Kako da ubijediš puk da je Crna Gora srpska država

Objašnjavajući svom potomstvu zašto u Srbiji svi imaju potrebu da ih „uče“ ko su, što su, zašto je slika koju sami stiču odlascima u Crnu Goru drastično drugačija od one kako je predstavljaju u Srbiji, rekoh - da ako nekoga čitav život učiš da je mlijeko crno, on bi bio duboko ubijeđen da je crno. Uz to, ubijeđen sam se radi o potpuno sračunatom farbanjem mlijeka u crnu boju. Postoji toliko artefakata u srpskim arhivima koji bi makar unijeli sumnju u ono što se plasira u javnom prostoru, što srpska istorijska nauka zaobilazi kao kiša Kragujevac. Čak svaku informaciju koja se ne uklapa u sliku koju žele stvoriti, proglašavaju revizijom, ili, kad žele biti umjereni, alternativnom istorijom. Uzalud je što, kad pišem o vremenima prije stoljeća i više, objavljujem kopije originalnih dokumenata, ili tačne navode i publikacije u kojima su objavljene u toku ili vremenima nakon događaja kojima se bave. Dobar dio tih dokumenata nalazi se na zvaničnim sajtovima institucija republike Srbije, recimo, poput Narodne biblioteke Srbije. Pitanje je kako ta dokumenta ne zaintrigiraju srpske naučnike za dalje istraživanje, osim ako nije u pitanju gola namjera da se sakrije istina. I jedini razlog zašto sam uložio veliki novac kupujući antikvarne knjige, časopise i publikacije iz vremena prije osam desetljeća i ranije, jeste što me sama ta činjenica da se nešto skriva od mene zaintrigirala da sam otkrijem istinu. Jer istina je ljekovita. Onima koji u startu nastupaju sa predrasudama preporučujem da otvore svoj mozak, možda će tada početi da se bave svojim životima, ne baveći se drugima i ne ugrožavajući druge.

Kad TV Pink počne da se bavi crnogorskom istorijom jasno je da se radi o nastavku kampanje, koja je u Srbiji pokrenuta o položaju Srba u Crnoj Gori, po dubini, do onog svijeta koji otvara usta dok čita svoje ime i prezime. Kako je drukčije moguće dokazati tu navodnu diskriminaciju ako ne ubijediš puk da je Crna Gora srpska država, a svaki pokušaj negiranja ili, nedajbože, promovisanja crnogorske nacije, jezika, istorije, baštine - napad na srpsku Crnu Goru i diskriminacija Srba, adekvatnu položaju Srba u NDH. Ovo H mi zveči kao eho: hahahahaha...

U tom bavljenju crnogorskom istorijom na Pinku uhvatih dio, garniran sa svakominutnim posrbljavanjem Crne Gore i Crnogoraca, kao da su nam svima analizirali DNK, u kome je bilo riječi da je kralj Nikola namjerno spriječio da se crnogorska vojska (za koju govornik reče da je bila mala i slaba) povuče preko Skadra i dalje, na Krf, zajedno sa srpskom vojskom. Razlog, plašio se da će se crnogorska vojska utopiti u srpsku i prestati da postoji.Pošto ja ne pretendujem da sam vidovita Zorka, neću tvrditi da kralja Nikolu nijesu morile takve misli. Ali, pošto su oba sagovornika dizali u nebo serdara Janka Vukotića, valjda će mu i vjerovati kad je govorio o tom vremenu. U “Jutarnjem listu” 1. aprila 1918. godine, a koji prenose “Cetinjske novine” 11. aprila, serdar Janko Vukotić objašnjava:

„Od 22. augusta 1914. pa sve do 17. januara 1916. godine bio sam isključivo komandant sandžačke crnogorske vojske … Načelnici štaba vrhovne komande … bili su: srpski general Boža Janković od 22. augusta 1914, pa do zauzeća Skadra 1915. godine, a tad ga je zamijenio njegov dotadašnji pomoćnik srpski generalštabni pukovnik Petar Pešić, koji je ostao načelnikom štaba sve do 17. januara 1916.Tadašnja crnogorska vlada pod predsjedništvom Lazara Mijuškovića ponudila je austro-ugarskoj vladi mir 13. januara 1916, i tu ponudu Mijušković je saopćio i predstavnicima saveznih država aktom, naglašavajući u njemu između ostalog i ovo: Neprijatelj je uzeo sve strateške tačke naše zemlje. Uzeo je našu prijestonicu i prijeti zauzećem zemlje. U unutrašnjosti zemlje je nered, pljačka i buna, sve to zbog gladi i priljepčivih bolesti.

Pukovnik Pešić napustio je Crnu Goru 17. ili 18. januara 1916, i na odlasku mi saopćio, da ga, po kraljevoj naredbi, imam zamjeniti u dužnosti … Primiv na ovaj način dužnost načelnika štaba, a računajući, da će srpska vojska, kao što mi je rekao pukovnik Pešić, u dovoljnoj snazi zauzeti odbranbene položaje duž Bojane i oko Skadra, te meni i mojoj vojsci osigurati jedinu odstupnicu preko Skadra, ja sam odmah, po odobrenju kralja Nikole, izdao naređenje čitavoj crnogorskoj vojsci – od koje se skoro veći dio nalazio duž rijeke Tare i Lima i na hercegovačkoj granici, – da odstupi pravcem na Podgoricu, odatle ćemo preko Skadra za Albaniju.

Kralj Nikola je otputovao iz Podgorice 19. januara u Skadar, a 20. januara iz Skadra dalje. Iste večeri nastupile su austru-ugarske čete, ni od koga nesmetane, uz rijeku Bojanu, a sutra dan, 21. januara, ušle su u Skadar, i tako nam presjekle jedinu moguću odstupnicu prije, nego je i jedan moj vojnik od hercegovačkog odreda ili sandžačke vojske stigao u Podgoricu .“

Zanimljivo je da neki srpski istoričari piminju ovaj intervju, citirajući neke druge djelove (jer citirano je dio intervjua), ali nekako izostavljaju dio koji navodim!? Da je Janko Vukotić govorio istinu pokazuje naredbe crnogorskoj vojsci, a koje je, uz navedeni intervju, objavio srpski istoričar Andrija Luburić u Dokumentima (Kapitulacija Crne Gore, DOKUMENTI I, Beograd, 1938). Ta naređenja su glasila: „Na osnovu ovakvog stanja stvari naređujem: 1) Da Sandžačka vojska i Hercegovački odred ostave na svojim sadašnjim frontovima tanki izvidnički lanac, koji će održavati dodir sa protivnikom i postepeno se povlačiti, a sa glavnima odmah i danju i noću ostupati ka Podgorici; 2) Svakome na najpovjerljiviji način objasniti da ko neće da ostupa na odbranu Skadra pod gornjim uslovima, niko ga neće primoravati, nego mu je dozvoljeno ostati kod svoje kuće, ali je već jasno koja će ga sudbina snaći”. Uostalo, faksimil te naredbe je dio teksta, pa neka se svako uvjeri u sadržaj.

A ako, pak, nekome još nije jasno o čemu se radi, evo što je napisao pomenuti Petar Pešić, srpski pukovnik, kasnije general, zbog dobro obavljenog posla, inače u ratu nametnuti načelnik Generalštaba crnogorske vojske, u beogradskoj Pravdi, 8.maja 1925.godine, kad je napadnut da je odigrao glavnu ulogu u slomu Crne Gore i kapitulaciji njene vojske: „jesu li ma kad razmišljeli o tome kakva bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da se je na Solunskom Frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola“.

Ovo su dokumenta koja sam već objavljivao. Njihovo još jedno objavljivanje ima namjeru da nekoga ponuka da sam preispita da li je ono što mu se srvira kao istorija, ne ograničavajući se samo na sadržaj ovog teksta, istina, ili je to istorija u funkciji nacionalne, političke ideologije.