Ženska povijest
Martt 02 S

Photo: chicagotonight.wttw.com

Kako je feminizam podijelio žene

Pravi je trenutak da se zapitamo kako to da se prije toga slavnog datuma s početka 20. stoljeća, Dana žena, zapravo uopće nije spominjala povijest žena  (ne spominje se bogznašto ni danas, ali ipak…). Što uopće znademo o ženskoj povijesti prije nego što je Socijalistička partije Amerike potegnula pitanje radnih prava žena i osmislila taj jedan dan koji je cijeli, puna 24 sata, bio posvećen ženama?  Da bismo bolje razabrali smisao tvrdnje o zanijekanoj povijesti žena, valja reći kako opća povijest zapravo ima dva lica: jedno vidljivo, bez pripovijesti, obitelji ili kolektiva – muško, a drugo virtualno, nikad ispričano – žensko. Razumjeti stoga zašto duboka tišina ili šutnja obavija socijalno postojanje žena, zašto su tako malo prisutne u povijesnoj naraciji, znači – kao prvo – shvatiti anglosaksonsku povijest koja je temeljena na zabilješkama onoga što se dogodilo, i – drugo – kako se to dogodilo. Pritom su tijekom cijele povijesti njeni vidljivi akteri bili muškarci, odnosno veliki ljudi (De viris illustribus), naziv koji je anglosaksonska povijest prihvatila od Rima i proslijedila suvremenom svijetu. Izraz se, vidimo, odnosio isključivo na muškarce. A gdje su tu bile žene?

Javna koncepcija povijesti dugo je bila bez privatnog, svakidašnjeg i bez – žena.  Ali, reći ćete, o ženama se govorilo u poeziji, u prikazima svih vrsta, posebno u umjetnosti, koja slavi tijelo, ljepotu, kosu i golotinju žena. Stvarne žene viđene su samo na pozornici: “izuzetne” žene, svetice, uzori kreposti, nezaboravne kraljice, heroine, djevice i ratnice; ili opet, kurtizane, galantne žene, čiji čari zavode maštu. Međutim, pojava žena u povijesnom narativu povezana je isključivo s feminizmom, i to s feministicama  “prvog vala” (početak 20. stoljeća), zato se Dan žena i poistovjećuje s feminizmom, premda to nije točno. Naime, svjesne uloge koju su žene radnice, tekstilašice i ostale odigrale, feministkinje s početka 20. stoljeća bile su obrazovanije aktivistice, uglavnom pripadnice buržoazije, koje su pratile ženske muke i pokazale stvarnu brigu za očuvanje tragova borbe realnih, stvarnih žena iz svijeta rada. Naziv feministice, vrlo pejorativan u to doba, dobile su od industrijskoga lobija koji je nijekao postojanje problema vezanih uz rad žena, pa je sve ono što su aktivne žene intelektualke učinile kako bi javno obznanile prisustvo nepravednih odnosa prema zaposlenim ženama bilo nazvano feminizmom.

Luksuzniji smisao feminizmu, borbenost i, nemojmo se zavaravati – značaj, dao je komunizam i socijalne revolucije. No, svejedno su sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća i ono malo ženske povijesti što je u međuvremenu nastalo pisali ili nadopisivali – muškarci. S druge strane, oslobodilački pokreti iz sedamdesetih imali su i drugih briga osim pisanja ženske povijesti, ali paralelno s njima propitivalo se i tzv. žensko pitanje.  Uključivanje žena u važna zbivanja imalo je neporecive učinke. Militantne skupine, poput  skupine Baader-Meinhof, koje su djelovale kao “urbana gerila” od 1973. godine do 1993. godine (službeno do 1998.), pokrenule su nova pitanja, krenula je potraga za individualnim i kolektivnim identitetom, tipa – tko smo mi, odakle dolazimo, gdje idemo? Ta su pitanja ispresijecala sve ljudske znanosti, posebno psihoanalizu i povijest. Žena je prvi put stavljena među vidljive aktere povijesti. Žalosna je činjenica da je ta militantna skupina nastala u gnijezdu nacizma, da je njen idejni začetnik i suosnivač ekstremno lijevi Horst Mahler, koji je prošle godine izašao iz zatvora, a pripada prvoj generaciji ekstremno lijeve frakcije Crvenih brigada. Tu frakciju Crvenih brigada osnovao s teroristima Andreasom Baaderom i Ulrike Meinhof.

Godine 1973. u Parizu je održan prvi seminar ikad o ženama, pod radnim naslovom: Imaju li žene povijest? Tečaj je ohrabrio nastanak brojnih drugih seminara, magistarskih radova, doktorskih disertacija, postupno raščišćavajući teren i sitnim koracima stvarajući žensku povijest. Tako je zapravo i krenulo… No, nekoliko je čimbenika, znanstvenih, socioloških i političkih, pridonijelo nastanku povijesti žena. Između 1970. i 1980., ekonomska i socijalna povijest počela je propadati zajedno s marksizmom na valu kojeg je i nastala; “nova povijest” udružuje se s drugim disciplinama (antropologija, povijesna demografija, književnost itd.), više je zainteresirana za kulturne fenomene, rehabilitira događaje i politiku, dekonstruira jezik, spol, nacionalnost. Ova je klima pogodovala uključivanju žena, pa su sve brojnije žene na sveučilištima, čine povoljnu, zainteresiranu javnost. U tom je kontekstu ženski pokret bio odlučujući politički čimbenik, pa zapravo tada tek možemo poistovjećivati ženski pokret  i  feminizam, jer su zajedno doveli u pitanje “patrijarhat” (kasnije ćemo to nazivati  “muškom dominacijom”).

Žena kao kolektivna osoba:  Evolucija povijesti žena, paradoksalno, dogodila se padom komunizama. Kako? Prije svega, trebalo je učiniti vidljivim ono što je bilo skriveno od postanka svijeta, postaviti ozbiljno pitanje i otkriti – gdje su bile i što su radile žene od  prapovijesti do danas. Revizijom političke povijesti nakon pada komunizma počelo je i pretpostavljeno drugačije tumačenje tekstova, potraga za novim izvorima, dokumentima, povećalo se zanimanje za svakodnevni život, biografije i “obične” živote.  Danas, primjerice, vidimo na zidovima špilja tragove ruku žena (i djece) koje nitko nije vidio u prošlosti. Gle čuda! A slikarije su ondje od pamtivijeka… Osim vidljivosti, radilo se i o razumijevanju stanja žena, njihove podložnosti, stavova, mjesta u sustavu moći.  Novi pogled na kulturu također je potvrdio prisutnost žena. Ušle su u javnu sferu kroz obrazovanje, promet, društvenost, svjetovnost, u svijet rada, koji se pokazao, zahvaljujući zanimanju sociologa, posebnim područjem istraživanja i upoznavanja ženske povijesti.  Pažnja je  – prvi put – posvećena ulozi žene kao kolektivne osobe. 

Dekonstrukcija patrijarhata: I, što ta revidirana povijest kaže o feminizmu? Najvažnije – feminizam se pojavljuje ustvari u valovima, u “kršenjima” sustava moći. Ili bolje, u nizu valova, jer nema jedinstvenoga feminizma, već zbog velike različitosti možemo govoriti samo o pluralnom feminizmu: u pogledu pobačaja, identiteta, pariteta, prostitucije itd. Što su bili, koji su zapravo socijalni temelji feminizma? Opet paradoksalno: neki su, a posebno marksisti, u feminizmu vidjeli izraz žena iz buržoazije koje se bore za svoje promaknuće. To je donedavno bio stav koji, bez osporavanja “muške dominacije”, identificira feminizam – kao oblik korporativizma. Prema tome, zalaganje žena za ravnopravnost u podjeli istaknutih funkcija u politici, na poslu, u tvrtkama  – samo je učinak, kažu protivnici feminizma, prljavoga feminizma iz trećeg vala. Otud i objašnjenje zašto se to i ne događa…

Feminizam i šira povijest žena postavili su zbog toga  nova pitanja o odnosima između spolova i njihovoj različitosti, srodničkim strukturama i oblicima obitelji, ulozi žene u povijesti. Raspravlja se, dakle, o djelotvornoj ulozi feminizma. Je li to bio odlučujući čimbenik u promjenama i u rodnim odnosima? Ili je civilizacija ponašanja djelovala sama od sebe? Kako izmjeriti utjecaj društvenog ili seksualnog pokreta na povijest žena i je li povijest žena uistinu tretirana samo kao povijest feminizma ili feminizama? Antropolozi Lewis Henry Morgan i Johann Jacob Bachofen pretpostavili su da primitivni matrijarhat čini sretno društvo. To svojevrsno zlatno doba, uznemireno pojavom privatnog vlasništva, povezano je s muškom konkurencijom (lov, rat) i uspostavljanjem države. Za F. Engelsa upravo je  kapitalizam bio najodgovorniji za ovu izopačenost (Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države, 1884.). Tu su hipotezu nedavno zauzeli suvremeni psihoanalitičari, posebno Ernest Borneman.  No, upravo su ta pitanja podijelile žene: neke američke feministice tu teoriju prihvaćaju, dok europske to osporavaju, jer su europski povjesničari antike pokušali dekonstruirati mitove, matrijarhat i Amazonke. I jedno i drugo mi je banalno, da budem iskrena…

Žene žrtve nasilja: Kao “žrtve” muške dominacije, žene su podvrgnute svim vrstama nasilja, čiji je povijesno nasljeđe impresivno. Primjerice, žene koje su premlaćivane bile su plijenom bandi mladih ljudi koji su u srednjem vijeku, maltretirajući žene potvrđivali svoju muškost. Od antike do danas, silovanje je gotovo “normalna” posljedica ratova,  a noviji primjeri (za sukoba u bivšoj Jugoslaviji, naprimjer) pokazuju oživljavanje takvih praksi. Crna knjiga o statusu žena, autorica Christine Ockrent i Sandrine Treiner, odaje sumornu sliku nasilja koje trpe žene u današnjem svijetu. Njihova niža društvena vrijednost znači napast da ih se potiskuje. U Indiji i Kini, dijelom i u Africi, rašireno je žensko čedomorstvo. To uzrokuje takav deficit žena da se može govoriti o “genocidu nad djevojčicama”. Te analize nasilja provodile su žene, ali i određeni broj muškaraca, zgroženi zločinima. Međutim, već neko vrijeme ove  teze o muškarcima kao nasilnicima izazivaju reakcije muškaraca koji sebe smatraju nepravedno tretiranima. Pojavili su se i muški autori koji tvrde da treba razbiti taj “socijalni tabu”. Rasprave o ravnopravnosti spolova više su no ikada u središtu medijskih rasprava. Ali, nimalo čudno, pojavljuju se i teoretičari koji tvrde kako su i žene spremne počiniti nasilje. Pritom se najčešće spominje čedomorstvo kroz pobačaj, što je opet vraćanje priče na početak, na neki stari mlin, jer poricati ženama sposobnost za nasilje znači ograničiti ih na naturalističku ulogu majke, pokornice, ženice itd., iz čega su se jedva izvukle. Žene su sposobne – da, jesu! – za privatno i političko nasilje. I, rekao bi premijer Plenković – što ćemo sad…

Naime, žene nisu nužno na “dobroj” strani mira i blagosti, kamo ih tradicija uporno gura. Upravo na toj potki raspravljalo se o ulozi žena u nacizmu. Za Giselu Bock, njemačku analitičarku i povjesničarku, žene kojima je manipulirao nacizam  bile su prve žrtve toga istoga nacizma, jer nisu sudjelovale u sustavu moći, koji predstavlja suštinu muške dominacije, posebno nad njihovim tijelima i njihovom plodnošću. Claudia Koonz, američka povjesničarka nacizma,  osporila je to gledište tvrdnjom kako su mnoge Njemice uživale status  majke domovine Trećeg Reicha. Sudjelovale su u sustavu koji im je jamčio zaštitu te materijalne i druge prednosti. Tu tezu podržala je velika povjesničarka nacizma, Rita Thalmann (koja je na čudan način nestala 2013.). Općenito, uloga žena u nacizmu vrlo je indikativna za žensku povijest. Eto posla feministicama 4. vala…

Razdoblje od 1980., i nedopustivo omalovažavajuće fokusiranje medija na ženski orgazam, do 1990. bilo je najplodonosnije u bilježenju ženske povijesti. Osnovna pitanja o kojima mi danas brusimo jezike postavljena su tada: u kojoj mjeri žene pristaju na patrijarhalni sustav dominacije i na podjelu rada koja ga karakterizira? Je li majčinstvo izbor žena? U kojoj je mjeri to iznuđena pozicija? Nekima se učinilo da se žene prilagođavaju svojoj ulozi, nalaze svoje opravdanje, pa čak i zadovoljstvo u tome. Užitak im je biti ženom i vladati kućom. Dobro, ima i toga… No,  etnološka istraživanja o kulturi žena pružaju pozitivnu, visoko poticajnu viziju njihovih društvenih uloga, rada, i danas. Pa izlaze s tvrdnjama kako žene drže opstruktivnu i prijenosnu silu koja čini stvarnu moć. Usput, što je stvarna moć?

Majčinstvo:  Pitanje svih pitanja – predstavlja li majčinstvo čast žena? Je li to temelj ženskoga identiteta? Zamka, kako je mislila Simone de Beauvoir, za žene je upravo majčinstvo. O pitanjima  poput onoga je li majčinska ljubav prirodna  i nije li to „dodatna ljubav“ , proizvod povijesne uloge žene, raspravlja se posljednjih godina ponovno, i to na valu globalističkih tendencija o smanjenju ljudi na zemlji. Opet su žene u škripcu. Međutim, pseudofeminizam – jer feminizam kao pokret je mrtav zajedno s komunizmom  – govori o novom modelu za žene, o nesreći udanih žena, o boljoj podjeli uloga u društvu, o psihološki prevažnoj ulozi majke u odgajanju i stvaranju čovjeka (čovjeka, čuj to!)…  „Nisi rođena žena; mi to postajemo“ –  poznata rečenica koja otvara  jedno od poglavlja Drugog spola, autorice Simone de Beauvoir, napravila je od feminizma kulturno-povijesnu kategoriju. Denaturalizirala je razliku među spolovima i otvorila vrata njenoj dekonstrukciji. Otuda njezin golem uspjeh u Americi, gdje su se 1985. godine pojavile rodne studije naslijedivši ženske studije, maestralno uspostavljene sedamdesetih godina u Europi.

Karakteristika je toga razdoblja feminizma – miroljubivi odnosi među spolovima, pilotirani  iz intelektualnih salona i restorana multinacionalki. No, te povijesne rasprave identične su današnjima. Ponovno se trubi o ulozi i razlici spolova, važnosti političke situacije, mjestu žena kao aktera u povijesti, ističu se raznolikosti sustava tumačenja. Zar sve to već nije rečeno? Zar nam je potrebna revizija revizije?  Ne, riječ je o prije rečenom: ne postoji jedinstvo žena, ali postoji nejedinstvo feminizama. Nazubljenost rasprava koje su se u razdoblju 1975. do1980. suprotstavljale feministkinjama koje su bile za razlike, sastoji se u tomu da su sve žene podvučene pod egidu feminizma, što nije točno. Žene o povijesti kojih raspravljamo jesu svakidašnje majke, kćeri, suradnice, supruge i borkinje za svoja radna prava (pazi, važno!); žene koje su stvarale žensku povijest nisu one žene koje su je bilježile; žene o čijoj povijesti, ulozi u povijesti, ali i u znanosti, korporacijama i u kući, u odgoju, je riječ, ne razumiju najbolje, primjerice, Simone de Beauvoir, jer u njihovo ime govore feministice, pripadnice političkoga pokreta koji je rastao i survao se s komunizmom.

Da, to jesu kontroverze u povijesti žena, ali nipošto se ne može osporiti uloga feminizma u ostvarivanju ženskih prava, prije svega u svijetu rada. Refleks toga feminizma, koji god to redom val bio, jesu bitna mjesta u trenutnim raspravama o ulozi i razlici među spolovima, važnosti političke situacije, mjestu žena kao aktera povijesti. Te nove rasprave za nas su važne jer uključuju muškarce u spolnu kategoriju. Relevantnost ovog pristupa posebno ilustrira  knjiga Povijest muškosti jer uzima u obzir povijest homoseksualnosti, koja od antike do danas proživljava izuzetan procvat, što opet – u maniri sedamdesetih  –   pobuđuje zanimanje mnogih disciplina,  njeguje mnoge kontroverze. U tome prednjače tzv. Queer teorije, koje pozivaju na virtualnu slobodu izbora spola. Ono, tipa, budi što hoćeš, baš me briga… a sve to se nakalemilo na prije spomenutu rečenicu Simone de Beauvoir… I , evo nas opet natrag : stara poznata pitanja otvaraju nove generacije i novi stari mediji.

A Crkva, što kaže u obranu slobodnoga izbora spola? Preuzimanje vlasti od žena nad njihovim tijelima popraćeno je sviješću o njihovoj ulozi u povijesti. Omogućila je kritiku sustava dominacije u mislima, moći i mašti. Takav pristup nije bez rizika ni za Crkvu: jedan je to od razloga (ne i jedini) nepovjerenja s kojim se povijest žena susreće na sveučilišnom polju ili među muškarcima koji su najudaljeniji od toga.

I zaključimo: ženska povijest nije u službi feminizma. Obrnuto – feminizam je u funkciji ženske povijesti. Riječ je o neiscpnom vrelu činjenica jer žene žele rasvijetliti svoju povijest slobodno, autonomno, ne izbacujući je iz konteksta muške povijesti (kao što su vražji Englezi to činili ženama...). Ipak, feminizam i ženska povijest imaju nepobitne veze, jer upravo feminizam  ima golemu zaslugu što su postavljena brojna pitanja, što je preusmjeren pogled i na prošlost. U konačnici i pogled na zajednički, međunarodni Dan žena, koji nije dan feminizma, već važan dan cjelokupne ženske povijesti; dan kojim je počela  – era ženstva.

*Prenosimo sa portala Radio Gornji grad

Oceni 5