Kad srp otupi, a čekić zameni puška

Gdje ima krize, ima i kriminala. Tako ti je to, prijatelju moj. Samo šta je kod nas prvo došla kriza pa kriminal, a kod vas je kriminal kumovao ovoj svjetskoj krizi. Mene ta kriza uopće ne brine. Pa mi Balkanci živimo u krizi od svog rođenja. Evo, pogledaj samo Grke. Šta se ti sada odmah križaš na spomen Grčke, k'o da ste vi nešto bolji? Neki dan sam pročitao kako Bosna nije ispunila uvijete niti za smak svijeta i šta onda? Opet smo živi i smijemo se dok vi umirete od brige za vlastitim ušteđevinama. Nisam primijetio da na grobljima imate banke.

Bilo kako bilo, mene danas baš previše i ne zanima. Mene zanima jučer jer jučer se sve bitno izdogađalo, jučer je za razliku od današnje kiše, sunce sjalo. Bila je to 1990. godina kada su i posljednje crvene zastave u Jugoslaviji pale i kada su uvenuli crveni makovi. Srp je otupio, a čekić je zamijenila puška. Umjesto zvijezde dobili smo planinu, šahovnicu, ljiljane, sunce i ćirilične križeve. Toliko simbola za samo jednu zvijezdu koja je pala, a da se nikome time nije želja ispunila. Isprva, dok je pad zvijezde još imao svjež trag, svi su mislili kako je upravo to ono šta su željeli, da bi poslije shvatili kako je obična laž da zvijezda padalica ispunjava želje. Tamo više nema sreće, već samo čemer i jad. Narodi bivše Jugoslavije sretni su jedino ako je neki drugi narod iz te iste bivše Jugoslavije nesretan. Nigdje ne postoji toliko sličnosti koje uporno tjeraju da se još više traže razlike i nigdje suze jednog ne mogu toliko usrećiti drugog.

Tri naroda, tri valute

Tako je bilo te godine, kada su počeli i problemi. Autobus više nije dolazio i ljudi su, šta iz želje šta zbog straha, na ovaj ili onaj način, napuštali Jaovorlak koji je spao na svega 24 stanovnika. Kombi-trgovina više nije dolazio redovito i informacije smo primali na kapaljku. Primao sam tu i tamo poneko pismo od zabrinutog Branimira i odgovarao sam mu kako ovdje nema nikakvog rata, iako nisam bio siguran je li on ta pisma ikada primio.

Pad komunizma najviše je pogodio Milana. On to nije htio prihvatiti ama baš nikako. Ubrzo su ga prestali zvati na sastanke komiteta, iako nam se on pravdao kako tobože ima previše posla oko vođenja sela da bi išao slušati komunističke probleme Zagreba, Sarajeva ili Beograda. E, jes je taj Milan bio premazan svim mastima, tek sada to shvaćam.

Sa dolaskom novih državnih simbola pojavili su se i novi dinari. Oš' hrvatski, oš' srpski koji su i dalje bili kao jugoslavenski, oš' bosanski. Žalosno je bilo samo šta im je sama vrijednost bila mizerna. Kako je kombi-trgovina dolazio sve rjeđe, kad je bio u selu nitko od nas nije štedio. Kupovalo se sve od kafe, šećera u kocki, brašna, ulja i svega ostaloga. Vlasnik trgovine, Mujo iz Doboja, nije mario čijim se dinarima plaća, važno mu je bilo samo da postigne pravu cijenu. Mislim kako je još jedino on primao jugoslavenske dinare koji su se upotrebljavali sve manje i manje, a vrijednost im je bila još gora od upotrebljivosti. Tim starim jugoslavenskim dinarima trgovao je još jedino Milan. Kad god bi se Mujo iz Doboja mukom probio do sela, Milan je bio prvi u redu da za sebe izabere najbolje i najjeftinije. Zima 1993. godine bila je iznimno hladna i oskudna, a isto se moglo reći i za kombi-trgovinu. Mujo je bulaznio nešto o bratoubilačkom ratu, krvi, Srbima, Hrvatima, Muslimanima. Novine više nisu dolazile i zapravo je on bio jedini izvor informacija iz okolnog svijeta.

Kao po starom dobrom običaju, Milan je uvijek prvi ulazio u kombi, ali svaki put bi izlazio sa sve manje kupljenih stvari. "Jebem te u taj tvoj biznis kad ne primaš moje pare", ljutito je viknuo i izašao van samo sa dvije konzerve sardina. Snijeg je padao i gusto sivilo neba kao da se spustilo u Milanove oči. "Ne boj se, bre, Milanče ja ću ti zameniti pare", rekao je Dušan sa pohlepnim izrazom lica.

Negdje istovremeno kada je započela Milanova agonija, počela je i Dušanova – koji je uvijek bio najsiromašniji – rapsodija sa najviše namirnica. Dušan je od svoje djece koja su tada već živjela u Beogradu redovito dobivao jugoslavenske dinare, a oni su vrijedili manje i od bosanskih i od hrvatskih. Onda ih je on mijenjao jedan za jedan sa Milanom koji nikako nije prihvaćao druge dinare doli jugoslavenskih, a bio je pun i njemačkih maraka koje su mu slala djeca iz Njemačke, ali on je za marke mario manje nego za hrvatske ili bosanske dinare. I tako je Milan, i ne shvaćajući koliko si štetu radi, promijenio sve svoje njemačke marke za gotovo bezvrijedne jugoslavenske dinare.

Rat u komšiluku

"Ne vrijedi, Dušane", rekao je Milan dok se udaljavao od kombija, koraka teškog da bi čovjek pomislio kako se u tim sardinama nalazi pola Jadranskoga mora. "Nemam više ništa za promijeniti", reče tužno Milan.

"Nemoj tako, bre Milanče, svom drugaru, kao da ja uvek od tebe nešta tražim. Evo, ja ti dam pare, a ti meni fiću."

"Ne dam fiću, ne dam", ljutito uzvikne Milan kao da je sam Lenjin na fići gume pumpao.

"Kako 'oćeš, bre", ravnodušno će Dušan, "al' nemoj meni na vrata lupati kad i zadnju kosku sa tih sardina posisaš."

"Ne dam fiću. Nikada", ponovi Milan dok su mu teške i hladne suze tekle niz nekada mramorne i tvrde komunističke obraze. "Imam kuću", naposljetku reče kroz jecaje.

"Imam i ja", ponosno će, ali ipak zainteresirano Dušan.

"Moja je bolja."

"A moje su pare jugoslavenske."

"Dobro, evo ti kuća."

"Dobro", reče tobože ravnodušno Dušan. "Evo, stani sad opet tu u red ispred mene i uzmi si šta želiš, a ja ću da ti platim. Onda ćeš ti da mi daš ključeve od te tvoje kućerine."

"Nemoj si, Milane, to radit'", uzviknem. "Pa, ljud,i šta se sa svima događa?"

"Ti se bre, balija, ne mešaj", ljutito će Dušan.

"Komunizam je pao", sa podsmijehom će Ante koji se po prvi puta u nekoliko godina složio sa Dušanom. "Ovo je zapadnjački kapitalizam, a Milan je dobio što je i zaslužio. Šteta samo što ne želi uzeti i moje hrde", nastavi Ante.

Izašao je Milan na kraju sa punim naramkom namirnica, ali š više nije imao kamo sa njima pa ih je stavio u fiću.

"Hodi, Milane, kod mene", rekao sam mu tu večer. "Zima je. Ne možeš spavati u fići."

"Šta ti misliš da je meni potrebna pomoć?" ljutito me upitao. "Kao da ja nemam gdje. Zaboravljaš sa kim razgovaraš. Moji drugovi iz komiteta samo šta nisu stigli po mene i onda ću otići, i to u stilu, sa Yugo Floridom, a ne sa fićom. Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug", zapjevao je Milan i zaputio se prema šumi u odijelu koje je više ličilo na dronjke nego na skupa Varteksova koja je nekada nosio.

Te noći snijeg je padao, a avioni su letjeli nisko kao da su nešto tražili. Tada to još nismo znali, ali to je bila istina. Tražili su bilo šta nastanjeno samo kako bi iz sebe izbacili svoj smrtonosni teret. U neko gluho doba noći, mislim da je bilo oko jedan iza ponoći, izašao sam prošetati. Na nebu su se i dalje čuli zlokobni zvukovi aviona. Rat nam je doslovno bjesnio u komšiluku, a mi to nismo niti primijetili. Jedna od prednosti Jaovorlaka bila je i ta šta si mogao noću normalno prošetati kroz selo, a ne bojati se snajperista i ostale smrtonosne gamadi. Iako Jaovorlak tu noć nije bio otporan na smrt.

Padaju zvijezde

Cijelo je selo bilo bijelo. Zrak je bio prepun bijelih pahulja koje si mogao osjetiti u plućima. Hodao sam kroz noć i moja se razmišljanja nisu razlikovala od svakidašnjih sve dok nisam došao do groblja. To posljednje počivalište mojih predaka i suseljana nije bilo odvojeno i ograđeno ili oku skriveno šumom, kao u gradovima gdje ljudi ne vole vidjeti takva mjesta. Kao da će im i sam podsjetnik na smrt uništiti život, iako smo upravo zbog toga rođeni. Svi mi putujemo kroz vrijeme i ne treba biti fizičar za takvu sposobnost, ali putovanje kroz vrijeme ima svoju cijenu, a ona se plaća u težim koracima, bolovima i sve izraženijim borama. Ja svoj danak vremenu uredno plaćam i više nisam onako poletan kao nekada, ali sa ponosom mogu tvrditi kako je moje putovanje imalo samo jednu stanicu – Jaovorlak. To sam mislio još tada dok nisam znao da ovo mjesto uopće postoji na mapi svijeta.

Koračao sam grobljem iza sebe ostavljajući tragove u snijegu. Groblja jesu mjesta prepuna tragova, ali ne ovih mojih čizama. To su tek tragovi u snježnoj noći, a osjećaji... Eh, oni grizu, grebu, kopaju, ostavljaju brazde i godove na drvu života koje ljulja nemirni vjetar sjete i uspomena. Rajka. Da li je i njoj večeras zapela koštica u grlu kao šta je meni zapela tog vrelog ljetnog dana našeg rastanka i nikako da je progutam. Potajno se nadam, kao šta se i Alija nadala da će Mehmed zapravo poželjeti nju, a ne njenu pitu. Krenuo sam sa groblja ne očekujući ikoga susresti. Ali snježne su noći varljive. Selo je spavalo ili se skrivalo. Vidjelo se to po nedostatku odsjaja vatre ili petrolejskih lampi – svi su prozori bili tamni, crni kao da skrivaju tajne. Bojali su se ljudi tih zvukova aviona, detonacija koje nisu uvijek niti tako daleko bile. Bojali su se nedolaska trgovine, autobusa i pošte. Bojali su se novih jezika, valuta, naroda. Ljudi su ponekad smiješni, ali činjenica je da se ljudi najviše plaše samih ljudi. Prehodao sam tako cijelo selo, napravio krug oko njega i da nije toliko sniježilo, netko bi iz zraka bio mogao vidjeti tamnu i isprekidanu liniju mojih tragova, kao mapu svijeta gdje je isprekidanom linijom bilo iscrtano Kolumbovo putovanje u Ameriku. Ja nisam tu večer otkrio Ameriku niti ikakav novi svijet, ali sam zato otkrio propast jednog starog svijeta.

Došao sam do Safetove česme i fiće koji je spavao svoj dugogodišnji san, prekriven snježnim pokrivačem. Ali fićo nije spavao sam. Ni sam ne znam zašto sam se uputio prema fići kad mi je kuća bila bliže i pucketanje tople vatre privlačnije, ali znatiželja mi nije davala mira. Kad sam otvorio vrata, u njemu sam ugledao Milana. Smrznutog, uspavanog i nasmiješenog. "Milane", rekoh u namjeri da ga probudim i odgovorim od bilokakve ludosti koju je namjeravao učiniti. "Milane", ponovim. "Jarane, šta si zaspao u fići?" upitam iako mi se odgovor nalazio pred očima. Kao kad gledaš u šumu, a drveta ne vidiš. "Milane", rekoh tiše, nježnije. "O Milane, Milane..."

Dodirnuo sam ga, ali on više nije spavao. Bio je leden poput lima fiće. Milan, samoprozvani načelnik sela, najbogatiji stanovnik i zadrti član partije skončao je u svom fići, nekada simbolom bogatstva, danas predmetom ismijavanja.

Pao je komunizam. Pao je i Milan. Bila je to sjajna crvena zvijezda koja je žarila našim umovima i našim tadašnjim životima. Pala je, a da se nikome nije želja ispunila. Milanu najmanje.

Posrbljavanje čvracima

Bilo je to nakon Milanove sahrane. Na sprovodu se našlo cijelo selo; pa čak i oni koji su uzaludno čekali autobus, odlučili su odati posljednju počast jedinome načelniku riskirajući time da autobus ipak dođe, a oni ne budu u njemu. Autobus neće doći, znali su to oni jako dobro, a Milan je otišao. Pokopali smo ga pod crvenom zvijezdom koju je toliko volio. Ja sam je izradio; bila je to lijepa zvijezda petokraka, crvena poput zrelih trešanja. Htio sam da bdije nad njim i neka mu na onom svijetu ispuni želje, kad već na ovom nije.

"Možda tamo konačno sretne Titu", sa podsmjehom reče Dušan.

"Bedak, komunisti ne idu u raj", reče Ante.

"Ja se nadam da negdje postoji isto mjesto kao Jaovorlak i da su na tom mjestu i Alija i Mustafa, i Mehmed i Milan, a da ćemo svi mi jednog dana tamo otputovati autobusom i ponovno biti sretni kao nekad."

"Eh, ti Ibro, ti bi samo da smo svi zajedno", reče Ante. "Ne ide to više tako, jednostavno ne ide. Mi Hrvati smo oduvijek bili najbolji i želimo samostalnost, jer smo je zaslužili."

"Pih, bre", reče Dušan "Bit ćemo opet svi zajedno, drugari, ali se zemlja neće više zvati Jugoslavija. To, bre, više ne može. Svi mi u jednoj državi, Velikoj Srbiji ili Srboslaviji, to lepo zvuči."

"Vi ste svi ludi", rekoh. Po prvi puta posramljen i žalostan šta živim u ovakvom Jaovorlaku, zatvorih se u kuću na nekoliko dana.

Snijeg se počeo topiti na dijelovima i iako proljeće još nije došlo, već su se pojavili prvi zeleni listovi na stablima. Hladnoća, ipak, nije popuštala. Jednog jutra, nazirući se kroz prve znakove krošanja, u selo je pješice stigao čovjek u zelenom. Na sebi je imao crne čizme, zelenu uniformu, dugu bradu, kalašnjikov na ramenu i tri ručne bombe na reveru.

Došao je do Safetove česme, pljunuo u nju, stao na fiću i ispalio rafal kalašnjikovom u zrak. Pola sela izašlo je da vidi šta se dešava, nas desetak tek. Ostalih desetak ostalo je iz straha u kućama. "Zovite sve van iz kuća. Nemojte da ih moram puškom iz kuće terat", vikao je zeleni došljak kroz crne zube i bradu. "A ti, brate", rekao je Dušanu nešto mirnijim tonom, "donesi mi rakije i prasetine."

"Evo, brate, odmah", reče Dušan uzbuđeno i potrči kući. Skupio se i ostatak sela kod Safetove česme pa nas je sad bilo dvadeset i troje staraca. Dušan je još uvijek bio u kući.

"Reko sam da želim videti celo selo", reče čovjek u zelenom i krene još jednom put neba poslati nešto olovne pošte kad se pojavi Dušan.

"Brate, to ti je celo selo, bre", vikne Dušan i na fiću položi tanjur prasetine i bocu rakije. Ovaj ugrabi bocu i stane je cuclati, kao beba majčinu sisu. "Ahhhhh", uzdahne nakon dugog gutljaja. "Ti ovu bedu nazivaš celim selom?"

"Jes, jes, bre... brate", uzbudio se Dušan, nije znao šta reći.

"I Slobo ima svakakve želje. Jel' ima ovde Hrvata?"

"Ima, Ante", odmah će Dušan i upre u njega prstom.

"Ante", reče čovjek u zelenom i iskezi se pokazujući krnje.

"Kažite, gospodine", uljudno će Ante oklijevajući.

"Priđi bliže, da te vidim, bre", reče zeleni.

"Izvolite, gospodine vojniče."

"Hahaha, gospodine vojniče", iskreno se nasmije pa reče, "e, pa Ante jebem te u ime i tvoju posranu naciju."

"Da, gospodine", ponizno će Ante.

"A sad marš tamo među druge pre nego od tebe Jasenovac napravim."

"Da, gospodine", reče Ante i brzo stane u zadnji red.

"Dobro, brate, a kako je tebi ime?"

"Dušan."

"Dušan? Jako lepo ime", reče i potegne iz boce. "Sad mi reci, Dušane, ima li ovde balija?"

"Ima, ima, kako ih, bre, ne bi bilo", reče Dušan i pokaza na mene i još polovicu okupljenih.

"Ima balija, bome ih ima. Svakim danom sve manje, al' ih ima. Nego, Dušane, brate Srbine..."

"Samo reci, brate Srbine."

"Izaberi ti meni jednog baliju, kojeg ti 'oćeš i pošalji ga meni ovde”

"Ibro, bre", reče Dušan. "Ajde ti tamo kad te čovek lepo zove."

Ja sam ga samo pogledao pa stao pred čovjeka u zelenom.

"Lepo, lepo", reče on. "Šta si ti mutav il' ne znaš srpski?"

"Srpsko-hrvatski znam jako dobro."

"Srpski, bre, sve je to srpski jezik. Da nije nas Srba svi bi vi nemački pričali, kevu im švapsku jebem. Dušane, brate, donesi još te svinjetine, balija nam je gladan."

"Odma, brate", reče Dušan pa potrči u opankama po snijegu kao da je svjetski prvak u klizanju. Debeli i nevješti svjetski prvak. Vratio se brzo Dušan sa još hladne svinjetine i čvaraka, a na glavu je metnuo kapu šajkaču, koju je valjda sve godine čuvao za ovu priliku.

"Dobro si se obukao, brate, moderno, nema šta da se kaže", reče zeleni. "Dobro, narode, sad ćemo obaviti posrbljivanje. I zapamtite, ili ćete biti pobednički i živi Srbi ili mrtvi ostali. Naša demokratska vlast ne pruža pravo izbora. Tebe, ustašo Ante, ćemo preskočiti jer ti si već Srbin sa čudnim naglaskom, pa ćemo krenuti od tebe", reče i upre prstom u mene. "Kako ti ono ime beše, bre?"

"Ibro", rekoh.

"Eh, jebem te u seljačko ime. Dođi ovamo i pojedi jedan čvarak."

Kako sam već bio rekao, meni kao i većini muslimana u Jaovorlaku to nije predstavljalo problem. Mi smo rijetko prakticirali vjeru, a i oni koji jesu, nisu imali problema sa probavljanjem svinjetine. Šta ćeš, kad živiš na Balkanu, u Jugoslaviji u kojoj se na najveći državni praznik dešava genocid tih skvičavih prljavaca, a tako dobro izgledaju na tanjuru.

"Stavi to u usta, balija, nemoj da te puškom teram."

"Evo, stavio sam", rekoh prkosno, šta malo zbuni čovjeka pa se ovaj namršti.

"Pih", reče i pljune. "Dušane, dodaj mi te svinjetine, imamo ovde još gladnih balija. Danas je, drage moje nezasitne balije, mamicu vam vašu, dan kad ćete odbaciti vašu veru i postati isto šta uskoro i ostatak sveta – najbolji i najjači narod, a to je koji, bre, narod? A, Dušane?"

"Pa srpski valjda, bre", brzo će Dušan.

"Tako je, brate Dušane. Danas ćemo odraditi takozvano Evanđelje po našem dragom Slobodanu, Slobi. Dušane, brate, uzmi tu činiju sa čvarci pa stani, bre, pored mene. I ti Ibro, dođi, dođi, neću ti ništa", reče zeleni, a kao potvrdu svoje nenasilne namjere ispali još jedan rafal u zrak. Na to su žene počele plakati.

"E, babe, šta ste se usrale, ne bi vas ni puškom dotako, a kamoli mojim srbomatom", reče pa se uhvati za međunožje. Ajd', Ibro", reče nervozno Dušan. "Nemamo, bre, ceo dan." Ja sam na to slegnuo ramenima i stao kraj Dušana.

"Evo, balija", reče čovjek u zelenom i uzme jedan čvarak pa sa njim u ruci napravi znak križa izgovarajući molitvu: "U ime Slobe, Šešelja, Velike Srbije i Srboslavije. Amin. Zini", naredi mi i ja zinem, a on mi u usta stavi čvarak. "Moraš ga progutati, a da ga ne zagrizeš."

Ja krenuh cuclati masni čvarak, ali on je bio toliko loše spravljen da se nije nikako htio otopiti, ma koliko god sline ja uspio izlučiti.

"Ajd, bre, balija, vidiš da nije lako ni Srbinom biti. E pa čestitam, sad si Srbin i možeš ići dalje, a za slavu da popijemo jednu rakiju."

Posrbio je tako čovjek u zelenom cijeli Jaovorlak i to je popodne cijelo selo bilo etnički čisto.

Cuclao je čvarak čak i Ante, a kad ga je napokon progutao, reče: "Au, bre, šta je slastan."

Jaovorlak je bio dijelom Velike Srbije sve do jutra i bilo je slavlja. Čovjek u zelenom, Jovan mu je bilo ime, sladio se Dušanovom zimnicom i lošom rakijom, a od sve te masnoće i loše fermentiranog alkohola nije jutro živ dočekao. Pokopali smo ga na našem groblju, zajedno sa puškom. Sahranili smo Veliku Srbiju kako i nalikuje jednoj nedostižnoj ambiciji. Na grobu smo napisali: Ovdje počiva Jovan, brat Srbin, a na još rahlu zemlju umjesto cvijeća stavili smo činiju sa Dušanovim čvarcima.

(NASTAVIĆE SE)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015.