Kako je Antun Vrdoljak uništio karijeru Bitlsa
Prošlo je više od trideset godina otkako su četvorica anonimnih mladića iz Liverpoola: John, Paul, George i Ringo, okupljeni pod zajedničkim imenom “The Beatles”, 1962. godine snimili prvu ploču “Love Me Do” i njome naglavce okrenuli cijeli svijet (1). Ova rock skupina obavila je do tada neviđen utjecaj na mlade, odredivši im izgled, ponašanje i ono što nazivamo “životnom filozofijom”, dočim su naišli na otpor u konzervativnim krugovima (2). “The Beatles”, kao i njihovi najveći konkurenti “The Rolling Stones”, spadaju u prave predstavnike popularne kulture (3).
Jane i Michael Stern, autori prve američke enciklopedije pop kulture zapisali su: “Nekoć na periferiji bitnoga, pop-kultura postala je zvukom svakodnevice. To je ni manje ni više nego glavni odraz američke kulture. Bilo da nas rastuži ili razveseli, bilo da je smatramo izrazito vulgarnim ili autentičnim izrazom robusne demokracije, pop-kulturu ne možemo ignorirati” (4). Pop kultura bila bi ono svakodnevno što izražava vrijeme u kojem živimo, inovacija koja pomalo prisiljava da promijenimo navike, izgled ili ponašanje. TV-serijali (Peyton-Place, Dr. Kildare, Dallas i Dinasty), rock glazba (pjevača poput Presleya, Michaela Jacksona ili skupina kao što su bili Beatlesi, Rolling Stonesi, U2 ili Nirvana), moderni plesovi (twist, madison, lambada i dr.), žvakaće gume, omiljeni napici (Coca Cola i dr.), mini suknje i baseball kape... sve su to obilježja različitih vremena i generacija (5).
Sredinom šezdesetih godina zapadni se utjecaji šire i na hrvatski prostor, najizrazitije upravo na području popularne kulture, ponajvećma glazbe. Što se gledalo i slušalo u Hrvatskoj 1963-65., te kako su se i na koje načine mladi tada zabavljali, najbolje možemo vidjeti iz revije “Studio - tjednik za televiziju, muziku, film, radio i kazalište” koja je počela izlaziti 1964. godine (6). Za ranije razdoblje (1963-64.), možemo se poslužiti “Plavim vjesnikom”.
“Neošišani skakavci”, nova ludost trulog Zapada
Naziv “električari” označavao je skupinu inozemnih (a potom i domaćih) glazbenika s pretežito električnim instrumentima i nema ga u stranoj terminologiji (svojstven je isključivo našim prostorima). Klasična postava vokalno-instrumentalnog sastava bila je četvorka: električne solo, ritam i bas gitara, te bubnjevi, sa ili bez dodatnih pjevača.
Svaki novitet obično nailazi na otpor kritike, usprkos prihvaćanju javnosti, pa je tako bilo i s “liverpulskim čupavcima” - “Beatlesima”. Hrvatski tisak u početku ih je potpuno ignorirao, zatim kudio ili ismijavao (7), da bi ih na kraju, pod pritiskom čitateljstva, barem - “podnosio”.
Tako je tjednik “Studio” krajem travnja i u prvoj polovici svibnja 1964. objavljivao feljton o “Beatlesima” u tri nastavka, pod naslovom “Četvorka ‘Beatles’- tema dana”. Autor članka Antun Vrdoljak, ujedno i član redakcije “Studija”, dao je kratak pregled uspona najpopularnije engleske rock grupe, na koju gleda kroz socijalističku prizmu kao novu ludost trulog zapada.
U prvom članku naslovljenom “Neošišani skakavci” s podnaslovom “Sjaj i bijeda jednog uspjeha” (8), Vrdoljak prenosi napise iz drugih konzervativnih svjetskih novina gdje o fenomenu “Beatlesa” govore sociolozi, antropolozi, psiholozi i etičari. Tako kaže da “antropolozi otkrivaju da ritmovi plesova iz džungle utječu na ritam suvremenih plesova. Svaki čovjek osjeća taj ritam - ako ne u srcu, a ono u nogama, jer ritam pripada instinktu. Nekada su ti ritmovi bili zapravo molitve za dobar lov, za kišu, za plodnost, a danas odjekuju u mnogima kao ostatak davno prošlih vremena. Neodoljivo se nameće usporedba ’Beatlesa’, pred kojima urla masa od nekoliko tisuća tinejdžera, s plemenskim vračem čije riječi razdražuju pripadnike plemena”.
Nadalje, Vrdoljak podsjeća na vrijeme kad je svijetom “harala” tarantela - “pučki ples talijanskog sela iz 16. i 17. stoljeća odjednom je stao dovoditi ljude do potpunog ludila. Tarantela je u stvari i nastala kao lijek za ludilo: divljački oblici plesa, skakanje i urlanje pomagali su da se smanje duševne napetosti”. Ovome u prilog Vrdoljak navodi i izvještaj britanske policije koja tvrdi da otkad su se pojavili “Beatlesi” i njihovi imitatori, u Liverpoolu se osjetno smanjio kriminal medu maloljetnicima, jer se ovi sad iživljavaju u urlanju, pjevanju, lupanju nogama, a materijalne štete se očituju samo u broju porazbijanih stolaca (9).
Vrdoljak obavještava čitateljstvo da se upravo snima biografski film o “Beatlesima”, međutim “tko zna kad će se istinita priča moći potpuno da razabere i razdvoji od one koju stvara publicitet!”. Zato navodi ono što se o “Beatlesima” pouzdano zna: “Zovu se Paul McCartney, George Harrison, John Lennon i Ringo Starr... U životnoj su dobi izmedu 21. i 23. godine. Paul, George i John su drugovi iz školskih klupa, od kojih su se “donekle razlikovali po tome što su voljeli pjevati uz gitare, malo više po svojim crnim kožnatim trenerkama (10), a najviše po neurednim frizurama. Oni koji ih se sjećaju iz tog doba (godine 1955.) tvrde da ta trojka nije obožavala vodu i sapun.
Dobili su nadimak ’pećinski ljudi’, ali se njima taj nadimak nije osobito sviđao. (...) Put do vrhunca ’show-businessa’ nije bio lak. (...) Prvi su angažman dobili u jednoj liverpulskoj krčmi. Kao bubnjar s njima je tada nastupao sin vlasnice lokala, kojega su kasnije zamijenili današnjim članom četvorke Ringom Starrom. Prvi veći uspjeh postigli su u jednoj krčmi Hamburga. Publiku ovog drugog lučkog grada njihova ekstravagancija (čitaj: neurednost) i svirka zanijeli su toliko da je firma ’Polydor’ snimila jednu ploču s njihovim pjesmama. Uspjeh je bio tako golem da ih je Brajan Epstein, direktor jedne muzičke kuće, jednostavno ‘posvojio’", okupao ih i podšišao, pa sklopio s njima ugovor da se brine o njihovim angazmanima uz 25% od njihovog prihoda”. Vrdoljak završava članak u svojem patetičnom stilu, tvrdnjom kako je njihovom uspjehu žrtvovano dvoje ljudi: “To su sin njihove prve poslodavke, dječak koji će zauvijek ostati anoniman, i tiha plavuša Cynthia Lennon, Johnova žena. Bešćutnog Epsteina savjest zacjelo zbog toga ne muči. Poslovi koje je poduzeo donijeli su mu do pred neki dan 560 mil. dinara” (11).
Vrdoljaku se javilo: Brzi slom The Beatlesa
U drugom nastavku feljtona (12), Vrdoljak se bavi fenomenom “beetlemanije” i njihovom zaradom. U ovom članku Vrdoljak prenosi i jednu kritiku iz “Newsweeka”: “Sa estetskog stajalista ‘Beatles’ su prava mora. Gledano muzički, to je očaj: njihove gitare i bubnjevi izvode upravo zastrašujuće nemilosrdan zvuk bez ikakva sekundarnog ritma, bez ikakve harmonije i melodije. Riječi njihovih pjesama, protkane divljačkim urlicima, pravi su pakao... (...) Ali ’Beatles’ su ipak nešto više od kvarteta lake muzike. Oni su neka vrst proroka koji mladima govore o zabavi i zadovoljstvu.”
Vrdoljak donosi i mišljenje sociologa koji kažu da je to “moralni vakuum starijih u kojem se događaju čudesni izgredi omladine sa Zapada” (13). Osim toga, u ovom dijelu feljtona saznajemo da je direktor jedne naše tvornice gramofonskih ploča morao ovih dana zbog ’Beatlesa’ podnijeti ostavku. Naime, prije godinu i pol dana (dakle, na samom početku karijere “Beatlesa”, op. I.D.), ponuđena mu je uz vrlo povoljne uvjete licenca za njihove ploče, no on ju je odbio (14). Naime, u Zagrebu se jedna LP ploča “Beatlesa” prodaje “ispod ruke” po 10.000 dinara. “Iza bezazlenih, pomalo luckastih vanjština (...) krije se pomalo tragična lucidnost rano ostarjelih dječaka, koji su shvatili sav sjaj i bijedu svoga položaja, i jedna razgranata industrija što vješto iskorištava fenomen idolatrije generacije neodraslih i snobizam odraslih koji ne žele ’zaostati’ za tobožnjim ritmom vremena”.
Zatim slijedi detaljna analiza njihove zarade od ploča i nastupa u kojoj Vrdoljak zaključuje da “promet što su ga ’neošišani’ ostvarili u posljednje dvije godine procjenjuje se na 2 mird. i 200 mil. dinara!”, uz ogradu da “još nisu procijenjeni prihodi koji im pritječu od prava prodanih firmama da pod njihovim imenom prodaju oko 150 različitih artikala, među kojima nalazimo čak i beatles-tapete.”
U zadnjem nastavku feljtona (15), Vrdoljak se nastavio baviti zaradom Beatlesa i predvidio im skori slom! (16). Novac se topi: četvrtinu im uzima Epstein, četvrtinu britansko ministarstvo financija, tako da četvorka dijeli polovicu prvotne svote, od koje još moraju dosta odvojiti za golemi aparat koji se brine za poštu, reklamu, gostovanja i organizaciju nastupa. Vrdoljak ne propusta biti poučan za našu mladež, pa kaže: “Slava tamni, ali i udara repom. U trenutku kad njihovi drugovi iz školskih klupa budu završavali studije i kad se budu spremali da počnu život, četiri dječaka skinut će perike sa svojih glava pozdravljajući tako starost i besmislenost života koja ih je tako rano pohodila: samo korak iza slave”, a “ruke idolopoklonika (će se) okrenuti na pozdrav novim meteorima”.
Završavajući feljton o “Beatlesima”, koji je (uglavnom radi njihovih fotografija) sigurno povećao nakladu “Studija”, Vrdoljak zaključuje: “Pišući kraj jedne drame, prepuštamo sociolozima i etičarima režiju sudbine novih lica koja izviru iz moralnog vakuuma gdje su ljudske vrijednosti i trud izgubili pravi smisao”.
Nakon ovog feljtona, uslijedila je serija kratkih, senzacionalističkih vijesti o popularnim “Beatlesima”. U rubrici “Eho” je objavljeno da “Beatlesi” gube na popularnosti i to zbog toga jer su im tekstovi pjesama nerazumljivi (Komentar izvjestitelja je glasio: “Stvarno je teško urlikati razgovjetno!” (17). Pad popularnosti “Beatlesa” tjednik “Studio” je potvrdio i u napisu pod naslovom “Beatlese kamenjem”! (18). Naime, sve se češće javljaju konkurenti, koji svojim nastupima “potamnjuju slavu čupavaca iz Liverpoola”, dok prodaja njihovih ploča opada! (19). U Italiji je otkazana turneja (“Beatlesi” su tražili 10 milijuna lira za svaki dan turneje!), a nakon tog skandala pala je prodaja ploča za 27% (!) (20). U slijedećem broju objavljena je vijest iz “Večernjeg lista” da su se “Beatlesi” za vrijeme turneje po Australiji ošišali, pa novinara “Studija” zanima da li će u tom listu pisati i ako se slučajno ošiša Arsen Dedić (21).
U jednom povećem članku (22), “Studio” prati propagandni rat izmedu “Beatlesa” i “Rolling Stonesa”. “Tvrdi se da je dio te njihove propagande i jedno proročanstvo što je objavljeno u SAD koje kaže da će uskoro 3 od 4 “Beatlesa” poginuti, a jedan će ostati bogalj” (23).
U rubrici “Informacije-događaji” već na drugoj stranici “Studija” pod naslovom “SAD: Beatlesi tuženi” (24) saznajemo da je jedna američka tvornica maramica tužila "Beatlese” zbog kršenja ugovora i zatrazila odštetu od 2 mil. dolara, jer su unatoč ekskluzivnom ugovoru o proizvodnji maramica sa svojim slikama, dopustili isto drugoj tvornici. U rubrici “OHO!” (25), nalazimo nekoliko odlomaka iz pisama koje primaju “Beatlesi”’, premda su, kako piše, “Beatlesi svakim danom sve manje popularni”. Tako su čitatelji “Studija” mogli pročitati pismo tipa: “Dragi Paul, imam 8 godina. Strašan si. Vidjela sam te na koncertu u Sullivanu. Moja majka rado bi znala što ti zapravo radiš u Americi?” Ili: “Moj dragi John, moje će pismo biti sasvim kratko, jer su mi oči pune suza. Nikoga drugoga neću ljubiti niti se s njim vjenčati. Moje ruke neće nikoga drugoga grliti, jer si ti u mojim očima grčki bog. Ti si za mene deveto svjetsko čudo!”. Kako bi ostavio što dublji dojam, “Studio” kao zadnje pismo objavljuje ono koje se tiče kraljevske obitelji: “Dragi Beatlesi, čula sam da ste pjevali pred kraljicom majkom. Da li je lako zadržala svoje kraljevsko dostojanstvo?”.
“Studio” piše o svađi među “Beatlesima” (26).Premda je njihov menadžer to demantirao, priznao je da će se program “Beatlesa” u 1965. izmijeniti, odnosno da “Beatlesi” više neće koncertirati, nego samo snimati ploče.
(NASTAVIĆE SE)
1. Vidi: H. Davies, The Beatles, The Authorized Biography, London 1969 i The Guiness Who’s Who of Sixties Music, London 1992
2. Tim Riley je u svojoj knjizi “Tell Me Why” o Beatlesima zapisao: “Oni nisu odgovorni za sve, ali gotovo sve što je uslijedilo bilo bi nezamislivo bez njih.” (J. & M. Stern’s Encyclopedia of Pop Culture, New York 1992, p. 43.)
3. The Beatles, p. 43.- 49.; Rolling Stones, p. 422.- 426. (Jane & Michael Stern’s Encyclopedia of Pop culture, New York 1992)
4. Jane & Michael Stern: Encyclopedia of Pop Culture, New York 1992, xi.)
5. Pop Culture, xi-xiii.
6. Prvi broj “Studija” izašao je 3. travnja 1964. Glavni urednik bio je Dorđe Zelmanović, a uredništvo su sačinjavali Maja Benović, Vjeko Dobrintić, Ivan Kreutz, Antun Smrekar i Antun Vrdoljak. (op. au.)
7. Humorist M. Trisler je napisao da ga neće nimalo čuditi ako sazna da su “Beatlesi” negdje “priredili koncert i odrekli se honorara u korist zimske prehrane mentalno zaostalih ptica”. (Studio, br. 3., 17-24.IV, 1964, str.11). Na Studijevoj “Enciklopediji 13. strane” pod natuknicom “Bitlsi” piše: “Kvartet koji podiže buku kao da se sastoji od najmanje 4 kvarteta čovjekolikih majmuna” (Studio, br. 7, 15-21.V. 1964., str. 13.)
8. A. Vrdoljak: “Neošišani skakavci”, Studio, br.4, 24.4-1.5.1964, strana 14
9. Antun Vrdoljak, isto
10. Vrdoljak vjerojatno misli na kožne jakne i hlače. (op. I.D.)
11. A. Vrdoljak, isto.
12 A. Vrdoljak: “Ritual slava i zarade”, “Studio”, br. 5., 1.-7.V. 1964., str. 14.-15,
13. Ovo se uklapa u socijalističku teoriju o “trulom kapitalističkom Zapadu”.
14. Najvjerojatnije se radi o direktoru “Diskosa” B. Todoriću. (“OHO!”, Studio, br. 3. 17.-24IV. 1964.)
15. A. Vrdoljak: “Dobar dan tugo!”, Studio, br. 6, 8. - 14. V. 1964., str. 17.
16. Vrdoljak “Beatlese” naziva kometama, jer po njemu oni nisu zvijezde.
17. “Eho!”, Studio, br. 8., 22.-28.V., str. 8.
18. Autor teksta aludira na naziv “The Rolling Stones” (“Kotrljajuće kamenje”) (op. I.D.)
19. “Beatlese kamenjem”, “Studio”, br. 17., 24.-30.VII. 1964., str. 20.
20. “EHO...”, “Studio”, br. 12. , 19.-25.VII. 1964., str. 8.
21. “OHO!”, “Studio”, br. 13., 26.VIL.-2. VIL 1964., str. 9.
22. “Rat tupavaca”, “Studio”, br. 24. 11.-17.I[X. 1964., str. 21.
23. U stvari, poginut će samo jedan od Beatlesa, John Lennon. Njega će u New Yorku usmrtiti hicima iz pištolja anonimni psihopat Mark Chapman.
24. “Studio”, br. 22., 28.VIIL-3.EX. 1964., str. 2.
25. “Studio”, br. 28., 9.-14.X. 1964., str. 13.
26. “Studio”, br. 35., 4.-10.XII. 1964., str. 6.
* Istraživanje Ivana Dukića objavljeno je u zborniku “Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 29 No. 1, 1996.”. Tekst prenosimo sa dozvolom glavnog urednika prof. dr. sc. Hrvoja Gračanina