Kad ti život (ne) da limun

FILM: Lemonade; drama; Rumunjska/Kanada/Njemačka/Švedska, 2018.; REŽIJA: Ioana Uricaru; ULOGE: Malina Manovici, Dylan Smith; OCJENA: ****

Natjecateljskim programom sarajevskog festivala dominirali su rumunjski filmovi (“Limunada“, “Ljubav 1. pas“, “Jedan i pol princ“). Baš kad smo, pogledavši potonji, najslabiji rumunjski film koliko potpisnik ovih redaka pamti, pomislili da “Romanian new wave“ lagano jenjava, na repertoaru SFF-a se našao “Lemonade“ da nas razuvjeri u toj pomisli. Žiri Asghara Farhadija na kraju je film redateljice i koscenaristice Ioane Uricarunagradio za najbolju režiju. Ovjenčan Srcem Sarajeva, film dolazi u Split, na DFF, gdje će imati hrvatsku premijeru.

Posjetitelji splitske “Kinoteke“ upoznati su s rumunjskom kinematografijom koja je s Uricaru dobila novi autorski glas. Ovo je prvi samostalni cjelovečernjak filmašice koja je s vodećim rumunjskim režiserom Cristianom Mungiuom (“4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana“) radila omnibus “Priče iz zlatnog doba“. Dobitnik Zlatne palme je producirao “Limunadu“ i posudio kolegici glumicu iz “Mature“ Malinu Manovici za glavnu ulogu samohrane majke Mare i medicinske sestre koja pokušava dobiti zelenu kartu za život u Americi prije nego joj istekne radna viza.

Mungiuov potpis je vidljiv na filmu, kao i njegova pripadnost rumunjskoj kinematografiji, uz dezodoriran tematski, ako ne i estetski pristup. Naime, “Lemonade“ se bavi birokratskim, egzistencijalnim i inim iskušenjima rumunjske imigrantice u SAD-u. Aktualnost filma - imigranti, k tome u Americi - sigurno je kumovala da Farhadi s žirijem u konačnici na neki način i “politički“ nagradi “Limunadu“, sjetimo li se njegovog “oskarovskog“ iskustva s Trumpovom politikom prema ulasku stranaca u SAD (“Trgovački putnik“).

Kako bilo, Marino iskustvo u Americi ne razlikuje se puno od onog rumunjskog, ali budući da kod kuće ne mogu živjeti s novcem koji ona zaradi, došla je u SAD kako bi pronašla i živjela bolji život za sebe i sina Dragosa (Milan Hurduc) kojega tješi riječima “sve će biti u redu, vidjet ćeš“. Zemlja slobodnih je jednako koruptivna i kadra ubaciti pojedinca u beizlaznu birokracijsku noćnu moru ureda i čekaonica. “Mislila da je Amerika drukčija“, kaže Mara bosansko-srpskom odvjetniku (Goran Radaković) gledajući kako da spriječi grabežljivog službenika za useljavanje (Steve Bačić) koji je ucjenjuje i od nje traži daljnje seksualne usluge u zamjenu za “green card“.

“Drukčija je, ali nije ni Disneyland“, veli odvjetnik. Pogled na Ameriku iz rumunjske perspektive, odnosno podjednako, ako ne i više na Rumunje/strance iz američke perspektive, čini film osvježavajućim poput limunade, makar je Uricaru servirala krajnje gorku. “Kvragu i oni i njihova Amerika“, shvaćamo kad usklikne Marina prijateljica. Primjerice, američki policajci će rumunjski jezik zamijeniti za iranski. “Iranski? Ne, rumunjski. Je li to arapski jezik? Ne, latinski, europski“.

“Lemonade“ je većinski na engleskom jeziku, ali to ne podrazumijeva da Mungiu i Uricaru planiraju proboj rumunjskog filma u Ameriku. Dijaloški orijentirane scene su i dalje duge, s njima i kadrovi, a stilski iskaz realističan, korak dalje od standardne dokudrame, s neznatnim kolornim pomacima. Ogledni primjer jest scena u autu službenika za useljavanje kad prisili Maru na “hand job“ (“daj mi ruku“), što je prvo u nizu poniženja koje će ona pretrpjeti.

Okej, “život nije pošten“ i Mari daje samo limune, ako i to, ali neka od tih poniženja su čisto kalkulantske scenarističke prirode, pa će protagonisticu verbalno i fizički napasti novopečeni američki suprug (Dylan Smith) kad mu otkrije što se dogodilo sa službenikom, prolazeći prebrzo karakternu transformaciju od muške podrške (“sve će biti u redu“) do obiteljskog nasilnika. Ipak, scenarij u nekoliko navrata efektno koristi jezičnu barijeru za postizanje onoga što je pjesnikinja htjela reći.

Tip iskorištava jezičnu nadmoć budući da engleski nije Marin jezik. Muška dominacija ujedno je i američka. “Ovo je sjajna zemlja“, zadovoljno će službenik za useljavanje uveren u američku moć. On je svjestan da i ljudi diljem svijeta koji mrze Ameriku žele doći ovdje. Jednom kad dođu, poput Mare, shvaćaju da se “američki san“ bolje sanja izvana, ali unatoč svemu imaju nešto bolje izglede nego doma. Sve će biti u redu?

*Prenosimo sa portala Slobodne Dalmacije, uz dozvolu glavnog urednika Jadrana Kapora