Svjetsko prvenstvo u fudbalu
Lptta 04 S

Photo: WBOC Sports

Kad je Ronaldo prešao na islam

Prvo svjetsko prvenstvo u fudbalu koje sam pratio bilo je ono u Francuskoj '98. Imao sam osam godina. Mnogi su tada. u Janjićima, zeničkom selu u kojem sam tada živio, navijali za Francusku zbog Zidana.
Zidan je bio iz Alžira i svi smo mislili da je musliman. Efendija nas je u mejtefu prije prvenstva pitao za koga ćemo navijati, a nakon što je većio dio dječaka kazao da će to biti Francuska, efendija je kazao da je to dobro, ali i da bi još bolje bilo kad bismo navijali za neku od ekipa u kojoj su svi muslimani. Nakon što je pitao da li neko među nama navija za neku od muslimanskih zemalja, javio se Glicer, najnestašniji među nama. Efendija se koju sekundu premišljao, prije nego mu je pustio da kaže za koga navija.
- Za Tursku! - kazao je G., i videći da nas je sve nasmijao, stao se i sam smijati, stavivši ruke na glavu.
Nije ga efendija počeo tući prutem po (rukama na) glavi i leđima samo zato što Turska uopće nije učestvovala na prvenstvu u Francuskoj, već i zato što je G, dan ranije, kad je, kao mejtefski maturant, prilikom ispita za zaključnu ocjenu na pitanje na kojem jeziku je napisana naša sveta knjiga kazao - na turskom.

Luis Ronaldo Nazario Musliman

Na prvenstvu su od muslimanskih zemalja nastupali Iranci, Marokanci i Saudijci. Iranci su imali Ali Deja i još dvadeset jednog muslimana, Marokanci Mustafu Hađija, Jusufa Čipoa i još dvadesetoricu muslimana, Saudijci - dvadeset dvojicu muslimana, ali su Francuzi, sa jednim Zidanom i dvadeset dvojicom jako dobrih fudbalera, imali realnu šansu da se ne oproste od takmičenja poslije grupne faze, s među Janjićanima imali mnoge navijače.
Navijači Francuske su se u našem selu, zbog Zidanovog alžirskog porijekla i navodnog religijskog opredjeljenja, toliko osjećali superiornije da je u jednom trenutku neko od brazilskih navijača, želeći da se ne osjeća inferiornije, pustio u Janjićima glasinu da je najbolji brazilski igrač, Ronaldo, Luis Ronaldo Nazario da Lima, čuveni Il Fenomeno, prešao na islam. Tad nismo imali internet i stvar se nije dala lako provjeriti. Stoga su mnogi sumnjali. Sve dok neki domišljat navijač Brazila nije objasnio da su mu arapski šejci dali milione dolara da izrekne kelime šehadet i da se obreže. Poslije toga su samo pojedinci nastavili sumnjati, dok je većina zavidjela Ronaldu, koji dakle
- igra za Interi Brazil,
- zarađuje milione dolara i
 - još na kraju, a što je najvažnije, musliman je!
Nakon što sam pričao o ovom događaju svom drugu Samiru, ostao sam iznenađen kad mi je kazao kako su se oni, u Gornjem Vakufu, za vrijeme prvenstva u Francuskoj, radovali na vijest, koju im je neko stariji prenio, da će Ronaldo poslije prvenstva početi igrati za Bosnu. Valjda iz humanitarnih razloga.

U svakom slučaju, te ‘98. neki od nas su navijali za Francusku, dok su drugi navijali za Brazil. Ja nisam volio ni Brazil ni Francusku. Navijao sam za Holandiju.
Brazilci su na prvenstvo u Francusku došli kao prvaci svijeta i kao glavni favoriti. Nisam volio najjače. Da sam tada bio najjači u razredu možda bih i navijao za njih. Ovako, ja sam želio da neko, barem naoko slabiji pobijedi.
Francuzi nisu bili u najužem krugu favorita, ali mi je njihov tim, nakon nekoliko odglednih utakmica, izgledao neskladnim. Nisam tako zamišljao idealan tim.
Njihov centralni bek Desaji je nosio broj 8, koji priliči veznom igraču, dok je krilni napadač Đorkaef imao broj 6, koji bi više priličio Desaiju. Njihov centralni napadač Givarš uopće nije davao golove: davali su ih vezni i odbrambeni igrači. Njihov golman Bartez je bio nizak, ćelav, umjesto da nosi broj koji je namijenjen golmanima on je nosio broj 16. Sve mi je kod Francuza izgledalo nelogičnim. I da stvar bude još gora, centralni bek Blan je prije svake utakmice ljubio Barteza u ćelavu glavu, a ja sam svaki put, s gađenjem, zamišljao kako mu se kaplje znoja lijepe za usne.

Izbjeglica Van der Sar

Holandiju sam volio najviše zbog njihovog golmana Edvina Van der Sara. Edvin je ime koje nose i naši ljudi, pa je blisko. A za Edvina van der Sara sam saznao družeći se s Mirsadom Hibićem, bivšim kapitenom reprezentacije BiH, koji je rodom iz Janjića Hibić je u to vrijeme igrao za špansku Sevilju i dolazio je za vrijeme odmora kod svojih, u Janjiće. Imao je običaj da, po dolasku skupi dječake iz svoje mahale, i svakom da ponešto para, ali smo mi više od para voljeli tu mogućnost da pred njim pokažemo svoje sposobnosti. Maštali smo da ćemo postati kao on i igrati s najvećim zvijezdama svjetskog fudbala.
Moj najbolji prijatelj Ermin, Erko živio je u istoj mahali kao i Mirso Hibić. Ja nisam bio iz te mahale, nisam bio čak ni iz Janjića, već izbjeglica iz Skender Vakufa. Kad je Mirso došao u Janjiće, Erko me poveo da vidim Hibića i objasnio mi da će on, Mirso, šutirati penale, a mi ćemo biti golmani i koliko penala odbranimo toliko će nam dati para.
- Moraš i ime odabrati. Ja sam Bernard Lama.
Naš prijatelj Jasmin, kojeg smo zvali Čakija, bio je Peter Šmajhl.

Ja sam, međutim, bio pod tolikom tremom da se cijelo vrijeme nisam mogao sjetiti nijednog golmanskog imena. Tad mi je Erko rekao da ću biti Edvin Van der Sar. Kad smo došli pred Mirsinu kuću, tražeći da reprezentativac izađe da mu branimo penale, on je odmah pristao, sa smiješkom.
I tako je Mirso, šutao penale, smijući se cijelo vrijeme, a mi se se kao ludi bacali po zemlji i betonu čak, praveći golmanske parade i ostale vratolomije. Lama je, na kraju, uspio odbraniti dva penala od pet, Šmajhl jedan, a ja, ako se dobro sjećam, čak tri!
I kad me je taj štoper Sevilje i budući kapiten Atletiko Madrida pohvalio (''Dobar vam je ovaj!'') srce mi je bilo kao Pirinejski poluotok! Tad sam toliko zavolio Van der Sara, da sam odmah odlučio da ću se do kraja života šišati kao on. Nisam ispunio to obećanje, ali sam neizmjerno sretan sjećajući se kako sam frizerki, koja je, željna zabave, uvijek zaboravljala kako izgleda Van der Sar, objašnjavao kako će me šišati, sve dok nije shvatila:
- Znači 'na ćasu'!
- Nije 'na ćasu', već k'o Van der Sar.
- Dobro, Van der Sare.
Tako sam shvatio da na svjetskom prvenstvu navijam za Holandiju, ali nakon što sam to počeo govoriti svima, dočekalo me, kao nokaut iz vedra neba, neugodno iznenađenje, tj. objašnjenje da ne mogu navijati za Holandiju zato što su Holanđani bili u Srebrenici i nisu učinili dovoljno da zaustave genocid.
- Pa nisu igrači krivi - pravdao sam više sebe, nego njih.
- Pa navijaj ti onda i za Srbiju. Ako igrači nisu krivi.
- A đe ću za Srbiju navijat, pa nisam lud - mislio sam, pa sam rekao:
- Dobro, neću onda, za Holandiju.

Zapad argentinskog sunca

Odlučio sam da ću navijati za nekog drugog. Prvo sam smislio da počnem
navijati za Dansku, sjetivši se da je ta zemlja primila najviše naših izbjeglica. Ali, kako da navijam za Dansku, kad su slabi, i sa Šmajhlom, Ebe Sandom, ispast će možda već u grupnoj fazi, pa ću veći dio prvenstva biti bez svog tima. Mogu tako onda navijati i za Saudijce, isto je.
Za koga da navijam? Talijani? Ne, igraju tako ružno, kao da čitavu utakmicu napadaju na svoj gol, a protivnik kao da im brani da postignu autogol. A onda na kraju daju nekako go protivniku i prođu. Zovu to “katanaćo”, nešto kao katanac, ne, ne sviđa mi se.
Španija? Neću, reći će mi i za njih da su otjerali muslimane, iako nisu srušili džamije, ima Alhambra.

Francuzi? Nisam mogao za njih, sve više su mi se činili neskladnim: Zidan je u grupnoj fazi protiv Saudijske Arabije namjerno nagazio kopačkom jednog Saudijca, svog brata, nakon čega mu je sudija opravdano dao crveni karton.
Pa za koga onda? Englezi? Da, oni!
- Ne - kaže otac - oni mogu pobijediti Nijemce samo ako tokom prvenstva počne
svjetski rat. Navijaj za Argentinu. - Što za Argentinu?
- Zbog Maradone.
- Ko je Maradona?
- Vanzemaljac!

Prvo sam mislio da Maradona sjedi na klupi, jer ga nisam vidio u prvim utakmicama Argentinaca. .
Kasnije sam saznao da je on bio najbolji fudbaler, ali još za vrijeme rata je prestao igrati, pa sam se zastidio u očevo ime, misleći da on, otkad smo postali izbjeglice ostao živjeti u nekom drugom vremenu. Ali poistovjetio sam se s ocem, neznalicom, iako ne zna ipak ga volim. U meni je proradilo samoljublje, pa sam rekao sebi da ću, svejedno što nema tog Maradone, navijati za Argentinu!
Znao sam neke njihove igrače: Batistuta, Ortega, Veron, Dijego Simeone... I Fernando Redondo, koji je te godine s Real Madridom osvojio Ligu prvaka! Ali Redonda nije bilo u argentinskoj reprezentaciji. Raspitavši se, saznao sam da ga selektor Danijel Pasarela nije pozvao - zbog frizure.

Redondo je uvijek imao strogo zalizan razdjeljak i tokom utakmice bi posvećivao puno vremena popravljanju frizure; kao da je imao nekakav OCD. Nije to puno smetalo njegovoj igri, ali je smetalo temperamentnom Pasareli, koji je tražio od njega da se ošiša. Nakon što je Redondo odbio, Pasarela ga nije poveo na SP. Prvo nisam vjerovao toj priči, ali kad ju je ponovio i komentator na utakmici Argentine protiv Nigerije u grupnoj fazi, mislio sam da ni Pasarela ni Redondo nisu normalni, nimalo.
I tjerao sam se da navijam za njih zbog oca, sve dok nisu nezasluženo eliminisali Engleze s prvenstva: Dijego Simeone je isprovocirao Dejvida Bekama i nakon što je ovaj dobio crveni karton Argentinci su nekako prošli dalje. Još kad sam dan poslije utakmice čuo kako su Argentinci čitavo vrijeme bockali Engleze nekakvim iglicama, potpuno sam se potpuno desolidarisao s njima.
Ponovo sam bio zbunjen: za koga da navijam? Srećom, argentinski prevaranti su u fazi eliminacije naišli na Holanđane i od prve sekunde te utakmice svim sam srcem navijao za protivnike mojih navodnih miljenika. Još kad su Holanđani pobijedili fenomenalnim golom Denisa Bergkampa, bio sam sretan, “kao odavde do Aljaske” (Majakovski), “od Janjića do Buenos Airesa”.

Vatreni azuri

Određeno je da će Holanđani u polufinalu igrati s Brazilom, a Francuzi s najvećim iznenađenjem prvenstva - Hrvatskom. Već prije četvrtfinala znao sam napamet sastave svih ekipa, koje bi mogle osvojiti titulu, ali nisam naučio sastav Hrvatske, jer nisam ni mislio da će proći, niti sam želio da prođu.
Njihov nadimak (''Vatreni'') i njihov uspjeh sam povezivao s onim što nam je pričao naš janjićki komšija A., izbjeglica iz Ahmića. A. nam je pričao o zločinima i o tome kako je jedan njegov rođak ili poznanik, koji je također preživio masakr, pristao za novac svjedočiti u korist nekog od optuženih hrvatskih vojnika. Sama hrvatska zastava mi je nakon toga bila strašna.
Otac je tad, radeći kao automehaničar, išao u nabavku dijelova kod Hrvata, u Busovaču, na otpad ''Guto''. Svaki put, kad bi mi kazao da će tamo, bojao sam se hoće li se vratiti živ.
Otac je odlučio, baš u toku prvenstva, da me povede sa sobom kod Gute. Bilo je to prije polufinala Hrvatska - Francuska. Tad je glavni majstor na Gutinom otpadu bio Lulo. Kad su otac i Lulo istrgovali, sjeli smo u kafić pored otpada, a ja sam se čitavo vrijeme samo šuteći, čekajući kad će Lulo napasti oca i nadajući se da su u blizini nekakvi U proforci, Francuzi ili Englezi, koji bi, dozvani mojom vriskom, mogli stići na vrijeme i spasiti oca.
Videći moje raspoloženje, otac se pohvalio pred Lulom da znam sve reprezentacije napamet i nakon što se Lulo začudio, otac je predložio opkladu: ako ja budem znao, Lulo će mi dati marku. Htio sam prvo kazati da nisam rekao da znam sve sastave, ali ne čuvši da je kazao posljedicu suprotne mogućnosti, nisam izrazio bilo kakav oblik nepristajanja. I nakon što je Lulo rekao Brazil, ja sam odmah, kao Denis Bećirović u susretu sa brazilskim turistima ispred Katedrale, krenuo da biflam:
- Tafarel, Kafu, Aldair, Žunior Bajano, Cezar Sampajo, Roberto Karlos, Đovani, Dunga, Ronaldo, Rivaldo, Emerson, Karlos Germano, Ze Karlos, Gonsalves, Andre Kruz, Ze Roberto, Doriva, Leonardo, Denilson, Bebeto, Edmundo, Dida.
- Jesi vidio malog - rekao je otac.
Ja sam pocrvenio, kao štucna Trikolora, od stida. Ali kad sam vidio da mi Lulo pruža čak pet maraka.
- Hajd sad - kazao je stari - da čujemo sastav Hrvatske.
Htio sam zaraditi još jednog petaka, ali, kako rekoh, nisam znao sastav Hrvatske, te mi nije ništa drugo preostalo nego da kažem:
- Mogu l' Talijane?
Spomenuo sam Talijane jer sam znao da su i oni katolici kao i Hrvati.

Otac i Lulo su se ponovo nasmijali, blago, što sam ja protumačio kao odobrenje izmjene:
- Peruci, Panuči, Maldini... - stao sam nabrajati, a oni su se smijali, ovaj put blaže.
Lulo mi je poslije toga dao još marku, što sam smatrao poštenon nadoknadom za recitaciju po sopstvenom izboru.
Poslije tog susreta, nisam navijao za Hrvate protiv Francuza u polufinalu. Ali nisam ni za Francuze, kao bih možda prije susreta s Lulom. Francuzima je, međutim, bilo svejedno i ponovo su pobijedili logiku: francuski desni bek Lilijan Tiram, musliman takođe (iako to tad nisam znao) poslao je dvije lopte iza leđa Dražena Ladića, iako prije tog polufinala kao da nije znao čemu služi protivnički go. Vatreni su bili ugašeni vlastitim suzama.

Denilson i poezija

''Ono što je stvarno razumno je.'' (Hegel)
I Holandija je izgubila. I to, po mom tadašnjem mišljenju, na nezamisliv način - na penale. Nezamisliv jer sam vjerovao da imaju najboljeg golmana, mene, Edvina van der Sara. Nakon što je regularnih 90 minuta proteklo bez golova, uslijedili su produžeci u kojima je Brazil poveo golom Ronalda. I to ne bilo kakvim golom, već je Ronaldo pogodio kroz noge Van der Saru. Potpuna sramota.
Ali je do kraja produžetaka Patrik Klajvert uspio glavom poslati loptu tamo gdje je proćelavi golaman Brazila Tafarel ni u najcrnjim snovima želio vidjeti. Stao sam trčati po kući! To, to, to!
Kad je sudija odsvirao kraj, ponovo sam bio sretan, jer je Van der Sar dobio priliku da se ispravi. Znao sam da je stotinu puta bolji golman od Tafarela. Možda i jeste bio, vjerovatno jeste, ali Tafarel je bolje branio ove noći i Brazil je pobijedio.
S nevjericom sam posmatrao proćelavog Tafarela kako slavi skakućući, nakon što je odbranio presudni jedanaesterac i odveo Brazil u finale, dok je Van der Sar izgledao još tužniji sa ćasom-frizurom.
Prvenstvo je bilo za mene završeno. Finale sam gledao jednim okom.
Ključni događaj finala je bila Ronaldova “mučnina”. Odigrao je, vrlo loše, prvo poluvrijeme, a onda je u drugom umjesto njega ušao Edmundo. Kasnije će se saznati da se Ronaldo uoči utakmice osjećao izuzetno loše, a do danas nije jasan razlog: prekomjerno uzbuđenje, trovanje hranom ili sl. Neki su čak tvrdili da su ga Francuzi otrovali (stavljajući mu “Ikar” u sushi?).

Nisam ni za kog navijao. Jer Zidan je bio musliman kao i Ronaldo. Mislio sam da ću za Brazil, jer su mi izgledali “skladnije” od Francuske, ali naljutio me njihov selektor, jer je , kako mi se činilo, diskriminisao mog omiljenog Brazilca.
Brazilski selektor Zagalo, koji je već tada imao možda 85-90 godina, jedva da je tokom prvenstva koristio Denilsona (broj 19), igrača koji mi se otpočetka neobično svidio, zato što je koristio svaki mogući trenutak da napravi neku egzibiciju, atraktivan dribling.
Osmogodišnjeg mene je takva Denilsonova tendencija neobično veselila i nikako nisam shvatao zašto je Zagalo umjesto njega koristio Cezara Sampaja, koji kao da je uvijek jedva čekao da se riješi lopte. Desetak godina kasnije sam shvatio da je Zagalo koristio Sampaja, igrača Yokohame, dok je Sao Paulov Denilson bio, blago rečeno, beskoristan na terenu.
Dok je Sampajo, rješavajući se lopte, onemogućavao sebe da srlja, otvarao prostor svojim igračima, zbunjivao protivnika, dotle je Denilson, želeći zabaviti sebe i publiku, posebno nas osmogodišnjake, srljao, zadržavao loptu, gubio je često, dozvoljavao protivniku da ga stjera u slijepu ulicu.
Dok je Sampajo bio ozbiljan čovjek, građanin, koristan svom okruženju i šefu kao advokat, doktor ili bankar, dotle je Denilson bio pjesnik, beskoristan timu i selektoru, usmjeren na to da ostavi estetski utisak na gledaoca, koji ne može utjecati na rezultat i koji bi, da igra s Denilsonom u ekipi, bio ljut na njega zato što ne dodaje, što gubi lopte i što otvara prostor protivniku za kontranapade.
Danas shvatam da je skoro stogodišnju Mario Zagalo bio u pravu misleći različito od ovog osmogodišnjaka: Denilson nije igrao, on se igrao, njegovi su bili dječja posla.

Tad sam, međutim, bio ljut i odlučio sam da neću ni za koga navijati. Ubacio je Zagalo cirkusanta kasnije, ali sve je već bilo riješeno: Zidan je postigao dva gola. Glavom.
Vidjevši način na koji Francuska ostvaruje pobjedu, bio sam potpuno razočaran neskladnim razvojem stvarnosti.
Kao prvo, ako je kreativni veznjak Zidan već morao postići pogodak, bilo bi normalno da je to učinio iz slobodnog udarca, ili da je naredao nekoliko brazilskih bekova i tehnički preciznim udarcem lobovao Tafarela.
Kao drugo, ako je već gol morao biti postignut glavom, onda je logičnije bilo da Zidan centrira iz kornera i da centralni napadač Givarš konačno postigne gol, glavom, što je bila njegova zadaća.
Kao treće, nakon što je Zidan postigao svoja dva gola, u centru pažnje je bilo njegovo proćelavo tjeme, koje mi se tad činilo nečim čega bi se mlađahni Zidan svakako morao stidjeti.

Riječju, način na koji je Francuska dolazila do pobjede bio je, po mom mišljenju, daleko od idealnog, logičnog.
Trikolorima, međutim, nije bilo stalo do moje idealističke filozofske sheme, pa je Emanuel Pti, najsporiji igrač na terenu, istrčao kontru i postigao gol. Brazilci su se predali.
U svakom slučaju, Brazilci su na kraju plakali, dok su Francuzi slavili, a u mojoj glavi do dan-danas nije prestala trajati svađa između logike i stvarnosti, niti sam uspio spokojno prihvatiti besmislenost Denilsonovog postupanja.

*Tekst je izvorno objavljen na portalu e-novine u julu 2014. godine

Oceni 5