Memoari Rajka Grlića
Rajko Grlić

Photo: http://www.ustavrhfilm.com

Kad se sretnu Marlon Brando i Josip Broz Tito

U jednom od poglavlja svoje knjige “Neispričane priče” redatelj Rajko Grlić pripovijeda o tome kako je na HTV-u gledao dokumentarac o Praškom proljeću 1968. U dokumentarcu se pojavljuje Grlićev praški školski kolega Lordan Zafranović, koji pred kamerom s vidnim uzbuđenjem opisuje tadašnja zbivanja. Stojeći pred portom praške filmske akademije, priča kako je neki ruski vojnik razbio ulazna vrata, a potom se pojavio tenk.

Reditelj i scenarista: Rajko Grlić i Ante Tomić“Jedina je nezgoda”, piše Grlić, “što Zafranović tada nije bio ni u Pragu, ni na akademiji. Snimao je u to doba u Splitu svoj prvi dugometražni film Nedjelja… Ali, gledajući ga nisam ni u jednom trenutku pomislio da namjerno laže ili fabulira… On vjeruje, u to sam potpuno siguran, da se to dogodilo, i to točno tako, i da je on u tome sudjelovao”, piše Grlić. Nakon tolikih godina, konstatira, “nemoguće je lučiti fikciju od faktuma, a tuđe iskustvo razdvojiti od vlastitog”.

Leksikonski abecedarij

Taj kratki, uzgredni fragment možda ponajbolje opisuje glavnu temu Grlićeve memoarske knjige “Neispričane priče”. Prva prozna knjiga slavnog redatelja praške škole knjiga je koja počiva na pričama koje pričaju ljudi: pričama koje priča sam autor, pričama koje je čuo da drugi pričaju, i onima za koje je čuo da drugi pričaju da su ih pričali treći. Meandrirajući poput surfera između “tuđih iskustava” koja je “teško razdvojiti od vlastitog”, Grlić je ispisao intrigantnu, nepočešljanu svaštaru u kojoj se od stranice do stranice susreću Marlon Brando i Josip Broz Tito, Mohammad Ali i valencijski anarhisti, češki profesori i Miroslav Krleža, agramerski apotekari i londonski producenti, praški kirurzi, socijalistički direktori, Udbini agenti i redateljeva sefardska baka.

“Neispričane priče” - koje ovih dana izlaze u nakladi zagrebačkog Hena coma, mogle bi se ponajlakše opisati kao redateljeva autobiografija. No, riječ je o postmodernističkoj konceptualnoj knjizi koja izmiče čvrstom žanrovskom definiranju. Grlićeva knjiga strukturirana je kao leksikonski abecedarij sa 164 filmska pojma, od “animal movies”, preko “close upa”, “jump cuta” i “suspensea” do “wrap party”. Iza tih filmsko-stručnih pojmova slijedi kratki, hladni rječnički opis, a potom niz anegdota i memoarskih ekskursa koji su u nekakvoj labavoj, obično ironijskoj vezi s inicijalnim pojmom (pa - recimo u “leksikonskoj jedinici” “false ending” Grlić priča kako je zamalo izbjegao smrt kad mu je pozlilo na snimanju filma “Josephine”).

Grlićevi “leksikonski članci” - ukratko - sastoje se od priča koje se mogu podijeliti u nekoliko podvrsta. Prvo su pripovijesti po kojima je kanio snimati film, ali se ti filmovi nisu dogodili, najčešće zbog novca. Druga Grlićeva tema su zgode s ljudima i događajima iz filmske kulture i industrije, a ti ljudi mogu biti Rod Steiger ili Vivien Leigh, kao i projekcionisti ili vozač direktora Jadran filma. Treća tema su Grlićevi važni kolege ili profesionalni suputnici, a nekolicini njih Grlić posvećuje i zasebna poglavlja: tu su njegovi praški mentori i učitelji Kadar i Klos, potom praški šulkolege Srđan Karanović i Lordan Zafranović, Paolo Magelli te Grlićev sad već stalni scenaristički suautor Ante Tomić.

Posljednji i najopširniji ciklus priča tiče se Grlićeve zamršene i kozmopolitske obitelji, čiji su različiti pipci lutali od Schwarzwalda, Novog Pazara i Toleda, preko Karlovca, Splita i Sarajeva, da bi se ti sefardski, aškenaski, folksdojčerski i pravoslavni pipci u jednom trenutku (u 20. stoljeću) kristalizirali na jednom mjestu - a to je Zagreb. U jednom od poglavlja knjige autor piše da je - premda to ne piše ni u jednom dokumentu - “zapravo čisti Zagrepčanin. Sve šire od toga je za mene krajnje apstraktni pojam.”

Anegdota s njemačkim

Grlićeva knjiga je - ukratko - košara anegdota sa svih meridijana, od kojih su mnoge prenesene i prenošene usmeno, a neke će se prenositi dalje zahvaljujući i ovoj knjizi. U “Neispričanim pričama” tako saznamo za povijest stanovitog Venclika koji se nakon 1968. pretvarao da je uzorni lenjinist i sovjetski slugan, a samo zato da bi na prvom studijskom putovanju u Finsku utekao iz busa i zatražio azil. Grlić priča o ocvaloj holivudskoj zvijezdi Vivien Leigh koja se u noći gostovanja u zagrebačkom HNK spanđala s mladim komunističkim milicajcem. Priča o svom ocu - marksističkom filozofu - kojem se kosa dizala na glavi kad bi se mali Grlić vraćao iz židovskog vrtića indoktriniran židovskom liturgijom i ritualima.

Kolege reditelji: Lordan Zafranović i Rajko GrlićPriča o tome kako je njegova obitelj kupila prvi TV koji je stigao na odredište pokvarene lampe, pa je njegov otac sjeo i napisao tvrtki proizvođaču pismo koje je počinjalo s “Liebe Phillips!”. Priča i o tome kako je otac vodio s drugim praksisovcem - Gajom Petrovićem - duge telefonske razgovore o časopisu, simpozijima i filozofiji. Vodili su ih - piše - na njemačkom zato da bi malo namučili Udbu koja je prisluškivala telefon. Mnogo kasnije - veli Grlić - upoznao je u društvu ženu kojoj je ispričao tu anegdotu. Ona mu je mirno odgovorila da za policiju to nije bio nikakav problem: imali smo, rekla je, na plaći prevoditelja za njemački upravo za takve prilike.

Jetka ironija

Nisu svi dijelovi knjige jednako dobri. Najmanje zanimljiv dio Grlićeve knjige je onaj u kojem pripovijeda priče o kojima je mislio ili pokušao snimati filmove. Ton jetke ironije tu se katkad prešalta u sentimentalnu pompu, esejist ustukne pred proznim piscem, i to piscem proze koja ne zaživi i ne zaiskri. Dijelovi u kojima se bavi filmskom industrijom koji su put opterećeni “name-droppingom” i ćakulama iz života velikana, ali su u većini slučajeva i poučni i duhoviti.

Roditelji Rajka Grlića: Eva i Danko GrlićTu će čitatelj saznati kakav su utjecaj na karijere mladih režisera imali direktorovi vozači, zašto je bilo važno pulskom operateru prije premijere donijeti viski, kako se u Hollywoodu utjeruju dugovi za honorar. Povjesničarima filma bit će zanimljiv dio u suodnosu crnovalovaca i “pražana”, koji su se uzajamno i respektirali, ali i zazirali jedni od drugih - a Grlić pronicljivo psihoanalizira odnos koji su imali i jedni prema drugima, kao i odnos koji su imali prema socijalističkom ideološkom projektu.

Dio knjige koji je možda i najbolji je onaj koji se bavi autorovim identitetom, podrijetlom i obitelji. S crtom agramerskog ponosa, u kojem ima ponešto klasnog kiča, Grlić izlaže lutalački historijat svoje obitelji, putešestvija od Schwarzwalda do Sandžaka, te rekonstruira multikonfesionalni, kozmopolitski duh buržoazije jednog tada malog srednjoeuropskog grada.

U tu priču upliće se i majčin trogodišnji boravak na Golom otoku, i prisluškivanja telefona, a Grlić uvjerljivo dočarava taj ideološki amalgam u kojem se lojalnost sekularnoj, antifašističkoj ljevici miješala sa zgražavanjem zbog grabeža, pompe i kulta ličnosti. Kad devedesete dođu na tapet, međutim, Grlić nema tako pomiješane osjećaje. Prema Tuđmanovoj eri redatelj ima neuvijeni “kiselo-grožđe” gard ozlojeđenog emigranta. Pamti ih - ne bez razloga, rekao bih - kao stvarno potonuće u barbarstvo, s užitkom vadi crijevca tadašnjim mračnim vladarima filma poput Vrdoljaka ili Vinka Grubišića, te s velikom ironijom prepričava pokušaje tadašnjih light-nacionalista da ga dovabe da nanovo radi u Hrvatskoj.

Teško je - ukratko - reći što su Grlićeve “Neispričane priče”: jesu li to memoari, vodič kroz film za nevježe, skica za obiteljski i/ili bildungsroman, ili pak - možda ponajprije - sočna trač partija. Što god “to” bilo - riječ je o zabavnom, zanimljivom štivu u kojem je - ovaj put doista - “nemoguće lučiti fikciju od faktuma”.

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista, s dozvolom autora i glavnog urednika

Oceni 5