Privatna istorija: Zagrebački novi val osamdesetih godina
Astulic 04 S

Zagreb, krajem sedamdesetih: Branimir Štulić zvani Čupko, pre nego što su prozvali Đoni

Photo: Goran Pavelić Pipo

Kad je “Polet” ošišao Čupka, rodio se Đoni

Na zidiću, sa gitarom: Štulić zvani ČupkoUskom, raspucanom betonskom cestom rasklimani je ZET-ov autobus povezivao grad s pustopoljinom ponosno nazvanom Novi Zagreb. Tih kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća, polukružna linija 43 kretala je sa stanice na kraju tek prokopanog pothodnika ispod Glavnog željezničkog kolodvora, doticala socijalistička naselja Sopot, Siget, Trnsko i Savski gaj te završavala u srcu grada, na Mažurancu, tik do HNK. Tu je počinjao život. Sudionici ove priče u to su se doba poznavali, no još niti izbliza nisu znali u kojoj će im se mjeri ispreplesti životni putevi.

U neposrednoj su blizini bili svi sadržaji koji su nam trebali. Odmah kako bismo poispadali iz busa, zauzimale su se pozicije na zidiću kojim je bio opasan park na Mažuranićevu trgu. Do škole, Pete gimnazije, nije bilo daleko. Zvečku smo tek kibicirali, Polet je postojao, ali sjedeći na ciglenom zidiću, nismo ni sanjali da će ubrzo postati “naš”. Njih nekolicina vječno su nas davili svojim gitarama i svojim novim pjesmama. Neki od njih, očito bez fiksnih obrazovnih obveza, visili su na zidu cijele dane, ispraćali nas i dočekivali na povratku iz škole. Čupko je među njima već tada bio najuporniji i najdosadniji.

No trebalo se i vratiti doma. U tmurnu prekosavsku realnost doselio sam se iz centra grada sredinom 70-ih, kao petnaestgodišnji klinac. Na Sigetu je tada postojala samo jedna trgovina, bircevi ili bilo koji drugi oblik ugostiteljske ponude - nula bodova. Ondje gdje je danas središte društvenog i šoping-života glavnoga grada, u širem području Avenue Malla, bila je samo nepregledna ledina... U središtu naselja između nebodera u njegovu prvom dijelu bio je mali park. Pored njega bio je mnogo ambiciozniji i veći “konceptualni” Park mladenaca. Bila je to “tampon-zona” koja je dijelila miroljubivi Siget od ratobornog Trnskog 1, uglavnom naseljenog oficirima armije bivše države. Drugi dio Trnskog, zvan Trnsko 2, bio je već poznat kao rockerska jezgra.

Tko nas je nervirao

Ako su zidić na Mažurancu i aula Filozofskog fakulteta već tada bili pozornice na kojima je Čupko uporno predstavljao svoje pjesme, onda je spomenuti parkić bila vježbaonica u kojoj je nas, domaće, na sigurnosnoj udaljenosti od “kritičkog” središta grada tlačio detaljima svojih “radova u nastajanju”.

Ispred 'Zvečke' 1979: Paolo Sfeci i Jasenko Houra

U međuvremenu smo, ničim izazvani, preko noći dobili priliku uletjeti u velike novine. Frustrirani gimnazijskim časopisima koje nitko nije čitao, odmah smo se dali na posao. Jedini plan bio je što brže iskoristiti novostečenu platformu utjecajnih omladinskih novina te prijatelje sa zidića i šire trajno preseliti na scenu. Problem je nastao odmah; u Zagrebu nije postojao klub u kojem bi “mali” bend mogao svirati. Oni “pravi” muzičari iz prvog vala zagrebačkog “autorskog” rocka bili su, razumljivo, strašno rezervirani prema nama klincima. Pogotovo prema piskaralima koja su nešto krenula zanovijetati u nekim omladinskim novinama.

Drago Mlinarec i Grupa 220, Zdenka Kovačiček i Nirvana neumornog Tomasa Krkača, Dado Topić koji se iz Osijeka preselio u Zagreb i okupio Time, grupu koja je godinama održavala oproštajne koncerte... Takve su nas stvari sve više i više živcirale.

Riječki favoriti: Paraf 1978. godineLegendarni dvostruki album s Boom Festivala u Ljubljani 1973. bio je još nedodirljiv benchmark yu rocka. Svaka kućna fonoteka čiji je vlasnik držao do sebe posjedovala je tu ploču. Kosovski božuri, Gvendolina, Pjesme s planine...

Za one “velike” inozemne bendove bio je u Zagrebu rezerviran Dom sportova. Tu na Trešnjevci 1974. sam i odgledao svoj prvi pravi koncert. Deep Purple u doba njihova zenita. Nakon tog koncerta tri dana nisam čuo ništa, nadobudno sam se bio instalirao direktno ispod ogromnog zida s tada prestižnim glasnim crnim zvučnim kutijetinama. Oduševljenje je, međutim, bilo kratkoga daha, dečki su u to doba bili velik bend, no bili su stariji od nas, a njihove nas se teme nisu ticale. Krenuli smo tako u intenzivnu potragu za vršnjacima, za nekim čiji bismo jezik razumjeli i s kime bismo se mogli identificirati.

Vlatko Fras bjesomučno se u fići s Pantovčaka spustio u grad i oštro parkirao pred stubištem naše gimnazije u Klaićevoj ulici. Jasno, bio je jedini učenik koji je u školu dolazio autom. Bez dozvole, naravno. Nakon nastave, nas sedam, osam, možda i više, znalo se ukrcati u drhteći fićo kojemu je voda redovito prokuhavala. Fiksi nas je pod punim gasom vozio u Ljubljanu ili u Rijeku. Unatoč tradiciji višečlanih fluidnih jazz rock postava tipa September, Ljubljana je bila otvorena za nove zvukove. Rijeka također. Kultni Kont, nekadašnja obiteljska slastičarnica u prizemlju oronulog austrougarskog hotela smještenog uz Mrtvi kanal, postao je sjecište ekipe koja je bila spremna za novu estetiku. Sa Zvečkom u Zagrebu nije bilo baš tako lako kao što legenda danas kaže. Bilo je to još okupljalište stare garde, a Zagreb je ionako tradicionalno naginjao razblaženom zvuku. Tek nam je predstojao posao.

Trbuljakova estetika

Nakon što sam sredinom sedamdesetih debitirao u Poletu reportažom s rasprodanog koncerta Pink Floyda u Beču, na koji sam ušao potkupivši redara bocom domaće šljivovice, okrenuli smo se predstavljanju anonimnih mladih domaćih bendova, u svim znanim i neznanim novinarskim formama. Nije tu ispočetka bilo nikakve strategije, no kada su Nino Pavić i Denis Kuljiš odlučili “redizajnirati” stari, olovni Polet, u kojem zbog katastrofalnog tiska nisi mogao objaviti poštenu fotku nekog benda, nenadano se otvorila platforma od gotovo pola novine za rock rubriku. San je bio ostvaren i akcija je krenula.

Legendarni grafički urednik 'Poleta': Goran TrbuljakIzvanredni konceptualist Goran Trbuljak kao grafički urednik izravno je utjecao na estetiku “novog” Poleta te istodobno i na estetiku cijelog novog rock pokreta koji će uskoro biti formiran. Iako nešto malo prije, sličan se proces odvijao u Velikoj Britaniji. Bio je jednako tako vremenski kratak, brz i sažet. Upravo redizajniran britanski glazbeni tjednik NME bio je vizualni i sadržajni predložak našeg novog Poleta. Baš kao što smo mi hrabro ustali protiv jednoumlja tada moćnog Vjesnika, NME je bio sve opasnija oporba reakcionarnim britanskim mainstream medijima. Svatko u svojem političkom i poslovnom kontekstu, naravno.

Britanski punk rođen je kako bi promovirao situacionistički koncept Malcolma McLarena i njegove partnerice, danas slavne modne dizajnerice Vivienne Westwood. Na glazbenim zasadama američkog punka, koji su ponajprije promovirali Ramonesi, uvrnuti biznismen McLaren uz umjetničke je njegovao i mnogo prozaičnije poduzetničke porive. Njegova trgovina odjeće Let It Rock na londonskom King’s Roadu mijenja ime u Sex te postaje fizičko središte nove subkulture, žestoko uperene protiv establišmenta.

Punk fenomen

Ponuda je donekle izmijenjema u smjeru fetiš-artikala i dominantne kože, sa stilskim naglaskom na 50-im godinama i ranom, sirovom rock & rollu. McLaren i Westwoodova tako uz glazbu radikalno mijenjaju ne samo modu nego i cjelokupni svjetonazor. Punk je tako u nevjerojatno kratkom razdoblju prometnut u najsubverzivniji kulturološki fenomen 20. stoljeća. Istu ulogu fizičkog i kreativnog središta novog pokreta - u našim malim lokalnim socijalističkim okvirima - hrabro preuzima mlada i neiskusna redakcija Poleta. Smjestili smo se u Savskoj 5 u Zagrebu, nasuprot Intercontija, tada najmodernijega gradskog hotela, “uprava” nam je bila u Opatičkoj 10 na Gornjem gradu pa se Zvečka u Masarykovoj i prirodno našla “na pola puta” između te dvije točke.

Za istoriju: Redakcija 'Poleta' u punom sastavu

Strategija je sada već definirana. Uz punk kao ultimativan pokret koji će oživiti posrnulu i umornu rock glazbu, ambiciozno promoviramo i novi pristup cijeloj pop-kulturi. Repozicioniranje “zabavnjaka” Zdravka Čolića, koji je osvanuo na naslovnici nove serije tjednika, apsolutno je u skladu s tim stajalištem.

Po garažama tražimo bendove koji bi mogli odgovarati novoj priči. Regrutiramo nove suradnike koje fanatiziramo u tom smjeru. U nedostatku autentičnih luđaka poput Sex Pistolsa, koji su se u kratkom roku odmetnuli od prevrtljivog McLarena, a pomoću “genetičkog inženjeringa” Gogija Trbuljaka, izmišljamo nepostojeće bendove koji tek trebaju početi svirati. Većina onih sa zidića na Mažurancu jednostavno se ne uklapa u novi model. Nagovaramo ih kako na redizajn vlastite glazbe, tako i na redizajn izgleda i svjetonazora. Oni iz bivšega rock poretka i dalje bahato stoje pred Zvečkom i odbijaju komunikaciju.

Na početku karijere: Prljavo kazališteOni će promjene prihvatiti tek poslije, no toga u tom trenutku nisu mogli biti svjesni. Glavni je argument obrana struke pred navalom ignoranata sa zihericama koji naprosto ne znaju svirati. Ogorčen mojom sustavnom potporom novome zvuku te zbunjen brzinom promjena koje su se događale na dnevnoj bazi, tada već etablirani bubnjar Paolo Sfeci upitao me je jednoga dana pred Zvečkom: - Pa kakvi su ti punkeri ti Stranglersi koje toliko hvališ kad imaju sintesajzer u postavi?

Predrasudu o sviračkom diletantizmu srušili su već sami Pistolsi na svojem bjesomučno i precizno odsviranom prvijencu, ujedno njihovu jedinom regularnom studijskom albumu. Novi val i postpunk ubrzo nakon završetka prvoga punk urlika promoviraju cijeli vatromet raznih stilova interpretiranih novo, svježe i neočekivano. Proces decentralizacije ubrzo nakon Londona etablira Manchester kao postpunk metropolu; Buzzcocks su već osvojili svojom tečnom i melodičnom verzijom punka.

Zagreb - Ljubljana - Rijeka

Jugoton objavljuje prvi album Magazina, benda koji osniva iz Buzzcocksa odmetnuti Howard Devoto. Ploča je na našem tržištu objavljena s dvije A strane, što je i za tadašnje uvjete bio nečuveni gaf diskografa. Svejedno, u doba kada smo masovno odlazili po ploče u Trst ili Austriju, jer su “licencna” izdanja objavljivana selektivno i na kapaljku, taj događaj predstavlja pravu malu revoluciju na našim prostorima. “Real Life” bio je naziv tog albuma koji je hrabro anticipirao svu silinu stilske raznolikosti kojom će novi val nepovratno promijeniti rock i pop glazbu.

Joy Division postaju moji osobni heroji zbog kojih sve češće odlazim u Englesku. Izvještavam s mjesta događaja i iz prvih redova pratim dramatiku posljednjih nastupa njihova pjevača Iana Curtisa. Malo nakon Titove smrti, 18. svibnja 1980. počinio je samoubojstvo. Tadašnjem uredniku Zoranu Franičeviću nije se svidjela ideja da u dva tjedna izdamo dva potpuno “crna” broja. Teško sam mu to oprostio, pogotovo nakon što je u prosincu te iste godine inzistirao na “crnoj” glavi u povodu Lennonove smrti. U mojem je sustavu vrijednosti Ian Curtis bio pozicioniran visoko iznad spomenute dvojice. Ta mi je burna 1980. i na osobnoj razini bila značajna; potkraj godine rodio mi se sin Martin kojeg sam nazvao prema Martinu Hannettu, producentu Joy Divisona, čovjeku za kojeg sam vjerovao da je revolucionirao snimanje i produkciju rock glazbe. Početkom iste godine na domaćem terenu aktivno počinje djelovati pakleni trokut Zagreb - Ljubljana - Rijeka.

Urnebesna satira: Boris Bele, Buldožer  - sa foto seanse 1980. godineSlovenci su poslovično najžešći i najortodoksniji pa tako među svim bendovima tog razdoblja test vremena danas uspješno polažu jedino Pankrti. Čvrsti, strastveni i angažirani rock, ili ako baš hoćete, punk, i danas zvuči moderno i puno. Urnebesnu satiru Buldožera, koji su već od početka 70-ih na sceni, usvojili smo u Poletu kao vlastiti iskaz. Nadahnuto i vizionarsko iščitavanje jazza i etna koje su izvodili Leb i sol bilo je tako uzbudljivo da sam dobio putni nalog i otišao u Skoplje napraviti prvi intervju s Vlatkom Stefanovskim. Nismo još mogli znati da će se to jednoga dana zvati world music. Ali smo znali da je Vlatko jedan od najdarovitijih gitarista na svijetu.

Koncert za baku

Parafi, Kaos, Grč, Termiti... Riječani preziru srednju struju i gadi im se establišment, imaju svoje omladinske novine Val, imaju impresarija Gorana Lisicu Foxa koji povremeno piše i za nas. Danas je vlasnik Dallasa, jedne od najuspješnijih diskografskih tvrtki u regiji, a trenutačno je i član žirija jednog od aktualnih talent showova, što i nije tako loše ako ih shvatimo kao ovovjeki poligon za promociju novih glazbenih nada...

Zagreb je prema tradiciji najblaži u svojem glazbenom iskazu. Prljavo kazalište, koje pratimo od samog početka, mnogo prije prvog singla “Televizori”, odmah iskazuje sklonost ka pop-stilizacijama punka/novoga vala.

Na zadatku: Autor teksta Sven Semenčić (prvi zdesna) u društvu grupe Leb i sol

 

U omanjem prostoru Galerije SC-a u Zagrebu, čiji je voditelj bio Mladen Lučić Luc, otvara se fenomenalan novi prostor za svirke, agitiramo dalje pa se na Martinovki u sklopu Elektrotehničkog faksa (današnji FER) otvara potpuno novi prostor za mlade bendove - i danas aktivni KSET. Lap na Gornjem gradu postaje kultni punk/rock klub, dobivam srijedu za puštanje još vrućih ploča koje u ogromnim količinama dovlačim iz Londona i na koje plaćam nerazumno visoke carine.

Vratimo se načas u mali park na Sigetu, 30 godina unatrag, u ljeto 1979. godine. Mi već opasno brijemo, slažemo novu scenu, pripremamo prevrat u okoštaloj strukturi tadašnje Zvečke, a Čupko sjedi na naslonu klupe s nogama na sjedištu, svira nove i nove pjesme i uporno ponavlja kako smo totalni idioti koji se bave krivim stvarima i ne shvaćaju njegovu genijalnost. On nam je, eto, tu pred nosom, svaki dan kada se vraćamo iz grada. Često je tijekom dana znao otići do moje bake u mojoj kući, koja je bila smještena odmah podno nebodera gdje je živio s roditeljima.

Tokom pauze na probi: Branimir Štulić Čupko, krajem 1979. godine

Razumljivo, i mojoj je strpljivoj baki predstavljao svoje pjesme kao ultimativne hitove koje u tom trenutku još nitko ne prepoznaje kao takve. “Jednog dana nema me da nikada ne dođem, prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem, kao da me nikada na svijetu nije bilo...”, narativno je izlagao u draftu pjesme čiji je refren “Balkane, Baaalkane, Baaaaalkane moooj....” bio jednostavno suprotan svemu onome u što smo tada čvrsto vjerovali, a vjerujemo i danas. Sklepao je i neki bend s frikovima iz donjeg dijela Trnskog koji je jednako tako potpuno neprimjereno vremenu nazvao Azra.

- Čuj, Čupko - rekao sam mu jedne večeri kad me nakon napornog dana dočekao u mojem domu na Sigetu. - Da se ošišaš, obučeš nešto modernije, promijeniš grozan nadimak, ubrzaš te folk-pjesme koje pjevaš i nađeš neki moderan bend, možda bih se dogovorio u redakciji za neki intervju...

Prvi interview za 'Polet': Branimir Štulić zvani Đoni zvani ČupkoBio je to tek početak nagovaranja u koje je poslije cijeli tim uložio napor. U prvom intervjuu, koji smo objavili u Poletu u siječnju 1980., uz Čupko smo mojem susjedu Branimiru Štuliću uspjeli dodati i Đoni, nadimak koji je sam smislio. Fotosession smo odradili u vrtu i dnevnoj sobi mojih roditelja.

Na kratku kosu također je nekako pristao, izgledao je super, otpustio je pajdaše iz stare Azre i pristao vježbati s mladim i nabrijanim dečkima sa zidića na Mažurancu. Već tada je imao stotine i stotine pjesama. Dečki su bili iz naše Pete gimnazije, gitarist Mladen Juričić, tada Wilson, poslije poznat kao Max, i basist Marino Pelajić koji je mnogo godina poslije primijetio: - Rijetkost je da u jednom kvartu živi generacija toliko slična interesima kao što smo bili mi!

Branko Hromatko Ćelavi lupao mu je bubnjeve, a iz Sesvetskog Kraljevca došao je još jedan “isfurani” student filozofije, Jurislav Stublić. Bit će to kratkotrajan, ali najžešći postav Azre. Takav bend snima “Balkan” kao prvi singl Azre. Đoni ponosno poklanja probni otisak mojoj baki jer ga ja, naravno, ničime nisam zaslužio.

Kućni bend

Đonijeve tugaljive freak folkerske litanije beatlesovskih harmonija s klupice u parku preko noći su pretvorene u brzu i angažiranu rock glazbu spremnu za klupski pakao. Gotovo da nije postojao član naše škvadre kojeg imenom nije opjevao u svojim pjesmama. Trenutak je bio kratak, ali intenzivan. Furiozan nastup u KSET-u u kojem su u komadu izveli rafalnu paljbu svih uvježbanih pjesama bio je dostojan samih Ramonesa. Tada sam prvi put vidio Đonijeve napete vratne žile koje je poslije, kao njegov zaštitni znak, ovjekovječio majstor Ivan Posavec. Pamtim to kao jedan od najemotivnijih trenutaka hrvatskog rocka.

Cijela ta priča Đoniju je ubrzo dozlogrdila. Kratko smo si vrijeme utvarali da smo uspjeli obuzdati njegov nepredvidljiv karakter. Dizajnerski bend bilo je nešto posljednje što je u životu želio pa su se tako naša kreativna uvjerenja samo nakratko srela u tom, nazovimo ga tako, zajedničkom projektu. Nastala je tako grupa Film, svi navedeni članovi minus Đoni, plus Danica, naša poletovska muza, djevojka koja nikad nije propjevala.

Bend po ukusu redakcije 'Poleta': Film na koncertu

Bio je to instant-bend, baš prema ukusu našeg art direktora Trbuljaka. Film je bio “kućni” bend kakvog smo u Poletu oduvijek željeli imati, bend koji je Polet učinio popularnim i prije nego što je odsvirao i jednu jedinu pjesmu. Poslije žive svoj život i uspijevaju se pozicionirati kao jedna od najuspješnijih novovalnih atrakcija bivše države. Za takvu percepciju Filma ponajprije je zaslužan bubnjar i producent Piko Stančić, ali isto tako i njihov najagilniji promotor, poznati rock kritičar “prve generacije” Dražen Vrdoljak. Priča se postupno širi i na Beograd, filmovci se druže s Idolima s kojima poslije objavljuju i koncertni mini album. Paket-aranžmanom, kultnom kompilacijom novih srpskih bendova, Beograd se upisuje kao najavangardnija postaja na postpunkerskoj mapi. No to je već neka druga priča.

Kameno doba marketinga: Prve kolporterke 'Poleta'Đonijev ego Azru je poslije sveo na minimalan format rock trija. Potez se u retrospektivi pokazao i više nego uspjelim jer je postava Štulić - Leiner - Hrnjak tijekom 80-ih uspjela steći popularnost diljem Jugoslavije, usporedivu jedino s ranijim uspjehom Bijelog dugmeta. Imali smo sreću što je naš urednik Nino Pavić, inače ozbiljan urednik s visokim estetskim kriterijima, bio izrazito sklon rock kulturi, a ujedno je imao i visok prag tolerancije za naše budalaštine. Uspio je ne samo prometnuti Polet iz dosadnog omladinskog biltena u “glasilo buntovne omladine” nego i prodati takvu novinu. U tom su predmarketinškom kamenom dobu promocija i lukave tehnike prodaje bile potpuno nepoznate kategorije. Prodaja oglasa nešto je što se tek treba roditi kao pojam. Uz kolportažu krenuli smo tako s organizacijom koncerata čiji je cilj bila promocija novine. Prihvatili smo se i “event managementa” iako nismo imali pojma što to znači. Svi “naši” bendovi nastupali su besplatno.

Sve je rekao u pjesmi

Upravo poput punka, i Polet je sadržavao suprotstavljenosti, a zbog tog će sukoba izgorjeti. Aktivizam i artizam jednakom su se žestinom sukobili u McLarenovu situacionističkom košmaru, kao i u buntovnom Poletovu novovalno/liberalnom konceptu. U Britaniji su The Clash iskoristili trenutak propasti Sex Pistolsa, postavši velik rock bend. Radikalizirana mačistička rock platforma postat će model za stadionske rock atrakcije.

S druge strane, cijela plejada arty bendova razvila je stilističke rukavce koji će utjecati na globalizaciju pop i rock kulture. U nas se pak u međuvremenu sustavno razvila i medijska i marketinška djelatnost, a naša rock glazba nije uspjela ispuniti obećanje ranih 80-ih.

Trebalo ga je ozbiljnije slušati: Branimir Johnny Štulić

Đoni je u izmišljenom egzilu u Nizozemskoj i odbija se vratiti na mjesto zločina. Vjerojatno smo ga trebali ipak ozbiljnije doživljavati kada je pjevao: “Jednog dana nema me da nikada ne dođem, prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem, kao da me nikada na svijetu nije bilo...”

* Autor je nekadašnji urednik “Poleta”; ovaj tekst objavljen je svibnja 2009. godine  u “Jutarnjem listu” 

Oceni 5