Mala kronika ljetne biciklijade 2017: Zapisi poslije puta (4)
biciklijada

Rt Kamenjak, najjužnija točka Istre

Photo: Bojan Krištofić

Kad se pjesma spoji s nebom

Ušao sam već duboko u kolovoz, a mentalno se sasvim odvojio od Zagreba, ne mogavši više pravo zamisliti kako je život tamo tekao. Sjedilačkih dana na pojedinim postajama nije bilo toliko da bih kod njih razvio ikakvu rutinu, tako da je usprkos čestim zaustavljanjima moja svakodnevnica proteklih nekoliko tjedana bila putovanje. Konstantna vrtnja kotača u vrludavom naletu. Naravno, bilo je ugodno buditi se svakog jutra izvan bilo kakvog uobičajenog okvira življenja, znajući da ruta ipak nije posve turistička te da me zapravo ništa ne tjera na povratak. Datum dolaska u Zagreb je doduše postojao, jer sam se na samom početku rujna morao pojaviti na vjenčanju bliskih prijatelja, ali kako me doma osim toga nije čekao nikakav posao, niti nekakva sigurna mogućnost nastavka dosadašnjeg života, bio sam sklon praviti se da povratka neće biti, a da će bicikl ostati moj jedini oslonac. Nisam mogao ni sanjati da ću sigurnost koja mi je nedostajala vrlo brzo pronaći.

Vodeći zadarski zabavljačiVikend u Zadru, proveden kod obiteljskih prijatelja, familije Kvarantan, u njihovoj kući na Kolovarama, poslužio je kao lakmus papir prije zadnjeg velikog zalogaja i ponovnog uspinjanja na brod, kad sam planirao obići biciklom Silbu, Lošinj i Cres pa se s najsjevernije točke posljednjeg otoka trajektom prebaciti u Istru. Na Silbi me nije bilo sedam godina, otkako smo Andrea i ja prekinuli, a na Cresu i Lošinju nisam bio nikada. Sedam ― znakovita brojka! U toj univerzalnoj magičnoj numeri kao da je tinjao poziv na povratak otoku koji me već bio dobrano obilježio. Kako se poslije pokazalo, tako je bilo i ovaj put.

Luka Gaženica nedugo prije polaska trajekta za SilbuNoć uoči polaska sjedio sam s Vesnom i nonom u dvorištu s pogledom na kanal između Zadra i najbližih mu otoka, Ugljana i Pašmana. Srkali smo kavu i grickali kekse dok smo puštali da sunce zađe iza čuvenog zadarskog obzora. Moj drug Alan već je otputovao, negdje u okolicu Trogira. Postajalo je sve mračnije, ali nije nam padalo na pamet upaliti svjetla. U tami se čulo samo blago zveckanje posuđa i tiho mrmorenje glasova dvije žene, stare i sredovječne, i jednog mladića, čiji su se strahovi, kako je volio vjerovati, polako topili u talogu kave, zasijecanju mora i bilježenju brazdi putem. Slušajući oko sebe, stjecao sam svijest o razdoblju koje je bilo preda mnom, kao i onom koje sam već ostavio za sobom. Sutra je trebalo ustati rano, pa sam pozdravio domaćice i povukao se u svoju malenu sobu s krevetom na kat, koja se nije nimalo promijenila otkad sam često boravio u njoj, u mojim nježnim godinama.

21. ― 31. kolovoza, Silba―Lošinj―Cres―Pula―Zagreb

More je tog ponedjeljka ujutro, kako se kaže, bilo mirno kao ulje. Prošla je Vela Gospa, približavao se kraj kolovoza i turista je u Zadru bilo već nešto manje. Dogodila se tradicionalna Gospina rošada. Među vezovima trajektne luke Gaženica vrzmalo se tek par desetaka ljudi, ali su mornari Jadrolinije svejedno užurbano i nervozno vršili utovar dobara za otoke. Na palubi trajekta koji je plovio do Ista, Premude, Oliba i Silbe sunčalo se par penzionera i nekoliko djevojaka, vjerojatno strankinja, a tek pokoji mladić. Prepoznao sam jednog mršavog ćelavca, Domagoja kojeg nisam vidio godinama. Nisam ni sumnjao da i on plovi za Silbu, gdje je, kako se pokazalo, zadnjih godina sudjelovao u priređivanju raznih događanja na otoku, u režiji umjetničke organizacije Silba Environment Art, na čijem je čelu bila Natasha Kadin, kustosica iz Splita koju ću uskoro upoznati. Zaista, Silba nije bila dio mog izvornog plana, ali sam na zadarskim ulicama vidio plakate za koncert Ivanke Mazurkijević i Mrle iz Leta 3 tih dana na otoku, što me podsjetilo da se tamo dešava svašta. Zbog toga sam se skupa s biciklom ukrcao na brod.

Silbenska luka Žalić u sumrakKad poželim pojasniti na čemu se temelji nezadrživa privlačnost Silbe ljudima koji tamo nikad nisu bili, opet se suočavam sa zamkom zaplitanja u uobičajene floskule iz turističkih vodiča, koje nije lako izbjeći jer otok stvarno jest tako nestvarno lijep kako bi njihovi pisci htjeli da vjerujete. Stoga ću pokušati izokola. Prvi put kad sam bio na Silbi, ljeta 2008., među ekipom koju sam tada poznavao vladao je običaj da se novajlije već prve noći obavezno vodi na groblje, tobože popiti koju u gotičkom okruženju, ali zapravo ih dobro isprepadati. Bila je to neka vrsta inicijacije. Stvarno smo te prve večeri, prije deset godina, negdje iza ponoći (ako me sjećanje dobro služi), iz birca ili s plaže krenuli prema groblju, koje se nalazi otprilike usred otoka, u najužem dijelu njegove obrnute osmice. Silbensko groblje nije nimalo nalik gradskim, pa čak ni većim otočkim grobljima, nego je njegova mala površina doslovno načičkana nadgrobnim spomenicima koji zauzimaju gotovo svaki pedalj svih mogućih puteva. Ima tamo grobova vrlo starih, ima i mladih, ali svi skupa pletu gustu mrežu sjećanja u koju putnik upada čim zakorači na to tiho tlo, ne sluteći ništa. Mada mračno i šporko, premda drevno i ponosno, groblje noću čak ni za tog prvog ulaska nije izazivalo isključivo jezu ili zebnju, već je prije izražavalo dojam misterije, postojanja nečeg neobjašnjivog i nedokučivog. Naposljetku, da bi se do njega uopće došlo valjalo je proći prostranim križnim putem s po jednom kapelicom za dvije postaje, a kako se mjesto udaljavalo tako se šumski pokrov sve više sužavao iznad nas, dok je prolaz između drveća počeo nalikovati na ulaz u spilju. Još od Platona, preko Isusa do Robinzona Crusoea, spilja je snažan simbol u podsvijesti čovječanstva. Bez imalo mistifikacije bilo je bjelodano jasno da je dolazak na Silbu bio ravan ulasku u spilju ili prolasku kroz nju, a inicijacija prijeko potrebna.

Ulaz u crkvu s grobovima pomoraca i kapetanaK’o za vraga, maltene čim sam sišao s broda i dogurao bicikl do unajmljene sobe, našao sam se s pivom u ruci sjedeći na zidiću na početku upravog tog puta. Ono što tada nisam znao bilo je da se u smjeru gdje se put odvaja prema Portu Sv. Ante nalazi Natashina drvena kućica i da je Domagojev plan bio da odemo baš tamo, ali je prvo valjalo s njom i ostalima udrit’ piće i zapivat’, kako se ondje činilo… Kad sam joj na pitanje što radim na Silbi odgovorio da sam se došao samo odmoriti, naglo je izgubila interes za mene, no poslije smo uzajamno obnovili obostrano zanimanje. Ja sam pak bio fasciniran njenom energijom, kao i posvećenošću njene ekipe, svih tih ljudi koji su bili voljni na tako udaljenom komadu kopna graditi nešto ni iz čega. U čudnoj slutnji budućnosti već tada sam shvatio da želim biti dio toga.

Ispalo je da se koncert održava već sljedeće večeri u trajektnoj luci, na Žaliću. Na terasi konobe Alavija sreo sam svoju profesoricu engleskog iz srednje, inače udovicu umjetnika Hrvoja Šercara koja je na Silbi imala prastaru kamenu kuću, njihovog sina Franu i njenog bratića, pa smo svi skupa pomalo pili čekajući da počne svirka. Skoro sam zaboravio kako je veličanstveno izgledao zalazak sunca u smjeru Lošinja, iza te vječne crte koja me stalno podsjećala na granicu između zemalja poznatih ljudima i zagonetne Waitapu u nezaboravnom romanu Jože Horvata. Taman kad je koncert trebao početi, ribari su se vratili s punim mrežama i počeli svoj ulov nuditi na rivi ― učas se tamo stvorilo cijelo mjesto, a graja je ispunila mul dok je dan umirao. Nekako kad su se mreže ispraznile a torbe napunile, zrakom su se prostrli topli elektronički tonovi s Mrletovih uređaja, dok je Ivankin hrapav i melodiozan glas ispunio preostale praznine među nazočnima. Na trenutak je kroz mene prošao dobro poznati drhtaj, koji dolazi onda kad doživiš nešto istinito. Zahladilo je. Zapalio sam cigaretu i zamolio žar da me grije dok se, da citiram Mišu Kovača, pjesma spajala s nebom. Premda je pala noć, još uvijek je bilo plavo.

Ruševna kapelica usput od mjesta do uvala Dobre vode i MavrovaNije da se idućih dana na Silbi nisam družio s ljudima, no prilično sam uživao u samoći. Kako sam boravio u središtu mjesta, često sam iznova posjećivao lokacije koje su me nekoć oduševljavale, ali i otkrivao nove. Među potonje je spadala i omanja crkva čijeg postojanja ranije uopće nisam bio svjestan, no tad je izronila pokraj velikog mramornog križa, pozivajući me da uđem u nju širom otvorenim vratima. Unutra nije bilo nikakvih sakralnih objekata osim karakterističnih crkvenih klupa. Duge zrake niskog sunca smjerno su padale na niz nadgrobnih ploča čvrsto uglavljenih u pod. Bili su to stari grobovi pomoraca, smješteni u crkvi još od 18. stoljeća, doba procvata Silbe kao važne sjevernojadranske luke, čiji su si najuspješniji kapetani mogli priuštiti privilegiju da budu pokopani u samom mjesnom svetištu. Pitao sam se bih li mogao podnijeti da mi grob postane bitno arheološko nalazište, kao što se dogodilo tolikima prije mene koji su, umjesto u kraljevstvu nebeskom (tko god njime vladao), postali ovjekovječeni objektivom fotoaparata. Nisam bio ništa bolji od onih koji su mislili da nam poznavanje pogrebnih običaja prošlosti može olakšati svakodnevnicu ― i sam sam požurio pretvoriti osmrtnice kapetana u megabajte.

Plaža u uvali MavrovaSvako popodne obilazili smo jednu od skrovitih silbenskih plaža i uvala. Vraćajući se s Dobre vode, utrkivali smo se s padanjem mraka, ali Fran i Džimi vodili su našu malu grupu sigurnim koracima kroz koloplet šumskih stazica. Svako malo, kad bismo izbili bliže obali, pred nama bi puknuo snop mjesečevog svjetla, koje se iz noći u noć činilo gotovo nepromjenjivo, kao da se njegove mijene na Silbi zbivaju sporije nego drugdje. Vrijeme je otočanima dozvoljavalo luksuz da se ne opterećuju njegovim protokom, dok je zauzvrat zahtijevalo da poštuju njegovu svakidašnju ćudljivost ― ako je kišom odlučilo zaustaviti život na nekoliko dana, onda je to bilo tako. Sutradan predvečer u uvali Ugljenica jedva se kupalo išta ljudi. Na prvom stablu pri granici šume markerom je bilo napisano “zapalimo još jednu pa idemo”. Bio sam spreman popušiti cijelu šteku cigareta samo da bih produžio taj trenutak.

Detalj iz uvale UgljenicaPrvog jutra u Malom Lošinju probudio sam se u Dunjinom ateljeu, koji mi je velikodušno prepustila dok je ona boravila u Barceloni. Zaspao sam s knjižurinom o nautičkim rutama Jadrana rasklopljenom na prsima. Izravnom brodskom linijom doplovio sam sa Silbe samo kako bih prespavao, a odmah nakon što mi je Dunjina majka ljubazno spravila kavu pozdravio sam se, sjeo na bicikl i zaputio se, kako sam mislio, ravno prema Osoru. Ipak, nije sve moglo proći tako brzo. U lošinjskim Nerezinama naletio sam na Karlu s mužem i djecom, koja mi je otkrila da u Sv. Jakovu Petra, Stipan i Škofić odsjedaju na nekoj vrsti kratke umjetničke rezidencije, pa sam im se odlučio pokušati “uvaliti” na jednu noć. Pokazalo se da su ih skupa s još nekoliko kolegica i kolega pozvali nekakvi prosvijećeni švicarski bogataši koji su u Sv. Jakovu kupili dvije kuće kako bi mogli priređivati simpozije za umjetnike, u suvremenom i klasičnom smislu. Stipan je sumnjao da će me domaćini primiti glatko, ali kao i svaki put kad bih negdje stigao biciklom, nije bilo nikakvih poteškoća. Dakako, ponio sam par boca izvrsne vrbničke žlahtine kao propusnicu, no ipak ih nisam htio opterećivati još i prisutnošću na večeri. Iskoristio sam priliku da obiđem uistinu maleno mjesto koje me uporno prizivalo. Nije se nalazilo blizu mora, nego u kotlini okruženoj niskim, šumovitim brdima. Noću ničime nije pokazivalo da je smješteno na otoku, dapače, moglo je biti i u srcu Istre. Sve su kuće bile recentno obnovljene ili vrlo dobro održavane; poput živog muzeja mjesto nije imalo ni jednu ruševinu ili bilo kakav znak nebrige svojih stanovnika. Nije bilo nikakvih zajedničkih sadržaja osim konobe, crkve i dječjeg igrališta ispred nje. Pod oskudnim svjetlom javne rasvjete nije se mogao raspoznati ni jedan jedini ljudski lik, ali su na kućama mnogi prozori bili osvjetljeni. Lutao sam besciljno, želeći ubiti vrijeme i neprestano pokušavajući pronaći nešto što bih mogao nazvati dušom otoka, jer mi je dotad izmicala.

Spomenik kipara Dušana Džamonje u Malom Lošinju, iz 50-ih godina (s lijeva na desno: Josip Zanki, Stipan Tadić & anonimus)Postajalo je kasno ― potmula crkvena zvonjava javljala je da bi moglo biti deset ili čak jedanaest sati, ali nisam brojao… Naposljetku sam nabasao na cestu koja je vodila van mjesta, ponovno prema malom groblju zatečenom na ogromnoj litici iznad obronka što se obrušavao prema obali mora. S groblja se širio čudan smrad, vjerojatno od otpada koji već danima nitko nije pokupio, pa mu se nisam usudio prići bliže. Zaustavio sam se dvjestotinjak metara prije, odakle su se mogli dobro vidjeti križevi koji su se probijali kroz krošnje, u točki gdje je sijala zadnja lampa, a kraj nje se šepirila posljednja kuća. Bila je to poveća, luksuzna prizemnica, ni lijepa ni ružna, već betonski prosječna, zalutala među zgrade koje su nastavile čuvati ponešto od prošlosti i zaogrnuta bujnom vegetacijom što je pažljivo prekrivala njenu neupečatljivost. Neizbježnost je kući davala unutrašnjost. Svjetla su gorjela. U prostranoj, sterilno uređenoj blagovaonici, mlada obitelj ― majka, otac, kćerka i sin, očito gosti nepoznatih vlasnika ― sjedala je za kasnu večeru. Sa zidova u ljude su zurili njihovi blijedi, ispijeni dvojnici ― posvuda su bile obješene jeftine kopije slika iz Picassove plave faze. Kontrast je bio nestvaran. Ljudi uopće nisu obraćali pozornost na likove sa slika, ionako su bili samo prolaznici u kući koja je zapravo pripadala potonjima. Razmišljao sam kako su kopije Picassovih lica s upalim očima sretne jer se ne moraju po cijele dane mučiti s posjetiteljima muzeja, niti s profesionalnim osiguranjem. Njihov je jedini zadatak bio da sudjeluju u djeliću scenografije Sv. Jakova par mjeseci godišnje, a inače su bile slobodne da žive izvan umjetnikovih uskih okvira. Autor ili autorica lica iz Sv. Jakova bili su anonimni i nesebično su im usadili svoju nevažnost. Možda su ona bila pravi žitelji mjesta.

Pučka umjetnost Sv. JakovaUsred prelaska mosta između Lošinja i Cresa i ulaska u Osor, napokon sam jasno osjetio da sam stigao u regiju koja pored samog mora više nema prisnih veza s Dalmacijom. Pristajući trajektom u Mali Lošinj, čovjek u krajoliku, u mirisima, u veduti najvećeg jadranskog otočkog grada još uvijek prepoznaje svojevrsnu pitomost, pa čak i umiljatost karakterističnu za južnije hrvatske škoje (uz nekoliko izuzetaka, poput na primjer Paga), dok se već u malenom Osoru razabire drugačija vibracija koja putniku donosi ponešto od kontinentalne divljine, prvenstveno planinske. Dakako, baš se Dalmacija diči najvišom i najgrubljom domaćom planinom, Dinarom, ali creska divljina svojom naočitom surovošću između kopna i mora kao da predstavlja odmetnutu sestru nutrine Gorskog kotara i Istre ― članicu obitelji prognanu u davnini zbog neukrotivosti, zbog odbijanja da se potpuno preda ljudima. Smješten na strateški oduvijek važnom sjecištu puteva, pomorskih i cestovnih, Osor putnika svojom utvrđenom minijaturnošću kao da upozorava što ga na Cresu čeka: sela i gradići izdvojeni na pozicijama odakle su se stoljećima mogli djelotvorno braniti od napadača, a među njima kilometri i kilometri tvrdih puteva koji obavijaju život sveden na njegove najosnovnije i najsnažnije elemente.

Čim sam izašao iz Osora, uza središnju otočku cestu dočekala me svježa lešina srne ili košute i tako postavila ton za dionicu toga dana. Njezine tamne oči bez jasnih zjenica nastavile su odražavati trenutak kad se život odvojio od zglobova koji još par sekundi nisu prestali pucati. Nepotreban produžetak kretanja životinji je poklonila cesta koja nije prepolovila samo nju, nego i njeno porijeklo. Civilizacija je postupno prokrčila svoj krhki put duž otoka, ali su se svako malo zbivali susreti koji su i nju i divljinu podsjećali na njihov temeljni sukob. Bila je to ukorijenjena suprotstavljenost, ovdje vidljivija nego drugdje.

Osor, glavni gradski trgOtprilike na pola puta od Osora do grada Cresa čekala me Vrana i njeno jezero. Dopedalirao sam ondje oko tri popodne, usred najjačeg ljetnog zvizdana, a selo koje je brojalo svega nekoliko kuća bilo je i manje nego što sam očekivao. Nije bilo nikakvih znakova da tamo netko živi osim potkošulja i gaća koje su se vijorile na jednom od prozora, na kući koja je bila najbliža nizbrdici što se pružala sve do jezera. Posvuda se prostirala dalekosežna tišina ― nigdje ni zujanja kukaca, a kamoli koraka poput mojih. A opet, život sam na rubu te provalije, ispunjene nemjerljivom masom vode hipnotički tirkizne boje, osjećao začuđujuće čvrsto i obvezujuće. Duboko u sebi znao sam da se ničega ne trebam plašiti, ali su u kolotečnoj svakidašnjici trenuci tako pročišćenog, cjelovitog doživljaja života bili relativno rijetki.

Bicikl pod osorskim zidinamaDugo se nisam htio odvojiti od tog prizora, a kad sam to napokon učinio, izgleda da sam morao nabasati na još jedno zaboravljeno groblje, koje su dan-danas vjerojatno posjećivali još samo malobrojni potomci pokojnih stanovnika Vrane. Svega par desetaka grobova opasanih širokim zidom okruživalo je skromnu kapelicu, čija je kapija bila čvrsto zakračunata. Moja spontana potreba da uđem unutra ostala je neutažena jer zahrđali lokot nikako nisam mogao probiti, pa sam se zadovoljio time da kraće vrijeme istražujem malene fotografije na pločama, skupljam i uspoređujem prezimena pokojnika i tako gradim svoju itnimnu genealogiju Vrane, po svoj prilici daleku od istinite. Uskoro je postalo prevruće za tako zahtjevan zadatak, a počela me dozivati i posljednja postaja mojih otočkih putešestvija ― grad Cres. Nagazio sam pedale i još jednom se vinuo uvis.

Ne želeći nipodaštavati nikoga, ipak ću reći da je Cres jedini otočki grad koji sam dosad posjetio, a da sam ga doista osjećao gradom. Jednostavno, Cres je grad ― ili gradić ― i svojom pojavom i svojim sadržajem. Kad njegov zaljev iznenada izroni iza zadnjeg ispriječenog brda, i to u blagi sumrak, na umornog biciklista ostavlja snažan dojam, a zagasito šumovite padine koje natkriljuju kuće i tornjeve ponovo ga podsjećaju na neprekidno ispreplitanje kulture i pretpovijesti. Naravno, stoljetni utjecaj venecijanskih veleposjednika ovdje je bio iznimno snažan, što se na prvi pogled primjećuje na pročeljima kuća, raznoliko šarenima, a ne sirovo-kamenima, kao na otocima južne Dalmacije. K tome, prošlost cijelog Cresa sustavno je njegovana u sadašnjosti, s detaljnim legendama pokraj vratnica patricijskih i drugih važnih kuća i zgrada, načičkanih na ograničenom nizinskom pojasu tako da tvore neodoljiv labirint uskih uličica, dostojnih najegzotičnijih drevnih gradova. Premda arhitektonski principi i dosljedna organizacija prostora svakako postoje, nije moguće pronaći dva zaista slična objekta, profana ili sakralna, kao što se ne mogu primijetiti ni dva ista otvorena prozora ili crijepa na krovovima, izlizana godinama. Cres također itekako drži do svih svojih stečenih ustanova, pažljivo obilježivši one koje su predstavljale prijelomne točke u procesu “buđenja naroda”, odnosno njegovog organiziranja i samoodređenja. Među takvima posebna mjesta pripadaju zgradama bitnim za okupljanje partizanskog pokreta otpora protiv nacifašističkih okupatora, dok je na najistaknutijoj točki, tik do glavnih gradskih vrata, podignut mramorni spomenik u čiju su površinu duboko urezane riječi koje otočani nisu zaboravili.

Spomenik NOB-u u gradu CresuU Cresu sam spavao samo jednu noć, unajmivši prvu sobu na koju sam naišao, taman pored ulaza u malo gradsko brodogradilište. Odlučio sam da neću ni pokušati nikoga upoznati ― želio sam u večeri uživati sam i tek promatrati ljude bez potrebe da ih slušam. Propješačio sam grad uzduž i poprijeko, prvo rivom otpočetka do kraja, pa ukrug po unutrašnjosti; da bih konačno, kad je već postajalo kasno, zastao na terasi najluksuznijeg creskog hotela, gdje je čovjek s gitarom izvodio Neil Youngovu Like a Hurricane. Zanimljiv izbor za labuđu ljetnu noć: meni je to oduvijek više bila jesenska pjesma. Okupljeni su svojim dlanovima nenametljivo davali ritam čitavom ritualu, držeći se u polukrugu podalje od izvođača, nasmiješenih lica. Samo je jedna žena, odjevena u laganu haljinu, plesala ispred njega zatvorenih očiju, ne tražeći nikoga da joj se pridruži u njezinoj točki ― prepuštala se jedino izvedbi pjesme. Iskapivši malo pivo dok svirač nije završio, bilo mi je i više nego dovoljno samo gledati njene odmjerene, uravnotežene pokrete. Svojim slobodnim kretanjem odavala je počast cijelom otoku.

Detalj sa creske cestePrije nego što sam legao, zaustavio sam se još pred barom Plavica ― najpopularnijem creskom omladinskom okupljalištu, kako se činilo. Da, sezona je sigurno bila na izmaku, ali nekoliko grupica svejedno nije popuštalo preostalom ljetu. Bili su to većinom stranci, backpackeri iz obližnjeg kampa ili djeca bogatijih roditelja koja su ispunila hotelske sobe viška, izmiješana s lokalnom ekipom što je rastezala boravak kod baka i djedova, ususret nepozivom povratku studiju na obali. Osjećao sam se dobrodošlo u tom zalasku godišnjeg doba. Mada me prije Pule čekao još jedan cijeli dan ozbiljnog bicikliranja, zaista zadnji na ovom putovanju (odavno sam odlučio da ću se do Zagreba kotrljati busom, s biciklom rastavljenim u gepeku, zbog te prijateljske svadbe kojoj sam se obećao prvog rujna), opraštajući se od otoka ujedno sam se mirio s rutom zacrtanom otpočetka. Ispred mene bili su još i supovi i meridijani, i trajekt i tvornice, i Labin i Raša, i Barban i Vodnjan, ali u svim tim mjestima već sam bio, svim se tim cestama vozio, pa iako su uvijek otkrivale nešto novo, ozbiljnijih izazova više nije bilo. Ljepota jest, svugdje i stalno… No žalio sam što na Cresu nisam mogao ostati još barem par dana, istražujući okolna sela, ispitujući svoje snage. Sviđala mi se samoća, povratak u okvire svakodnevnice nije mi izgledao realan. Ipak, bilo je ključno vratiti se ― put bez povratka nije imao svrhe, niti bih stalno putujući mogao znati jesam li se promijenio, mislio sam. Pred sobom sam već vidio velike reklame nadomak Zagreba, naplatne kućice u Lučkom, okretište tramvaja, Hendrixa i Savski nasip, mostove preko rijeke koja je sjekla svaki moj dan i činila da se pomalo osjećam putnikom čak i kad sam svakog jutra samo išao na posao. Priželjkivao sam da sljedeće putovanje bude duž njenog toka; vjerovao sam da ću u okrilju Save i njezinih sestara biti kod kuće stotinama, možda i tisućama kilometara dalje.

*Tekst prenosimo s prijateljskog portala MAZ

Oceni 5