Kad trauma postane unosan biznis

Ne znam čemu ova dilema u Karlovcu. Zna se što je dopušteno: Škoro, Thompson, i nešto domaće folk golotinje. Barem je taj repertoar jednostavno složiti. “Braniteljski”. Eros i tanatos. Podsjetilo me to na činjenicu da mi je otvoreno pismo napisao predsjednik jedne udruge oboljelih od PTSP-a. Niti je važno kako se on zove, još manje kako se zove udruga, ima ih na milijarde. Prijatelj mi je doturio to otvoreno pismo, koje se može sažeti na to da uopće ne volim Domovinu, i želim povratak komunističkog režima. Ispod ga članovi, koji pretpostavljam dijele istu dijagnozu, umiruju. (Neki su ga drugi članovi pak prijavili za pljačku zajedničkog novca, ali okej, to spada u stvari koje se podrazumijevaju). Pitanja koja si postavljam su, naravno, marginalna.

Na primjer, zašto udruga pacijenata oboljelih od kronične psihičke bolesti, koja strahovito narušava kvalitetu života, a često ga i skraćuje, na svojim stranicama neprekidno dijeli ratne pokliče i ustraje na ratnom stanju, kad je upravo to najštetnije za spomenutu dijagnozu. I zašto bi ministarstvo, bilo koje, plaćalo udruge koje vlastitim članovima ne dopuštaju da prizdrave, niti imaju barem jedan status, ili makar link, na kojem mogu dobiti psihološku podršku, ili bilo kakvo uputstvo kako da se nose s vlastitom bolešću. Evo, meni je to na primjer suludo. Kao da na stranici podrške suicidalnim osobama netko neprekidno navodi razloge zašto je dobro biti mrtav, ili s kojih je mjesta najbolje skočiti. I da se to financira iz proračuna. Grupa bolesnika ne može biti politička organizacija; njezin prvenstveni cilj morao bi biti da zaliječi postojeće zdravstveno stanje, i popravi ono što se još popraviti može. Mi, svi skupa, plaćamo da se bolesnicima pogorša. Pritom samu dijagnozu shvaćam izrazito ozbiljno: PTSP je pakao.

Ali, a uvijek se pojavljuje taj prokleti “ali”, pitanje je koliko su te dijagnoze uvijek ispravne. Javljale su se tu razne greške; dijagnosticiralo se u ratno i poratno vrijeme, kriteriji za bolest svodili su se na pitanje spavate li uredno, i što najčešće sanjate. Pa su onda postojali umreženi mehanizmi, koverte s novcem, sva sila vandijagnostičkih metoda.

Naravno, to više nije moguće razmrsiti. Dobili smo heroje koji su pogibali pljačkajući kuće, ili nakon što su mrtvi pijani sletjeli s ceste. Militantni su u miru, jednako kao što su bili beznačajni u ratu. Ali shvatili su da je u pitanju kokoš sa zlatnim jajima: budu li dovoljno uporno inzistirali na traumi, i održavali vlastitu bolest, autentičnu ili lažnu, u akutnom stanju, zavladat će društvom. S četiri razreda pučke škole, u ruke će dobiti moć da ugnjetavaju, napadaju, prijete. Oni su tumorozno tkivo rata, spremni su regulirati ne samo sadašnje društvo, nego i sva dosadašnja civilizacijska postignuća. A sve raspolažući s nekoliko idiotskih rečenica, o Dignitetu, Domovini, Komunizmu (pod kojim su izrazito patili, premda su bili u Partiji), i Leševima.

Posve slučajno, dolazim s mjesta gdje mnoge od tih individua poznajem pobliže, ili barem po predaji. Tako da znam za “branitelja” koji je umirovljen jer je ustrijelio hrvatskog vojnika, a sad je svjetlo desnice, pa jednog koji je umirovljen po osnovi PTSP-a, a u fušu svakodevno radi u šumi, nacijepa deset kubičnih metara ogrjevnog drva. Pa raznorazni invalidi koji su umirovljeni zbog dijabetesa ili epilepsije, a imali su je od djetinjstva. Svi oni do te su mjere oduševljeni tom uspjelom prevarom da se pitaju zašto ne bi išli dalje, zašto ne bi postigli potpunu vlast nad društvom, nad drugima.

Premda je to paušalna procjena, računam da otprilike 99 posto indivudua od kojih se traži odobrenje Bajaginog koncerta, ili koncerta filharmonijskog orkestra, ima poprilično mutnu biografiju. Ratnu, ili poratnu. Često je u pitanju potpuni ološ, koji jaše na mitu enormnih društvenih zasluga.

I to neće prestati kad ti ljudi umru. Već ulogu preuzimaju njihovi sinovi, ili manipulanti mlađe generacije koji su na vrijeme shvatili da mogu unaprijediti vlastite biografije jeftinom preprodajom mržnje. Nastavlja se loza ideologa nezahtjevne ideologije, već postoje klinci rođeni 1998. koji će preprodavati tu traženu robu, čija je proizvodnja krajnje jednostavna. Hrvat, Domovina, Četnici, Tragedija.

To je već, tako reći, prešlo s koljena na koljeno. Unosan biznis ne napušta se tako jednostavno, ljudi koji će vam uskoro držati prodike o ratnim traumama upravo podižu svoje prve legitimacije.

Jer princip je da najviše boli onog koji se najglasnije dere, i da će upravo taj biti najprije saslušan. Osobito je korisno ako pritom prijeti.

Iza svega, postoji stvarni rat, stvarna tragedija. Ali ona je uglavnom neupadljiva, odvija se u tišini i gubitku, u privatnim prostorima. Tamo gdje su biografije izmijenjene, ili radikalno narušene. Raseljavanja. Uništene profesije, i obitelji. Suicidi.
Toliko o Bajagi, koji mi je inače izrazito dosadan, ali ne do mjere da bude neprimjeren. Toliko o kriminalno-profiterskom pothvatu, koji su podržale sve dosadašnje hrvatske vlade.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad