Kako je Branislav Nušić dočekao 1926. u Doboju

Upravnik Umjetničkog sektora Ministarstva za prosvjetu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Branislav Nušić otvorio je Narodno pozorište u Sarajevu 1921. godine i tako ušao u istoriju pozorišnog života u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Književnik, pisac ''poganog jezika i još poganijeg pera'', kako su ga zvali u Kraljevini Srbiji,  pisao je komedije, drame, romane, eseje i priče i bio upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu od 1924. do 1928. godine. Bio je takođe na čelu pozorišta u Beogradu, Novom Sadu i Skoplju.

Zbog pjesme ''Dva raba'' u kojoj je ismijavao monarhiju i tadašnjeg vladara Srbije kralja Milana Obrenovića osuđen je na dva mjeseca zatvora, ali je na insistiranje kralja, u čije je vrijeme bio na snazi Zakon o štampi u kome je pisalo ''štampa u Srbiji je slobodna'', kazna povećana na dvije godine zatvora. Pjesma je objavljena 1887. godine u listu ''Novi beogradski dnevnik''.

Mladi pisac bio je trn u oku vlastima i policiji ne samo zbog ove pjesme. Imao je samo devetnaest godina kada je 1883. napisao komediju ''Narodni poslanik''. Policija se dočepala  rukopisa i zadržala ga trinaest godina. Tekst ove i danas popularne komedije će ugledati svjetlo dana tek 1896. godine! Kritičari i pozorišni radnici su govorili da malo koji pisac uspijeva nasmijati i zabaviti čitaoce i gledaoce sa toliko intelekta kao Branislav Nušić.

Krajem 1925, posljednjih dana decembra, Branislav Nušić,  pisac poznat po svom osebujnom smislu za humor i satiru, krenuo je vozom iz Beograda  preko Slavonskog Broda i Doboja u Sarajevo.  U Doboju su vozovi stajali najmanje pola sata  kako bi ćirina lokomotiva uzela ugalj i vodu pa je Nušić izašao da se malo osvježi i protegne noge. Na ulazu u staničnu zgradu ugleda plakatu gdje je najavljeno da pozorišni amateri u Doboju, za doček nove godine, pripremaju predstavu ''Sumnjivo lice''. Nušić se malo bolje zagleda  i na kraju vidi dopisanu rečenicu: ''Predstavi će lično prisustovati i autor – gospodin Nušić''.

''Možda su mi amateri iz Doboja zaista poslali poziv koji nije stigao u Beograd'', pomislio je Nušić, otrčao u spavaća kola, uzeo svoje stvari i ostao u Doboju da pogleda kako ovdje glumci izvode ovu njegovu komediju. Nije nikoga ništa pitao, dolazi na večernju predstavu, posljednjeg dana decembra 1925. godine.

Po običaju, prije početka predstave diletanti vire kroz zavjesu da vide koliko je ljudi došlo da ih gleda. Šta: je li moguće, je li istina - u prvim redovima među gledaocima sjedi čovjek sličan Nušiću! Prvo su pomislili  da možda neko od dobojskih šereta ''glumi'' Nušića! O, ne, u publici je glavom i bradom Branislav Nušić! I publika se našla u čudu: zar je Nušić došao iz Beograda na predstavu svog komada u Doboju? Sve vrijeme gledaoci su čas gledali glumce na pozornici, čas u Nušića. Tajna je riješena na kraju predstave: Branislav Nušić ustaje, dolazi na pozornicu i uzbuđenim glumcima i radoznaloj publici kaže da mu je drago što je pozvan i što se ovu veče našao u Doboju i pomenuo da nije red da obmane ljubitelje pozorišta i glumce i zato je ovdje došao kako je i najavljeno.

- Predstavu ste dobro odigrali i ja sam vrlo zadovoljan -  kažu da je tada rekao Nušić i nastavio sa glumcima i publikom da slavi doček 1926. godine. Sutradan je otputovao za Sarajevo u koje se tada vozom iz Doboja stizalo za 12 sati.

Sve ovo zamislio je i napravio Sveto Svetislav Dakić, otpravnik vozova, zaljubljenik u pozorišne daske, glumac i rešiser. Pune četiri decenije Dakić je učestvovao u stvaranju pozorišne tradicije u Doboju.

Za predstavu ''Sumnjivo lice'' na kraju 1925. godine u Doboju nalijepljeno je više plakata po cijelom gradu. Na Željezničkoj stanici bile su tri-četiri udarne plakate. U dokolici na poslu, Sveto Dakić je htio da se malo poigra. U dnu svake plakate na stanici dopisao je da će predstavi prisustvovati i autor komedije ''Sumnjivo lice''. Uistinu, poziv nije bio poslan Branislavu Nušiću, a sve se odigralo kao u snu i na javi. Glumci su potajno i priželjkivali da ih jednom pogleda i autor ove komedije. Sanjali su možda da Nušić jednom dođe i na njihovu predstavu i gle čuda – san im se ostvario.

Beogradska glumica Olivera Marković, koja je svoju karijeru na velikom ekranu počela u filmu ''Sumnjivo lice'', ulogom sobarice, bila je gost Amaterskog pozorišta u Doboju i upitala da li je Branislav Nušić na neobičan način dočekao 1926. u ovom gradu. Srećom, tu je bio i Sveto Dakić:

- Tačno je da je Branislav Nušić bio u Doboju za novu, 1926. godinu. Naša pozorišna družina je pripremala ''Sumnjivo lice' i ja sam u želji da privučemo što više publike i da glumci još ozbiljnije shvate svoje uloge dopisao na plakatu da će predstavi  prisustvovatii  autor, gospodin Nušić. Kada sam u toku novogodišnje večere to ispričao Branislavu Nušiću on se slatko nasmijao i rekao mi da je to bila odlična ideja, objašnjavao je svoju vragoliju Svetislav Dakić

I Olivera Marković se poslije ove kratke storije Svete Dakića od srca nasmijala i rekla mu: ''Baš ste to pametno uradili''. Olivera Marković je 1979. ponovo glumila u  ''Sumnjivom licu'', ovog puta igrala je Anđu.

Prva pozorišna predstava u Doboju održana je 1887. godine. Pozorišno društvo koje je predvodio Fotije Iličić došlo je iz Dervente  u Doboj  5. novembra i tu ostalo punih četrnaest dana i prikazalo sedam predstava! Zvuči nevjerovatno da je u tadašnjoj kasabi sa 1500 stanovnika moglo da se odigra sedam predstava u samo dvije sedmice. Na godišnjoj zabavi 27. januara 1905. izvedena je drama ''San i plećka'' koju je napisao Niko Fufić iz Travnika. A sedmog januara 1905. prikazana je komedija ''Varalica Hamza'' u Muslimanskoj čitaonici čiji je autor Fehim Spaho. Tako su ljubitelji glume počeli su da stvaraju pozorišnu tradiciju u Doboju.

Među omiljene autore dobojskih pozorišnih amatera spadao je u proteklih stotinu i više godina Branislav Nušić. Izvedeno je šest njegovih komedija – od predstave ''Sumnjivo lice'' 1925. godine do ''Gospođe ministarke'', 15. januara 1977.  Upravo te godine navršila se puna decenija rada Amaterskog pozorišta u Doboju i za jubilej su pripremili premijeru ''Gospođe ministarke''. Glavnu ulogu maestralno je odigrala Branka Alićehajić, nekoliko godina najbolja amaterska pozorišna glumica u Bosni i Hercegovini. Prikazana su u Doboju još četiri Nušićeva komada: ''Ožalošćena porodica'', ''Običan čovek'' , ''Mister Dolar'' i ''Narodni poslanik''.  

Branislav Nušić i Petar Kočić imali su svoje ulice u Doboju. Između te dvije ulice nalazila  se zgrada Skupštine opštine. Po dolasku na vlast, nacionalisti su obje ulice preimenovali i sada se zovu Njegoševa i Hilandarska i tako se oslobodili pisaca koje  su dobojski pozorišni amateri obožavali i sa zadovoljstvom igrali.  Pa, neće se valjda zgrada nove vlasti pune ljubavi i brige prema narodu koji ''uživa'' u neviđenom bogatstvu siromaštva i bijede nalaziti  između ulica dva  pisca ''poganog pera''! Jer,  znaju nacionalisti da su Nušić i Kočić kritikovali svaku vlast i ismijavali sve vlastodršce u svom životu! Brižne li vlasti i države, krst joj ljubim,  reče davno David Štrbac, nezaboravni junak Petra Kočića.

Dobojski amateri uspješno su se hvatali u koštac  i sa pozorišnim djelima poznatih svjetskih i domaćih pisaca. Glumili su sasvim uspješno u komadima  Viljema Šekspira, Miroslava Krleže, Johana Volfganga Getea, Branka Ćopića, Isaka Samokovlije, Andreja Hinga, Molijera (Žan Batist Poklen) Bertolda Brehta, Fadila Hadžića, Nikolaja Vasiljeviča Gogolja…

U takvoj pozorišnoj atmosferi, u Doboju su rođena tri bisera bosanskohercegovačkog glumišta: Slađana Bukejlović, Sena Mustajbašić i Nataša Ivančević, tri dame koje i danas imaju visoko mjesto u pozorišnim vodama Banjaluke i Sarajeva. Sve tri su diplomirale na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi Bore Stjepanovića. Slađana Bukejlović je uspješno nastupala i na pozorišnim daskama u Sjedinjenim Američkim Državama, a Sena Mustajbašić je napisala, režirala i glumila u predstavi ''Biće, biće…'' koja je nekoliko godina prikazivana na sceni u Sarajevu. Gostovala je i u Kanadi.

I njih tri, i desetine dobojskih glumaca, uvijek i rado pominju uloge u pozorišnim komadima Branislava Nušića. Kažu da je Nušić danas aktuelniji nego prije stotinu godinu. Imaju pravo ove nekadašnje Dobojke. Neki novi Branislav Nušić potrebniji je narodu u državicama nekadašnje Jugoslavije nego ikada. Dobro bi nam došao pisac ''poganog jezika i još poganijeg pera'' da se bori protiv poganih nacionalista i još poganijih vlastodržaca..  Ali, takav Branislav Nušić još nije  rođen. S nestrpljenjem očekujem da se pojavi u ovom smutnom vremenu.