Ekskluzivno: Sjećanja umjesto zaborava (2)
Prag

Photo: http://www.tresbohemes.com

Kad su ruski tenkovi ušli u Čehoslovačku

Na dvostrukom kolosjeku

Ponovo sam u „Oslobođenju“. Ovog puta u spoljnopolitičkoj rubrici, kao honorarni saradnik. Zatekao sam tamo nekoliko iskusnih novinara - Rizu Mehinagića, Jozu Marlovića, Josipa Fincija, Anđelka Otovića i Dejana Lukića. I tu je vladala drugarska atmosfera – išli smo zajedno na mini golf u Pionirsku dolinu, na pače na Baš čaršiju i kafu u Babića baštu. Sredinom 1964. godine dobio sam šansu da izvještavam o posjeti predsjednika Tita Budimpešti.  (Tita sam pratio i deceniju kasnije (1976) kao izvještač Tanjuga na njegovoj južnoameričkoj turneji - Meksiku, Panami i Venecueli).

Sastajali smo se najčešće u Klubu na poslednjem spratu zgrade koju je „Oslobođenje“ đelilo sa „Šipadom“. Jedan sto u uglu bio je rezervisan za kartanje. Za njim se odigralo dosta čuvenih seansi jer su „majstori“ dolazili čak iz unutrašnjosti. „Mamac“ je bio Dejan Lukić, vrsni novinar ali i igrač s kojim su mnogi zakazivali megdan. Tako  se dugo prepričavao sledeći događaj. Kada je jedan prota, koji je specijalno došao na meč, povukao – mislio je -  dobitnu kombinaciju, Lukić je parirao pobjedničkim špilom. – Pobogu, uzviknuo je prota, ovako nešto mogao je da odigra samo pokojni pop Lukić!. - Drago mi je, uzvratio je Dejan ustajući, ja sam njegov sin.

Druga anegdota vezana je za bifedžiju Lutvu. On je, pored ostalog, novinarima ceh upisivao u posebnu knjigu. Kad bi dara prevršila mjeru – prekorio bi ih: Pa ja pišem više nego vi.

U redakciji Oslobođena: Majstor karikature Adi MulabegovićMoram spomenuti još neka imena iz čitave plejade novinara „Oslobođenja“: Sveto Masleša, Efraim Kurtagić, Čedo Kisić, Miroslav Jančić, Aco Štaka, Luka Pavlović, Milan Mitić, Milan Andrić, Hajrudin Somun i naravno nezaobilazni majstor karikature Adi Mulabegović.

Radni odnos zasnovao sam u CK omladine, kao član Sekretarijata i predsjednik Saveza studenata BiH. Predsjednik je bio Srpko Bulić a u sekretarijatu Mila Trklja, Fuada Midžić, Mato Miloš,, Mustafa Đulizarević, Marjan Marinić, Mijo Rukavina, Milorad Muratović, Arif Smajić.Tako sam djelovao na dva „razboja“ da bih tek nakon diplomiranja i odsluženog  jedanaestomjesečnog vojnog roka definitivno prešao u „Oslobođenje“. Prva tri mjeseca proveo sam kao vojnik u Derventi da bih nakon toga prešao u list sarajevske armijske oblasti „Narodni borac“.

Sredinom šezdesetih godina u Bosni i Hercegovini je na političkoj sceni došlo do značajnih kadrovskih promjena. Umjesto Đure Pucara koji je objedinjavao sve najviše fiunkcije u Republici došli su Cvijetin Mijatović-Majo i Rato Dugonjić. Jedan na čelo Partije, drugi na čelo Skupštine. Ta promjena, označena kao vid demokratizacije, ogledala se u raznim sferama, čak i u sportskoj rekreaciji. Tako smo s Majom i Ratom, mi omladinci, jednom nedeljno igrali fudbal na stadionu „Bosne“, današnje „Zetre“, u blizini Koševa. Bilo je tu novinara, političara, bivših sportista... U publici su bili poslanici, članovi partijskih i drugih foruma, čak njih stotinjak, svakako ne zbog fudbala. Spomenuću jednu epizodu sa jedne takve utakmice. Kada je omladinac Mustafa Đulizarević u jednom trenutku nesmotreno nasrnuo na Cvijetina Mijatovića, iz publike se začuo oštar protest – čak i povici: „Magarče jedan, kako tako startuješ na druga Maju?“. Drug Majo je ustao i smirio „navijače“, kasnije je nas dvojicu-trojicu svojim „volvoom“ povezao do centra grada. Rato je brzo odustao od fudbala, Majo je uporno nastavio da igra.

Lica, revija mladih za društvena pitanja, kulturu i umjetnostNenadano sam učestvovao u još jednom izdavačkom poduhvatu. Bila je kasna jesen, nedeljno prepodne u redakciji „Oslobođenja“ kada me je nazvao dr Kasim Prohić, u to vrijeme najmlađi profesor na Filozofskom fakultetu i pozvao da se sa još nekolicinom poznanika nađemo u kafani Park, poznatoj kao svratište novinara i umjetnika. Predložio je da razmotrimo mogućnost o pokretanjju revije mladih za društvena pitanja, kulturu i umjetnost. Inicijativa je bila jednodušno prihvaćena , dobila je podršku u CK omladine i već u novembru pojavio se prvi broj časopisa „Lica“. Sjećam se da smo nekoliko dana licitirali ime mjesečnika. Prvu redakciju su, kako je navedeno u impresumu, činili: dr Kasim Prohić i Mladen Arnautović (odgovorni urednici), Hamza Bakšić, Emir Dragulj, Veljko Kojović, Hajrudin Somun, Slavko Šantić, Duško Trifunović, Stevan Tontić i Zoran Udovičć. Na naslovnoj strani smo objavili stihove Duška Trifunovića „Sekretar opasnog komiteta“ i uvodnim stihom “Pomoz bog Nihilisti, kamo glava? Još traje negacija negacije...“ U prvom  broju objavili smo, pored  Ivana Kordića, Abdulaha Sidrana, Ranka Preradovića, Radoslava Bratića, Rajka Petrova Noga i stihove studenta medicine Radovana Karadžića „Čitanje slova“. Grafički izraz časopisu je dao akademski slikar Emir Dragulj. Osjećao sam izuzetan ponos što sam se našao u takvom, rekao bih, elitnom društvu intelektualaca.

(...)

Svjedok jeseni Praškog proljeća

Godina 1968. bila je možda najznačajnija u mojoj novinarskoj karijeri. Bio sam svjedok jeseni „Praškog proljeća“. Invazioni tenkovi Varšavskog pakta pogazili su jedan izuzetno demokratski proces u Čehoslovačkoj, a istoričari su tu 1968. zabilježili kao najradosniju i najtužniju  za Čehe i Slovake posleratnu godinu.

U Bratislavu sam stigao 19. avgusta, dva dana prije ulaska okupacionih trupa. Pošao sam sa nalogom redakcije „Oslobođenja“ da izvještavam o atmosferi pred institucionalizaciju demokratskog procesa koja je trebalo da bude izvršena na kongresu KPČ 9. septembra. Dogovor je bio da prenesem atmosferu iz Slovačke i da preko Brna stignem u Prag.

Tenkovi sprečili fudbalsku utakmicu: Čehoslovačka, proleće 1968. godineIgrom slučaja u glavni grad Slovačke stigao sam sa fudbalerima „Crvene zvezde“. Sekretarica našeg beogradskog dopisništva Ankica Lepetić, znajući da sam vatreni zvezdaš, predložila mi je tu varijantu kao „najkomforniju“. Tako sam avionom JAT-a, nekoliko dana prije nego što sam planirao, sletio u glavni grad Slovačke, a zatim se sa kompletnom fudbalskom ekspedicijom uputio u obližnju Trnavu gdje je Zvezda 21. avgusta, u okviru Lige šampiona, trebalo da odigra utakmicu sa „Spartakom“. Ulaznice su bile rasprodate, bio je najavljen i dolazak prvog sekretara CK KPČ Aleksandra Dubčeka, koji je inače rođen u susjednoj Bratislavi. „Prijete Adamecom, plaše se Džajića“, pod tim naslovom „Oslobođenje“ je objavilo moj izvještaj uoči utakmice.

Sovjetski tenkovi u Pragu: Tenkisti nisu baš sigurni gde se nalazeOčekivani duel je međutim izostao. I prijetnje i strah su iznenada došli sa treće strane. Okupacioni tenkovi su, bez prethodne najave, sprečili njeno održavanje. Tek je bila prošla ponoć 20. i neki sat 21. avgusta kada smo začuli huku ratne mašinerije koja se obrušila na Čehoslovačku. Samu Trnavu je zaposjelo nekoliko tenkova, između ostalog i okolinu našeg hotela „Karpati“.

Ujutro smo izvršili „smotru“: desetine oklopnih vozila u maloj varoši. Pošta je bila blokirana, a sve telefonske linije bile su u prekidu, granični punktovi. Kako je javio radio, u Čehoslovačku je ušlo 6.300 tenkova Varšavskog pakta, dvjesta hiljada vojnika, 2.000 topova i raketa, 800 aviona. Pitamo vojnike, golobrade  mladiće na jednom tenku – odakle su - spomenuše neku oblast u azijskom dijelu SSSR-a. Na pitanje gdje se trenutno nalaze - nisu znali odgovor. Oko podne je iz jugoslovenskog konzulata u Bratislavi stigla informacija da je granični prelaz prema Austriji otvoren. Tako se „Zvezdina“ ekspedicija ubrzo uputila prema Bratislavi. Glavni grad Slovačke je bio „prošaran“ tenkovima.

Invazioni tenkovi Varšavskog pakta pogazili su jedan izuzetno demokratski proces u ČehoslovačkojUprkos svemu – odlučio sam da ostanem u Bratislavi. Jugoslovenskog šampiona pratili su eminentni sportski novinari – Čedomir Vukadinović (Politika), Vasa Stojković (V. novosti), Radislav Gvozdenović (Sport), Dragan Nikitović (JRT)... Ja sam bio njihov slučajni saputnik. Izvještaj u kome sam iznijeo prve impresije o vojnoj intervenciji prosledio je „Oslobođenju“ Vasa Stojković.

Trener Miljan Miljanić je pošto se uvjerio u moju odlučnost da ostanem, skrenuo autobus pred fudbalski klub „Skovan“ gdje je svojim autoritetom obezbjedio da se smjestim u hotelu kluba. Sportska ekspedicija je nastavila put ka obližnjem Beču. Sledećih nekoliko dana izvještaje sam redakciji slao posredstvom generalnog konzula Vlade Godlera. Iz Bratislave sam ubrzo prešao u Prag, odakle sam svakodnevno slao izvještaje redakciji puna četiri mjeseca. (Feljton su objavili „Oslobođenje“, „Politika“ i „Danas“).

(...)

Banjalučki zemljotres

Priroda je te jeseni potisla ideologiju u drugi plan. Razorni zemljotres je 27. oktobra nagrdio krajišku ljepoticu Banja Luku ali i njenu okolinu, Potkozarje.  Tog istog poslepodneva ekipa „Oslobođenja“ slala je izvještaje sa lica mjesta. „Desk“ smo postavili u parku preko puta hotela „Bosna“, gde je sada Saborna crkva, pod vedrim nebom. Srećom nije padala kiša. Taj dan ostao je duboko urezan u istoriju grada i kolektivno pamćenje njegovih građana. Na centralnom trgu sat je stao u 9.11 minuta.Izgubljeno je petnaest ljudskih života a hiljade ljudi je teže i lakše  povređeno. Mnoge kuće su, i u samom centru, do temelja srušene.  Ostale se razvrstavaju po žutim,  zelenim i crvenim bojama. Rangiranje je ovog puta izvršila stihija: u zeleno označene kuće stanari se već vraćaju, crvene znače još neku nadu, a žute još dugo čekanje pod šatorom, u kolima ili sličnom improvizovanom smještaju. Strah je danima bio prisutan.   

Tragedija: Zemljotres u Banjaluci„Ko će da spase orača“, naslov je izvještaja koji sam poslao sutradan. Evo kratkog izvoda: „To je naslov drame Frenk Gil Roja, koja je na scenu Krajiškog pozorišta trebalo da stigne u okviru pozorišnih svečanosti. Slučaj je, međutim, htio a stihija režirala istoimenu dramu u prostoru sa masovnim scenama na autentičnim oranicama, i sa najautentičnijim oračima što se mogu naći. U ovoj dramskoj verziji nije pozorište za jednog tužnog heroja nad čijom se sudbinom treba zamisliti već je to teatar pod vedrim jesenjim nebom koje se nadnijelo nad glave hiljada orača koji ne čekaju samo pomoć, već i sami, plugom koji imaju, oru svoje brazde. U Potkozarju orači svoju budnu noć provode u kolibicama od kukuruzovine...

- Grdno nas pogodi – rekoše ovih dana u Potkozarju. – Baš kao i 1942. u ofanzivi. Ovo je drugi zbijeg pod Kozarom. U Nenada Trivića u Laktašima samo je štalica ostala. I Gojko Budiša više ništa nema. Dojčinoviću sve srušeno do temelja. Kod Bosanske Gradiške samo u jednom selu 65 kuća uništeno, 273 kuće su oštećene... Ovaj kraj je u revoluciji imao 3.470 boraca i 355 prvoboraca.

„Ko će da spase orača“, plakate najavljene premijere i danas zaboravljene lepršaju na panoima banjalučkih ulica. Krajišnicima treba krov nad glavom baš kao i nakon ofanzive. Nemojte nam slati hranu, imamo je u ambarima. Treba nam građevinski materijal. Jednom rječju – Potkozarju trebaju krovovi.“

DONEKLE EPSKA, LIČNA PRIČA

Potkozarje i Krajina će me, sticajem srećnih prilika, pratiti cijelog života. Pred Novu 1970. godinu upoznao sam, pod neuobičajenim okolnostima, svoju buduću suprugu Nadu Đurić, studentkinju iz Sanskog Mosta, iz srca Potkozarja. Priča je donekle epska: ćaskao sam sa kolegama u klubu „Oslobođenja“ kada me je pozvala moja rođaka Lena. - Imam iznenadne goste, možeš li mi donijetii kutiju minjon kocki? Sjeo sam u fiću i stigao na Grbavicu. U poširokom starijem društvu bila je jedna djevojka – s moje strane zaljubljivanje na prvi pogled. S njene strane potrajalo je to malo duže. Vjenčali smo se dvije godine kasnije – u Beogradu. Svadba je bila u Slankamenu na imanju mog rođaka  Dejanovića. To mi je jedino „nasleđe“ koje sam ponijeo iz Sarajeva i koje traje sve do danas – srećno. Minjon kocke su prisutne o svakom prazniku.   

Susret sa Enver Hodžinom Alabanijom

Godina 1970. Susret sa Albanijom. Enver Hodža je bio na vrhuncu svoje moći, kao neprikosnoveni gospodar. U „hermetički“ zatvorenu zemlju bilo je skoro nemoguće ući sa novinarskom vizom. Iskoristio sam gostovanje tuzlanske „Slobode“ u Tirani, na zvaničnoj međunarodnoj utakmici, i dobio vizu kao sportski izvještač. Drugi put u karijeri.

Zemlja s one strane zavese: Bunker, pretekao iz Enver Hodžine AlbanijePo povratku objavio sam feljton u pet nastavaka. Evo izvoda iz tih tekstova: „Svaka zemlja ima svoju vizit kartu. Kao i kod ljudi to je upoznavanje na prvi pogled. A u daljem razgovoru: i kakva joj je prošlost, kako živi njen narod, čemu se raduje, šta ga tišti i zašto je sve to tako.

Na albanskoj vizit-karti mnogi od ovih podataka nedostaju. Koliki je nacionalni dohodak, to je teško utvrditi, ali je jasno utvrditi da se radi o nerazvijenoj zemlji, bez obzira što je njena lična karta poslednjih decenija zantno izmijenjena. Godine 1938. učešće industrije  u nacionalnom dohotku iznosilo je svega 3,8 odsto, danas blizu 40 odsto. U Albaniji je bilo 28 traktora, nepune tri decenije kasnije ima ih blizu 10.000. Ili, u 1938. godini poljoprivreda je činila 93 odsto nacionalnog dohotka, čitava zemlja nije imala nijednog studenta školovanog u domovini. U Statističkom godišnjaku Albanije danas stoje impozantne cifre: 12.000 stručnjaka sa diplomom visoke škole i 33.000 sa srednjoškolskim svjedočanstvima. Stručnost postaje sve više preokupacija mladih Albanaca.

Albanija je po mnogo čemu specifična zemlja. To smo znali i prije nego smo došli na lice mjesta. Enveru Hdži je Staljin bio uzor, unutrašnje uređenje je uspostavio u skladu sa Staljinovom doktrinom a njegov kult ličnosti podsjećao je na Staljinov. Uveo je, međutim, i neke vlastite izume. Religija je ukinuta dekretom a naciju je (1967), proglasio „prvom i jedinom“ ateističkom zemljom u istoriji. Dijelom inspirisan kineskom kulturnom revolucijom, zatvorio je džamije, crkve, manastire. Kuran i Biblija bili su „prognani“ a djeci je bilo zabranjeno davati religijska imena. Sve to u zemlji u kojoj su uglavnom živjeli Muslimani i katolici.

Razglednica iz Tirane: Ni nalik na epohu Envera HodžeU Albaniji ne postoje privatni automobili. To je svakako osobenost broj jedan. Dva-tri automobila jedan iza drugog i u samoj Tirani prava su rijetkost. To, uostaolom i nije neobično ako se zna da automobila ovdje ima svega nekoliko stotina. Putuje se autobusom, vozom, kamionima, konjskom zapregom... Autobuski vozni red takođe je neobičan – svi autobusi polaze u isto vrijeme, u koloni. To je normalno – odgovorili su na naše čuđenje – onaj ko treba da putuje, zna to mnogo ranije i svejedno mu je kad će poći – da li ujutro ili popodne.

A zatim i ovo: nema stranih novina, čak ni u jedinom hotelu za strance u strogom centru prestonice, nasuprot sjedišta vlade i partije. Na raspolaganju je jedino bilten, na francuskom i engleskom jeziku, „Novosti iz Albanije“, koji izdaje ATA, domaća novinska agencija. Bilten od 29. juna (1970), na primjer, informiše strance o sprovođenju odluke junskog plenuma CK o novim knjigama iz oblasti albanologije, o toku poljoprivrednih radova i raspisivanju skupštinskih izbora za 20. septembar. Objavljeni su i rezultati domaćeg fudbalskog prvenstva.

Plaža u Albaniji: Turizam se u međuvremenu pomalo razvioDrač na Jadranu je izraz želje za novim fenomenom koji se zove turizam. Domaćini su nas odveli u to ljetovalište rođeno na pijesku, ne kome se ovdašnji građani mogu sunčati samo po unaprijed utvrđenom spisku. – Bez upute sindikata, objasnio nam je naš domaćin, ovdje se ne može ljetovati. Riječ je o dotiranom odmoru. Smještaj ovdje nije hotelski, mada ima nekoliko objekata te vrste. Većina albanskih građana smještena je u improvizovanim naseljima. Tu su šatori, minijaturne drvene kućice, pedesetak u jednom nizu, montažne barake...Što se stranaca tiče, Skandinavci su najčešći gosti.“

Oceni 5