San, košmar, java
Akrist 02 S

Photo: birdinflight.com

Kad ste postali religiozni, bližnje ste poklali i raselili

Iz nekog razloga, a posve krivo, ljudi misle da je ono što je očigledno – istina. Sjećate li se kako su, kada je počelo zamašeteljstvo sa korona virusom, mnogi "pametni i knjiški ljudi“ najavljivali veliku promjenu. Otvoriš novinu: eno ga stručnjak koji veli kako "svijet više neće biti isti”. Meni se pak činilo kako je virus, očito, izmijenio našu dnevnu rutinu, no da je očito idiotski na osnovu toga zaključiti kako će promijeniti i svijet.

Tim prije što znamo da promjene često ne stižu sa bljeskom i eksplozijom, nego nezapaženo. Ne sa velikim pokretima masa, nego sa individualnom odlukom, donesenom u samoći. Ne maršom kroz srušene kapije utvrde, nego skliznuvši kroz napuklinu na bedemu. Ako kroz rupu na zidu prolazi zrak svjetla, smokva tu može nići. Za promjenu je ponekad potrebno i manje.

Recimo san, recimo godine 312.

Junak ove priče je naš čoek, Nišlija - Konstantin, jedan od tetrarha koji u to doba vladaju Rimskim carstvom. Konstantin upravlja Galijom, Španijom i Engleskom. Trebao bi vladati i Italijom, no tu stoluje Maksencije, uzurpator.

Konstantin želi ono što je po pravu njegovo. Sa vojskom stiže pred Rim. Tu će usniti čudan san: njemu, paganinu, hrišćanski bog obećao je pobjedu i Carstvo. Pokazao mu je krst i poručio: pod ovim znakom ćeš pobijediti.

Kada je kod Milvijskog mosta Konstantin porazio i ubio Maksencija, njegovi paganski vojnici na štitovima su nosili hristogram, znak koji je, vele, usnio.

Dvanaest godina kasnije, sanjar je ujedinio carstvo i stvorio hrišćanski svijet.

U trenutku kada se Konstantin preobratio, svega pet do deset posto stanovništva carstva bili su hrišćani. Zbog toga je Bury tvrdio ,,da je vjerska revolucija koju je 312. godine izveo Konstantin moguće najodvažniji čin koji je ikada poduzeo neki autokrat, s prezirom prkoseći mišljenu većine svojih podanika“.

Tako je, upkos ogromnoj većinskoj volji stanovništva, najprije Rim, potom i Zapad – postao hrišćanski. Postali bi oni, vjerovatno, hrišćanski i bez ,,Konstantinovog sna“, no to bi se desilo znatno kasnije. Da je Konstantin organizovao demokratski referendum o uspostavi hrišćanstva kao državne religije, dobio bi za to otprilike jednak procenat glasova kao Zakon o legalizaciji istopolnih brakova na zamišljenom referendumu u Mrtvom dubokom.

Znam šta ćete mi reći: da Konstantin nije želio Maksencijevu smrt i svoj prijesto, ili da je Maksencije krepao od ciroze jetre a Konstantin svoje uzeo bez rata, ne bi on sanjao hrišćanskog boga koji mu je obećao trijumf i vlast. Da je Konstantin bio pekar i usnio boga, on bi od sjutradan, po božijem receptu, pravio najbolji panis candidus u Rimu. Pomeo bi konkurenciju i dobro udao kći, no teško da bi zbog toga carstvo postalo hrišćansko.

Drugo je poenta ove priče: kad nam se učini da svijet nije isti kao prije, možda je to zbog virusa, možda zbog 5G mreže ili zbog sloma ekonomije. A možda je, nikad ne znaš što će pisati u istorijskim knjigama koje će biti tiskane nakon tvoje smrti, neko nešto sanjao.

II

Neki se snovi, kao Konstantinov, ostvare, a neki, kao onaj Martina Lutera Kinga – ne. I šezdeset godina nakon doktor Kingovog sna o slobodi i jednakosti, policija njegov narod na američkim ulicama ubija kao krvi žedni lovci nesretne životinje na safariju. Čini se kako ostvarenje sna ne zavisi toliko od njegovog sadržaja, koliko od količine novca i oružja kojom sanjalac raspolaže. Podržan sa dovoljno materijalne baze, san postaje – ideja, pogon.

Kao što znamo, i košmar je vrsta sna. Iz košmarnih snova rađaju se košmarne ideje, a iz njih košmarne posljedice.

Recimo: četrdeset pet godina je koljački, kvislinški bašibozuk sanjao svijet po svojoj mjeri. Onda je, sa padom komunizma, došao u priliku da san ostvari. I šta su stvorili za trideset godina raspada svega pristojnog, razumnog i etičkog?

Korumpirane, opljačkane, osiromašene poludržave-poluteritorije čiji najugledniji književnici govore o "trodimenzionalnom Draži Mihailoviću“ i napuštaju spisateljske udruge kada se ove suprotstave ogavnim misama za pale ustaše; čiji pjevači koncerte počinju fašističkim pozdravom a reperi sanjaju da će se dogodine probuditi u Prizrenu; čiji sudovi rehabilituju koljački ljudski otpad; zemlje čijim ulicama vladaju navijačke paravojske, crne trojke i narko klanovi sa čijim se hitmanima prisno druže djeca ,,državnika“.

A sve je to počelo tako što se u naša društva na velika vrata vratila ,,vjera“. Bez crkve ne bi bio moguć ni nacionalizam niti neofašizam ni kod Srba ni kod Hrvata, niti bi bez sljedbenika Muslimanskog bratstva Bošnjaci u Bosni uspjeli iznjedriti najtuplju, najnesposobniju, ideološki najimpotentniju - ni tamo ni ovamo, no malo više tamo, onamo, ili pak ovamo - političku elitu u konkurenciji ovdašnjih u nisku dragulja poredanih retardiranih elita.

Otkad su vjerske zajednice postale dominantna društvena sila, koja brine o takozvanim stvarima ljudske duše, moralu i istini, ovdje je sve otišlo u tri lijepe.

Da vidimo šta smo imali otkako su se oni na velika vrata vratili u središte društvenog života: ratove sa najgorim ratnim zločinima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata; sistematsku pljačku svega što nije vezano za nebo, takozvanu "prvobitnu akumulaciju kapitala“ i "tranziciju“; uništenje obrazovane, skeptične i kritičke srednje klase i njeno pretvaranje u osiromašenu amorfnu masu sujevjernog mesa; rečenu rehabilitaciju fašizma i sistematsko unižavanje antifašizma; drogu, kriminal i prostituciju na svakom ćošku, uključujući tu i televizijske programe kuća koje su medijski branitelji crkve i nacionalizma koji ona propovijeda...

Otkako sveštenici brinu o njihovih dušama, ljudi su, prosto, postali gori i još gori. Da li zaista postoji neko ko misli da smo svi mi bolji ljudi danas, kada se gotovo sto posto stanovništva izjašnjava kao religiozno, nego onda kada smo bili ateisti? Misli li neko, doista, da je ovo društvo, ovaj ekskrement negdašnjeg našeg društva, po bilo čemu bolje, moralnije, ako volite tu riječ – humanističkije od onoga koje je ovdje postojalo za ateističkog zemana? Kako to da sad, kad smo ,,vjerujući“, ne smijemo pustiti dijete na ulicu, a bogami ni u bogomolju, a djeca su nam se slobodna, sigurna i sama igrala za vrijeme ,,bezbožništva“?

Kako to da vam sada, kad su vam susjedi svi od reda dobri vjernici, ne pomažu ni blindirana vrata, a nekada ste, u društvu ateista, spavali vrata nezaključanih ili širom otvorenih? Kako to da sada - jer ne znate hoće li čovjeka za stolom kraj vašeg ubiti snajper ili metak ispaljen iz blizine - ne smijete popiti kafu u centru grada sred dana, dok tuku crkvena zvona i zove ezan, a nekada ste, sred crnoga ateizma, mogli zanoćiti na klupi u parku? Kako to da ste bližnje svoje, dok ste bili ateisti, voljeli? Kako to da ste bližnje, kad ste postali religiozni, poklali i raselili?

*Tekst prenosimo iz dnevnog lista Pobjeda uz dozvolu autora

Oceni 4.5