Vodič kroz djela Mirka Kovača (4)
Apop 02 S

Photo: deviantart.net

Kad opscenist postane blag građanski pisac

Kovač, međutim, ne sudi samo našim piscima, nego i onim stranim. Njemu kao da se sve više sviđa ta počasno mjesto dostojnog suca o biografijama pisaca koje mu je kod nas dodijeljeno. U knjizi eseja Elita gora od rulje iz 2009. godine problematiziraće niz pisaca koji su se ogriješili o tzv. spisateljsku etiku, onih na našem i na stranim jezicima, od Hamsuna, Crnjanskog, Milorada Pavića i Dučića, preko Bećkovića, Nikolaja Velimirovića, Radovana Karadžića, do Selina, Edičke Limonova, Maksima Gorkog i neizostavnog Dobrice Ćosića, kobnog oca nacije, koji je hvalio Tita a onda ga kudio, da bi zatim mogao napisati za Miloševića, kao novog vožda, da je čovjek inteligentan i jake političke vjere. Kovač ponovo uzima tu ključnu temu naše poslijeratne štampe, opsesivnu temu svojih posljednjih knjiga, dajući je u lakim i prohodnim publicističkim registrima u kojima se nijednom ne uspijeva uzdignuti u sferu esejističke sinteze dostojne jednog Ristića ili Krleže, ne dostižući ni lucidnost Ujevićevu, Vinaverovu vidovitost, ni strast Davičovu. Svi ti eseji poslužiće mu samo da još jednom pred svima potvrdi svoj imidž pisca koji se gnuša rulje i političkih moćnika, da nam još jednom pokaže svoju intelektualnu odgovornost, da ponovi još koji put samog sebe, na nekoliko različitih načina izričući kako ga je, naprimjer, Edičkin čin pucanja na Sarajevo zauvijek odbija od tog pisca, jer osjeća mučninu u drobu čak i dok o tome piše. Da Kovač nije postao neki angažovanički škopac, jedan među mnogima, podsjeti nas tek pogdjegdje kad zaiskri razložnost, naprimjer, u procjeni Selinovog slučaja, jer navede da u njegovim antisemitskim pamfletima ima smeća na kile a da je Putovanje onkraj noći ipak sjajan roman. To je griješna izjava ako je odmjerimo prema postulatima angažovaničkog katehizisa, to je u tim okvirima đavolsko primječanije, ali nije čudno ako se sjetimo da dolazi od autora Kristalnih rešetki koji je elaborirao onu semipermeabilnu opnu između dobra i zla u ljudskom srcu. No da se Kovač gnuša, da Kovač nije jedan iz elite koja je gora od rulje, da Kovač saosjeća s progonjenim, to smo znali i prije ove knjige, već na osnovu Cvjetanja mase i Evropske truleži, pa i iz Kristalnih rešetki.

Zar je trebala još jedna knjiga da se to potvrdi, i to dvadeset godina kasnije, kad je već ta misao postala revijalna i manir, ako je nekada i imala, kao što jeste, svoje po-etičko opravdanje, tamo u luđačko vrijeme Miloševićeva uspona i ratova. Zašto je bila opet potrebna? Kovač ističe da je još jednom napisao tekst protiv Ćosića zato što osjeća sućut prema žrtvama, ali i iz osjećaja stida što takve osobe neko voli i divi im se. To je lijepo i brižno, nadasve razumno. I ko bi sada mogao prigovoriti da su to izvanliterarni razlozi, nakon svih godina tek potrošeni manir, da knjiga mora imati i još estetsku intrigantnost, pogotovo ako se samom sebi zada imperativ stalne inovativnosti, ako se uspostavi i navikne čitateljstvo na visok estetski nivo. Ko bi, osim toga, ovdje smio napomenuti da je saosjećanje pogodan tretman samo onome čemu se više ne može pomoći. Valjda bi to smio uraditi samo neki neodgovoran intelektualac i anarhistički solipsist, onaj koji ne shvaća kakav publicistički habitus sebi gradi Kovač, onaj ko nije upućen u istoriju naše esejistike zadnjih decenija, neko kome se sada priviđa orgija humanizma jer je nadahnut defetističkim Gubilištem ili Ruganjem s dušom, ako već nije nacionalist i fašista. Samo onaj ko se u tom neugodnom trenutku sjetio one stare Kovačeve krilatice da se jedna knjiga ne smije kriti iz svoje teme, da pisac ne smije prestati pisati dobro čak i onda kad je hrabar. Kovač postaje u našoj poslijeratnoj književnosti pouzdan sudac i orijentir, kao neki moralni svjetionik, najpristojniji građanski pisac u posljednje vrijeme, koji kao da zna kako se treba isponašati u svakoj prilici. Ima u tom spasonosnom osvjetljenju i blage pomodnosti. Kovač i u Pisanju ili nostalgiji i Eliti goroj od rulje neprestano ponavlja da on nije ničiji, da je bezdoman, da je višestruki identitet jedini pravi lijek protiv svih kolektivističkih napasti. Eto ga! Konačno sviće! Kovač je na kraju našao lijek za sve naše društvene bijede, kao nekad naš najjači pesimistički pisac koji je obećavao. Događa se i to nekad u književnosti. To se, naravno, može desiti samo u okrilju naše literature, tog najljekovitijeg knjižestva na svijetu.

U jednom nedavnom intervjuu  Kovač će, međutim, izraziti svoje nedvojbeno uvjerenje da su njegove knjige samo dobile u hrvatskoj varijanti, jer je oduvijek sanjao da piše na hrvatskom jeziku, kao što i jeste pisao na tom stranom jeziku, Životopis Malvine Trifković i neke dijelove Uvoda u drugi život, kao i glasovito kalendarsko poglavlje u Vratima od utrobe. Neko zlonamjeran uzeo bi taj nadahnuti ekskurs o hrvatskom jeziku, pitajući se koji hrvatski jezik, šta je hrvatski jezik, otkud hrvatski jezik, gdje su razlike, zašto je Kovač oduvijek sanjao da piše na hrvatskom jeziku, kad je već na njemu i pisao pokazavši na primjerima da su mu trebale sve tri varijante tog jednog i istog jezika, i srpska i hrvatska i bosanska, da izrazi stilsku složenost u jednom pravom romanu. Je li to možda Kovač želi reći da je svoje romane bio napisao na nekoliko različitih jezika, najednom toga postavši svjestan? Zašto su hrvatske varijante njegovih knjiga najbolje i po čemu je tu hrvatski jezik sad tu presudan, ako nije promijenjena samo jezička varijanta, nego izbačene i cijele scene koje su potrebne da se shvati njihov poetički kontekst a motivacija usložnjena? Neko etički osjetljiv mogao bi s pravom prigovoriti Kovaču da ta njegova liberalna etika i poštovanje razlika ide u susret aktualnom poretku, da je uopšte njegova moralna osjetljivost jučerašnja, da su vrijeme devedesetih i vrijeme današnje dvije različite epohe, jer danas, ako se želi govoriti o etici, onda se mora imati, naprimjer, sluha i za objektivno nasilje. Mora se, naime, znati da uvažavati te nacionalne tradicije i normalno operirati njima, pa čak i kad se plete sa interkulturnom vjerom, znači učvršćivati ih i davati im legitimitet i važnost. I tako dalje, i tome slično. Taj intelektualni odgovornik uhvatio bi se, dakle, za te ideje i dosadno dokazivao staračka zastranjenja Kovača, tog našeg najbezdomnijeg pisca, autora najvišestrukijeg identiteta, dodavši u toku tog pretresa i poneki njegov ekskurs u kome se jasno pod starost opredjeljuje za hrvatsku tradiciju, priznajući da su mu hrvatski pisci uvijek bili zapravo najbliži... I tome slično.

Ali sve bi to ovdje sada bilo poprilično izlišno, jer sve je to jednostavno nezanimljivo, zato što je sve to savršeno bespotrebno raditi povodom jednog pisca u doba kad on, pomalo starački častohlepan, pruža mostove prema raznim tvrđavama, pretkraj, da bi spasio to djelo, a bio se ispravno izjasnio onda kad je to bilo najpotrebnije, u prokleto vrijeme cvjetanja mase, što je bilo prije svega pitanje dobrog ukusa. Ustvari je dobro što Kovač učini sve da se to djelo sačuva i pretraje kao priznato, to je najvažnije, pa makar to zahtijevalo i malo mudrog uvažavanja većine na kraju puta, pa makar se u to ime moralo ispoštovati i ponekog današnjeg uticajnog talenta, jer mora da će i on zatrebati tim knjigama kad ostanu bez svog autora i zato treba nešto lijepo reći i o romanima tog moćnog kolege, koji će nas nadživjeti, tek uz pokoji trun ironije, iako su možda to drljotine, da se i on obraduje i odobrovolji, da nas zadrži u lijepom sjećanju. Ja sada, doista, ne sumnjam da će se za Kovača nakon svog tog delicioznog menadžerskog angažmana pobrinuti razne akademije i katedre, brojni profesori i teoretičari, naši najprominentniji kritičari i pisci, čemu su garant i brojne evropske nagrade, jer ipak to bijaše autor koji je dobro na kraju ovladao interkulturnim liberalnim žargonom čega će ovome poretku u budućnosti itekako trebati. Ipak je on, na kraju, postao najpoželjniji pisac građanskog kosmosa koji se u našim društvima polako razvija iz zametka. Izgleda da su ti Kovačevi posljednji signali najviše dotakli unosnog Jergovića koji, u Kovačevom nekrologu, nekoliko puta upozorava hrvatske književne poslenike da obrate pažnju, da budu maksimalno koncentrisani, jer se dogodilo da je jedan veliki pisac, za razliku od Andrića, svoja sabrana djela registrovao u hrvatskoj nacionalnoj knjižnici u Zagrebu i ostavio ih kao zavještanje jednoj izdavačkoj kući čije je sjedište u Hrvatskoj.

Sve to međutim nije važno, sve to samo gnjavi, to su banalnosti bitne samo bezjacima i literarnim džambasima, to se uostalom nikoga ne bi trebalo ticati, to je našem poimanju posvema irelevantno, jer to kako se jedan pisac nacionalno opredijeli na kraju svog puta, u koju se tradiciju svrsta, nema nikakvog uticaja na naše buduće sudbine, na stvari književne, to ne može dotaknuti logiku uhodanog političkog razvoja, kako se misli, to nama ne može pomoći, sve je to preveć bezazleno, kao da se hrpom papira žele razbiti neki čelični okovi. Da se svi anacionalni pisci posade sad na glave i dube tako danima, to ne bi ni za makac pomjerilo okvire naše kulturne politike. Nemojmo stoga biti paranoični i vrištati kao neki histerični novi historicist ili marksistički teoretičar književnosti ili sekretarica Pen-centra. Nije se ništa značajno dogodilo, nema potrebe za paniku. Uredu je sve dok se pisac ne stavlja direktno u službu vlasti u kobna vremena, a Kovač je, kako znamo, među rijetkima koji to nisu napravili, i to je bilo samo pitanje dobrog ukusa. Nemojmo, zato, biti sitničavi, da ne bismo upali u kontradikciju sa samim sobom, jer doista bi bio zanimljiv onaj primjerak intelektualca danas koji bi, u doba ove sveopšte kolaboracije sa kapitalom, ustvrdio za sebe da je bezgriješan kao dojenče.

Nikada ne bih bio među onima koji bi sada skupljali te posljednje Kovačeve izjave hvatajući pisca u kontradikciji, sudeći mu onako kako je on pretresao naprimjer Pekića, ne zato što bi bilo teško sve to pronaći i provesti, nego iz razloga što me u posljednje vrijeme, ako smijem priznati, raduje zamagljivanje te kategorije piščeve etičke odgovornosti i što mi se fućka za kulturne politike. To bi osim toga bila jedna naporna rabota koja, znam pouzdano, ne bi donijela nikakve koristi. Čini mi se da bi to vrijeme bilo korisnije potrošiti za čitanje njegovih romana kojima, često, plijeni i potkupljuje zauvijek. Važno je samo da Kovač ipak u tome svrstavanju nije prevršio mjeru dobrog ukusa, on doista nije dao osnova za satiričko demontiranje, i to kad on tako graciozno hvali hrvatske pisce i govori kako mu je hrvatski jezik uvijek bolje ležao, mene više podsjeća na neku dosjetljivu šalu, staračku pristojnost i veseli me ta dovitljivost laskavog pisca koji pomalo hirovito koristi svoje pravo da bude i ovdje i ondje. Drag mi je Kovačev crnjanskijevski ton pretjeranog hvalopojenja pa makar ga ponekad koristio i u svrhu podilaženja čuvarima nacionalne književnosti, jer me uvijek podsjeća na zavitlavanje i ruganje, čak i kada to očigledno nije. Kada ga pisac umije razviti lijepo i vješto, mislim da ga ima pravo koristiti i s probitačnim namjerama, priskrbljujući sebi i malo koristi od pisanja. Ti posljednji grijesi, dakle, ne mogu nikako baciti sjenu na dostojanstvenu i simpatičnu autorovu figuru što ostaje decentno svijetliti, a oni koji se ne slažu s tim neka organizuju pošteno literarno suđenje pa neka odluče ko je za raja a ko za pakla, intelektualnog.

Mene, međutim, više žalosti to što se Kovač na kraju vratio u okrilje naše anđeoske tradicije, postavši pisac melanholik, blizak, konstruktivan i ljubazan, racionalan nadasve, koji ponekad polazi u susret i tetoši ovog našeg čovjeka, vodeći o njemu računa, baštineći ponekad naše tradicionalne sentimente i registre, iako je i ranije bio naznaka da bi se to moglo dogoditi, prije svega u Vratima od utrobe. Otkud to da onaj opscenist postane tako lako naš najrasniji građanski pisac u posljednje vrijeme? Sigurno je tome pomogao i politički kontekst, kada se autor morao staviti na stranu ljudski najvažnijih vrijednosti, jer nije bilo mjesta ni za kakav imoralizam. Sve što je među našim piscima početkom devedesetih imalo tri čiste zdrave pameti i mrvu talenta moralo se urazumiti, nije tu bilo mjesta za neka literarna zakrivljavanja i trikove, ni za kakvu iracionalnost i pohvalu zlu ili ekstazu patnje pa makar i s ciljem njihovog iscrpljivanja i prevazilaženja. Vremena su bila ozbiljna. Naši mladi dani, obuzeti humanim, jednostavnim, frazerskim štivom koje je kritikovalo nacionalizam spasavajući svijet, što nije bilo lišeno izvjesne zavodljive moći, zavoljeli su ranog Kovača defetistu i oskrvnitelja, somnambulnog pisca, koji ni u što ne vjeruje. Ta opsjednutost smrću, halucinacija i apokalipsa, mjesečarstvo i krv, zlo i patnja, sveopšta istorija sablazni - izgubili su, međutim, svoga pobornika u Kovačevim posljednjim romanima. Štaviše, on će, kako smo vidjeli, u posljednjim izdanjima i svojih prijašnjih knjiga žuriti da pobriše tu istoriju raspada gdje god je mogao.

U romanu Grad u zrcalu iz 2007. godine vraća se porodičnoj istoriji koju varira kroz čitav opus, ponovivši je sada ozbiljno i s distance, bezbrižno i sjetno pletući priče, kao neki autobiograf, pokušavajući da siđe ovog puta do dna i pokupi sve slike kojih se sjeća. Zbilja ne znam, piše, zašto sam zazirao istaknuti nešto dobro, jesam li se možda bojao da mi nitko neće vjerovati. Ili sam bio zaražen zlom, pa mi se dobrota sada čini mističnijom. Ono što sam definitivno uočio u ovim godinama, kaže, to je da dobrota nema sljedbenike a zlo ima. Kovač kao da se kaje za sve prošle grijehe i mladalačka pretjerivanja. On će, valjda u ime iskupljenja, dati u tom romanu možda najljepšu scenu ozdravljenja u našoj književnosti, kada prikazuje djevojku Josipu kako leži u polju posve obnaženih bedara iz perspektive dječaka koji vidi da je skinula sada maramu s glave, dok na njenim prsima maše jedan veliki šareni leptir. Kad se mali pripovjedač primakne sasvim blizu i klekne pored nje, vidjeće da Josipina glava nije više kao prije glatka i posve ćelava, nego da je obrasla kratkim dlakama, mekanim i gustim, i on će nježno prelaziti dlanom preko tih vlasi i gotovo se zagrcnuti od zadovoljstva. Biće to najljepši dan u njegovom životu koji tako blago protiče dok on promatra njena razgolićena bedra i vrlo lijepa koljena i gleda njene nožne prste jer se bješe izula. On, kako priznaje, više nikad neće doživjeti nešto takvo, niti će imati priliku da još jednom, tako intimno, tako duboko emotivno, u polju i među cvjetovima, promatra neku ženu. Kovač bi možda proklizao u ovom romanu i u kič da nije tu ostalo dijabolike taman onoliko da sve ostane ukusno, naprimjer u vjetrogonjastom susretu dječaka i đavola ili u privlačnoj ružnoći tetke Vesele koju mališan voli grliti i ljubiti. Da nije tih dijaboličnih epizoda, neko bi mogao pomisliti da je humani angažman i Kovača, kao stotinu naših drugih literatora, uškopio kao pisca u toku rata, stavivši mu zauvijek taj oreol dobrohotnosti kao smiješni šešir.

Trebalo bi se sada sjetiti starih Kovačevih sekvenci, onog krvarenja junakinje nakon abortusa u Ranama, Ore koja siječe svoje vene, obeščašćene Ruže koja daleko od doma umire od tifusa nakon rodoskrvnuća, trebalo bi se podsjetiti Elide koja se svečano raspada, zavodljivosti ocvale građanke Marije Pavlec koja povraća u snu, druge Elide iz Gubilišta koja je silovana i odbačena, bolesno pohotljive Ene iz Uvoda u drugi život koja se nakon snošaja javlja svome nemoćnom mužu, pa onda vidjeti razmjere tog svitanja u Kovačevu pretposljednjem romanu, jačinu tog blistavog ozdravljenja, blagost tog ljekovitog i nevinog dodira među dječakom i njegovom učiteljicom koji ozaruje njihova lica. Kovač nije pao u zamku da u posljednjim knjigama uspostavi kičastu presvijetlu opoziciju svome prošlom mračnom svijetu, isto kao što i ta infernalna prošla događanja nije davao u totalnoj tmini, već i te nove scene pune osvjetljenja obrubljuje melanholijom, posijavši u njih sjeme smrti koje stalno vreba. On je pri kraju svog opusa, već kao iskusan romansijer, samo učetverostručio motivaciju, razvio klasičnije forme, pripustivši i vedrini da pomalo osvijetli živote njegovih likova. On je među njima tražio pobornike dobrote i sretno ih našao. Treba se prisjetiti one figure oca u Ranama, koji je tu pohotljivac što želi kušati sopstvenu snahu, treba se sjetiti Josifa Biriša koji cijeli život samo traži gadosti padajući iz skandala u skandal, treba vidjeti kako se pripovjedač surovo oprašta od oca na odru u Ranama ili u Uvodu, pa onda vidjeti kako je u Gradu u zrcalu izrađen taj posljednji susret oca i sina, kada otac obuhvaća sinovljeve ruke i čvrsto ga privlači sebi, grleći ga, nakon čega ga stidljivo pogleda i spusti glavu, prije nego se rastanu da se više nikada ne vide. Treba u to ime i uporediti figuru strica u Vratima i u Gradu u zrcalu, vidjeti kako se on transformisao od dijaboličnog Tomislava do tek samozatajnog Anđelka.

I kad u posljednjem romanu memoarima Vrijeme koje se udaljava bude davao neke komplikovane i zlokobnije događaje, to neće biti razlog da se ukaže ona stara destruktivnost, nego će poslužiti kao povod tek za romansijersku providnost i humor. Naprimjer, kad se mladi pisac zaljubi u svoju profesoricu, ona će ga pozvati svojoj kući, ali ispostaviće se da je računala na njega kao na jednog od svojih vratara, jer tu rade još neki njeni zavodnici, a ta prefinjena femme fatale će u kući imati nekog zgembu kao nedodirljivog odabranika svoga srca. Kad mu kasnije pristigne druga djevojka zajedno sa svojom novom ljubavnicom, objavivši mu kako ga zbog nje ostavlja, on će je tužno zamoliti da izađu u oproštajnu šetnju uz Dunav gdje će sresti Crnjanskog koji će tu curu sagledati pohotljivo, oblizujući usne, napomenuvši da je i sam vodao tako jebozovne ženske u mladosti, što će u taj rastanak unijeti vedrinu i smijeh. Ta ljubavna razočarenja neće ovog puta dozvati ono rastrojstvo glavnog junaka kakvo bi ga obuzelo u Uvodu u drugom životu ili Kristalnim rešetkama, jer ovdje sve teče tako lako. Sve te događaje koje bi mogli ponijeti staru težinu Kovač bezazleno sada uklapa u jedan razvedeni životopis, preplićući ih s drugim sudbinama i situacijama, likovima izmišljenim i stvarnim ljudima, vjerodostojnim anegdotama i izmaštanim zbitijama, kao da za tog mladića postoji obilje mogućnosti.

Pozni Kovač shvata da put do života ne vodi samo kroz podzemlje. Ranije su se tu likovi previjali u grčevima, mučili se i lomili, liptala je krv i sperma. Frcao je samo bijes, dijabolični uzdasi, udarci, jecaji i škrgut zuba. Nije isključeno da mi sada ovdje malo pretjerujemo, nasilno proširujući tradiciju sablazni na našem jeziku, tražeći gadan oslonac u ovo naše doba smiješne unosnosti dobrote i naplative luminoznosti, kada humanost postaje najskuplja riječ, a svaka strast i dijaboličnost bivaju protjerani iz književnosti, obazrivo i korektno. Kad neko kaže da je Cenzor mrtav, trebao bi zastati na sekund i preispitati još jednom da li je ta tvrdnja stvarno istinita. Ne bi, dakle, bilo čudno, nimalo, ako nas neko sada uhvati u tome kako ovdje Kovača gradimo kao defetistu većeg nešto jeste, protivno lijepim postulatima tačne interpretacije i demokratskog humanizma koje podržava i literatura, čak toliko da nam nasilje postaje sve više terra incognita, tek povod plitke osude, a svaka psihopatologija nedopustiva i strana, pa nam se čini da u našoj posljednjoj književnosti čitamo samo neke lijepe bajke. Neće, dakle, možda pogriješiti onaj ko primijeti da smo možda ovdje Kovača učinili opscenijim i luđim piscem nego što je, proglasivši ga većim imoralistom, pripisavši mu te dijabolične tendencije. Sve to nije važno jer nama vjerna rekonstrukcija i nije bila cilj, pa nije nemoguće i da smo, u svom najboljem provokativnom maniru, puni neobazrivosti i samopouzdanja, prejako uspostavili i razliku među ranim i poznim Kovačem, onim što je pun tmine i onim koji se kasnije ozari svjetlom. Ali nije slučajno što smo za to odabrali baš tog našeg pisca, tu bar nismo mnogo omašili, ipak je on, uz Bulatovića i Crnjanskog i donekle Rastka, našu književnost priveo najbliže toj zemlji iracionalnosti i zla.

Ostaje, također, i činjenica jasna kao dan da je Kovač, postavši starački blaži i razumniji, naveo likove da u tim posljednjim knjigama otkriju i smiraj i spokojstvo, bliskost, pa bilo to i samo ponekad, makar hinjeći, tek na moment, bar časak prije negoli legnu u hladne grobove. U vremenu strašne ugroženosti tzv. čovjeka u ratovima on kao da se osjetio pozvanim da stane u odbranu dobrote postajući u literaturi njen vatreni pobornik. Ratovi su prošli, liberalna svjetlost se spušta s neba! Ostavši kao romansijer i dalje složen i prosjeku nedostižan, on je ipak pružio ruku prijateljstva i razumijevanja našim liberalnim piscima koji već godinama nakon rata ne osjećaju ništa drugo na sebi osim tih negližeja dobrote, premazujući nas iz knjige u knjigu tim želatinoznim sentimentima potresnosti. Oni obožavaju te primamljive sedative jer žele preokrenuti svijet a ne uspijeva im promijeniti naprimjer ni boju vijetnamke na jednom i istom liku koji, iz pripovijesti u pripovijest, izlazi pred rulju tužno držati propovijed, ne bi li se svijet već jednom popravio a njihove duše prosvijetile. Kad se krene u susret humanim idealima kao sablastima, onda je sasvim normalno predstavljati sretnim i dobrim likove koji su isto tako daleko od sreće kao što su tuđi dobru.

Nikad se nije stoga naodmet podsjetiti starog Kovača, prelistati ranija izdanja njegovih knjiga, predstaviti sebi svu tu infernalnost, uzeti je jačom nego što ona možda i stvarno jeste, ne bismo li se sjetili destruktivnosti i pesimizma u to blago hedonističko doba potrošnje i razonode, bezazlenosti. Nije, dakle, neopravdano pozvati se na tu zaokruženu istoriju sveopšteg raspada iz koje nema izlaza, pa makar je morali i domišljati, u jednom konstruktivnom vremenu sveprisutne obazrivosti i sistemskog straha od nekorektnosti, kada je lijepo samo ono što poučava, a dobro ono što otvara srca. Bilo bi korisno nazdraviti u čast svih tih lijepih duša i prisjetiti se da je jednom na ovom jeziku bilo stvoreno djelo koje je buknulo na lijepom tijelu tradicije kao otvorena rana s gnojem očaja, gnjeva, rugobe, sablazni koja se godinama voluptuozno izljevala vani, prije nego se ta gnojnica kasnije čudesno zatvorila kao na Jobovom tijelu i lijepo zacijelila pod blagotvornom rukom istog autora. I naša uzorna tradicija je jednom, kako se vidi, bila iskušenica, a u slučaju da to sebi povodom Kovača samo utvaramo, onda je vrijeme da je već jednom stavimo na iskušenje. Ostaje pitanje, dakle, na kraju, zašto tu ranu opet ne otvoriti, što prije, jer ju je najlakše rasporiti onda dok je još mlada. Zato je važno znati gdje je Kovačevo mjesto u našoj književnosti, jer mlada kožica koja se preko rane tek hvata, znamo iz iskustva, uvijek je najtanja i najmekanija.

Oceni 5