Plime zla (2)
Stalli 04 S

Photo: Pinterest

Kad NKVD zakuca na vrata

There was an old bastard named Lenin
Who did two or three million men in.
That's a lot to have done in
But where he did one in
That old bastard Stalin did ten in.

Robert Conquest

[Bio jednom jedan gad zvani Lenjin

Koji je ubio dva ili tri milijuna ljudi

To je puno ljudi za ubiti

Ali za gdje je on ubio jednog

Onaj stari gad Staljin je ubio deset.]

Nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine, sovjetski građani su se našli između čekića i nakovnja. Kako bi učvrstila vlast nakon državnog udara u listopadu 1917. godine i posljedičnog građanskog rata koji je Rusiju koštao barem četiri puta više ruskih života od Prvog svjetskog rata,  marginalna stranka Boljševika je uvela vladavinu političkog terora koji je ostao trajnom karakteristikom mladog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ovo se nije dogodilo zato što socijalizam neminovno vodi u Gulag, kako bi neki voljeli vjerovati, već zato što osobnosti dvaju najistaknutijih sovjetskih vođa nisu dopuštale drugačiji razvoj situacije (usput, nazivati Sovjetski Savez „socijalističkim“ je uvijek bilo prilično nategnuto – kako je Erich Fromm zabilježio u djelu „Zdravo društvo” iz 1955. godine: „Staljinistički sustav danas… je vjerojatno bliži ranom i čisto izrabljivačkom obliku zapadnog kapitalizma nego bilo kojoj zamislivoj ideji socijalističkog društva“). Jedan od razloga iz kojeg je Lenjin do svojih kasnih četrdesetih živio kao isprazni politički demagog i žicer je njegov čangrizavi karakter, a jedina razlika između njegovog i Staljinovog pristupa teroru se sastojala u tome da je Lenjin bio u stanju ponuditi nešto konciznije teoretsko opravdanje za zločine protiv čovječanstva. Staljin je bio drugačija životinja – pritajen i tih, ostavljao je dojam tipičnog partijskog uhljeba bez talenata vrijednih spomena. Odrastanje u siromašnoj i nasilnoj obitelji te anatomski defekti nespojivi s južnjačkim ponosom – Staljinov medicinski karton pokazuje da je imao spojene prste na lijevoj nozi, a male boginje koje je prebolio u djetinjstvu su ostavile tragove na njegovom licu, – naučili su Staljina da život često udara ispod pojasa, na što je on odlučio uzvratiti istom mjerom. Ovakav stav ga je učinio sjajnim kandidatom za članstvo u radikalnoj socijalističkoj partiji zasnovanoj na principima tajnosti i terora, gdje se pokazao vrijednim organizatorom pljački, štrajkova i iznuda. Tijekom uspona u partijskoj hijerarhiji, Staljin je ostao nespretan teoretičar i nimalo impresivan govornik (kako je Trocki zabilježio, „Njegovi eseji… su puni ne samo teoretskih nedosljednosti, već grubih prekršaja protiv ruskog jezika”), ali njegova pouzdanost u teškim situacijama mu je osigurala mjesto u boljševičkoj vladi nakon Oktobarske revolucije.

Nakon što su boljševici utvrdili svoju vlast u ranim 20-im godinama prošlog stoljeća, Staljin je sve češće percipiran kao mračna, zlokobna figura. Ruski revolucionar Victor Serge ga je opisao kao „zastrašujućeg i banalnog, poput kavkaskog noža,” a Lenjin je upozorio na Staljinov brutalni karakter u svojem pismu partijskom kongresu iz prosinca 1922. godine i dodatku izdiktiranom nakon što je Staljin uvrijedio Lenjinovu suprugu Nadježdu Krupskuju rječnikom koji nije prikladan za štampu. Nakon Lenjinove smrti, partija je upoznata sa sadržajem ovog pisma te je Staljin u svibnju 1924. godine morao proći kroz ponižavajuću proceduru izglasavanja (ne)povjerenja kako bi zadržao svoju poziciju Generalnog sekretara, čisto administrativne funkcije pomalo nalik na Predstojnika ureda Bijele Kuće. Iskorištavajući nesigurnost i međusobno nepovjerenje svojih kolega, Staljin je kovao oportunističke saveze koji su mu omogućili da izbaci iz partije te na kraju smakne šampione revolucije kao što su Grigorij Zinovjev, Lev Kamenjev, Nikolaj Buharin, te čak i neobično posustali Leon Trocki. Do kraja 30-ih godina, Staljin je očistio partiju od mlitavih intelektualaca te napunio sigurnosni aparat iznimno podlom rasom vulgarnih kriminalaca i psihopata čija je noćna aktivnost držala čitavu zemlju u stanju trajne paralize. Posebno izopačeni fenomen Staljinove mašine terora bile su kvote za strijeljanje koje su predavane regionalnim partijskim funkcionerima, što je rezultiralo morbidnim natjecanjem u likvidacijama da bi se izbjegla sumnja u blagost prema klasnom neprijatelju. Centralni komitet partije je tijekom 1937. godine bio preplavljen zahtjevima za povećanje likvidacijskih kvota iz provincija; uz manje korekcije koje su trebale stvoriti dojam racionalnog rasuđivanja, Staljin i njegovi najbliži suradnici su odobrili sve takve zahtjeve. Rezultat ove inicijative je bilo hapšenje više od 1,7 milijuna ljudi tijekom 15 mjeseci, od čega je više od 700.000 strijeljano. A to je bila samo jedna grozomorna epizoda iz Staljinove vladavine; kako je napisao Alexander Solženjicin u Arhipelagu Gulag, „val iz 1937-1938. godine nije bio jedini, čak niti najveći, već vjerojatno tek jedan triju najvećih valova koji su napregnuli tamne, smrdljive cijevi naših zatvorskih kanalizacija do granice pucanja.” Prema podacima dostupnim u NKVD/KGB arhivu, ruska nevladina organizacija „Memorial“ je procijenila kako je u periodu između 1921. i 1953. godine sudski gonjeno između 4,7 i pet milijuna ljudi, od čega je otprilike milijun strijeljano. Ovaj broj ne uzima u obzir smrti tijekom građanskog rata i posljedične gladi, kao niti smrti uzrokovane kolektivizacijom.

Mihail Rodin, načelnik partijskog ogranka u gradu Kirov, tražio je od Staljina da mu odobri povećanje kvote za strijeljanje za 300 ljudi. Staljinovim rukopisom je napisano: „Povećati [kvotu, op.a.] za prvu kategoriju [znači: strijeljanje] ne za 300, već za 500 ljudi.” Rodin je i sam strijeljan u čistkama 1938. godineBrojni izvorni boljševici čiji su karakteri iskovani u carskim zatvorima (zabavnim parkovima u usporedbi sa sovjetskim Gulagom, ali svejedno), revoluciji i građanskom ratu bili su šokirani spoznajom da su postali objekti političkih procesa. Fjodor Raskoljnikov, sovjetski diplomat s besprijekornim revolucionarnim pedigreom i odlikovani junak građanskog rata, saznao je o svojem isključenju iz diplomatske službe na putu u Moskvu 1938. godine te je imao dovoljno pameti da skrene prema Francuskoj, gdje je napisao poznato pismo Staljinu u kojem je izložio njegovu okrutnost i vulgarno izvrtanje socijalističke ideologije. Između ostalog, Raskoljnikov piše: „Vaš «socijalizam,» u čijem trijumfu se za njegove stvaraoce našlo mjesta jedino iza zatvorskih rešetaka, jednako je udaljen od istinskog socijalizma kao i proizvoljnost vaše osobne diktature od diktature proletarijata.” Ali čak niti temeljito razočarani Raskoljnikov nije mogao zamisliti da će njegova zemlja jednog dana stupiti u savez s nacističkom Njemačkom. Moglo bi se reći da je Staljinova politika ubila Raskoljnikova s rastojanja – nakon što je saznao za zaključivanje sramotnog pakta Molotov-Ribbentrop pakt, Raskoljnikov je završio u psihijatrijskoj bolnici u Nici, gdje je ubrzo umro u dobi od 47 godina.

Lakonski izvještaj o smaknuću izvjesnog pravoslavnog svećenika Pavela Florenskog u prosincu 1937. godine. Presuda koju je izrekla „trojka“ nije bila podložna žalbiTeško je ne osjetiti određenu dozu zadovoljstva kada čovjek čita o sudbinama bivših vodećih boljševika pod Staljinovom diktaturom. Osuđen na 10 godina zatvora s opipljivom tendencijom prema strijeljanju, Grigorij Zinovjev, jedan od osnivača boljševičke stranke, uzdigao je umjetnost puzanja na smrtnicima nedostupne visine u svojem pismu Staljinu: „Dolazim do toga da dugo netremice promatram Vaš portret i portrete drugih članova Politbiroa u novinama s mišlju: rođeni moji, pogledajte u moju dušu, zar ne vidite da više nisam Vaš neprijatelj, da sam Vaš dušom i tijelom, da sam sve razumio, da sam spreman učiniti sve kako bih zaslužio oprost…“ Slične okolnosti su natjerale vodećeg teoretičara partije Nikolaja Buharina da se otisne u žanr revolucionarne romanse u svoje 42 poslanice Generalnom sekretaru: „Ja te sada zaista žarko volim zakašnjelom ljubavlju… Prije svega ti želim zdravlja. Ti nisi ostario. Imaš čeličnu konstituciju. Ti si prirodni zapovjednik i još ćeš igrati ulogu pobjedonosnog vođe naše vojske… Želim ti, dragi Koba, mnogo brzih i uvjerljivih pobjeda.” Aleksandar Solženjicin je imao malo razumijevanja za cviljenje Staljinovih bivših partijskih kolega: „Možda se 1937. godina morala dogoditi kako bi pokazala koliko je ništavan njihov svjetonazor kojim su se tako živo kitili dok su uneređivali Rusiju, rušeći njene osnove, gazeći njene svetinje – Rusiju, u kojoj njima samima TAKVA kazna nikada nije prijetila. Žrtve boljševika između 1918. i 1936. godine se nikada nisu ponašale toliko bijedno kao vodeći boljševici kada se oluja nadvila nad njih.” (Odlomak iz „Arhipelaga Gulag“.)

Nadežda MandeljštamSlanje pisama Staljinu je bilo prilično besmisleno, ne samo radi njegove patološke prirode, već zato što je zamjena zamornog diskursa streljačkim vodom od samog početka predstavljala jedan od glavnih postulata boljševičke ideologije. Takav pristup unutarnjoj politici je ostavljao malo prostora za intelektualne slobode i literarnu kreativnost. U pismu prijatelju napisanom u ranim danima revolucije, pjesnik Aleksandar Blok je napisao: „Gušimo se, svi ćemo se ugušiti. Globalna revolucija se pretvara u globalnu anginu.” Razočaran i pothranjen, Blok je umro 1921. godine, u dobi od 40 godina. Te iste godine, pjesnik Nikolaj Gumiljov je uhapšen i likvidiran. Uskoro mu se pridružio Sergej Jesenjin, koji se objesio 1925. godine, u dobi od 30 godina. Vladimir Majakovski je prosvirao srce metkom 1930. godine. Pjesnik Mihail Zabolocki je uhapšen 1938. godine i osuđen na pet godina u radnom logoru. Isak Babelj je uhapšen 1939. godine te mučen dok nije priznao kako špijunira za Francuze – od svih nacija – te tajno likvidiran 1940. godine (upravo tako: tajno; njegova supruga je do 1954. godine vjerovala da je živ). Marina Cvetajeva se objesila 1941. godine. Ana Ahmatova i Mihail Zoščenko su proveli život u strahu, siromaštvu, i bez vlastitog krova nad glavom. Potrebno je naglasiti kako ovaj letimični pregled slomljenih sudbina i autorskih karijera ne izlazi iz okvira kuće slavnih ruske literature ranog 20-og stoljeća te izostavlja tisuće manje poznatih autora, novinara i akademika. Prikladan epilog ove tužne ere je napisao Aleksandar Fadejev, dugogodišnji Generalni sekretar Saveza sovjetskih pisaca, u oproštajnom pismu sastavljenom prije nego što se upucao 1956. godine: „Nalazim da je nemoguće nastaviti živjeti jer je umjetnost kojoj sam posvetio svoj život uništena uobraženim i glupim rukovodstvom partije te ne može biti obnovljena. Najbolji literarni talenti – u brojevima o kojima carski despoti nisu mogli niti sanjati – su fizički istrijebljeni ili su nestali zahvaljujući kriminalnoj pasivnosti ljudi na vlasti; najbolji pisci su umrli prijevremeno; svi s ikakvom sposobnošću kreiranja bilo kakve stvarne vrijednosti su umrli prije 40. ili 50. godine.

Fadejev ipak ne zaslužuje previše suosjećanja, jer se radi o čovjeku koji je dugo godina plesao na Staljinovu muziku te usput pomeo mnoge književne karijere. Sukladno tome, Fadejev je bio dobro upoznat s podlom tehnologijom profesionalne i fizičke eliminacije nepoželjnih autora. Vozeći se u automobilu s pjesnikom Osipom Mandeljštamom i njegovom suprugom Nadježdom koji su se nedavno vratili iz trogodišnjeg progonstva, Fadejev je postao vidljivo napet kada je čuo da se par sprema na put u odmaralište nedaleko od Moskve pod pokroviteljstvom sovjetske vlade. U svojim „Sjećanjima,“ Nadježda piše kako je kasnije shvatila da je Fadejev vjerojatno mnogo puta svjedočio sličnom scenariju te je znao kako gesta koja nalikuje na čin pomirbe između Staljina i autora u stvari predstavljala logističku pripremu za novo hapšenje na pogodnoj lokaciji bez publike.

Osip Mandeljštam je imao problematičan odnos s post-revolucionarnim ruskim društvom od samog početka. Rođen 1891., Mandeljštam je već bio priznati autor u vrijeme Oktobarske revolucije. 1920. godine, pred kraj Ruskog građanskog rata, Mandeljštam je proveo nekoliko mjeseci s pjesnikom Aleksandrom Vološinom u krimskom odmaralištu Koktebel, gdje su ga uhapsili pripadnici ostataka carske armije te umalo strijeljali radi kontakata s mjesnim boljševicima. Tri godine kasnije, boljševičke vlasti su izbacile Mandeljštama iz svih moskovskih i petrogradskih novina, prisilivši ga da se bavi prijevodima kao jedinim izvorom prihoda. Stvari su izgledale nešto bolje u listopadu 1933. godine, kada su sovjetske vlasti dodijelile Mandeljštamu zakašnjelo priznanje u obliku dvosobnog stana nedaleko od Kremlja. Ovakvi obrati nisu bili ništa neobično u Sovjetskom Savezu: boljševici su bili poznati po svojoj prevrtljivosti i naizmjeničnim represijama raznih grupa intelektualaca. Međutim, život Mandeljštama je i dalje bio bijedan. Kada se jednom prilikom Ana Ahmatova najavila u goste, Osip je morao moliti susjede da mu posude nešto hrane kako bi pripremio večeru.

Osip MandeljštamMandeljštamov senzibilitet nije dozvoljavao prešutne dogovore s vlašću te je pjesnik počinio čak dva svetogrdna čina u roku od šest mjeseci od preseljenja u novi stan. Prvi grijeh se sastojao u sastavljanju dvaju kratkih kitica koje su postale poznate pod nazivom „Staljinov epigram,” (s nedvojbeno prikladnijim naslovom „Горец” – „Gorštak” – na ruskom), što nije moglo proći nekažnjeno radi karikaturnog prikaza Staljina, koji je u pjesmi opisan kao zlokobna, apsurdna sila. Mnogi autori tog vremena su bili zadovoljni „pisanjem u stol,” ali Mandeljštam nije mogao odoljeti a da ne pročita pjesmu svojim poznanicima, među kojima se našao i Boris Pasternak, koji je pročitane stihove proglasio „činom samoubojstva.” Kao da je želio osigurati da njegov stav prema institucijama novog društva postane javno poznat, Mandeljštam je u travnju 1934. godine pred svjedocima opalio šamar Alekseju Tolstoju, jednoj od ikona sovjetske literarne scene. U pozadini ovog skandala se nalazio Mandeljštamov sukob s drugim piscem, izvjesnim Amirom Sargidžanom, koji je velikodušno zabavljao svoje goste novcem posuđenim od Mandeljštama. Sargidžanu se ovaj aranžman toliko svidio da je fizički nasrnuo na Osipa i Nadježdu nakon što je Osip zatražio povrat zajma. Stvar je završila pred nekom vrstom cehovskog suda pod predsjedanjem Alekseja Tolstoja, koji je naložio Sargidžanu da podmiri dug, ali ga je oslobodio od odgovornosti za fizički napad. Mandeljštam Tolstoju nije mogao oprostiti ovu blagonaklonost prema nasilniku, a vrlo vjerojatno i doušniku: Sargidžanove neumjesne posjete su Mandeljštamu već dugo vremena išle na živce. Barem jedan od Mandeljštamovih poznanika je sigurno bio doušnik, jer su djelatnici NKVD-a bili u posjedu transkripta „Staljinovog epigrama” kada su uhapsili Mandeljštama u svibnju 1934. godine.

Mandeljštam bi gotovo sigurno završio u Gulagu da se u kolovozu te godine nije spremao Prvi kongres pisaca. Istražitelj Šivarov – i sam buduća žrtva Staljinovih radnih logora – nazvao je „Staljinov epigram” „besprimjernim kontrarevolucionarnim dokumentom,” što je ocjena koja je otvarala put za kazneni progon svih osoba koje su znale za postojanje ovih stihova te su propustile prijaviti njihovog autora nadležnim vlastima. S obzirom da je privođenje svih takvih osoba moglo znatno smanjiti broj prisutnih na spomenutom kongresu, lako je moguće da je netko „iznad” zauzdao entuzijazam Šivarova te odlučio kako je trogodišnje progonstvo dovoljna kazna za Mandeljštama u danom trenutku. Nadježda nije osuđena kao suučesnik, ali to je bio slab razlog za slavlje: čim se ukrcala na vlak koji ih je vodio do mjesta progonstva, „…pojavila se apsolutna sigurnost da smo stupili na put neizbježne propasti. Neki od nas su imali sat, drugi tjedan ili čak godinu, ali kraj je isti.” Tijekom prve noći u Čerdinu, pljesnivom provincijalnom gradiću udaljenom otprilike tisuću milja istočno od Moskve, Mandeljštam je pokušao izvršiti samoubojstvo skokom kroz prozor. Da li je to bio odraz duševne poremećenosti? Možda. Međutim, pokušaj samoubojstva je pomogao Mandeljštamu da povrati razum („Jedan skok i ponovno sam svoj,” glasi jedan od njegovih stihova napisanih nakon ove epizode). U stvari, čak i sovjetski građani koji se nikada u životu nisu imali prilike susresti s NKVD-om su povremeno osjećali i realizirali poriv da se riješe mučnog sivila i neizvjesnosti samoubojstvom. Oduzimanje vlastitog života je bio jedan od rijetkih načina za zadržavanje osobnog integriteta u totalitarnom društvu; pored toga, za one koji su vjerovali da im prijeti hapšenje, pomisao o samoubojstvu je mogla pružiti određenu vrstu morbidnog zadovoljstva koje je proizlazilo iz spoznaje da su preduhitrili NKVD.

Nadežda MandeljštamMandeljštamov pokušaj samoubojstva je ponukao nadležne vlasti da presele par u puno civiliziraniji Voronjež, gdje im je dozvoljeno da rade u mjesnom kazalištu i radiju, što im je donosilo dovoljno prihoda za pokrivanje troškova najma sobe i nimalo impresivne prehrane koja se sastojala od kajgane za ručak, čaja, maslaca te rijetke porcije konzervirane ribe. Kada su se tri godine kasnije ukrcali u vlak u smjeru Moskve, Nadježda i Osip nisu imali puno razloga za optimizam. Nadježda piše: „Što se tiče staljinskog terora, uvijek nam je bilo jasno da on može slabiti ili jačati, ali da neće prestati. Zašto bi prestao? Iz kojeg razloga? Svi ljudi su zauzeti, svi se bave svojim poslom, svi se osmjehuju, svi bespogovorno izvršavaju zapovijedi i ponovno se osmjehuju.“ Osipu je dozvoljeno da osjeti nagovještaj nade kada ga je Literarni fond, ogranak sovjetskog Saveza pisaca, poslao sa suprugom u odmorište pored Moskve. 10. ožujka 1938. godine je svojem prijatelju Borisu Kuzinu napisao: „Rehabilitacija za račun države mora značiti da očekuju kako će od mene ispasti nešto dobro, da vjeruju u mene. To je istovremeno zbunjujuće i ohrabrujuće.” Osam dana kasnije, Vladimir Stavski, Generalni sekretar institucije koja je platila Mandeljštamov boravak u odmorištu, uklanja zbunjenost slanjem jedva razgovijetnog pisma – vjerojatno zbog njegove etičke neprobavljivosti – Komesaru unutarnjih poslova i Staljinovom novom krvniku Nikolaju Ježovu u kojem zahtjeva da nešto „poduzme u vezi Mandeljštamovog slučaja.” Nešto prije zore 2. svibnja, Nadježda i Osip su na vratima začuli nesigurno kucanje dvaju djelatnika NKVD-a, koji su se ispričali što zbog „preopterećenosti“ nisu stigli ranije izvršiti uhidbeni nalog potpisan prije tjedan dana. Ovog puta, Mandeljštam je osuđen na pet godina prisilnog rada u logoru na Ruskom dalekom istoku. U vlaku za Vladivostok, Mandeljštam je ležao bez glasa i držao glavu pod pokrivačem. Razvio je iracionalan strah od trovanja te je jeo samo hranu koju je uspijevao kupiti po putu sa sitnišem kojeg je imao uz sebe. Vlak je u prenapučeni tranzitni logor pored Vladivostoka stigao sredinom listopada, a Mandeljštam je do kraja prosinca bio mrtav. U priči Varlama Šalamova „Šeri-brendi,” zatvorenici skrivaju Mandeljštamovu smrt kako bi nastavili primati njegovo sljedovanje hrane; u stvarnosti, zatvorski čuvari opremljeni kliještima su se momentalno obrušili na njegovo tijelo kako bi počupali zlato iz zubi.

U siječnju 1939. godine, Nadježda Mandeljštam je poslala gnjevno pismo novom Komesaru unutarnjih poslova Lavrentiju Beriji (Ježova više nije bilo – baš kao i njegov prethodnik Jagoda i njegov nasljednik Berija, imao je priliku kušati kašu koju je zakuhao. Donekle je utješno da su sva tri voditelja Staljinove mašine terora dočekali kraj pred streljačkim vodom), zahtijevajući preispitivanje Osipovog slučaja i proizvoljne prirode političkih progona: kako je moguće, pitala je, da je njen muž optužen za kontrarevolucionarnu aktivnost, dok ona nije čak niti ispitana, a kamoli optužena kao suučesnik? Nadježda je trebala imati više vjere u NKVD – oni su je pokušali uhapsiti, ali zbog zabrane boravka u krugu od 105 kilometara od Moskve, Nadježda se bila prisiljena toliko često seliti da ju niti NKVD nije bio u stanju jednostavno locirati. Do sredine 1939. godine, val terora je oslabio te je NKVD-u naloženo da ju ostave na miru. 

Fotografija Osipa Mandeljštama snimljena nakon hapšenja 1934. godine. Izvor: Centralni arhiv FSB-a,Nadježda je opsjedala nadležne instance godinu i pol dana prije nego što su vlasti nevoljko izdale službenu potvrdu o smrti njenog supruga. Trebalo joj je još petnaest godina da ga posmrtno oslobodi optužbi koje su dovele do drugog hapšenja. 1987. godine, sedam godina nakon Nadježdine smrti, sovjetske vlasti su priznale da je i Mandeljštamov progon 1934. godine bio neutemeljen. Nakon priznanja da su bez ikakvog razloga uništili ljudski život, predstavnici sovjetske vlasti su našli za shodno da značajan dio Osipove arhive povjere na čuvanje KGB-u i njegovom pravnom sljedbeniku, ruskoj službi državne sigurnosti (Federalna Služba Bezbjednosti, FSB), gdje se i danas nalazi.

Netko bi mogao reći da imamo sreću što smo se rodili nakon što su nacizam i staljinizam diskreditirali ideju totalitarnog društva. Ratni užas koji je potekao iz W. H. Audenovog „podlog, nečasnog desetljeća“ 30-ih godina proteklog stoljeća vjerojatno je učinio sve oblike totalitarizma manje privlačnima nego što bi to bio slučaj da svijet nije imao priliku vidjeti praktičnu demonstraciju njihovih posljedica. Međutim, prema analitičkoj agenciji Economist Intelligence Unit, stanovnici čak 54 zemlje svijeta do današnjeg dana žive s nekom vrstom autoritarnog režima na vratu, i može se pretpostaviti da se stvari neće tako brzo promijeniti. Poput uspješnog parazita, totalitarizam je evoluirao u blaže oblike koji ne izazivaju smrtonosnu vrućicu poput nacizma ili totalni raspad poput staljinizma. Žrtve žive dulje i sretnije, a parazit ne riskira nasilnu smrt od kakvog narodnooslobodilačkog ustanka ili strane intervencije. Mnogi će tvrditi kako je ovo win-win situacija, što je vjerojatno točno ukoliko smatrate da je prihvatljivo ulaziti u bilo kakve vrste kompromisa s totalitarizmom.   

Hibridni i autoritarni režimi u svijetu u 2019. godini prema Economist Intelligence Unit.Prilično je izvjesno kako sadistički režimi i u naše vrijeme uživaju solidnu navijačku bazu koja se sastoji od ljudi uvjerenih da društvu nedostaje reda i discipline te pojedinaca frustriranih dosadom koji bi rado zamijenili svoja isprazna poslijepodneva i vikende za priliku da svjedoče veličanstvenom krvavom spektaklu. Netko bi mogao očekivati da će se većina ponijeti razumno i spriječiti takav razvoj situacije, ali većina nije sigurna što da misli: tko zna, možda je zaista potrebno ukloniti Židove da bismo doveli gospodarstvo u red ili prepuniti radne logore kako bismo uklonili iritantne podrivače jedinstva? Shirer navodi kako je 18 mjeseci nakon pada nacizma čak 37 posto ispitanih Nijemaca u američkoj okupacijskoj zoni još uvijek vjerovalo da je „istrebljenje Židova, Poljaka i drugih ne-arijevaca bilo neophodno radi sigurnosti Nijemaca,” dok je trećina smatrala kako „Židovi ne bi trebali imati ista prava kao pripadnici arijske rase.” Ove brojke odgovaraju rezultatima anketa na koje se pozivaju Nico Voigtländer i Hans-Joachim Voth u svojem istraživanju(Re-)Shaping Hatred: Anti-Semitic Attitudes in Germany, 1890-2006,” prema kojem su čak 40 posto Nijemaca u američkoj okupacijskoj zoni bili antisemiti, i njihov udio je ostao na ili iznad jedne trećine sve do 1989. godine. Naravno, biti antisemit ne znači da ćete glasati za naciste – barem se nadam da su političke preferencije složenije od toga – ali ove brojke ne pridonose povjerenju u stabilnost društvenog poretka čak niti u zemljama koje smatramo razvijenima. Rusija zahtijeva zasebnu diskusiju: prema anketi koju je u travnju 2019. godine provela agencija Levada Centar, otprilike 70 posto ruskih građana smatra Staljinovu ulogu pozitivnom. Da li to znači da bi bili spremni na ponovno otvaranje Gulaga je pitanje kojeg je možda bolje ne postavljati.

Međutim, postoji i svijetla strana. Neki ljudi ne mogu svariti nacizam čak i kada im je u najboljem interesu da to učine. Zapravo, značajna manjina se prije ili kasnije otvoreno suprotstavi totalitarnim režimima bez obzira na cijenu takvog izbora. Toliko je jasno, u protivnom ne bismo bili ovdje i raspravljali o tome. Međutim, pitanje je kako unaprijed prepoznati tko se pali na nacizam, a tko je protiv njega? Ne postoji znanstveni način da se to otkrije, ali ponekad se dovoljno osloniti na svoje instinkte. Ovo je vježba koju vrijedi povremeno upražnjavati, ako ništa drugo da biste skratili vrijeme tijekom kakvog dosadnog izlaska. Upravo to je napravila američka novinarka Dorothy Thompson za potrebe svojeg eseja objavljenog u Harper's Magazine 1941. godine, konačno shvativši da sklonost prema nacizmu nema nikakve veze s rasom, bojom kože, vjerom ili socijalnim položajem. I dok latentni nacisti dolaze u raznim oblicima i veličinama, relativno je jednostavno prepoznati one koji nikada ne bi mogli prijeći na tamnu stranu: kao što je Dorothy Thompson zaključila, „fini ljudi ne postaju nacisti.

Oceni 5