Četnici protiv ljotićevaca
Aatk 31S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Kada političke partije otmu proteste od građana

Sklon sam povjerovati da je sve što kažu jedni o drugima, i Vučić o Obradoviću, Jeremiću i Đilasu, i Obradović, Jeremić i Đilas o Vučiću – istina. 

Kome bi tu, onda, čovjek imao držati stranu?

Znam, nisu važni oni, nego građani Srbije. Ali ma ko da pobijedi, Srbijom neće vladati ti građani, nego Vučić ili Obradović. Dok su u masi, na ulici, u (uvijek odveć kratkom i rijetkom) bljesku direktne demokratije, građani još i predstavljaju nekakvu snagu. Onda kada su najjači oni, možda, imaju snagu da sruše, ali ne i da konstituišu vlast. Čim su stvari, jednom, kanalisane u institucije takozvane „predstavničke demokratije“, u političke stranke, njihova vođstva, parlament i lavirint njegovih odbora, sve pojedu skakavci. I građani, poslije pet, deset ili petnaest godina, jedino opet mogu na ulice, da pokušaju svrgnuti vlast koju su sami, na ulici, instalirali. 

Znam da je ovo nepopularno mišljenje, ali nemam drugo. Problem je, kao što sam već pisao za „Žurnal“,  u pogrešnom razumijevaju toga šta predstavnička demokratija jeste. Odnosno, još važnije, šta nije. A nije vladavina građana.

LAŽNE SLUGE GRAĐANA

To što su vladari u jednom trenutku odlučili da se nadalje ne ponašaju kao autokrate, nego da se lažno predstavljaju kao sluge građana („dragi građani, jeste da ja, vaš premijer, imam 7 000 puta više novca od vas, jeste da moja djeca idu u 7 000 puta skuplju školu od vaše, jeste da će vaša djeca po 14, amožda i 16 sati dnevno, za 300 eura mjesečno, raditi za moju djecu – ali ja sam tek servis građana, vaš ponizni sluga, dok ste istinski gopodari vi, cijenjeni građani“), pa se to zove „funkcionalna predstavnička demokratija“, ne znači da smo se oslobodili gospodara. 

Znači tek da su gospodari sve lukaviji, a mi sve gluplji, stoga i manje opasni po njih. A još manje znači da bilo ko od silnih (pod)mediokriteta i gnjida u našim parlamentima i vladama na bilo koji način „predstavlja“ moja htijenja, još manje mene.     

Političke partije na kraju od građana otmu proteste – ili bi trebalo reći: i formalno ih preuzmu, jer su, budući da ne postoji „spontano okupljanje građana“ (postoji gnjev, i on je opravdan i spontan, no taj gnjev, čim se izlije na ulicu, bude kanalisan od strane neke od frakcija političko-finansijske elite), one od početka njihov istinski organizator. To se upravo desilo u Srbiji, ta opasnost stoji pred protestima u Crnoj Gori. Gdje se tajkun sa crvene Interpolove potjernice hvali kako finansira dio demonstranata, a lideri ultranacionalističkog, putinovskog Demokratskog fronta tvrde kako baš oni logistički pokrivaju i obezbjeđuju masovnost protesta. Što će, i prvi i drugi, vrlo brzo htjeti da naplate. 

PREUZIMANJE PROTESTA

Taj trenutak, kada protestima i zvanično više ne upravljaju „slobodni građani“, nego političke partije, u Srbiji se dogodilo onda kada je Boško Obradović, lider „Dveri“, zapovijedio upad u zgradu RTS-a. 

Sa par hiljada glasnih i ljutih ljudi iza sebe svako izgleda moćan, ali Obradovićeva politička moć je smiješna u odnosu na Vučićevu.  

Sa terena „građani protiv Vučića“ borba je prenešena na teren „opozicija protiv Vučića“, gdje opozicija nema nikakvu šansu: ne samo zbog sile represivnog aparata koji Vučić kontroliše, nego prije svega zato što za Vučića, prosto, u Srbiji glasa znatno više ljudi nego za njih. 

Ako za Vučića možemo reći da je izvorno četnik, za Obradovića moramo reći da je izvorno ljotićevac. Kako čitam kod iznimnog i izvrsnog Tomislava Markovića, „u govoru koji je nedavno održao povodom 20. godišnjice pokreta Dveri, Obradović je izjavio kako je njihova glavna pobeda što je ideja svetosavskog nacionalizma uspela da opstane “posle višedecenijskog potiranja u jugoslovenstvu i komunizmu” i obznanio da neće odustati od velikosrpske ideje: “I znam da nisam Srbin ako zaboravim Kosovo i Metohiju, Republiku Srpsku Krajinu, Republiku Srpsku, Crnu Goru i svakog Srbina koji živi van granica Srbije, a posebno širom rasejanja”.  

Budući da je taj čovjek preuzeo komandu nad takozvanom Drugom Srbijom, situacija je sada ovakva: Prva Srbija četnici, Druga Srbija ljotićevci. Druga Srbija će sada, prije nego što otjera Vučića, morati otjerati Obradovića. 

Do tada, kako je juče primijetio moj prijatelj, obračun Vučića i Obradovića budi znatiželju i emocije koliko i derbi indijske kriket lige. 

*Tekst prenosimo sa portala Žurnal

Oceni 5