Retro-feljton: Fragmenti iz knjige „Sretno dijete“ (1)
Viny 02 S

Photo: Record collection

Kad su ploče kružile od ruke do ruke

Pismo iz 2019: Petar Luković o knjizi „Sretno dijete“  

Kad sam krajem 2004. pročitao knjigu „Sretno dijete“ Igora Mirkovića, imao sam paranormalni osećaj da sam se vremeplovom vratio u biografiju vlastitog života osamdesetih godina; svaka stranica Mirkovićevih sjećanja budila je zaboravljene događaje iz najdubljeg sna, sva ta imena i hepeninzi vratili su se kao slatki bumerang epohe u kojoj, činilo se, nije bilo puno vremena za dnevnike i lične osvrte. Sve ono što sam lično propustio da zabeležim ili sam sasvim zaboravio – vratio mi je Igor Mirković pričom o kraju sedamdesetih i s početka osamdesetih.

Koliko god da je „Sretno dijete“ svedočanstvo o prvoj postkomunističkoj generaciji, istovremeno je dokument o nešto starijoj generaciji okupljenoj oko novog talasa, Džuboksa, Poleta, bendova iz Beograda, Zagreba i Ljubljane, sve to u doba kad je izgledalo da će sve, a naročito mladost, trajati večno, zauvek i da nema potrebe da ništa beležimo i čuvamo, jer sve pamtimo i ništa ne zaboravljamo.

Dogodilo se, naravno, da nismo pamtili i da smo mnogo toga zaboravili. Srećom po sve nas, bio je tu Igor Mirković da sačuva sve ono što smo već smatrali izgubljenim. Knjiga „Sretno dijete“ nije samo priča o odrastanju autora u čaroliji epohe kakva se valjda samo jednom u životu dešava, ovo je i priča o poslednjoj mladosti u SFRJ, o nadi i bezbrižnosti, o vremenu idealizma, kad smo stvarno živeli život u ritmu muzike za ples. A onda je rat ugasio svetla i sem metaka više se ništa nije čulo. 

Pokret otpora protiv života u zakašnjenju

Tisuću devetsto sedamdeset i sedme imao sam dvanaest godina. Spoznaja da je muzika važnija od svega na svijetu bila je za mene stara tek nekoliko mjeseci: bio je to onaj uzbudljivi period kada ploče počinju cirkulirati razredom i susjedstvom – više nisam izlazio iz kuće bez dvije-tri pod rukom, jer stalno smo jedni drugima nešto vraćali ili posuđivali. Ploče su odjednom postale vrijednost, najveća koju smo poznavali – u roku od nekoliko mjeseci blitzkriegom su istisnule sve lopte, bicikle i ostale klinačke rekvizite koji su dotada vladali našim svijetom – one su bile materijalni dokaz da život može biti strastven i uzbudljiv.

Kako smo nabavljali ploče? Svatko od nas, klinaca, raspolagao je nekakvim čudnim, misterioznim adresama u Engleskoj. Nitko nije znao točno objasniti što je ili tko na tim adresama, ali kad god bismo dočuli da se u velikom svijetu pojavilo novo izdanje nekog od naših glazbenih heroja, nekoliko stranih novčanica, pomno čuvanih za ovakve prilike, spakirali bismo u kovertu i poslali ih u nepoznato, provjerivši najmanje deset puta da se u adresi ispisanoj na kuverti nije omaklo neko krivo slovo. Dva tjedna kasnije poštar bi doista donio ploču – Black and Blue Rolling Stonesa, prva je koju sam tako pribavio. Još se jasno sjećam neizdrživog iščekivanja kroz koje je valjalo proći u tih četrnaest dana, dodatno otežanog stalno tinjajućom sumnjom da će me prevariti, uzeti moje teško ušteđene novce, a ja im neću moći ništa, jer zapravo niti znam tko su oni, niti imam bilo kakav dokaz da sam im ikada išta poslao. Tih nekoliko novčanica, to je bio naš ukupni životni imetak. No, za divno čudo, ploče bi na kraju uvijek stizale.

Mjenjačnica u Trstu: Mjesto gde za dinare dobivate lire, a za lire - novu ploču

Drugi, znatno manje rizičan način bio je raspitati se kada netko od prijatelja ide u Trst ili Graz i zaskočiti ga s narudžbom. A netko je uvijek išao, jer naši su roditelji za svaku imalo ozbiljniju kupnju odlazili preko granice, do najbližih oaza kapitalizma. Naše bi majke svom snagom jurnule u svijet lijepih dućana, i jedino što je, poput kamenčića u cipeli, remetilo to zadovoljstvo, bio je nejasan osjećaj da nas prodavačice u Standi, Upimu ili Coinu (kako se zvalo sveto trojstvo tršćanskih robnih kuća) zapravo preziru – zato što dolazimo iz nebitne i siromašne zemlje, zato što naši sunarodnjaci, nogu nabreklih od mahnitog kupovanja, sjede na uličnim klupama i jedu sendviče što su ih donijeli od kuće, zato što nas, onako nakrcane s pet-šest najlonskih vrećica, koliko bi svatko od nas imao u rukama, lako i s blagim gnušanjem prepoznaju na ulici.

Poruka autora knjige: Igor Mirković 1983. godineUnatoč toj nelagodi, naši bi se roditelji čitavim bićem prepuštali potrošačkoj groznici, a mi klinci podjednako zdušno uronili bismo u more ploča u nekom od, činilo nam se, beskrajno velikih specijaliziranih dućana. Ne znam je li danas, u doba kada je sve brzo i lako dostupno, moguće opisati uzvišene osjećaje koji su me prožimali u trenutku kada sam prvi put uzeo u ruke Get Year Ya-Ya’s Out, koncertni album Rolling Stonesa, koji sam mjesecima prije toga priželjkivao, čitao o njemu, s fotografije iz muzičkog magazina Džuboks jasno znao kako mu izgleda omot, ali ga nikada nisam uživo vidio... Od tako pribavljenih trofejnih primjeraka živjelo bi tjednima čitavo susjedstvo, ploče bi kružile od ruke do ruke, presnimavale se do iznemoglosti.

Prilikom primopredaje blaga, oni zadrtiji među nama izvadili bi dragocjeni komad vinila iz omotnice – pritom se površina ploče NIKAKO ne smije dotaknuti jagodicama, onome tko bi na njezinoj sjajnoj površini ostavio masne otiske svojih prstiju, slijedila bi društvena ekskomunikacija – i stručnim okom odmjerili najprije stranu A, pa stranu B, prstom ukazujući na oštećenja. Tim bi se postupkom konstatiralo postojeće stanje. I bez suvišnih riječi podrazumijevalo bi se da se vinil u istom stanju i bez novih ogrebotina ima vratiti natrag (u protivnom slijedi, kako smo rekli, izgon iz kruga onih koji razmjenjuju ploče).

Prije bilo kakve posudbe, tehnički potkovaniji pripadnici našeg bratstva strogim bi isljeđivanjem utvrdili kakav gramofon – i još važnije: koju gramofonsku iglu, po tipu i starosti! – posjeduje osoba kojoj povjeravaju dragocjenost. Ako bi se utvrdilo da ti tehnički parametri ne odgovaraju njihovim strogim kriterijima, neumoljivo bi odbili posudbu: dođi k meni, govorili bi, presnimi što hoćeš, ali ploču ti ne dam.

Tehnički opremljeniji među nama imali su džekove, žicu kojom bi se izravno spojio gramofon kao izvor, i kasetofon kao sredstvo snimanja zvuka. Kako sam nikada nisam spadao u tehnički opremljenije, sjećam se da sam prvih godinu dana svog otkrivanja svijeta ploča glazbu presnimavao prislanjajući mikrofon kasetofona na zvučnike gramofona. Danas se bojim i pomisliti kakva je to bila snimka.

Sva ova dovijanja i primjena sitnih lukavstava bila su zapravo pokret otpora protiv života u zakašnjenju: bili smo bolno svjesni da smo na samom kraju hranidbenog lanca, da i ploče i filmovi i informacije do nas stižu mjesecima, ponekad i punu godinu nakon što su se pojavili na Zapadu. Uslijed te spoznaje, većina pripadnika moje generacije zaradila je provincijske komplekse kojih se, bojim se, nećemo osloboditi do kraja života.

Prevela me mala žednog preko vode

Konceptualno o koncertu: Parni valjak  sa Husom, Akijem i Juricom Pađenom

U rubrici "Oni koji dolaze" tada je najzapaženije mjesto zauzimala mlada grupa Parni valjak. Na mom se drečavo narančastom gramofonu (zvao se Traviata ili Trubadur ili tako nekako) bez prekida okretala njihova prva velika ploča, konceptualni album Dođite na show (konceptualan zato što je svojim tekstovima od prve do zadnje pjesme opisivao tijek koncerta, što se meni, koji još nikada nisam bio na rock koncertu, činilo beskrajno uzbudljivim), s udarnim hitom "Prevela me mala žednog preko vode, hej dao sam joj previše slobode". Bila je to praktički prva muzika koju sam sebi sam odabrao.

Ta je ploča bila izložena bezrezervnom prijeziru mog vrhovnog životnog i glazbenog autoriteta, starije sestre (koja je, kao i svi njezini tek punoljetni vršnjaci koji drže do sebe, naginjala progresivi, što je bio uvriježeni generacijski naziv za pretenciozne glazbene forme kao što su sinfo-rock ili jazz-rock); uz to bila je nemilosrdno sasječena od strane svih tada aktivnih rock-kritičara (A1). No meni je, prvi put u životu, bilo važnije da budem jednak vršnjacima, negoli usklađen s autoritetima: bio je to jasan znak da se u mom osobnom svijetu spremaju velike promjene.

Punk će morati da pričeka: Goran Bregović sedamdesetih godinaPunk, nova i uzbudljiva glazba, velikom se brzinom iz njujorških i londonskih klubova širila svijetom: nema sumnje da su nešto stariji i upućeniji od mene već osluškivali potmulu tutnjavu (A2).

Ali, meni i mojima predstojalo je da najprije, poput dječjih bolesti, prebolimo Smak, Tešku industriju, Drugi način i iznad svih Bijelo dugme, koje je upravo tih godina demonstriralo kako i jugoslavenska rock-scena može iznjedriti mega-zvijezde.

Te 1977. domogao sam se prvog koncerta u životu – upravo Bijelo dugme, na vrhuncu slave i moći, pred deset tisuća raspomamljenih ljudi u velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova, na turneji nakon albuma Eto, baš hoću.

"U torbirgirgici nosim tvoju sliku diko,

nosim tvoju sliku diko da ne vidi nitko,

jer je slatko ljubit tajno",

pjevao je s pozornice živopisni brko, odjeven u ovčju bundu, a iza njegovih su leđa iz poda sukljali golemi oblaci dima.

Ja sam upijao svaku riječ, svaki pokret, poslije sam danima govorio i mislio isključivo o tom koncertu, a to je iskustvo bilo toliko intenzivno da se još i danas sjećam najbizarnijih sitnica, kao što je fascinacija golemim zvučnicima, koji su kao golemi bedemi stajali s obje strane pozornice. (A3)

"Hop-cup poskočit ću,

drugu curu poljubit ću,

poljubit ću drugu, znaj,

baš me briga – haj, haj ..."

Bilo je to vrijeme kada su ljuti rockeri pjevali o posve infantilnim stvarima, pa tako i ja zajedno s njima. Parni valjak o ljubavnim jadima parnog valjka koji se zaljubio u neko drugo, kompatibilno vozilo (viljuškarku ili takvo što), a hit je bila i pjesma s refrenom "tako prođe tko ne pazi, pa ga parni valjak zgazi". Sastav imena YU grupa pjevao je o medvjedima i tigrovima koji se ganjaju po čudnoj šumi, a mediji su objeručke prihvatili sintagmu "pastirski rock", koja je označavala ideološki poželjne napore Bijelog dugmeta da kreira ponarođenu verziju rocka, prošaranu folklornim elementima, čime su razoružali pokušaje ideološke diskvalifikacije rocka kao prozapadne muzike. Mogao bih se okladiti da većina mojih tadašnjih prijatelja nikada uživo nije vidjela ovcu, ali su svi mahnito kupovali ploču koja je počinjala tonskim zapisom blejanja stada (Kad bih bio bijelo dugme).

Drug Tito u crnoj mercedesovoj limuzini

U širim društvenim razmjerima bila je to godina velikih jubileja čovjeka kojeg smo bez imalo ironije zvali najvećim sinom naroda i narodnosti. Drug Tito, kojega smo u našim školskim zadaćama oslovljavali s intimnim Ti, slavio je velike jubileje – 85 godina života i četrdeset godina na čelu Komunističke partije. Tim je povodom stigao u Zagreb kako bi treći put bio odlikovan ordenom Narodnog heroja. Na ulicama moga grada dočekalo ga je razdragano mnoštvo, što se poput žvakaće gume rastegnulo čitavim putem kojim će proći najdraži gost. Bilo je tu svega: tamburaša, folkloraša, orkestara limene glazbe, samoupravljača s transparentima, pionira sa zastavicama, glumaca na štulama, sportaša koji su u kimonima izvodili vježbe karatea, školske djece koja su šarenim kredama pločnik iscrtala cvjetovima ... Drug se Tito kroza sve te izraze ljubavi i odanosti provezao u crnoj mercedesovoj limuzini, odmahujući lijevo i desno nepreglednom špaliru iz kojega se pljeskalo i skandiralo ti-to-ti-to-ti-to-ti-to ...

Pozdrav iz automobila: Drug Tito u vožnji zagrebačkim ulicama

Kada stvarima i događajima naknadno pokušavam pridati dublja značenja – što je bez daljnjega nepouzdana metoda – čini mi se da se upravo u ovoj kičastoj opereti moglo naslutiti približavanje skorih događaja, i to po šašavoj koincidenciji: u približno isto doba, u Londonu, kraljica Elizabeta II. slavila je dvadesetpetogodišnjicu ustoličenja, svoj srebrni jubilej. Na simboličnoj razini britanski su punk uvijek čvrsto vezali upravo uz taj događaj, jer The Sex Pistols su kraljici spjevali "Bože čuvaj kraljicu i njezin fašistički režim ..." i uvijek se nekako interpretiralo da je dekadencija kraljičine proslave bila odraz stanja u koje se ugnijezdio engleski establišment te da su se punkeri digli na pobunu upravo protiv toga. Slijedom vrlo slobodnih asocijacija, čini mi se da će supkulturno vrenje, koje će uskoro zahvatiti moju okolinu, također biti neka vrsta odgovora na duhovnu klimu – u našem slučaju na tupost učmalog socijalizma (naglašavam: duhovnu klimu, jer u svemu o čemu će ovdje biti riječi nikada nije bilo političke, pogotovo ne antisocijalističke pobune). Socijalizam je stario zajedno s generacijom koja ga je stvorila, u vrijeme pred smrt bio je staromodan, u strašnom nesporazumu s vremenom i svijetom.

Tih su se godina, naprimjer, dosjetili da bi budnost radnih ljudi i građana valjalo održavati periodičnim vježbama brzih intervencija u slučaju elementarnih nepogoda ili drugih nedaća. Takve kostimirane vježbe zvale su se "Ništa nas ne smije iznenaditi" i bile su, uglavnom, predmet opće sprdnje – svugdje, osim u medijima, koji su ih tretirali smrtno ozbiljno. Zaposlenicima neke tvrtke za uvoz i izvoz ili kakvoga znanstvenoga instituta naložili bi da se igraju gašenja imaginarnog požara na zgradi u kojoj rade, a mi, školska djeca, morali smo skakati sa školskih prozora u vatrogasne mreže ... (A4) Odgajali su nas da vjerujemo kako su te manifestacije uznapredovale ludosti sistema nešto posve normalno i poželjno, a mi smo jasno vidjeli da u to ne vjeruju ni naši odgajatelji. Bilo je jasno da se takvo stanje, u kojem pravila igre diktiraju dementni revolucionari i njihovi bezbojni nasljednici, neće moći održati.

(NASTAVIĆE SE)

(A1) Konačno snimljen najlošiji jugo-rock album: "PARNI VALJAK" GLUPOSTI VALJA Prije slušanja novog albuma „Parnog valjka“ nisu više bijesne kao psi samo domaćice (Polet, 14.1.1977)

(A2) Riječ godine je punk. Zasićenost grandioznim projektima, producentskim savršenstvom i instrumentalnom pirotehnikom, dovodi u modu sirovu energiju, prljavi ritam i zdravi, prizemni hard rock. Izvori autentičnog rock izraza traže se u skupinama nakaznih propovjednika mržnje protiv sistema i nasilja. Anarhija u Ujedinjenom Kraljevstvu!". "Tinejdžerska depresija moja je opsesija!", imena dana su Johnny Rotten i njegovi The Sex Pistols, Eddie and the Hot Rods, The Damned, The Clash... punk rock je iz podruma, iz garaža i predgrađa izmilio na svjetlo dana, izražavajući ljevičarska shvaćanja, šireći nemir. Beskompromisni The Sex Pistolsi bojkotirani su od vlasti, oklevetani u tisku, napušteni od vlastite diskografske kuće. (...) Smatra ih se posljednjom slamkom izvornog rocka, koji bogate tridesetogodišnje zvijezde sigurno vode putem smirenja i osrednjosti, prema jutarnjim radio programima za domaćice. Punk to odbija iz dna duše, reducirajući zvuk na kontroliranu buku i nesuzdržani bijes, pretvarajući tetralije u kaos, nakit u sigurnosne pribadače probodene kroz uši i obraze... Jurica Šiftar: Punk je nada za 1977.; Rock pršti na sve strane, (Polet, br. 12, 14. siječnja 1977)

(A3) Usprkos zastrašujućim dimenzijama, razglas funkcionira jadno. Miks je naročito traljav: Bebek se nadvikuje s klarinetom Laze Emersona, a ostalih niotkuda. I prije nego što se itko pravo razgibao, eto hlađenja s "Ne gledaj me tako", "Odlazim", "Ima neka tajna veza" i "Lošim vinom". Sviranje se srećom poboljšava, Željko Bebek je u odličnoj formi, pa ni odaziv publike ne izostaje. Slijedi intermezzo od nekoliko drugorazrednih skladbi ("Goodbye Amerika", "Glavni junak", "Patim evo deset dana", "Milovan", "Ništa mudro" i još neke), iznimno omiljenih kod auditorija, zbog rekordnog broja "hej-hej" uzvika po taktu. (...) U usporedbi s prošlogodišnjim zagrebačkim koncertom, ima nekih promjena na bolje: "Yesterday" i bubnjarski solo su uklonjeni, a pričanje svedeno na minimum. Bebek više nije udešen kao novogodišnje drvce u punom sjaju. Jurica Šifter, Rokenrol u Zagrebu, recenzija koncerta grupe Bijelo dugme u Zagrebu (Polet, br. 4. ožujka 1977).

(A4U subotu ujutro počinje. Možda će vaš lak san probuditi prijeteći zvuk sirene za uzbunu, ali nema mjesta panici. Kada vam dopre do svijesti da je to samo vježba, možda će vam pasti na pamet "genijalna" ideja da nastavite lješkariti. Konačno, što vas se tiče nekakva uzbuna, vježba... Za to postoje vojnici, a u krevetu je najugodnije. Ali u takvoj situaciji i TI si vojnik. I na tebi je dužnost da pomogneš pri spašavanju imovine i ljudi. (...) Akcija "Ništa nas ne smije iznenaditi" koja će se održati u subotu i nedjelju, bit će zasigurno puna iznenađenja. Ali ne dajte se! Dogodit će se da u toku akcije uspostaviš nova prijateljstva, bit će novih simpatija. Možda će te djevojka koja ti se već odavno sviđala, upravo tada zamijetiti. (O akciji "Ništa nas ne smije iznenaditi – NNNI", Polet, br. 24, 22. 4. 1977)

* Fragmente iz knjige „Sretno dijete“ prenosimo sa dozvolom autora i izdavačke kuće Fraktura

Oceni 5