Kada izađem da li ću ikoga zateći živog?
***
Došla nam je presuda
U obliku nevidljivog virusa,
Presuda mala a opasna:
U Francuskoj je juče umrlo 1000, u Španiji 999.
***
48 sati
Nisam otključao
Vrata od stana.
Kada izađem da li ću ikoga zateći živog?
***
Godina za ratara
Nije mogla biti bolja:
Red kiše, red sunca.
Ali čemu to, kada je policijski čas.
***
Prvo sam sašao sa planine,
Pa sa bregova,
Najzad sa ravnice:
Evo me, javljam se, ispod zemlje.
***
Kako ste?
Jeste li svi dobro?
Je li i vi imate policijski čas?
Sve što je došlo, mora da ode.
***
Proleće je, poljsko cveće prekrilo je polje:
Tu su zvonac, bokvica, sporiš,
Turski karanfil i dr.
Ali čemu to, kada je policijski čas.
***
Čujem kako noću
Promuklim glasom peva:
Čudna jada, od Vuhana grada.
Ne tako, čudna jada od Mostara grada.
***
Sedim u samoizolaciji
I dobijam iz zavičaja vesti:
„Dvoje je umrlo
I odsekli smo nakrivljenu smrču“.
***
Kažem ženi:
Celo jutro gledam ulicu
Kroz prozor
I nisam video ni jednu živu dušu.
***
Imam ispravku: kažem ženi
Prošao je ulicom autobus
Ali ne znam da li je sa dušama
Ili prazan pa se vozika tek tako.
***
Ponovo kažem ženi:
Imam ispravku
Video sam dve duše na ulici:
Belog psića Bobilja, u čoveka koji baulja.
***
Kroz prozor se nagnula
Osoba – mlada žena,
Kao gleda ulicu – a ne vidi
Ispod spavaćice ispale joj sise.
***
Ako me sa svog prozora pita
Neznanka, koji je danas dan.
Nijedan, reći ću
U izolaciji smo.
***
Zašto da pesma ne bude dokument
O juče, o danas,
A da li će doći sutra.
Pita se ovaj katren.
***
Vidim proleću ptice,
Vidim lete s topola mace
A ne vidim i neću
Let korona virusa.
***
Dok pišem pesmu sa poentom,
Ona me, naslonjena na jastuk,
Kroz prozor gleda,
Kada ćeš podići glavu, kaže.
***
Pogledom sam bazao po nebu
I pao sam kao hlebna mrva,
Uhvatio sam se za glavu
Ja sam hrana korone-crva.