Rasizam i klasizam: Slučaj Adele i Beyonce
Beyonce

Photo: Frank Micelotta/REX/Shutterstock

Kako biti svestan svojih privilegija

Svi smo do sada videli snimke inspirativnog govora koji je održala Adele na dodeli. Kada sam ja kliknula na link, prvo što sam čula da Adele kaže bilo je: „Ja ne mogu uopšte da prihvatim ovu nagradu... Vrlo sam ponizna i zahvalna... ali umetnica mog života je Beyonce i album „Lemonade“ je za mene tako monumentalan!“

Bila sam zaprepašćena, oči su mi ispale, vilica pala na pod – Adele je pobedila, ali je zapravo rekla da nagradu (za album godine, prim. prev.) nije zaslužila.

Reakcija Beyonce je bila tako dostojanstvena: i ona je bila iznenađena koliko i mi. Onda je pocrvenela i zaplakala. Zbog poremećenog procesa glasanja, Beyonce nije, počev od 1959, postala 11. crna pevačica sa priznanjem za album godine. Samo desetoro crnaca je osvojilo nagradu otkako je uspostavljena, i to nijedan u protekloj deceniji. Znali ste to? Da nije bilo govora Adele, ne bih ni ja znala.

Videla sam i tvitove protiv Adele, u kojima ljudi besne jer ona „pravi podelu među rasama“ ili „se usuđuje da saželjeva Beyonce i patetično joj se zahvaljuje“. Ja sam stvari videla drugačije.

Ja sam vikala: „Da, Adele, da“, zato što je ono što je ona uradila u tom trenutku retkost: mislila je da nagrada treba da ode nekom drugom i rekla nam je istinu. Ona je retkost u kreativnoj industriji. Još je veća retkost to što potiče iz radničke klase. Da li to možda ima veze sa hrabrim i, za neke, preteranim izborom koji je napravila te večeri?

U našem patrijarhalnom društvu, sve žene su na neki način u nepovoljnom položaju i klasa, rasa, seksualnost, invaliditet i milion tih „kućica“ koje štrikliraš čine značajnu razliku u tvom statusu u kreativnoj industriji. Biti osoba s posebnim potrebama, biti trans, imati braon ili crnu boju kože, biti žena često može dati drugačiji, kulturološki interesantniji pogled na život, ali takođe može predstavljati nedostatak, premda divan.

Izveštaj fondacije Ruderman sadrži podatak da su „na televiziji više od 95% likova sa invaliditetom tumačili glumci koji ga nemaju“. Akademkinje Irena Grugulis i Dimitrinka Stoyanova otkrile su da su žene i pripadnici etničkih manjina nedovoljno zastupljeni na filmu i televiziji u Velikoj Britaniji.

Ako, dakle, možemo da zaključimo da će, ako niste beli muškarac, stvari u životu ići teže, imati više različitih „nedostataka“ (biti, recimo, gej, trans žena iz Azije sa invaliditetom, koja potiče iz radničke klase) teže je nego imati samo jedan.

U školi sam s naklonošću gledala na bele devojčice i, slušajući govor Adele, setila sam se toga sa slatkom nostalgijom.

Adeleino životno iskustvo kao žene koja je poreklom iz radničke klase omogućilo joj je da vidi i shvati da su mnogi crnci slušajući Beyonce osetili nešto što belci nisu mogli. Kladim se da je Adele navikla da bude ona koja je u manjoj prednosti u odnosu na druge bele pevačice koje dolaze iz bogatijih porodica.

Sećam se da smo, kada sam bila u dramskoj sekciji, radili vežbu u kojoj je trebalo da se podelimo u dve grupe, u zavisnosti od toga da li bismo odgovorili sa „da“ ili „ne“ na tvrdnje učitelja. Jedna od njih bila je: „Tvoji roditelji poseduju  kuću.“ Bila sam jedina na jednoj strani prostorije, dok se na drugoj našlo dvadeset dvoje dece čiji su roditelji imali kuću. Pitala sam se da li je to što sam se osetila kao totalni autsajder bilo do klasne, a ne rasne pripadnosti, iako sam bila prva crnkinja u školi nakon pet godina. Toliko puta do tad sam bila „jedina crnkinja“, ali nikad nisam osećala da sam jedina koja je iz radničke porodice.

Razlika između mene i mojih vršnjaka u razredu, od kojih su mi mnogi bili prijatelji, intrigirala me je toliko da sam počela da pišem i govorim o tome. Odjednom je bio sazvan hitan sastanak. Moj gej drug, takođe iz radničke klase, rekao mi je da se ta tajna operacija pripremala danima: „Pazi, Michaela, ovo je zaseda: jedina tema tog sastanka si ti.“

Svi iz razreda su se skupili – sedela sam u tišini dok su oni polako otkrivali svoje namere. Rekli su mi da sam ih uvredila time što sam se osetila drugačijom zato što sam dete imigranata koji pripadaju radničkoj klasi. Drugarica iz odeljenja je povikala panično, žalostivo i nervozno: „Ako mi ne vidimo iz koje klase potičeš, zašto je to tebi bitno?“

Zašto su moje drugarice iz dramske sekcije tako voljno diskutovale o seksizmu i rodnoj ravnopravnosti, dok su klasa i rasa bile tabu? Čini mi se da je to zato što se poslednja dva nisu direktno njih ticala; nisu bile žrtve klasizma i rasizma, pa nisu želele da govore o tome; možda zbog straha da uoče i razumeju svoje privilegije, iako nisu dečaci.

Zbog toga se mnoge feministkinje međusobno sukobljavaju kada dođe do pitanja rase, roda, identiteta trans osoba, seksualnosti i finansija. Tako je nastao „misogynoir“ (mizoginija usmerena ka crnim ženama, zasnovana i na rasi i na polu, prim. prev.), zato što je za crnkinje mizoginija samo pola problema, u najboljem slučaju. Zato sjajne komičarke poput Amy Schumer često govore o problemima žena, ali ne i o problemima crnih ili braon žena. Zato slavimo Dan jednakoh primanja – da stavimo akcenat na četiri meseca više koja su potrebna kako bi žena zaradila isto kao muškarac. Ali, ta četiri meseca važe za belkinje, pošto je crnim ženama potrebno još sedam meseci.

Zato smo, dok slavimo briljantno predstavljene kompleksne živote crnih žena u seriji „Orange is the New Black“, blaženo zaboravili da su žene poreklom iz Azije prikazane potpuno nemaštovito i jednodimenzionalno. Teško je prihvatiti činjenicu da si privilegovan.

Naravno da ima izuzetaka. Imam divne bele empatične prijateljice koje potiču iz bogatih porodica i ne bave se samo onim problemima koji se njih tiču. Jedna od devojaka koje su tajno organizovale onaj sastanak u školi mi se privatno izvinila dve godine kasnije. Ali da bi se stvarno nešto promenilo, nikad nije dovoljno privatno izvinjenje – zapravo, jadno je. Osoba s privilegijama najpre će se obratiti vašem jednako privilegovanom i neobaveštenom prijatelju. Zato, ako imate neku „Amy Schumer“ u životu, sklonite se od nje. Naglasite svoju osetljivost i razočaranje zbog činjenice da je ipak saučesnik u agresiji i stvaranju predrasuda u doba progresa i jednakosti u kojem bi trebalo da živimo. Mi koji imamo pristup medijima imamo dužnost da napravimo mesta za one za koje znamo da su manje privilegovani od nas.

Adele je učinila ono najbolje što osoba koja uživa privilegije može učiniti: priznala je, progovorila je. Jer ona nije neko ko prisvaja i prilagođava sebi crnačku kulturu – ona je kraljica sa iskrenom željom za solidarnošću.

*Tekst objavljen u online izdanju lista The Guardian

*Prevod: Sandra Dančetović

Oceni 5