Kako je Bruce Dickinson zaustavio rat na dva sata

„Scream For Me Sarajevo“ je bez pretjerivanja bosanskohercegovački pandan dokumentarcu „Searching For Sugarman“ nagrađenog Oskarom. Klasificiran oznakom “15” spram roditeljskog nadzora zbog tu i tamo neke sočne psovke sugovornika i dokumentarnih snimaka mrtvih tijela i ranjenika na ulicama Sarajeva tokom ratne opsade devedesetih - možda je ipak pretjerano. Jer, ako uistinu želimo zaštititi i educirati mladež u ova vremena rastućih nacionalističkih tenzija koje su odavno prešle granice civilizacijske tolerancije i ušle u područje otvorene fašizacije društva, onda ovaj film o nasilno prekinutoj mladosti u nimalo davnoj prošlosti treba biti nešto poput obavezne lektire.

„Scream For Me Sarajevo“ nije “samo” film o jednom koncertu održanom u mučnim ratnim uvjetima, već film o jednom od najvažnijih koncerata koji se dogodio na ovim prostorima i duboko ganuo i promijenio poglede na život svih njegovih aktera – od onih koji su ga te 1994. kao publika pohodili, preko organizatora, pa do samog Brucea Dickinsona i njegovog tadašnjeg pratećeg benda. To je film o pobjedi duha mladosti, te film koji je na najdublji mogući način objasnio ne samo ljubav prema rock and rollu, već i njegovo suštinsko značenje, koje (nažalost) najuočljivije dolazi do izražaja kad sve prestane biti normalno.

Ujedno, to je i jedini film koji je uhvatio trenutak kad se kralju heavy metala Bruceu Dickinsonu oči napune suzama dvadeset godina od tog koncerta, dok je za bubnjara Alexa Elenu to bio i ostao najbolji koncert, onaj koji mu je promijenio život zauvijek. Možda se sve može sažeti u izjavu jedne od akterica tog koncerta: „Džaba kasnije i U2 i skupe produkcije… Bruce Dickinson je za nas bio taj. On je došao kad nitko nije i kad nam je najviše trebalo“.

Dickinson je usred ratnog ludila zaustavio rat na dva sata za brojnu omladinu, skinuo im teško breme i dao energije ne samo za dalje, već i da se počne razvijati scena gotovo iz ničega i uvjetima u kojima nije bilo ni struje. Rijetki su momenti u kojima kamera uhvati takav vapaj za normalnim životom.

Jasenko Pašić i Tarik Hodžić su tu također pokazali izvrstan osjećaj za dramatiku, kao i izbor sugovonika. S pravom su najviše prostora dali nekolicini tadašnjih mladih rokera i heavy metalaca čije sudbine se također prate kroz film u njihovim izjavama od samog početka najduže ratne opsade u novoj povijesti, jer opsada Sarajeva je, podsjećamo, trajala duže i od nacističke opsade Lenjingrada u II svjetskom ratu.

Upravo je tu sadržan drugi važan rakurs filma „Scream For Me Sarajevo“: sugovornici koji dobro znaju što je rat i koji su iskusili panični strah, a neki od njih izgubili najbliže - ne nose u sebi mržnju, jer upravo je mržnja dovela do toga da se sustavno u opkoljenju uništava jedan olimpijski grad i njegovi stanovnici. Baš tu leži izuzetan edukacijski potencijal ovog filma jer pokazuje kako je mržnja razvila zlo na Balkanu i koji su plodovi tog zla s jedne strane, dok s druge strane stoje ljudi, u pravom smislu te riječi, koji nisu dozvolili da zlo ovlada i upravlja njima.

„Nije tada u dvorani ‘Sloge’ bio problem hoću li uspjeti animirati i oraspoložiti publiku, već hoću li moći ispuniti njihova očekivanja i pružiti im u dva sata onu snagu emocije koju su oni pružili nama kad smo se pojavili na pozornici. Kad shvatiš da si u tom trenutku ti jedina spona koja im na trenutak može vratiti iluziju normalnog života…“, izjavio je (u slobodnoj interpretaciji, op. a.) Bruce Dickinson u filmu. Pa, ako rock glazba može imati toliki značaj, onda se tu nema što više dodati.

Da su normalna vremena i da hladne glave želimo doći do istine o ratu, a ne da to serviraju kojekakvi kurvini sinovi koji stalno huškaju na nove sukobe i traže neke svoje istine, bilo bi uistinu dovoljno da ovaj film pogledaju svi. Puno neutemeljene mržnje bi splasnulo nakon toga i puno očiju napunilo suzama empatije, jer „Scream For Me Sarajevo“ jeste film o istinskim junacima u svakom, ponajviše moralnom, pogledu.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo s portala RavnoDoDna