Reportaža: Kosovom, nogu pred nogu (1)
Pristina

Photo: Ezra Muqolli

Kad imaš dobrog komšiju, rođak ti ne treba

Tokom boravka na Kosovu imao sam običaj da obilazim mjesta u koja došljaci obično ne zalaze. Motao sam svoj umor zaseocima oko Prištine. Vidio ojađena, što napuštena što gotovo prazna, srpska sela pred Prizrenom. Kačaničke staze, koje u čestarima završavaju, odhodao. Oko Ferizaja tražio vraga. Zavlačio se sokacima iznad Islamskog centra u Prištini, u dvorištu džamije Lapi sjedao na pervaz kraj vrata bogomolje i muhabete vodio sa vjernicima dugih brada. Briježnim dijelovima Tophane tražio sagovornike. Pozdravljao uboge ljude pred oronulim kućercima, nedovršenim kućama sa neurednim avlijama. Pio zašećerene čajeve u polumračnim  kafedžinicama, častio pokojeg alkoholičara koji se predamnom, u dronjcima, tresao. Vozikao se gradskim prijevozom do zadnjih stanica slijepih ulica. I razgovarao sa tim svijetom i polusvijetom, gdje god je bilo prilike za takvo što. Na albanskom prvenstveno komunicirajući, kojiput i „ćisto srpski“.

I nigdje ne naiđoh na nasilnike, niko me nije opsovao. Čudio sam se tome i sokolio se. O svom se jadu narod zabavio. Mladost nije razumijevala što joj govorim na slavenskom jeziku, grabeći dalje od mene, a stariji su, nakom kratke stanke i pogledom koji ispituje, odgovarali iskvarenom ekavicom. Kojiput bih pomenuo Prirodnu Albaniju (tada bih govorio na albanskom jeziku), bili su za takvo što, navijali su za takvu opciju. Nisam se mišljenju protivio niti polemisao. „To je pravedno, dokinuti smo još od Londonskog sporazuma, mislimo da smo u pravu, tražimo što je naše bilo, Srbi nisu bili dobri prema nama, istorijsko pravo nas obavezuje na  nacionalno jedinstvo.“ I tako dalje, tome slično...

Jednog popodneva nađoh se u pustom kraju nadomak grada, pred naherenom nastambom od blata i pruća. Prije toga prođoh ulicom koja nosi ime srpskog oficira Koste Novakovića, i to me obradova, dade mi skoposti da i dalje hodam. Uskoro, na omanjem brijegu, pred vratima jedne potleušice, vidjeh starca. Sjedi u naherenoj fotelji od pruća, prekrštenih nogu. Na licu blag osmjeh, kao da su sve radosti svijeta  njemu pripale. Suv i grbav, u staroj ali čistoj odjeći, sa kravatom krivo vezanom oko tankog vrata. Košulja izlizana, ali i ona čista. Prsti kao suve grane koje vire iz koščatih ruku. Cigaršpic sa kraja usana - dimi li dimi. Na rasklimanoj klupici bokalčić rakije, čašica do pola puna. Na  tanjiriću razrezane kriške modrog luka posute krupnom soli.

Nazvah: „sellam alejkum“, hrapavi glas odgovori: „bujrumli“. Sjedoh predanj, ruka ruci. I bih nagrađen razgovorom kakve pisci ovakvih tekstova rado svijećom traže po tamnim vilajetima. Starac bješe vičan poljodjelstvu - vidjeh to po vrtu na kome je, kosinom podno nas, bujalo raznovrsno povrće, bez korova i u zdravini. Živio je sam, reče da mu je žena, nije mnogo prošlo, na ahiret odselila. Natucao je po srpski.

„Vi ste krivi što smo se od vas udaljili. Niste znali, niste htjeli, da u nama vidite komšije. Jeste bilo nevolje, zađevica, poruge, sa svih strana gaziluka, ali smo mogli braća biti u životu od jada i trpnje. Mučno smo živjeli na Kosovu, i oni i mi. Čvrsti sunarodnici, ne po krvi, već po jadu koji nas je obavijao. Neznanče, kad imaš dobrog komšiju, rođak ti ne treba. Vi dobre komšije niste htjeli da budete.

Grdne ste novce od nas uzeli, imanja svoja prodajući. Za koja vam je, tobože, bilo stalo. Kosovo, kolijevka vaša, Kosovo, vaša grobnica. Mamio vas lak život, obećanja iz Beograda. Ugušili smo druženje, razvili hajke. Zaboravili da smo hljeb i so počesto dijelili. Smetnuli ste sa uma da je i ovdje, kao i u Šumadiji, zemlja darovna. A mi smo, potom, i poželjeli da odete. Na kraju smo vas počeli i tući, vraćali što ste nam davali. Znaš, dijete moje, kojiput čeljadetu dodija da bude dobar - to se shvati kao slabost: biti dobar. Nismo vam trebali, niste nam trebali. Kad je stigao Sloba, tikva je pukla. I sad smo u omrazi. Daleko jedni od drugih, pa je svak’ dobio po zasluzi...

Ali, danas, i dalje dobro nije. Ni vama tamo, ni nama ovdje. Vama u grlu, pored „svojih“, tvrd zalogaj tuđine, pa i dalje sanjate da ćete se jednom vratiti, a nama laž, jer ludo vjerujemo da su sa vama otišle i sve naše nevolje. Nije tako... Danas nema Srba i nemamo više koga da krivimo što nam teško ide. I sve teže će biti. Sve češće i sve više, naši jednorodnici postaju naši krvnici. Velika je otimačina, ubistva su sve češća, započeli smo mnogo toga, a kuda to vodi? Politika neće raditi narodu u korist, kad je ona bila za narod. Možda kad je Tito bio u snazi. On je znao da sve odmjeri, u lijevoj batina, u desnoj kruh. Pa ti, robe božji - biraj. Bilo, pa prošlo. Danas, naša mladež bježi od zemlje, bježi iz zemlje. Drže nekakve aparate u rukama, razgovaraju sa onima koji ih ne vide, viču, traže, obećavaju. Sanjari lunjaju gradom, neuredni, kojiput zaurlaju pjesme koje ne razumijem. Prazne su to priče, pusta je takva šetnja. A što me za budućnost omladine pitaš: nju oni ne prepoznaju, a i traže je na mjestima gdje je nema. Još malo, dok njihovi roditelji mogu krave musti i zemlju prevrtati, a potom... haos. Nije dobro, prijatelju, nikako“.

Ostadoh u razgovoru do kasno popodne, sitne rečenice o koječemu. Priznadoh mu da nisam Srbin, on reče da to nema značaja, ovako on govori i Albancima. „Znaju i oni da ne lažem, ali sami neće da priznaju stvarnost.“  

Odoh da tražim nove susrete.

(Nastaviće se)

*Tekst prenosimo s portala Plima uz dozvolu urednika Andreja Nikolaidisa

Oceni 5