju glasovitu infernalnost na pristojniju i uvjerljiviju mjeru. Kovača u posljednje vrijeme kao da je pohodio dobri duh Andrićev, nadahnuvši ga na dobrotu pripovijedanja, preporučajući mu svagda rad, red, mjeru i odricanje, a u konačnici ga navevši na razna sažimanja.

Štivo iz ludnice

Sve je, naprimjer, u posljednjim knjigama zaključeno tako registrima blagim, kao Vrijeme koje se udaljava, sve je tu uobličeno kao da se događalo izvan vremena, u nekom prostoru u kome trčkaraju još samo sjene, sve je dato kao neka crtica, refleksija, anegdota, zgoda memoarskog tipa, sve je to onda uharmonjeno u dopadljivi roman intime, satvoren od tih simpatičnih zapisa melanholičnog i revijalnog karaktera, iz kojih pokatkad proveje sarkazam spram likova i stvarnih ličnosti, ali gotovo uvijek dobrohotno. Posljednje Kovačeve knjige su nastale umjesnim miksanjem autobiografskih zbitija i obilja drugih događaja, susretima stvarnih i izmišljenih osoba, tumaranjem i prebiranjem po hodnicima prošavšeg, nakon što su sve iluzije odavno raspršene. Sve te riječi kao da su uhvaćene iz tamne provalije sigurnom rukom lovca na vlastite sjene. Kovač, kako priznaje u uvodu svoje posljednje knjige, na koncu želi pripovijedati kao neki svjedok vremena, o ljudima i događajima, o dobu u kome je živio, o sebi samom, bez uljepšavanja i kićenja, o potrazi za vlastitim mjestom koje uvijek izmiče. I neki burleskni i sablažnjivi događaji koji podsjete na starog Kovača, dati ovdje u staroj zapletenosti i s mračnim oreolom, gube onu prijašnju pogubnost i oštricu, nisu više ucjelovljeni u nezaustavljivom rušenju koje obuzima živote njegovih likova. Kovač sebe na kraju vidi gotovo kao nekog smirenog hroničara, on želi biti takav. On se tako sretno vraća u okrilje naše književnosti, uklapajući se u žanrove i sentimente po mjeri naše najbolje tradicije.

A počelo je, u najmanju ruku, drugačije. Kovač se javio kao dvadesetčetverogodišnjak romanom Gubilište 1962. godine, nakon kojeg će jedan kritičar u raspravi predložiti da se mladi autor pošalje ravno u ludnicu. Tom svojom prvom knjigom Kovač ne proturiječi dominantnim temama izravno, ne kritikuje poredak odgovarajući frazom na frazu, kao neki najprisutniji današnji antinacionalistički angažovanik naprimjer, nego miru kanona, tim najboljim tradicijama koje optimistički preporučuju dobrotu, odgovara jednom zaokruženom thanatosovskom poemom koja na kraju ne ostavlja nikakvu nadu. On je tu sabrao najveće očaje, oskrvnuća svega. U toj knjizi se život odmotava zaokruženo kao inferno. Tu se i erotika promiče u bolest, u bljuvanje krvi neposredno prije stapanja dvaju tijela. Na primordijalnu ljepotu utjelovljenu u Elidi, kao simbolu iskonske žene stopljene s južnjačkim podnebljem, nekad tako sposonosnom kod Ujevića ili Hume, najednom se odgovori grijehom i oskrvnućem, pomračenjem uma glavnog junaka koji se obruši na nju i siluje je, što ga zauvijek osuđuje na tamnicu i prokletstvo. Nekom kritičaru neće biti jasno ni šta je tačno Gubilište. Roman? Novela? Esej? Kronika? Sve u jednom, odgovoriće, i ništa. Tadašnja literatura, neispisana, poantiraće, nije bila spremna na takav antiroman. Zar je mladi autor trebao biti obazriv? Kritiku je sluđivalo to beskrajno defilovanje bolesnih, izopačenih, niščih, jurodivih, robijaša, manijaka, to što sve bijaše tako sklono padu, što je sve bilo dezintegrisano i krhko, propadljivo. Glavni junak na kraju ostaje skoljen nezajažljivim zmijama koje stalno vrebaju i napadaju, kao neki zlokobni podsjetnici na grijeh i patnju. Čak i pitomo mediteransko okružje, svo prozračno, zna biti itekako zloćudno. Kovač kao da je čuo Sartra u polemici sa Kamijem, pa poantira da je cijeli svijet tamnica, samo pogdjedje rjeđe naseljena. Šta je tačno Gubilište žanrovski? Nije to znao možda ni sam Kovač, i ne sumnjam da će se već naći neki književnoteorijski mag koji će odgovoriti tačno, ali ostaje činjenica da je jedino u ovom žanru Kovač mogao do apsolutne zaokruženosti naredati sve te dijabolične događaje a da ostanu uvjerljivi, da i dalje imaju svoje opravdanje i vjerodostojno popunjavaju strukturu, kao u nekoj mračnoj poemi.

Svako ko ovome romanu priđe s klasičnim očekivanjem, očekujući uobičajena događanja i likove, neku kroniku ili roman miljea, zastaće s sumnjom pred pretjerivanjima literarnog podrostoka koji je predstavio život kao da govori iz srca pakla. Jedino u ovoj sažetoj i zaokruženoj strukturi, poprilično nekomunikativnoj i somnambulnoj, Kovač je i mogao postići onu intenzivnost doživljaja i protočnost osjećanja, kao da je jedino bijaše važno otvoriti bolnu ranu na luminoznom tijelu neke klasične i blage poetike, ili čitaočeva očekivanja. Nepravedno bi bilo reći da je ovaj roman napisan samo da se ta gnojnica otvori, već je sva ta dijabolika dominantno osjećanje kojim taj mladić želi egocentrično sablazniti klasičnog čitatelja uljuljkanog u nadi. Taj pisac koji je vidio pakao želi mračnu istinu svim unegližejenim sasuti ravno u lice.

U sljedećoj knjizi, u zbirci priča Rane Luke Meštrevića iz 1971. godine, taj autor će u ime sablazni uvesti čak i neke likove i događanja, stvarnije i klasičnije, a podneblje će ostati isto. U posljednjoj verziji te knjige iz 2004. izostao je sveopšti raspad vrijednosti, ta istorija rasula, kao da je sve to izgubilo smisao. Koja su to događanja što se ovdje mijenjaju ubrzano, montirana kao na filmskoj traci? Krupni prizori nekog rušnog grada koji se više nikada neće oporaviti. Neki derutni konak u kojem se čaršafi otkuhavaju nakon noćenja, na kojima ostaju tragovi polucije, mrlje krvi, sline, gnjili zubi, krmeljine, sva ta slika epohe i unesrećene bolesne seksualnosti, nad kojom stoje vlasnici konaka, majka pripovjedača, srčani bolesnik, i otac zadužen do grla. Prizor časne sestre Anđelike koja nad septičkom jamom zabija zarđalu injekcijsku iglu pravo u potiljak svome novorođenčetu i baca ga ravno dole, dok sterilna gaza pada za tim djetetom kao velika pahulja. Luka Meštrević, ujak pripovjedača, fotograf i erotoman, otac Anđelikinog djeteta, kolekcionar pornografskih slika mjesnih gospođa, koji će ubrzo također skončati krvavo. Sestra dječaka-pripovjedača koja unezvjereno svako veče odlazi u postelju svome ujaku, ubrzo ostaje trudna i krvari na postelji nakon abortusa, grizući nokte u boli nakon što njen ujak premine, sve dok koji dan kasnije roditelji ne izvuku iz njene postelje i sekretara škole. I sve te riječi, svi ti prizori, poantirani su na kraju jednom jakom lirskom emfazom kojom se ta priča završava, jednim ritmičnim solilokvijem, u kome se pripovjedač, pobrojavajući krhotine tog svijeta, pita da li bi se to sveopšte raspadanje moglo posmatrati iz Božje perspektive, objektivno, što je jedan od najironičnijih završetaka neke poetičke tvorevine u našoj književnosti. U posljednjoj verziji Kovač je tu prenaglašenu istoriju raspada u ovoj priči usložnio motivacijski, napravivši od nje neku priču sjećanja, pobrisavši sve jake scene čedomorstva, abortusa, bluda i rodoskrvnuća. On je suzbio tu sablazan koja se reda iz scene u scenu sve jače, i time valjda postao mudriji, klasičniji, uvjerljiviji pisac.

Ljepota poroka

Druga priča u istoj zbirci, "Tripo Đapić, teškaš", u konačnoj verziji ostala je cjelovitija, ta istorija sablazni je u posljednjem izdanju također očuvana, jer ovdje je najočiglednije skopčana s čvorišnom tačkom čitave strukture. Opet je u centru zbivanja bludnica, Ora, koja u mjesnom boksačkom klubu ide od ruke do ruke, od pesnice glasovitog i krezubog trenera Karakaša do šape najjačeg boksera i diva od čovjeka Tripe Đapića, koji zbog nje napusti ženu i djecu, da bi u međuvremenu proboravila kratko u kući i pripovjedača, tinejdžera i slabića, kao njegova zakonita supruga, na koju je nasrće i njegov otac pijanica, moleći da ga sin pusti samo jednom da obleži snahu: s jednom mišlju, kao i svi u gradu, pojebati Oru, pa onda umrijeti. Na kraju, islužena i slomljena, kurva koja propada, Ora se vraća mladiću što je danima tugovao za njom pod nekim dalekovodima, da joj pomogne da skonča sama sa sobom. I dok se ona pomno sprema na samoubistvo, u gradu se ubrzano vrše neki istovari boksita, udaraju se temelji buduće željezare, stižu vagoni uglja, radničke barake osviću pod snijegom, ali uprkos tome napretku ona nastavlja ispunjavati svoj osobni smak koji je odavno predosjećala, prerezavši na kraju vene uz pomoć svog mladog ljubavnika, kada će zajedno s krvlju oteći sva njena ljubavna povijest. Kod ranog Kovača čovjek se ne može izboriti sa zlom i nesrećom, patnja nadvladava sve, kob trijumfuje. Nikakav društveni progres nije mogao isprati onaj gorak okus nesreće u Orinim ustima koji je zauvijek prati, i ona hrli samouništenju prije svega po zakonima svoje čulnosti i temperamenta, po zakonima krvi i pola, nedokučivog prokletstva, imuna na svako prosvjećenje i nadu. Mladi Kovač cijeni ružnoću i nesreću, on zna kolike su njihove razmjere i zato on uspostavlja te jake opreke, vulgarnost - ispod građanskog mira, iscizeliranost stila - i obilje skarednosti, očekivanje obrazovanog čitatelja - i udar na etablirani ukus. Kovač i u svom sljedećem romanu, Životopis Malvine Trifković, također iz 1971., koristi tu metaforiku sa područja tjelesnog rasapa, bolesti i fizioloških funkcija. On pomno bilježi svaki simptom destrukcije, erotske i smrtne, donoseći opet u registrima montaže slučaj Malvine Trifković, vjerolomne i čulne junakinje, koja iz pravoslavne prosvjetne ženske zadruge bježi s Hrvatom, da bi na kraju završila sa njegovom sestrom u strasnoj lezbejskoj vezi, u još jednoj sablažnjivoj povijesti koja je poantirana mrtvozorničkim katalogom punim turpizama, dostojnim Benovih najmakabresknijih pjesama. Kovač usput koristi priliku da iscrpi i srpski i hrvatski nacionalizam parodirajući te jezike u pismima čuvara tih tradicija, sablažnjenih ljubavlju Malvine i Katarine. Kao i kod Remboa, sva ta turpituda kod Kovača služi čulnoj energiji koja stremi najžešćim izvitoperenjima u pogledu osjetilne zbilje i stvaranju napete atmosfere. Ružnoća kod Kovača postaje dominantno mjesto te intenzivne osjetilnosti, kao reakcija na lukrativnost etablirane ljepote u tada dominantnoj književnosti i uopšte jugoslovenskoj tradiciji. Seksus kod Kovača, kao i kod Bodlera, ima razornu i ekstatičnu, mračnu snagu, dotad neviđenu u našoj književnosti, s jedinim osloncem donekle kod Borisava Stankovića.

U sljedećem romanu Ruganje s dušom iz godine 1976. Kovač će se vratiti interiorizovanoj pripovjedačkoj perspektivi, transponujući pripovjedački iskaz Anđula, pisara porodice Biriš koja se raspada, kako je to već uobičajeno kod Kovača. Ono što će biti kuriozum u ovoj knjizi, to je da ovdje Kovač sav taj raspad daje u formi razvedene poetične konstrukcije, simfonično orkestrirano, što to rasulo sada predstavlja sjetno i vedro. Prikazujući unutrašnje vrijeme te porodične istorije, koristeći se Anđulovim gledištem, on će motivisati i brojne liričeske dionice u kojima su uobličeni skaredni događaji. Centralno mjesto zauzima ovdje Elida, nekrunisana kraljica porodice Biriš, s autoritetom u porodici kakav su muški članovi mogli samo sanjati. Ona je i bludnica, ali u njenoj porodicu kažu: - Ako je i kurva, ponosni smo na nju! Pavši na postelju, spremna na smrt, Elida će dirljivo okupiti svu svoju raskorijenjenu rodbinu. Ta njena smrt će tako biti svečan događaj, i po tome je Kovač uveo nešto novu u već prokušanu tematiku oživjevši te iskorištene motive. Za razliku od Ore, Elida odlazi u smrt sretna i vedra, njen odar je čist, svi njeni se raduju desecima njezinih ljubavnika koji se stiču na sahranu s raznih strana. Sav blud, raspad porodice, rasap svih vrijednosti, zlo i sablazan, postaju ovdje privlačni i lijepi, dati uz mnogo blagosti i humora. Naročito su te lake note naglašene u posljednjoj verziji romana koja je uvezana nešto rastresitijom i znatno relaksiranijom konstrukcijom u odnosu na onu prvu, i tako se u ovom slučaju Kovačeva prerada pokazala blagodatnom. Svo ono ludilo koje kulja u "Ranama" ovdje je prikazano uz mnogo takta, uglazbljeno, milozvučno, soanjirano. Najpoetičniji događaj je svakako Elidin susret sa Đavolom, mladićem i zavodnikom, koji je dočekuje u nepoznatom gradu i dovodi u svoj stan. Đavo je ovdje kao glumac na sceni, privlačan i šarmantan, nikako Đavo-svodnik, onaj koji navraća na grijeh, nego Đavo-sudionik koji kad zatreba učestvuje u drevnom zanatu skidanja užasa djevičanstva, kao u dobra stara vremena kad se nijedna cura nije mogla udati prije nego je ne obljubi neki stranac. Nakon devet godina provedenih s Đavolom, Elida se vraća u svoj grad, sretna, noseći brojne darove, odškolovana, elegantna i sazrela. Da nisam srela Đavola, priznaće pretkraj života, vjerovatno nikad ne bih spoznala šta je to ljubav. Taj posljednji posjet Đavola Elidi koja leži na samrtnoj postelji Kovač će dati kao najpotresniji događaj, lamentirajući nad prolaznoću života.

I sam Đavo će tom prigodom poručiti brojnoj rodbini da ga ne gleda kao zvijer u kavezu, nego da ga osjećaju kao tužnu svojtu, jer nije počinio nikakvo zlo. Sablazan data poetično i s mnogo humora i vedrine, to je ono po čemu je Kovač drugačiji u odnosu na druge jugoslovenske stvarnosnike, Živojina Pavlovića, Bulatovića ili Dragoslava Mihailovića, Vidosava Stevanovića. Erotske scene, smrt, ubistvo, rodoskrvnuće kod Kovača nisu uvijek predstavljeni naprvu i odurno, odbojno, kao nešto što bi ponajprije trebalo izazvati gađenje i mrak. On i erotikom i opscenošću uopšte ne želi rušiti neke tabue, tvrdo i šokantno, nego jednostavno sve to dovesti do estetske širine i relevancije. Slučaj pater familiasa Josifa Biriša koji život provede u stalnoj potrazi za gadostima, kao rob raspusna života, poima se ovdje kao najnormalnija stavka porodične istorije, koju potisnu i drugi događaji i likovi. Taj slučaj oca ovog puta ne nosi nikakvu destruktivnu snagu, već samo ostaje spomenik obiteljskog srozavanja. Jedino u tom začudnom melanžu turpitude i kamernosti podnošljiva je voluptuozna scena u kojoj razbojnik Antun na samrtničkoj postelji siluje svoju prelijepu rođaku Elidu, nakon godina žudnje, zaronivši glavu među njene veličanstvene dojke, razmaknuvši njena nemoćna bedra, da bi nešto kasnije postao dobročinitelj okajavši svoje stare grijehe.

Zlo i dobro su bliski, granica je propusna i gotovo nevidljiva. Sumirajući svoju poetičku prošlost, Kovač će u prvom izdanju Evropske truleži (1986) i istaknuti da je kritiku možda više sablažnjavalo to sveprisustvo zla koje on naglašavao u svojim knjigama, nego estetski šokovi ili neke antikomunističke sentence. I sam konac romana, u posljednjoj sceni kojom se stavlja tačka na konačni raspad porodice Biriš, izrađen je u vedrim tonovima i prozračnoj atmosferi. Posljednji izdanak loze Biriša, maloumnik Goja odlazi u manastir negdje na jugu sav veseo i ushićen, pjevajući i zavijajući, da se konačno završi ta povijest popadanja.Tu privlačnost sablazni, zločina i smrti, mračne ekscentričnosti, Kovač će također izraditi u svojoj zbirci priča "Nebeski zaručnici" iz 1987. godine. Uz svaku smrt tu iskrsne neki uzbudljiv detalj, od kakve erotske zgode do trivijalne radnje, svakidašnje stvari koja narušava i razblažava tragičnost. Kovač se tu uopšte ne grozi smrti, kao da je život smrt, a smrt život, bar ponekad. Smrt je kod Kovača uzbudljiva činjenica koja nadahnjuje da se drugačije sagledava život. Često koristeći motiv dvojnika, njegovi likovi se u konačnici tu susreću sa samim sobom, uzimajući baš tu spoznaju presudno, kao smrtnu uru.

*Nastaviće se

Oceni 5