TV serija: “Trust” (2018)
Truss 02 S

Impresivna uloga: Donald Sutherland kao John Paul Getty

Photo: tvseriesfinale.com

Kad bogati plaču

Nije rijedak slučaj da se istovremeno ili gotovo istovremeno pojave dva filma, igrana i/ili dokumentarna, koji se bave istom temom. Posljednji takav slučaj imali smo prošle godine, filmove „Churchill“ i „Darkest Hour“, oba o Winstonu Chruchillu, s time što je ovaj potonji bio zapaženiji i donio je Garyju Oldmanu Oscara za najbolju mušku ulogu. Nekoliko godina ranije imali smo dva filma o napadu na Bijelu kuću u razmaku od par mjeseci: „Olympus Has Fallen“ i „White House Down“. Ima takvih primjera sijaset, ali primjeri filma i TV serije koji se bave istom temom a koji se pojave jedan za drugim mnogo su rjeđi.

Jedan imamo ovdje. Prije nekoliko mjeseci u kinima (i na torrentima) se pojavio film „All The Money In The World“ Ridleyja Scotta s Christopherom Plummerom, Marcom Wahlbergom i Michelle Williams u glavnim ulogama. Film nije prošao baš bajno na blagajnama, a za sobom je vukao dugu i neugodnu sjenu jer je već bio snimljen s Kevinom Spaceyjem u ulozi patrijarha Gettyja, no kako je baš u to vrijeme izbio veliki seks skandal u kome se našao i Spacey (koji je navodno volio mladim dečkima dirati piše), film je na brzinu morao biti ponovno snimljen, scene sa Spaceyem su izbačene, a časna starina Plummer je u desetak dana snimio svoje i zaradio nominaciju za Oscara.

A samo par mjeseci kasnije (film je premijeru imao uoči Nove godine) evo nam i serije koja se bavi istom temom. I nju su radile face od zanata: scenarist Simon Beaufoy i redatelj Danny Boyle, koji su prethodno već surađivali na precijenjenom „Slumdog Millionaire“ i potcijenjenom „127 Hours“. Glumačka postava je također da se izvrnu labrte: Donald Sutherland, Hillary Swank, Brendan Fraser… Snimano je na autentičnim lokacijama u Italiji i Engleskoj, skupa produkcija, dakle sve po JUS-u…

Serija je (kao i film) inspirirana istinitim događajem iz davne 1973. kada je cijeli svijet napeto pratio dramu oko jedne od najbogatijih dinastija svijeta koju je utemeljio naftni magnat Paul Getty (Sutherland), kada je njegovog unuka Johna Paula Gettyja III (mladi Harris Dickinson) otela talijanska mafija. Ono što je uslijedilo, a prikazano je i na filmu i u seriji, sjajan je prikaz pohlepe, gramzivosti, dekadencije i totalne bezosjećajnosti jedne obitelji koja pliva u novcu, ali joj taj novac nije uspio donijeti sreću. Čak naprotiv, donio im je nesreću. U tolikim količinama da je o tome snimljen i film i serija, a nesreće je ostalo dovoljno bar još za jedan dokumentarac…

Serija počinje ekstravagantno, u tipičnom Boyleovom stilu, sjajnom uvodnom sekvencom leteće kamere koja kreće od znaka Hollywood (pored kojeg je dodano 1973 da se zna o kojoj godini je riječ), pa leti do ogromnog i ekstravagantnog imanja Gettyjevih, u usporedbi s kojim je dvorac Carringtona iz „Dinastije“ najobičnija štala – bez zajebancije, prošlo je godina od tada ali nešto se ne sjećam da je matori Blake imao harem od četiri mlade dame koje su se doslovno borile za privilegij da spavaju s njim, a da ne govorim da je Getty umjesto psa čuvara imao – lavicu. Kamera nas uvodi unutar te ogromne vile gdje je u tijeku veliki tulum na kome prisutni, creme de la creme ondašnjeg društva – plešu u ritmu Pink Floydove „Money“ (da, izlizana fora s izlizanom pjesmom, ali ovdje savršeno pristaje). Ovaj dekadentni raspašoj pokvarit će jedna sitnica – samoubojstvo Gettyjevog sina Paula Gettyja II, ogrezlog narkomana koji se izrezbario viljuškom u trbuh naočigled svih uzvanika.

To patrijarha Gettyja stavlja u nezgodnu situaciju jer je Getty II trebao naslijediti njegovo poslovno carstvo. Njegov drugi sin, John Paul Getty Jr. je razmaženo derište, također konstantno nadrogiran, a tračak nade ukaže se kada se pojavi 16-godišnji John Paul Getty III, bonvivan i hedonist koji s djevojkom živi u Rimu. Matori se na čas ponada da bi momak mogao preuzeti uzde obiteljskog biznisa, no kada shvati da je klinac došao do njega samo zato da bi iskamčio pare koje duguje talijanskoj mafiji na konto svog raskalašenog života, odmah ga lifruje natrag u Italiju prvim avionom i ne želi više čuti za njega. Ali čut će, itekako: nekoliko dana kasnije obitelj će dobiti informaciju da je maloga otela talijanska mafija i započet će povuci-potegni natezanje s otmičarima koje će na danje svjetlo i pred oči svjetske javnosti iznijeti svu nakaznost ove super-bogate ali turbo-sjebane obitelji.

Naime, Getty stariji je patološki škrtac, takav da su u usporedbi s njim Baja Patak i Ebenezer Scrooge dobrotvori i mecene. Čovjek na svom imanju ne dopušta gostima da obavljaju telefonske pozive na njegov račun već, ako žele nekoga zvati, moraju koristiti telefonsku govornicu instaliranu u predvoriju i, naravno, sami ubacivati kovanice. Kada sazna da su novine koje svako jutro čita poskupjele, bilježi to u svoju knjižicu troškova i ozbiljno razmišlja da otkaže pretplatu. Kada se vijest o otmici pročuje, organizira konferenciju za novinare na kojoj mrtav ‘ladan saopći kako neće platiti niti centa otkupnine jer ima 14 unučadi i ne želi da svi postanu mete otimača.

Iako se serija bavi ozbiljnom temom, ona je i vrlo zabavna, ne u smislu da ćete se držati za trbuh od smijeha već na crnohumoran, sarkastičan način. Kada batler saopći starom Gettyju vijest da mu je unuk otet, ovaj ga samo pogleda i požali se da je maslac poslužen za doručak pretvrd . Cijela treća epizoda ispričana je kroz flashbackove otetog momka i opisuje razuzdani život Gettyja III u Rimu, u furioznom ritmu, s mnogo pića, kokaina, seksa i svega ostalog čime se mladi razmetni sinovi (ili unuci) bave. Boyle ovdje briljira, dopuštajući kamerama da poput nasrtljivih osa „napadaju“ likove iz svih smjerova, dok Beaufoy minuciozno i urarski precizno dočarava ekscese post-hipijevskog životnog stila.

Odgledao sam prve tri od deset epizoda i čini mi se da svaka ima svog glavnog lika iz čije vizure pratimo priču. Prva epizoda postavlja teren za ono što će se kasnije događati, ali u njoj je najprominentniji stari Getty, treća kao što rekoh pripada otetom nasljedniku, dok je druga urnebesna jer ju pratimo iz vizure Fletchera Chasea (genijalni Brendan Fraser), čovjeka koji rješava stvari, otprilike onako kako je to Mr. Wolf (također sjajni Harvey Keitel) radio u Tarantinovom „Paklenom šundu“. Stari Getty šalje Chasea u Rim da pronađe mladića, no ovaj ne uspijeva, unatoč velikoj torbi do vrha napunjenoj dolarima, čak štoviše uvjeren je da je mladić sam inscenirao otmicu kako bi se domogao novca da plati dugove i nastavi svoj raskalašeni rimski život. (Postoji nekoliko verzija priče o otmici: film nam daje do znanja da je otmica doista bila organizirana, dok serija više ide u smjeru da je sam Getty III sve osmislio, ali je cijela stvar krenula po zlu nakon što je matori odbio platiti otkupninu.)

Fraser je pravo otkrovenje kao Teksašanin, bivši agent CIA koji obavlja poslove za Gettyja. U tipičnom country fazonu, s prevelikim crnim šeširom, tankom bolo kravatom, dubokim čizmama i snažnim teksaškim naglaskom Fraser krade svaku scenu u kojoj se pojavi, uključujući urnebesni početak i završetak epizode gdje gleda izravno u kameru i obraća se publici (Najbolja lajna, kad opisuje 1973. riječima: „Prematora za lude 60-e, premlada za disco”). Chase totalno odudara izgledom i ponašanjem od tog društva bogatuna oko sebe, no za razliku od matorog Gettya zna vrijednost novca kao sredstva uvjeravanja i vrlo je široke ruke kada su stotice u pitanju za neku informaciju ili trag. Fraser je imao jednu dulju pauzu od glume posljednjih pet godina i ovdje se vratio u velikom stilu, u ulozi karijere. Najpoznatiji kao mlada verzija Indiane Jonesa iz filmova o Mumiji, ovdje ponovo pokazuje da je sposoban i za ozbiljne uloge: njegove scene s Hillyary Swank, koja tumači očajnu majku Gettyja III, pune su dubine i istinske brige za nestalog momka i čini se da, osim njih dvoje, sve druge boli kurac za njega.

Ostatak glumačke družine nije dobio mnogo prostora da se razmaše, prije svega Swankova, ali vjerujem da će i ona dobiti barem jednu „svoju“ epizodu. U filmu je Michelle Williams imala glavnu ulogu, ovdje je Swankova samo jedan u ansamblu likova. Sutherland je po običaju sjajan kao patrijarh Getty, ali moram priznati da mi je Plummerova izvedba u filmu bila jača. Nije da je on nešto bolji glumac, već je stvar u tome što je veteran Sutherland odigrao mnoštvo ovakvih mračnih, zlobnih likova i to mu je na neki način postao trademark. On ima taj pogled i držanje rođenog zlikovca, beskompromisnog škrca i bešćutnog roditelja i djeda i za njega je to samo još jedna u nizu sličnih uloga. On gušta u njoj i vidi se da mu je sjela k’o budali šamar, pa vas neće razočarati. Ostali likovi za sada su samo skice, čak i bez potencijala da postanu nešto više od toga.

U konačnici, ovo je serija koju vrijedi ošacovati. Beaufoy i Boyle odvode seriju na teren braće Coen miješajući obiteljsku dramu, komediju, satiru i nasilje s totalnim apsurdom (pogledajte samo nadrealnu konverzaciju Abigail i uličnog performera, totalno bizarno a na neku čudnu foru se savršeno uklapa). Dodajte svemu tome hiperstilizirani Boyleov redateljski prosede, preuzet iz njegovih filmova te nekoliko sjajnih uloga, i imate dovoljno razloga da provedete sat vremena tjedno uz „Trust“. A ako vas ništa od toga ne rajca pretjerano, svatko od nas voli gledati probleme bogatih i slavnih i naslađivati se nad njima: ni ja nisam iznad toga, a vjerujem da niste ni vi…

* S dozvolom autora, tekst prenosimo s njegovog bloga

Oceni 5