Kadrovi bliskog, beskrajno talentiranog i usamljenog čovjeka

Kažu da je na prošlogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu bilo čak pet različitih knjiga o Branimiru Štuliću - Džoniju. To je fascinantna i zbunjujuća činjenica kako je god okrenuli:objekt pisanja i analize je dakle autor i čovjek kojega ove godine ovdje nema ravno tri decenije. Štoviše, nema ni zemlje iz koje je otišao.

U širem kontekstu da se i ne govori: drugi se ubiše da izađe nešto o njima, ispucavaju se svi trikovi i u kulturi i na estradi (do međusobnog nerazaznavanja) samo da se ostane pod pažnjom javnosti, kupuje se i mulja, trguje i miti. A ovamo jedan rokenrol autor i pjesnik u višedecenijskom egzilu i dubokoj izolaciji (!), ostaje voljnom temom, bez prisile i posvećeno, uza sve promjene i čudesa koja su nam se izdogađala na ovim stranama.

Među tim knjigama o Štuliću, ova pak (koja je dijelom i reprint prvobitne, neambiciozne knjižice iz 1990.) izdvaja se, već iz očitoga: iako je u njenom uvodu Dušan Vesić napisao tipično intrigantan, spekulativan tekst, svojim glavnim i najvažnijim dijelom ona dakako govori slikom, fotografijama a ne riječima. Ali i još u nečemu: ostatak recentnih knjigao Džoniju presjek je karijere, rada i života, dok se ova koncentrira samo na jedan kratak period u vremenu i jednu – zadnju - aktivnu fazu najenigmatičnijeg jugoslavenskog rock-autora. A ono što je uhvatio sjajni beogradski fotograf Kamenko Pajić utom Štulićevom posljednjem aktivnom koncertnom perioduu Jugoslaviji1990. godine, za prve i jedine turneje bez imena Azra i korak prije raspada svega, posebna je i nelagodna teška vrijednost ove neočekivane i originalne monografije.

Kao od samoga početka kad su ga počeli slikati, i ove su koncertne fotografije iz nekoliko gradova tipično i očekivano uspjele. U crno-bijeloj tehnici, kao i sve dobre fotografije Štulića, u velikim kontrastima, s mnogo crnih ploha u kojima se ukazuje tamom omeđeno čuveno lice uraslo u bradu, znojno pod bijelim reflektorima, s oštrim i zamućenim linijama u međuigri svjetlosti, s presijavanjima u monokromu na sjajnim i glatkim površinama gitara i lica u krupnom planu ispred blještećih srebrnih glava mikrofona, sve uzbudljivo kao i ono sve tada. Ironično, zbog takve prepoznatljivosti, to ječak manje impresivan, manje dramatski dio knjige.

One druge, nekoncertne fotografije uhvaćene na dnevnom svjetlu, u eksterijerima, u slobodnom vremenu, praznom hodu čekanja koncerata i uglavnom na ulicama, zanimljivije su, manje laskave, manje mitotvorne, ponekad komične (po bend). Ali na nekoliko mjesta dramatičniji i najteži, na momente gotovo mučan dio knjige. Vratićemo se još na to.

Ovakve portrete i fotografske “krokije” bilo bi naravno nemoguće uhvatiti da nije činjenice što se svakom sljedećom fotografijom u knjizi čita razvidno: kakav je Džoni zahvalan objekt za slikanje bio. Ta čudna fizionomija, već tad ikonička, onaj poznati izduženi lik, omršavio, bradat i duge tanke kose u repu kao kakav monah-iskušenik, odjeven u neki prsluk i do vrata zakopčanu košulju s ruskom kragnom, ispod dugog i širokog sakoa, što mu je davalo izgled kombinacije Jevrejina iz Odese od doba prije Revolucije i, generacijski bliže, hipija. Lice kojim dominira zagonetni, znalački, malo posprdan osmijeh i pogledgotovo semitskih očiju iz kojih izbija vrhunska inteligencija i senzibilnost. Ali i očaj, i strah. U mnogim kadrovima to su oči ispaćenog čovjeka.

U tim danima on brodi putevima zemlje čija se kultura okreće drugom i drugačijem zvuku i porukama, kultura koja se cijepa u mnogo dijelova i po liniji svakodnevice, vlastitog muzičkog ukusai različitih drugih, ne samo ideoloških izbora. U tome, godinama najakutniji rock-autor nenadano je postao nekako gotovo “bespotreban”, skupa sa svojim solo-albumima, okrenut sve više sebi i vlastitim opsesijama, sve manje u dodiru s pulsom kulture, kreativno umoran a i dalje vođen onom monstruoznom, čini se nepotrošivom energijom. Ukratko i domalo nezamislivo: Džoni je u krizi.

Kao kontrast tome, on za set i pozadinu na foto-sešnima bira monumentalnost i igra se time: više kadrova u knjizi načinjeno je oko spomenika NOB-a i revolucije, ispred potamnjele bronce, čelika i kamena u socrealističkom stilu. U jednomon sjedi pred brončanim reljefom pod bistom stilizirane Pobjede i u ruci drži ironične i tužne karanfile što su zapravo bolan memento, na drugom je pred Skupštinom i Rosandićevim Konjima gdje slikan iz donjeg rakursa i sam pozira raširenih ruku kao Stjepan/Stevan Filipović u Valjevu. Tu izgleda šalje dvostruki kôd: možda je još jednom htio podsjetiti na vrijednost, simboličnu i pravu, iza tih spomenika i svega što predstavljaju. I odaslati uzaludnu poruku narodu da pazi da ne proćerda taj veliki simbolični kapital koji nosi.

S druge strane kao da igra dodatno ulogu u procesu mitologizacije sama sebe, i kaže – “ja sam već dovoljno velik, ja sam spomenik”. I bez toga, bez obzira na padajuću popularnost i utjecaj tih godinu-dvije pred slom svega, tu je poziciju ostvario, a po raspadu i po izolaciji u inostranstvu slavljenje njegova imena i radova će samo rasti. Do istinski kultovskih proporcija i statusa koji će on sam pak, kružno, rušiti, praviti autodiverzije što će paradoskalno i cirkularno taj kult dodatno učvrstiti.

Ali prije toga još se sve ono imalo dogoditi što tada stoji pred njim i pred nama.

Spomenuli smo ranije da ćemo se vratiti na još nešto u fotografijama u knjizi snimljenim u eksterijerima. Dva su mi kadra u tom smislu ostavila naročit dojam, osjećaj uznemirujući, neželjen, a suptilan i potresan. Kadrovi što se slažu u slijed, u iskaz skrivene unutarnje kronologije kretanja, pokreta.

Zanimljivo, na mnogo fotografija, osim na portretnim dakako, Štulić je okružen ljudima – bendom, publikom, slučajnim prolaznicima, djecom i obožavateljima – na potonjim djeluje skoro kao političar što je “sišao u narod”. Na jednoj pak fotografiji, u totalu u samom centru kompozicije, sve linije kadra usmjerene su na njega - on hoda sredinom kaldrmisane provincijalne uličice uokviren drvoredima i pročeljima prizemnih kuća nepoznatog (subotičkog?), tako prepoznatljivo ravničarskog, istočno i centralnoevropskog sokaka. Potpuno sam, nekako smiren, u atmosferi brunošulcovskoj (samo bez rezignirane predaje, ali zato s melankolijom – uostalom “moj je odgovor/ melankolija”, kako je pjevao), ili još ljepše – u atmosferi čak kišovskoj (možda je zaista Subotica). Kadar rock-zvijezde u privatnom momentu, van kaosa svakodnevice na turneji? Hod vođe ilišetnja samotnjaka? Čovjeka u razmišljanju, u danima društvenog rastućeg ludila, koji osjeća da su to zadnji dani u kojima će u onakvoj postavci stvari i poretku hodati tim i takvim ulicama? Odnosno uopće hodati tamo? Slika umjetnika i građanina koji kontemplira šta dalje, “kamo dalje”? Sve to zajedno?

Ne znam, ali kao kompozicija koja bi mogla nastaviti taj slijed ukazala mi se jedna suprotne atmosfere: uhvaćen iz profila u sredini kadra opet, na ulici među ljudima i nekim dječakom koji ga gleda odozdo, Džoni na ramenu nosi motku na kojoj visi plastični zavežljaj. Ton je dijelom ironičan naravno, autoreferentan – to je Džoni kao pjesnik i avatar “ciganske”, otpadničke, emigrantske, bezemljaške Jugoslavije, s podsmješljivim srcem ali u koje je negdje ipak ubodena i krhotina leda, u kadru što je naznaka o budućnosti. On je i u tome bio predvodnik.

Na kraju zato – na početak, ponovo. Na prve dvije fotografije u knjizi, dva sukcesivna kadra, gdje je Štulić uhvaćen u pokretu, u brzom i nervoznom koraku, kako izlazi na ulicu iz nekog dvorišta kroz svod starinskih polukružnihvrata - on izgleda kao da bježi. U momentu se, makar bilo učitavanje, učinilo kao da je kadar namješten. I da je u toj namjeri jedna strašna anticipacija,u anakronom prizoru onoga neizrecivog što će doći samo godinu-dvije kasnije: bezbrojna takva ulična bježanja, skrivanja, spašavanje žive glave i bijeg od nečega od čega mnogi nisu uspjeli pobjeći.

A s time, manje važno, na meta-razini samoga medija i čitav podžanr novoga tipa našeg fotografa, nova sorta čovjeka s kamerom koji će užasu i opasnosti suprotiv, svojim objektivima hvatati događaje, akciju, pokret u najdramatskijim, stravičnim okolnostima. I riskirati za takav trenutak, za takav kadar doslovno sve - baš onako kao što će u Šerbedžijinom liku foto-reportera to fiksirati i budući tamni dijamant našeg filma Milčo Mančevski u svom prvom i najvažnijem radu. Ne čudi onda da će Pajić, autor ove dirljive predratne monografije, dospjeti u tim vremenima i u ratnu fotografiju - to je naravno još samo jedna linija, nit koja se izvukla i krenula iz istog klupka što se počelo odmotavati baš kad fotograf okida seriju slika na kojima ćemo mu biti zahvalni kad jednom prođe nevrijeme – kad prođe ne-vrijeme što je bilo palo po nama tren kasnije.

Zato, nakon trideset godina, fotografije u knjizi danasimaju novu naročitu vrijednost i snagu: da odgurnu u stranu što je došlo poslije i na neko vrijeme ostave to kao privid samo dalekog crnog oblaka, i da tako, zaustavljajući promatrača, vrate ga u bolje, osjetljivije, ljudskije stanje nad ovim zamrznutim prizorima. Nad kadrovima trajno bliskog, beskrajno talentiranog i usamljenog čovjeka (on sam, pjevao je tada: “a da nitko ne zna zašto si/ tako bitno drugačiji”), i usred čudnog, napetog, lijepogi neuhvatljivog komadića prošlog vremena. “Moglo je biti prošlo stoljeće...” – što čini se davnije nego je uistinu bilo. Dovoljno dugo da se vidi šta je ostalo, odnosno ko je ostao, a nedovoljno da se sasvim shvati zašto.

I dobro je da je tako.