Kad je Zagreb ličio na Amsterdam

(„….sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada se u Zagrebu počinje polako stvarati nova i progresivna atmosfera….“, pročitala negdje)

Bilo se to sedamdesete... Nama tada tako obične jer smo bili u njima, živjeli, i nismo kužili gdje smo, tek poslije. Kao ribe koje ne vide ocean u koji su uronjene. Mi smo bili uronjeni u 70- e, to je bila naša svakodnevica. Na faks, s faksa. Cijeli se (bar moj ) društveni život odvijao na toj relaciji. Filozofski je bio centar svijeta. Cijeli je grad petkom popodne išao na Filozofski.

Već iza podneva se u auli počinjalo svirati, a onda bismo preselili u podrum Tamo je danas fotokopirnica, a prije su bile stare klupe i daske na kojima je uvijek bilo puno ljudi. I po podu se sjedilo. Sviralo se. Bila je tamo sva sila instrumenata. Gitare, usne harmonike (Blues harpovi uglavnom - e, a, f),  bubnjići, udaraljke  koje su donosili najhrabriji koji bi se otisnuli i do Indije, a onda se vraćali puni priča, savjeta, duhovnih preporuka, bubnjića, zvečki, strugalica, šuškalica… Dvije zgodne studentice su redovno skupljale novac za cugu. Dok se sviralo (bio je to uvijek neki session, odsvirao bi netko uvod u nešto, a onda bi počelo piljenje, „improvizacija“ koja bi trajala i satima), djevojke bi zveckale kovanicama u stisnutim šakama, koje bi stavljale svakome pod nos da ubaci nešto. Kad bi se skupilo novca, netko bi skoknuo u trgovinu koja se nalazila tik pokraj faksa, blizu garaža i poligona za auto školu, po novu cugu. (Čini mi je da je ta trgovina još uvijek na istom mjestu..). Nekad bismo petkom popodne pekli ribe na rešetki za čišćenje cipela na ulazu u Filozofski! Koji gušt. Ne sjećam se da je nekome to smetalo. Svi smo bili tako slobodni i otkačeni.

U podrumu Filozofskog petkom započeli su karijeru i Jura Stublić, i Čupko kako smo zvali Štulića), i Srđan Sacher (svi su bili studenti Filozofskog), svi kasnije slavni. Ne kužim zašto to nitko danas ne spominje. Bilo je jako važno postati prihvaćen i omiljen na tim filozofsko-podrumskim svirkama. Nije mogao tamo drndati bilo tko.

Ali glavni guru je bio Miljenko Mayer, Miljac, svi su ga voljeli!! Student francuskog i još nečeg, miljenik Predraga Matvejevića, kojega smo isto svi voljeli. Kad bi Miljac zasvirao i zapjevao „Forever young“, ah...Tko zna gdje je on sada.

Čovječe, to su bile te godine, 70-e - vrijeme stvaralaštva, buđenja, netom iza Woodstocka i studentskih demonstracija u Parizu, u Beogradu,  vrijeme akcije, života   Nama je to bilo normalno, običan život. To smo bili mi.

Aula je izgledala kao Waterlooplein Markt („najstariji i najpoznatiji Flea Markt/ ‘buvlja pijaca’ u Amsterdamu“), a to je i bila ideja, da bude bas tako. Na klupama u auli fakulteta su bile izložene različite rukotvorine koje su izrađivali studenti i tamo prodavali, a nitko ih nije tjerao. Tada se sve moglo. Uvijek je netko u blizini prebirao po gitari… Htjeli smo da bude tako, baš kao u Amsterdamu.

Znalo se već. U Amsterdam ćemo za Prvi maj ako se bude moglo (zbog love, ne zbog ideologije). Onda ćemo tamo kupiti nešto materijala za te rukotvorine koje ćemo izrađivati, i nešto čaja ćemo kupiti, onog finog zelenog, japanskog, engleskog, kakvog nema kod nas. I smeđu rižu ćemo kupiti, miso, alge, koliko se bude moglo, tek toliko, Jer uglavnom smo svi bili vegetarijanci, tako smo bili nekako bliže tom Amsterdamu. I Rizle bi kupili da frčemo Samson koji smo isto tamo kupovali, Kod nas toga još nije bilo. I smeđi šećer!

U aulu bi znali navratiti Slobodan Drakulić i njegova supruga s malenom kćeri koju su držali u naručju. Kako su samo otkačeno i svjetski izgledali. On visok, u izlizanom jeansu, duga kosa i brada, lenonice. Ona isto dugokosa, u nekim čudnim haljinama… Oboje mršavi. Izgledali su kao ljudi koje smo vidjeli na snimkama Woodstocka, na dnevniku JRT-a, Jugoslavenske radiotelevizije. Pričalo se da će s još nekim ljudima, intelektualcima, seliti u Istru, živjet će u divljini, daleko od civilizacije i potrošačkog društva, neovisni od porobljivačkog mainstream sistema, živjet će od objavljivanja (ma što to tada značilo) ali takva je bila priča koja je kružila aulom.

Satima smo „visili“ na garderobi, bio je to svojevrsni korzo Filozofskog fakulteta gdje su svi prolazili, mjesto susreta, komunikacija. Jednom mi je baš tamo je jedna Anita pričala o nekim studentskim novinama koje se pokreću. Neće to biti Studentski list koji je bio do tad, nego nešto sasvim novo, slobodno i traže ljude koji bi surađivali. ( Hoćeš ti? Neću… bez veze, to će biti institucija kao i svaka druga…) Zvat će se Polet. Neki Pipo koji je bio s njom na studiju raditi će  fotografije, već fotka po gradu.

Pipo je studirao engleski, ali je po cijelom gradu hodao s fotoaparatom, moglo ga se vidjeti po ulicama, na sve strane, susresti svakog časa. U vruće, ljetno poslijepodne, u polupraznom centru grada bila je sva prilika naletjeti na njega.

S njima je na anglistici studirao i Paolo Sfeci, visok, tanak, dugokos, u jeansu od glave do pete, jednako kao i Pipo. I Paolo je neko vrijeme „visio“ na garderobi i u auli, ali je onda naglo postao popularan, i ubrzaniji jer više nije imao toliko vremena kao prije.

Petkom se išlo se na Filozofski, a nakon toga kasnije navečer kad se Fakultet zatvarao išlo se  u Studentski centar gdje bi svirao neki bend (Cobra i Grupa Yo-yo, Nirvana i Tomislav Krkač čini mi se, i neki drugi, ne pamtim točno), i puštali su glazbu sa zvučnika, glazbu onog vremena, ne disco. Azra je svoj prvi legendarni koncert održala u to istom prostoru, ali kasnije. Ovo je bilo još vrijeme prije punka .u Zagrebu, vrijeme mira i ljubavi, vrijeme Amsterdama u snovima.

Ono što se slušalo i pretežno sviralo, tih ranih 70-tih, bila je tzv. glazba 60-tih, glazba koja je doživjela svoj vrhunac na Woodstcoku te koncertima i turnejama bendova i izvođača iz tzv. hipijevske ere, i u prvoj polovici 70-tih se slušala takva glazba, ali se govorilo da po stilu spada u 60-e. Po Zagrebu su drmali razni bendovi koji su svirali po klubovima, isto na tom tragu.

Kad bi završila čaga u Studentskom centru, ne puno iza ponoći, svi bi išli do  Kazališta, pred Mali Kavkaz, i tamo sjedili na travi, oko Zdenca, svirali gitare, pjevali, pili,  pušili, igrali frisby…(Ili kod nas. Grga i ja smo živjeli kod Trešnjevačkog placa, imali smo klavir na sred sobe, i dva-tri metra gramofonskih ploča poredanih u polici. Kod nas bi obično završilo petnaestak ljudi, i više, isto se sviralo ili slušale ploče, pa bi onda svi pozaspali na podu.) U ono vrijeme se sviralo na sve strane. Sve neki sessioni, druženje, tiha komunikacija. Bilo je neprilično glasno govoriti, galamiti, jesti meso, biti agresivan prema drugom.

Mi koji smo se skupljali u dijelu grada omeđenom Malim Kavkazom, Studentskim centrom, Filozofskim fakultetom, Trešnjevačkim placom, nismo išli dalje. U Tingl-Tangl u Mesničkoj koji je već bio na izdisaju, iza izdisaja, povremeno bi navratili. Bio bi to mali iskorak izvan uobičajenog prostora kretanja. I u Lapidarij se išlo, na koncerte Boška Petrovića i njegovih gostiju. Mi nismo odlazili u Saloon koji je bio na Tuškancu i popularan u to vrijeme. Tamo je odlazila neka druga rulja. Saloon smo smatrali šminkerskim mjestom, koje nije bilo za nas.

Gotovo svake večeri smo visili u teatru &TD. To je isto bilo naše mjesto, moglo se sresti bilo koga, i ako ste se promašili na garderobi Filozofskog, bilo se sasvim izvjesno da ćete se susresti na garderobi &TD-a. Išli smo na sve predstave. U dvoranu bi se uletjelo usput, a onda  satima boravilo u predvorju. Bile su velike gužve,  i nezamislivo je bilo ne biti tamo. Studentice koje su radile na garderobi redovito su bile vrlo lijepe, i to je bila kao neka neformalna potvrda, da ako si dovoljno lijep da uspiješ raditi na garderobi &TD-a onda si „komad“… (neke nikada nije zapala ta čast...)

Nešto malo dalje na Trešnjevci povremeno su se dešavali znameniti tulumi kod Anite (to je bila ona ista Anita koja je pričala o Poletu). Dolazili bi ljudi iz tada znamenitog i otkačenog Kugla glumišta, čime su ti tulumi bivali još znamenitijima i otkačenijima. I Anita ja na sred sobe imala klavir, ali veliki crni koncertni, na kome su se mogle zapaliti svijeće (u svijećnjacima) .

Kugla glumište je bila ekipa kreativaca koja je po gradu također širila ideju mira i ljubavi, donosila dah Amsterdama, vegetarijanstva, biciklizma, neprihvaćanja uobičajenih društvenih institucija i normi… Dah i duh građanskog neposluha koji je iskrio iz svega što se dešavalo na filozofskom, u Blatu, Jadranki, Studentskom centru, pred Malim Kavkazom… Ekipa Kugla glumišta je jednom upriličila vožnju centrom grada s puno bicikala, zakrčivši cijelu cestu. Htjeli se ukazati na to da grad treba prepustiti pješacima i biciklima, (pa onda miru, ljubavi, vegetarijanstvu)  kao što je bilo u Amsterdamu! Da u Zagrebu bude kao u Amsterdamu. Duh Amsterdama za mene je bio obojen makrobiotikom, drvenim žlicama i zdjelicama u kuhinji, slobodom, građanskim neposluhom, neprihvaćanjem institucija, travom, čajem, Samsonom, putovanjima. (Kad sad pogledam s odmakom,  bio je to više moj izmaštani svijet, jer ljudi koji su se kasnije tamo obreli nisu baš tako govorili, nije to bio grad iz snova, Ali tada…)

Oduvijek sam željela da Zagreb bude kao Amsterdam. To je bila moja vječna furka i sve sam mjerila mjerilom Amsterdama. Bila su mi slična ta dva grada, oba nekako domaća, moja. Slične sive, zapuštene ulice, prljavi pločnici, i stalno neki radovi na cestama po gradu, uvijek se preskakalo neke skele. Kao doma. Mi iz Zagreba smo rado odlazili u Amsterdam, kad god se moglo, ne prečesto (zbog love ne zbog ideologije!) i to najčešće za Prvi maj. To je bilo najzgodnije vrijeme Toplo ali nije još za more, blizu je, imali smo svi tamo po nekog gdje bi mogli prespavati…To je bilo mjesto broj jedan, i samo se u Zagrebu mogao popiti pravi „amsterdamski“ čaj - Twinings Earl grey  Twinings s cimetom, Spiced Tea, itd. Opet čaj pa onda zdrava hrana! Ponavljam se, ali bilo je to jako važno pa mi je ostalo u sjećanju. Mi smo te stvari vukli iz Amsterdama jer su donosile ozračje „alternativne kulture“ kako smo ju zamišljali i trudili se živjeti ju. I svašta smo još vukli iz trgovina zdrave hrane u Amsterdamu, jer ih kod nas tada još nije bilo, Nekako u to vrijeme se sramežljivo pojavila Makronova, a mi postajali makrobiotičari, To nam je donosilo dah Amsterdama / Zapada koje smo smatrali slobodnim zonama demokracije, ljudskih prava i sloboda, bili smo mu bliže, osjećali smo se svjetskijima. U Zagrebu, a kao da smo bar jednom nogom u Amsterdamu. I trave je bilo tu i tamo. Čitali su se Huxley, Castaneda, bile su popularne tzv. kreativne droge, ali bi bar za nas obične smrtnike sve završavalo na malo trave, uz čaj, neki session. Je, tamo smo kupovali i stripove koji su se zvali Fabulous Furry Freak Brotherss i Fat Freddy’s Cat, nekog Gilberta Sheltona, napravljene baš za nas. Nešto čarobno !!! Kupovali smo ih u knjižarama u Amsterdamu. Sad je to, kako sam čula „klasik“, i ne može se više nigdje kupiti, samo valjda na aukcijama! (I cijele te 70-te mi sad izgledaju kao muzejski eksponat prikladan bas za neke iščašene aukcije!)

Nedavno je jedan bivši student iz tog vremena, na Facebooku, tom čudu moderne komunikacije, komentirao sedamdesete.

„Eee, tad sam još imao kose… ha,ha,ha… i pio s kolegama u Blatu. Mijenjali smo svijet i bili sa svim ljudima braća…Upisao sam sociologiju…“

Često se to dešavalo. Bilo je jako in upisati filozofiju i sociologiju. Studenti tih studijskih grupa bili su otkačeni, „alternativni“, šetali su po auli i mijenjali svijet. (Drugi su morali više štrebati, biti na predavanjima, pa nisu stigli) Na filozofiji i sociologiji se nije moralo redovno dolaziti, malo tko od profesora bi time davio. Dolasci na predavanja su bili na dobrovoljnoj bazi, i kod nekih su profesora bile gužve (na primjer kod profesora Ivana Kuvačića na sociologiji ili profesora Danka Grlića na filozofiji), dok kod drugih to nije bio slučaj, ali sve je nesmetano funkcioniralo. Nitko se nije bunio, vladali su mir i ljubav. Na predavanja profesora Danka Grlića dolazili su ljudi iz grada, ne samo studenti. Bilo je krcato. Sjedilo se po podu, radijatorima, prozorima, doslovno po zidovima, Govorio je o Nietzscheovoj estetici. U auli je bilo živo. Dečki, svi dugokosi, bradati, u jeansu, djevojke u živopisnim hipijevskim haljinicama. Dolazili su i ljudi koji nisu bili studenti Filozofskog, ali su ravnopravno s ostalima boravili u auli i diskutirali. Dolazio je Enes Kišević, u jeansu, blistavih očiju, Dragan Ruljančić u svijetlom kaftanu, odjeći  megrebskih beduina. Raspravljalo se o svemu i svačemu, u svakom slučaju – kritički. Govorilo se o odjecima Korčulanske ljetne škole koja je već po malo bila na izdisaju, samo mi to onda još nismo znali. Svi smo bili povezani tajnim nitima nejasne ideje o slobodi, pravednom društvu izvan ralja institucija.

Osim svirke i pijuckanja u auli i podrumu, često smo išli u Jadranku, a to je bila jedna zgodna, „narodna“ birtija na Vukovarskoj (tada Proleterskih brigada, ), s kockastim stolnjacima i plehnatim stolicama, i bila je to svojevrsna kantina Filozofskog fakulteta. Ovih novih birtija koje su sad u novim Vrbicima gdje sada borave studenti Filozofskog tada nije bilo (niti novoizgrađenih Vrbika, bile su male kućice, kao u pjesmama Drage Mlinarca koji je živio u jednoj od njih, a i on je neko vrijeme studirao na Filozofskom, no nikada nije zasvirao u auli ili podrumu, on je već bio previše popularan za nešto takvoga). S njim su često u društvu stajale sestre Nada i Rada, njegove kolegice, viđene i popularne među studentima. Stajali bi na sredini aule, odmah uz Laokonta i sinove, replike skulpture iz helenističkog razdoblja koja je prikazivala bezuspješnu borbu trojanskog svećenika Laokonta s divovskim morskim zmijurinama koji spašava svoje sinove,  agoniju koja se mogla iščitati na njihovim licima, što je bila karakteristika kiparstva helenističkog razdoblja. Skulptura je u prirodnoj veličini bila postavljena na centralnom mjestu u auli, točno nasuprot glavnog ulaza, pa malo uz prozor.

Sjećam se da je to bilo prvo što sam vidjela kad sam prvi put zakoračila na sveto tlo Filozofskog fakulteta u Zagrebu! Na desnoj strani aule je bila postavljena skulptura  muškog lika, Davida kako smo ga zvali, isto u prirodnoj veličini. Svi likovi su bili oskudno ili gotovo nikako odjeveni, kako je to već bio običaj tog umjetničkog razdoblja. Svake su godine za Uskrs studenti farbali jaja Laokontu i sinovima te Davidu, i bilo je nejasno kad bi to učinili da ih nikad  nitko nije vidio. I kako, jer subotom i nedjeljom nije bilo nastave, zgrada je bila zaključana, i samo bi na uskršnji ponedjeljak koji je tada bio normalan radni dan osvanule te pisanice, koje bi onda ljutite čistačice s krpama i kantama u rukama, glasno negodujući, strugale i prale. Bio je to također svojevrstan čin građanskog neposluha usmjeren prema tadašnjem socijalistički uređenom društvu gdje religija nije bila previše dobrodošla, u polupraznim se crkvama moglo vidjeti samo pokoju besposlenu bakicu, vjerske svetkovine  nisu imale status neradnih dana. Ali kotač povijesti se neprekidno okreće, i sve je u neprestanoj mijeni, tako da kako god da bude, nikada nište neće ostati isto.  Ono što je danas, neće više biti sutra, pa su tako po malo iscurile i 70-te, lagano i neprimjetno, da nismo niti skužili i već smo se našli u 80-tima, u nekom novom okruženju, i takodalje, itakodalje…

Ja sam stalno mislila da napredak i sloboda napreduju malo po malo, i sve prema naprijed, da  je to samo pitanje trenutka kad će Zagreb jednom osvanuti kao Amsterdam. I u nekoj svijetloj budućnosti će biti još bolje, još svjetlije… A vidi sad! Čovječe, tko je ugasio svjetlo!

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad