Kako je riječki klub Palach dobio ime

Što je bilo poticaj da se klupski prostor u Kružnoj 3 nazove buntovnim imenom i kada je pokucao na klupska vrata?

Odgovor na to pitanje vuče nas u drugu polovicu 1960-ih, u same početke prostora u Kružnoj ulici, kada je njime upravljalo poduzeće Studentski centar. Nije to činilo u cijelosti po ukusu studenata, pa se u njemu, uz redovne igrače šaha, skupljala tek grupa mladih pjesnika. Da stihovi za neke stvari neće biti dovoljni, i to daleko izvan područja aktivnosti s epicentrom u  Kružnoj, pokazalo se kolovoza 1968., kada su – umjesto članaka o pjesničkim i sličnim druženjima mladih Riječana – novinske stranice preplavile vijesti o sovjetskoj vojnoj intervenciji u Čehoslovačkoj.

Znajući s kime ima posla, ovdašnja je vlast procijenila kako se Jugoslavija može naći na istom nišanu. U gradu je zato rujna 1968. počelo masovno osnivanje dobrovoljnih omladinskih jedinica. Za njih su se organizirala predavanja s temama poput Okupacija ČSSR-a i njen utjecaj na međunarodnu politiku, Čovjek i sloboda, Različiti uvjeti nastanka i razvoja socijalizma u pojedinim zemljama i sličnim. Mlade se usporedno upoznavalo s osnovnim oružjem, a Općinski štab omladinskih jedinica planirao je i osnivanje specijaliziranih jedinica, poput padobranske, ronilačke, tehničke i auto-moto jedinice. Do veljače 1969. na području riječke općine oformljene su 82 jedinice s 12 tisuća mladih, prosječne dobi od 20 godina. U tim aktivnostima nije teško prepoznati vojnu organizacijsku matricu, kao posljedicu činjenice da su jedinice organizirane iz obrambenih razloga.

Otkud tolika fokusiranost vlasti na mlade? Analogija s antifašističkom borbom na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu otkriva sve: 85 posto budućih dobitnika Partizanske spomenice bili su mladi ljudi, isto vrijedi za 400 dobitnika ordena Narodnog heroja, a 95 posto svih ordena i medalja za ratne zasluge 1941−1945. dodijeljeno je ljudima koji su krenuli u rat u omladinskoj dobi. Jugoslavija 1968. nije htjela biti Čehoslovačka 1968, a jedna od ključnih uloga u tomu dodijeljena je mladima.

Usmjeravanje veće pozornosti prema mladima Rijeke donijelo je renoviranje studentskih domova na Podmurvicama i na Sušaku. Listopada 1968. iznova je otvoren Klub studenata Pedagoške akademije. Ako je bilo mjesnih zajednica u kojima mladi nisu imali svoga službenog prostora, ubrzo je nađen, pa dobivaju svoje manje klubove. Prostor u Kružnoj ulici nastavilo se koristiti, tada još pod nazivom Studentski klub Index.

Poticaj za promjenu naziva dat će izložba fotografija nastalih u krugu riječkih studenata koji su se u trenutku valjanja tenkovskih gusjenica čehoslovačkim ulicama našli u toj državi na radnoj praksi, putem studentske razmjene. U Čehoslovačku se zaputila grupa od 20-ak studenata riječkoga Strojarskog fakulteta, mahom polaznika završne godine brodostrojarskog usmjerenja. U Čehoslovačku se krenulo autobusom, a sa studentima je u pratnji bio prof. Erend s riječkog fakulteta, koji je slijedio autobus osobnim vozilom. Terminski plan je govorio o tri tjedna prakse u Plzenu, plus jednom u Pragu. Među onima koji su krenuli ususret plzenskim i praškim radnim zadacima bili su Vladimir Bizjak, Željko Morović, Željko Lužavec, Marko Kovačević, Lino Griparić, Anto Perković, Slobodan Đuričić, Klaudio Tomljanović i drugi.

Nekoliko sati neugode na granici ostalo je iza njih kada se stiglo u studentsko naselje izgrađeno malo izvan grada, koje nisu koristili samo znanja željni mladi ljudi iz matične države, nego iz više socijalističkih zemalja. U sobe su smješteni po trojica, kupaonica i toalet bili su na katu zajednički. Riječane su lokalni stanovnici lijepo primili, štoviše zbog njihova dobroga jezičnog snalaženja domaći su u prvi mah pomislili kako je u pitanju grupa Slovaka.

Praksa je imala oblik radnog dana u Tvornici Škoda, gdje se s ostalim zaposlenicima odradilo redovnu smjenu, nakon čega bi uslijedile aktivnosti u slobodno vrijeme i povratak u studentsko naselje. Službeni je program uključivao organizirane posjete pojedinim gradskim radnim lokacijama. Riječanima je u posebno pozitivnu sjećanju ostao posjet plzenskoj pivovari. S njime i primijećena praksa da pivovarski majstori imaju u tvornici zeleno svjetlo  poslužiti se kad požele pivom vrste sedmička…

Ustaljeni raspored zbivanja, garniran takvim i sličnim detaljima, nije potrajao. Sve je promijenila iznenadna buka zvučnika 21. kolovoza 1968., kada su iz njih, postavljenih po studentskim sobama, u 6.30 zatutnjale koračnice. Zbunjenost se pokušalo razriješiti izlaskom na glavnu prometnicu, ali su se upitnici tek tada umnožili – pred studentskim su očima promicali sovjetski tenkovi, cijela kolona, hitajući brzinom od šezdesetak kilometara na sat. Pored riječkih mladića jednako je zbunjeno stajao čehoslovački vojni časnik, stežući prstima službenu torbu, dok mu je pogled prelazio po tenkovima i bornim kolima što su jurili kraj njega.

Riječani su s građanima krenuli prema Plzenu. Put im je donio susret s novom tenkovskom kolonom, pa je postalo jasno kako je na djelu zauzimanje strateških gradskih položaja. Plzen se htjelo blokirati. 

Svi prilazi građanima na središnji trg našli su se zapriječeni. Tenkovi i borna kola krenuli su i prema gradskoj radiopostaji, koja je na to uputila u eter riječi: „Sovjetski tenkovi se približavaju našoj zgradi. Posljednji put vam emitiramo nacionalnu himnu!“

Riječani su definirali zajednički stav: neće smjesta zatražiti povratak u Jugoslaviju, na sigurno, ostat će dijeliti sudbinu plzenskih stanovnika. Na kupolama tenkova zaustavljenih na ključnim gradskim točkama vidjeli su uniformirane vršnjake. Oni nisu izlazili iz vozila, na pokušaje komunikacije okupljenih građana oglušivali su se, nisu reagirali ni kada bi se po tenkovima ispisivalo protuokupacijske parole i simbole, ni kada bi im se o cijevi vješalo košarice s hranom, uz poruku: „Od nas nećete dobiti ni kruha ni vode!“… Riječki student Željko Morović imao je pri ruci fotoaparat i odlučio snimiti prizore oko sebe, svjestan da je dio trenutka koji se dogodi jednom u životu. 

Život u gradu u cijelosti je poremećen. Usprkos tomu, netočno bi bilo kazati kako su u takvoj situaciji Riječani imali posebnih problema u usporedbi s  ostalim građanima, dapače. Kad bi se primijetilo da su s njima na ulici studenti iz Jugoslavije, građani bi se prema mladićima ophodili sa simpatijama, što je npr. znalo donijeti takve iskaze naklonosti poput puštanja preko reda u kupovni kruha. Profesor Erend se nije micao iz stana u kojemu je smješten. Učestalo je postavljao pitanje studentima kada se misle svi zajedno vratiti kući, svjestan u koliko se opasnoj situaciji nalaze.

Autobus za povratak u Rijeku organiziran je nakon tri dana. Mladići na zadnjim sjedalima su u vožnji bez prestanka pratili pogledom je li vozilo profesora iza njih. Začudo, na čehoslovačko-austrijskoj granici nije bilo službenih osoba, ni domaćih ni okupacijskih, zapravo nikoga, pa se samo proklizilo na drugu stranu. S druge strane stajali su brojni novinari, a kada se autobus koji trenutak potom zaustavio, sjatili su se oko njega, s pitanjima − što se događa „s one strane“, koliko je tenkova na ulicama, puca li se, ima li poginulih? Fotograf Morović je neplanirano dobio svojih pet minuta.

U Rijeci i više. Set njegovih dramatičnih snimaka, devet od vjerojatno stotinjak, koliko ih je načinio na plzenskim ulicama, osvanuo je 29. kolovoza na cijeloj stranici Novog lista. Studentski klub Index je potom ugostio izložbu Morovićevih fotografija, pa je riječka javnost mogla vidjeti šezdesetak prizora čehoslovačke tragedije. Za njim je isto učinio klub Pedagoške akademije, gdje je izložba otvorena 3. studenog u povodu Tjedna brucoša i nazvana Agresija u svijetu, a za tu su joj se prigodu pridružile fotografije izraelskih napada na arapske zemlje. Uvažavajući činjenicu da je Morović apsolvent Strojarskog fakulteta, najavljeno je postavljanje njegovih radova i u auli te ustanove.

Suočavanje s Morovićevim fotografijama rodilo je u glavi Igora Mrduljaša, predsjednika Izvršnog odbora Saveza studenata, prijedlog da naziv kluba u Kružnoj ponese spomen na potresan samospaljujući čin češkoga studentskog kolege. Prijedlog je u riječkoj gradskoj upravi dočekan s odobravanjem. Ta kako ne udovoljiti inicijativi iz redova vlastite mladosti, na koju se tih dana itekako obrambeno računalo, pogotovo što je sadržavala čitljiv stav odbijanja sovjetskog imperijalizma… Klub Index promijenio je naziv u Jan Palach 5. veljače 1969. godine.

Morović i društvo više se nisu vraćali u Čehoslovačku, osjećajući kako tamo baš i nisu službeno poželjni.

* Tekst objavljen na portalu MojaRijeka prenosimo sa dozvolom autora