Kako izaći iz autobusa

Ponedjeljak je, i to prvi ponedjeljak u septembru, pa je trošni autobus derventski krcato pun i mnogi moraju da stoje i da se bore sa zakonom inercije, naročito oni pozadi, gdje autobus najviše cima i stresa utrobu još sanjivih putnika, jer tek je šest časova ujutro.  Da, prvi je ponedjeljak u septembru, pa su se uz redovne putnike ovog jutra našli i studenti, koji će od Doboja nastaviti put željeznicom, i učitelji, uglavnom učiteljice, koje će se iskrcavati usput do Cera. Evo, upravo pored mog sjedišta stoje dvije djevojčice sa po jednom rukom na šipci iznad glave i ljuljajući se u ritmu autobusa, ćeretaju o svojim intimama. Tako saznadoh da su učiteljice, i to nove, koje su tek napustile školsku klupu da bi se našle u potpuno suprotnoj ulozi, da bi i one sjele za katedru, i tako se od onih koje su drugi učili preobrazile u učitelje drugih. Vera je pričala kako joj mama spakovala stvari i juče su već odnesene u modransku školu, a Tifa je tiho jadikovala kako će svoj kofer nositi pješke devet kilometara od autobuske stanice do Velike. Zatim su govorile o nekom udžbeniku šestog razreda, o tome kako će i šta kuhati i kad će moći dolaziti kući. Vera je rekla da će moći subotom, a Tifa da njoj to uvijek neće biti moguće.

Kroz te njihove iskidane rečenice izbijali su i radost i strepnja, i ponos i strah, i mnoštvo drugih osjećanja, kako to obično biva kad se čovjek nađe pred nečim još nepoznatim, u čemu tek treba da se snađe i obikne. Naročito je bila brižna Tifa. I u kretnji, i u glasu, i u osmijehu bilo je bojazni i nespokojstva zbog onog što ima da dođe. Malu Tifu mučila je velika briga kako stići do sela Velike, sa velikim koferom u maloj ruci, i kako će sama u školi izaći na kraj s toliko djece, kako će… kako će…

I, dok je  autobus prašio sve bliže raskrsnici na kojoj treba da izađe, Tifa je postajala uznemirenija, i kružeći pogledom po grozdovima putnika koji su blokirali izlazna vrata, ponavljala mahinalno: ''Kako ću da izađem?'. Ja sam se nasmijao, a ona mi prekorno dobacila: ''Nemojte da mi se smijete''. Po tome sam zaključio da joj stvarno nije lako. A kad je autobus stao, Tifa je bila usplahirana srna, satjerana u škripac. Bio je to slikovit primjer iz psihologije, koju je i Tifa učila, ali ona toga sada nije bila svjesna i nije imala vremena za samoposmatranje. Ona je sada imala jedan jedini cilj: izaći iz prepunog autobusa. Oklijevala je još trenutak, a zatim kao da joj je sinulo u magnovenju: šta je – tu je, zgrabila je kofer i, ni sama ne znajući kako, našla se na putu koji se od glavne ceste odvajao za Bunar i Veliku. Vera joj mahala, a ona je već grabila u pravcu tek izašlog sunca. Odmah zatim zašli smo za okuku i Tifu više nismo vidjeli. Onda je Vera nastavila razgovor sa svojom drugaricom, Sofijom.

Dok smo promicali između njiva zrelih kukuruza, mislio sam kako je sreća za Tifu što danas ne pada kiša i što nije blato, jer se uz prisustvo sunca sve prebrodi lakše. Sreća je i to što možda neće morati tog prvog dana odmah na tabli pisati prave i krive, jer će joj ruke drhtati od kofera teškog devet kilometara. A valjda će imati i sreću da je selo lijepo primi, to selo koje nije veliko i pored imena koje nosi. Selo Velika, ljudi kažu, bilo je zaista veliko, nekada, te su Veličani i Derventu naselili, a danas je od toga samo ime ostalo i poneki temelj nekadašnjeg sela na prostoru od sedam kilometara.

Iduća stanica bila je Modran i tu je izašla Vera u društvu starijih kolega. Njena škola je osmogodišnja, sa nekoliko prosvjetnih radnika, te je manje treme i manje nemira bilo na njenom licu.

Na Ceru je izašla Sofija. Ona je bila potuno mirna, jer je već nekoliko školskih godina ostalo iza nje i već je službovala u više škola i opština.

Stanice su se dalje redale, te smo stigli u Doboj, dok je mala Tifa mogla biti tek na polovini svog puta za selo Velika.

*Tekst objavljen u listu ''Glas komuna'' 8. septembra 1962, preuzeto iz knjige ''Na traci vremena''