U egzistencijalističkom kafeu: Okupacija, oslobođenje (1)
Egzistencijalistički kafe

Red Grooms: The Saint-Germain Des Pres Crowd At The Deux Magots, Paris 1940s, ca. 1940–1949.

Photo: blogs.law.columbia.edu

Kako je Sartr pobegao iz logora

Poglavlje u kojem se rat nastavlja, upoznajemo Albera Kamija, Sartr otkriva slobodu, Francuska biva oslobođena, filozofi oberučke prihvataju društveni angažman i svi hoće da odu u Ameriku.

Godine 1939, pošto je na stanici Gar de l’Est ispratila Sartra s njegovom opremom i čizmama, Simona de Bovoar mogla je jedino da čeka da joj stignu vesti od njega; dugo čak nije znala ni gde je raspoređen. Šetala je Parizom prvog dana po objavi rata i čudila se koliko sve deluje normalno. Bilo je tek nekoliko neuobičajenih stvari: policajci na ulicama nosili su gas-maske u torbicama, a uveče su svetla na mnogim automobilima sijala poput plavih dragulja u tami, jer su im stakla bila zatamnjena, što je bila mera opreza u slučaju zamračenja.

Takvo jezovito stanje stvari trajalo je mesecima, a taj period Englezi su nazivali lažnim ratom. Francuzi su ga zvali drôle de guerre, odnosno smešan rat, Nemci – Sitzkrieg ili sedeći rat, a za okupirane Poljake to je bila dziwna wojna, to jest čudni rat. Vladala je velika nervoza, ali malo se šta dešavalo, a uopšte nije bilo napada bojnim otrovima niti bombardovanja, čega su se svi plašili. U Parizu, Bovoarova je preuzela gas-masku iz Liceja „Molijer“, u kojem je predavala, pisala je dnevničke zabeleške i manično sređivala sobu: „Sartrova lula, njegova odeća.“ Ona i Olga Kozakjevič stanovale su u istom hotelu (u hotelu „Danska“ u Ulici De Vaven – još uvek je tamo). Zajedno su zamračile prozore mešavinom plave boje, ulja i losiona za sunčanje, po svemu sudeći odvratnom. Krajem 1939. Pariz je bio pun prigušenih plavih svetala.

Žan Pol Sartr i Simon de BovoarBovoarova se okrenula radu: i dalje je pravila i prekrajala nacrte za Gošću. Našla je vremena da se upusti u afere s dvema učenicama, Natalijom Sorokinom i Bjankom Binenfeld; obe te mlade žene kasnije su bile u vezi i sa Sartrom. Biografi su oštro to zamerali Simoni de Bovoar, jer je izgledalo kao slučaj podlog zavođenja maloletnica i neprofesionalnog ponašanja. Teško je reći šta ju je podstaklo na to, jer je uglavnom delovala nezainteresovano za obe devojke. Možda objašnjenje leži u napetoj, iznurujućoj atmosferi koja je vladala u Parizu tokom lažnog rata, a koja je mnoge navela na čudne postupke. Na drugim mestima u gradu, Artur Kestler posmatrao je kako sve naizgled zapada u sivilo, kao da nekakva bolest napada korene Pariza. Novinar i pripovedač Alber Kami, koji je u Pariz došao iz svog rodnog Alžira, zavukao se u sobu i slušao zvuke koji su kroz prozor dopirali s ulice, pitajući se zašto je tu. „Strano, priznajem da mi sve deluje čudno i strano“, zapisao je u svesku u martu 1940. godine. „Nema budućnosti“, dodao je u belešci bez datuma. Ipak, nije dozvolio da ga takvo raspoloženje odvrati od rada na književnim projektima: na romanu Stranac, na dugačkom eseju Mit o Sizifu i na drami Kaligula. Ta tri dela nazivao je „tri apsurda“, jer se u svima govorilo o besmislenosti ili apsurdnosti ljudske egzistencije: izgleda da se ta tema prirodno nametala u to vreme.

Za to vreme Sartr, koji je na kraju bio raspoređen u meteorološku stanicu u Brimatu, u Alzasu, blizu nemačke granice, nije imao šta drugo da radi osim da čita i piše. Osim što je puštao balone i zurio kroz dvogled ili sedeo u kasarni i slušao udaranje loptice dok njegovi drugovi igraju ping-pong, stizao je da radi na svojim projektima čak i po dvanaest sati dnevno. Vodio je dnevnik i svakodnevno pisao dugačka pisma, među kojima su bili i mnogobrojni izlivi ljubavi upućeni Simoni de Bovoar – jer njihova pisma konačno su počela da stižu i ponovo su bili u kontaktu. Pisao je beleške koje će kasnije razviti u knjigu Biće i ništavilo i završio je prve verzije romanesknog niza Putevi slobode. Prvi tom ispisao je do 31. decembra 1939, pa je odmah počeo da piše drugi. „Ako rat bude tekao ovim sporim, uspavljujućim ritmom, napisaću tri romana i dvanaest filozofskih rasprava pre nego što zavlada mir“, rekao je Simoni de Bovoar. Preklinjao ju je da mu šalje knjige: Servantesa, markiza De Sada, Edgara Alana Poa, Kafku, Defoa, Kjerkegora, Flobera i lezbijski roman Radklif Hol Izvor usamljenosti. Zanimanje za ovu poslednju knjigu verovatno su podstakle priče Simone de Bovoar o avanturama koje je imala, jer mu je, u skladu s dogovorom, sve govorila.

Nacistički okupatori u ParizuSartr je mogao sasvim lepo tako da nastavi godinama – ali taj smešni rat bio je šala koja je imala poentu. U maju 1940, Nemci su iznenada pregazili Holandiju i Belgiju, a zatim su napali Francusku. U borbama na frontu Bost je ranjen, a kasnije će dobiti Ratni krst. Pol Nizan, Sartrov davnašnji prijatelj i skorašnji družbenik na odmoru, poginuo je kod Denkerka 1. maja, nedugo pre velike evakuacije savezničkih trupa. Merlo-Ponti je raspoređen kao pešadijski oficir u Lonui, na liniji fronta. Kasnije se sećao dugačke noći u kojoj je sa svojom jedinicom slušao pozive u pomoć nemačkog poručnika koji je bio pogođen i zaglavio se u bodljikavoj žici: „Francuski vojnici, dođite po samrtnika.“ Bilo im je naređeno da ne odu po njega, jer su pozivi u pomoć mogli biti varka, ali sutradan su ga našli mrtvog na bodljikavoj žici. Merlo-Ponti nikad nije zaboravio prizor „uskih grudi koje je uniforma jedva prekrivala po toj hladnoći od skoro nula stepeni [...] ni tu pepeljastoplavu kosu, te nežne šake“.

Borili su se hrabro, ali kratko. Pošto su im sećanja na Prvi svetski rat još uvek bila vrlo sveža, francuski zapovednici i političari radije su se predavali rano, da bi izbegli uzaludan gubitak vojničkih života – što je razumno stanovište, mada je, kao i druge naizgled racionalne kalkulacije u nacističkoj eri, imalo svoju psihološku cenu. Jedinica Remona Arona povukla se uopšte ne videvši neprijatelja i pridružila se grupama civila koji su bežali putevima; pošto je bio Jevrejin, znao je kakva mu opasnost preti od Nemaca, te se brzo prebacio u Britaniju, gde je proveo čitav rat radeći kao novinar za Slobodne francuske snage. Merlo-Ponti je zarobljen i neko vreme zadržan u vojnoj bolnici u Sent Irjeksu. Sartr je takođe zarobljen.

Simon de BovoarSimona de Bovoar ponovo je izgubila kontakt s njim i u dugom periodu više joj nisu stizale vesti ni od njega niti od bilo koga drugog. Ona se takođe pridružila izbeglim građanima koji su bežali na jugozapad, bez nekog jasnog cilja osim da umaknu onome što je nailazilo sa severoistoka. Pošla je s porodicom Bjanke Binenfeld u automobilu punom ljudi i kofera. Bicikl privezan s prednje strane auta zaklanjao im je svetla dok je pretovareni automobil mileo kroz saobraćaj. Kad su konačno izašli iz grada, rastali su se. Bovoarova je autobusom otišla u Anžer, gde je kod prijateljâ ostala nekoliko sedmica. Nakon toga se vratila u Pariz, kao i mnogi drugi, a na povratku se čak neko vreme vozila na nemačkom kamionu.

Grad joj je delovao neprirodno normalno – osim što su sada svuda šetali Nemci, neki arogantnog izgleda, drugi smeteni i zbunjeni. Čak pola godine kasnije, u januaru 1941, Žan Geno je primetio u svom dnevniku: „Čini mi se da na licima okupatorskih vojnika mogu da vidim koliko im je neprijatno [...] Ne znaju šta da čine ni koga da pogledaju na pariskim ulicama.“ Bovoarova se vratila svojoj navici da piše u kafeima, ali je morala da se privikne na prizore uniformisanih nacista koji za susednim stolovima uživaju u kafi i konjaku.

Takođe je počela da se prilagođava malim frustracijama i kompromisima koji su postali nužni za Parižane. Da bi zadržala profesorski posao u školi, morala je da potpiše dokument u kojem izjavljuje da nije ni Jevrejka ni masonka. Bilo joj je odvratno, ali je to učinila. Pronalaženje prehrambenih proizvoda na crnoj berzi ili ogreva za predstojeću zimu pretvorilo se maltene u posao s punim radnim vremenom, jer je snabdevanje u gradu postajalo sve slabije. Ko god je imao prijatelje na selu – kao što ih je ona imala – sa zahvalnošću je od njih primao pakete sveže hrane, od kojih je zavisio. Međutim, ponekad im je predugo trebalo da stignu: prvi paket koji je Bovoarova primila sadržao je izvanredno pripremljen svinjski but koji se bio sav ucrvljao. Povadila je crve i spasla koliko je mogla. Kasnije je pronašla način da smrdljivo meso ispere sirćetom, pa da ga onda satima kuva uz dodatak jakih aromatičnih biljaka. U sobi nije imala grejanja, pa je spavala u skijaškim pantalonama i vunenom džemperu, a ponekad je isto to nosila i na časovima u školi. Počela je da nosi turban da bi uštedela na friziranju, i otkrila da joj lepo stoji. „Težila sam pojednostavljivanju u svim sferama“, napisala je u memoarima.

Simon de Bovoar i Žan Pol SartrMorala je da nauči da trpi idiotske i moralističke propovedi koje je svakodnevno upućivala kolaboracionistička vlada – podsećala ih je da poštuju Boga, da budu odani porodici, da slede tradicionalne vrednosti. To ju je podsećalo na „buržoaski“ govor koji je toliko mrzela u detinjstvu, samo što se sada oslanjao na pretnju nasiljem. Ali možda se takav govor uvek oslanja na skrivenu pretnju nasiljem? Kasnije su ona i Sartr svoju politiku zasnovali upravo na tom uverenju: blagozvučnim buržoaskim vrednostima, smatrali su, nikako ne smemo verovati, niti ih uzimati zdravo za gotovo. Možda su taj stav stekli pod pretvornim režimom koji je vladao u okupiranoj Francuskoj.

Simona de Bovoar još uvek nije znala da li je Sartr živ. Da bi se smirila (i ugrejala), počela je da svakog popodneva, pošto bi prepodne provela predajući u školi ili pišući, odlazi u Nacionalnu biblioteku ili u biblioteku na Sorboni, gde je iščitala Hegelovu Fenomenologiju duha. Napor koji je ulagala da održi koncentraciju delovao je utešno, kao i Hegelova veličanstvena vizija napredovanja ljudske istorije, kroz neizbežno smenjivanje teza, antiteza i sinteza, prema sublimaciji u Apsolutnom duhu. Svakog popodneva odlazila je iz biblioteke ozarena osećanjem da je sve onako kao što treba da bude – ali to osećanje potrajalo bi tek pet minuta pre nego što ga prljava gradska stvarnost ne pokvari. Upravo tada je Kjerkegor imao više da ponudi. Čitala je i njega – tog čudnog, izmučenog, svojeglavog antihegelovca. To što je čitala obojicu u isto vreme sigurno je delovalo zbunjujuće, ali ipak, kao nekakva tačno pogođena kombinacija stimulanata i sedativa, pružalo joj je ono što joj je trebalo. Obe filozofije ostavile su traga u romanu Gošća, koji je postepeno razvijala. To će postati dva ključno važna izvora kako za nju, tako i za egzistencijalizam uopšte: Kjerkegor, sa svojim insistiranjem na slobodi i izboru, i Hegel, sa svojom vizijom o tome kako se istorija odigrava na skali ogromnih razmera, gde su pojedinci prosto progutani.

Alber KamiZa to vreme, u Triru, u Rajnskoj oblasti, blizu granice s Luksemburgom, Sartr je bio živ, zdrav i zatvoren u logoru za ratne zarobljenike Štalag 12D. On se takođe udubio u čitanje teške knjige: čitao je Biće i vreme. Hajdegerovo delo već mu je bilo pružilo potrebnu utehu 1938. godine. Sada, pošto ga je Sartr čitao pažljivije i upornije, otkrio je da nudi odlično nadahnuće poraženoj naciji. Hajdegerova filozofija delimično je izrasla iz poniženja koje je Nemačka pretrpela 1918; sada se obraćala poniženoj Francuskoj, posle juna 1940. godine. Dok je čitao, Sartr je takođe radio na sopstvenim filozofskim beleškama koje su prerastale u knjigu. U jednom od mnogobrojnih kratkih pisama koja je pokušao da pošalje Simoni de Bovoar, 22. jula 1940, dodao je u postskriptumu: „Počeo sam da pišem metafizičku raspravu.“ To će postati njegovo najveće delo: L’être et le néant (Biće i ništavilo). Istoga dana kad je to pomenuo, na svoje olakšanje, primio je sedam zaostalih pisama od Bovoarove. Njegova pisma takođe su počela da pristižu njoj, te su konačno bili ponovo u kontaktu. Onda je Sartr pobegao.

Nije to bilo neko spektakularno bekstvo, ali je bilo jednostavno i uspešno. Problemi s očima zadavali su mu velike muke pošto je toliko mnogo čitao i pisao – i to služeći se uglavnom jednim okom. Povremeno su ga oba oka toliko bolela da je pokušavao da piše žmureći, pa mu je rukopis bežao preko cele stranice. Ali oči su mu otvorile stazu za beg. Pozivajući se na potrebu za lečenjem, dobio je medicinsku propusnicu za posetu oftamologu izvan logora. Za divno čudo, dozvolili su mu da izađe iz logora pokazavši propusnicu, i više se nije vratio.

Zapravo, oči su Sartru spasle život nekoliko puta. Najpre je zahvaljujući njima izuzet od slanja na front, zatim su ga izbavile od prisilnog rada pod nacistima; sada su mu obezbedile kartu za izlazak iz Štalaga. Taj blagoslov imao je svoju dugoročnu cenu: egzotropija može prouzrokovati izvestan stepen zamora i otežati koncentraciju, a to je možda doprinelo njegovoj destruktivnoj sklonosti da sam sebi određuje terapije stimulantima i alkoholom u kasnijim godinama života.

Moris Merlo PontiAli sada je bio slobodan. Zaputio se u Pariz, gde je stigao zadovoljan sobom, ali dezorijentisan. Mesecima je dane i noći provodio s ostalim zatvorenicima, i otkrio je, na sopstveno iznenađenje, da je utešno biti tako stopljen u solidarnosti i istovetnosti s bližnjima. U logoru nije bilo borbe za lični prostor. Kasnije je napisao da je sopstvena koža predstavljala granicu prostora koji mu je bio dostupan, a čak i dok je spavao, uvek je osećao dodir nečije ruke ili noge. Ipak, to ga nije uznemiravalo: ti drugi činili su deo njega samog. Nikada mu ranije fizička bliskost nije padala lako, pa je ovo za njega predstavljalo otkrovenje. Sada, vraćajući se u Pariz, uhvatio je sebe kako odlaže trenutak povratka mestima koja je ranije često posećivao: „Prve noći na slobodi, kao došljak u svom rodnom gradu, a još se nisam bio javio prijateljima iz starih dana, otvorio sam vrata jednog kafea. Iznenada, iskusio sam osećanje straha – ili nečega bliskog strahu. Nisam mogao da razumem kako te zdepaste, nabijene zgrade mogu da kriju takve pustinje. Bio sam izgubljen; onih nekoliko ljudi koji su tu pili izgledali su mi udaljeniji nego zvezde. Svaki od njih zauzimao je ogroman deo klupe, svaki je imao čitav mermerni sto samo za sebe [...] Ako su mi ti ljudi, koji su blistali od udobnosti u svojim cevima ispunjenim razređenim gasom, delovali nedostupno, to je bilo zato što više nisam imao prava da im stavim ruku na rame ili bedro, niti da nekog od njih nazovem glupanom. Bio sam se vratio u buržoasko društvo.“

Izgledalo je da će Sartr retko uspevati da bude ponovo onako opušten i srećan kao što je bio u ratnom zarobljeništvu.

Bovoarova je nakratko bila presrećna što vidi Sartra, a onda je počeo ozbiljno da je nervira time što je osuđivao sve što je ona činila da preživi. Isleđivao ju je: Da li kupuje stvari na crnoj berzi? „Ponekad malo čaja“, rekla je. A šta je s onom potvrdom da nije ni Jevrejka ni slobodna zidarka? To nije trebalo da potpiše. Simona de Bovoar smatrala je da time samo pokazuje koliko je zaštićen život vodio u logoru. Uživao je u međusobnim zakletvama na večno bratstvo sa svojim drugovima, trljajući se o njihova bedra i ramena, ali život u Parizu bio je drugačiji – ne onako „buržoaski“ kao što mu se to javljalo u sećanju, i teži u psihološkom smislu. Mimo običaja, na ovom mestu u memoarima Simona de Bovoar piše o Sartru kritički. Međutim, on se brzo opustio. Rado je jeo jela koja je kuvala od namirnica s crne berze, te se i sam prilagođavao koliko je bilo nužno da bi nastavio da živi, pa čak i da objavljuje pod nacističkom cenzurom.

S druge strane, insistirao je na tome da se vratio da bi nešto radio. Okupio je desetak prijatelja u pokret otpora pod nazivom Socialisme et liberté („Socijalizam i sloboda“), i napisao je njegov manifest. Ta grupa je najviše vremena provodila pišući manifeste i polemičke članke ili raspravljajući o njima, ali čak je i to predstavljalo opasnu aktivnost. Jednom prilikom su se pošteno preplašili kad je Žan Pujon, jedan od članova te grupe, izgubio akten-tašnu punu inkriminišućih pamfleta, a još je sadržala i imena i adrese članova grupe. Svi su bili suočeni s hapšenjem, mučenjem, smrću. Na sreću, osoba koja je našla akten-tašnu predala ju je u biro za izgubljene stvari. Nespojivost tih stvari – opasnost od gestapovske torture uporedo s pristojnim građanskim običajem odnošenja nađenih stvari u odgovarajući biro – sažeto oslikava čudnovatost života pod okupacijom.

Borci Pokreta otpora u ParizuGrupa se na kraju raspala – „jer nisu znali šta da rade“, napisao je kasnije Sartr. Ali pripadnost grupi imala je pozitivno dejstvo na njihov moral, kao i drugi pokušaji pružanja otpora, čak i oni koji su delovali uzaludno ili su bili osuđeni na neuspeh. Veliko ohrabrenje pružale su minijaturne pobune poput one koju je izvodio Žan Polan – član njihove grupe – koji je po stolovima u kafeu ili po poštanskim šalterima ostavljao kratke antikolaboracionističke pesme, koje je potpisivao samo inicijalima. Drugi Parižani činili su slične gestove: pošto je bilo zabranjeno isticati trobojku za Dan Bastilje, na primer, ljudi su nalazili načina da spoje crvenu, belu i plavu boju, recimo na šarenom šalu, ili tako što bi obukli crvenu jaknu uz plavu tašnu i bele rukavice. Sve je to imalo važnost.

Sad se u Pariz vratio i Merlo-Ponti i osnovao grupu koju je nazvao Sous la botte (Pod čizmom), koja se zatim spojila sa Sartrovom grupom. Krajem 1940. oženio se Suzanom Bertom Žoliboa i dobili su ćerku, kojoj je dao rodoljubivo ime Marijana – bila je to beba rođena pod okupacijom, koja je takođe predstavljala znak nade za budućnost. Predavao je u Liceju „Karno“, gde je, uprkos sopstvenim aktivnostima, učenicima govorio da budu oprezni. Kad je jednog dana saznao da su skinuli sa zida obavezni portret maršala Petena, naložio im je da ga vrate, ne zato što je imao kolaboracionistčke sklonosti već zbog njihove bezbednosti. U svakodnevnom životu bilo je nužno takvo balansiranje između pokoravanja i pružanja otpora, kao i između uobičajenih aktivnosti i neuobičajene stvarnosti koja ih je okruživala.

Žan Pol Sartr i Simon de BovoarBilo je čak moguće otići na odmor od Nemaca: Bovoarova i Sartr nekoliko puta su putovali u „slobodnu“ zonu na jugu Francuske, gde je vlast držao marionetski višijevski režim. Tamo su unapred slali svoje bicikle, pa su kradom prelazili granicu uz pomoć vodiča, kroz šume i polja, noću, obučeni u tamnu odeću. Pošto bi proveli nekoliko nedelja pedalajući provansalskim putevima i posećujući druge pisce (uključujući Andrea Žida i Andrea Malroa), uz maglovitu nadu da će ih možda privoleti na angažman u Pokretu otpora, vraćali su se preko granice, osveženi ukusom delimične slobode. Na jugu je barem bilo više hrane, mada nisu mogli mnogo da je priušte. Usled nedostatka dobre ishrane osećali su se slabo i često su im se dešavale nezgode. Sartr je jednom preleteo preko guvernala, a Bovoarova se sudarila s drugim biciklom, pa je u padu povredila lice: tom prilikom je zaradila „šljivu“ na oku i ostala bez jednog zuba. Nedeljama kasnije, ponovo u Parizu, cedila je gnojni čir na bradi i osetila kako iz njega izlazi komadić nečeg tvrdog i belog. Bio je to taj zub, koji joj se bio zario u vilicu.

Kad su se vratili u Pariz, bilo je važno da ostanu svesni opasnosti koju predstavlja okupator – što je bilo lako zaboraviti ako ne spadate u njegove direktne mete. Sartr je pisao o tome kako Nemci „ustupaju mesto staricama u metrou, iskazuju naklonost prema deci i maze ih po obrazima“. Štaviše, dodao je, „nemojte misliti da su Francuzi prema njima pokazivali nemilosrdni prezir“ – mada se jesu usuđivali da budu povremeno malo neljubazni da bi očuvali samopoštovanje. Žan Geno je u dnevniku zabeležio svaki put kad na ulici Nemcima namerno nije dao dobra uputstva, ili kad ih je dao, ali neljubazno, kako inače nikad ne bi postupio. Merlo-Ponti je pisao o tome koliko mu je bilo teško da prenebregne pravila lepog ponašanja koja je usvojio u detinjstvu, ali i on se prisiljavao da bude neljubazan, smatrajući to patriotskom dužnošću. Za nekoga ko je po prirodi bio toliko predusretljiv i fino vaspitan, bio je to znatan napor.

Jevreji i svi osumnjičeni za delovanje u Pokretu otpora imali su mnogo sumorniju predstavu o tome šta okupacija uistinu predstavlja – ali i njima se dešavalo da predugo ostanu bezbrižni. Kad je 29. maja 1942. objavljen propis da Jevreji moraju nositi žutu zvezdu, mnogi prijatelji Sartra i Simone de Bovoar to su ignorisali. Takođe su prkosili zabranama ulaska u restorane, bioskope, biblioteke i na druga javna mesta. Sa svakim novim takvim propisom poneko bi rešio da pobegne ako može, obično preko Španije u Britaniju ili u Ameriku, ali drugi su ostajali. Izgledalo im je da mogu da žive uz uvrede i pretnje – sve do časa kad to postane nemoguće.

Kad bi to najmanje očekivali, u tkanju stvarnosti otvarali su se zastrašujući procepi. Sartr je to opisao sa svojim uobičajenim smislom za dramatiku: „Jednog dana pozovete prijatelja, a telefon zvoni unedogled u praznom stanu; pozvonite mu na vrata, on ne otvara; ako s nastojnikom zgrade provalite unutra, naći ćete dve stolice u hodniku privučene jednu do druge, a između njihovih nogara opuške nemačkih cigareta.“

Bilo je to kao da se gradski trotoari povremeno otvore, napisao je, i nekakvo čudovište odatle pruži pipke i povuče ljude u bezdan. Kafei, uvek puni poznatih lica, takođe su svedočili o nestancima. Bovoarova je pisala o tome kako se dve privlačne Čehinje, stalne gošće u kafeu „Flora“, jednog dana iznenada nisu pojavile. Više se nisu vratile. Bilo je nepodnošljivo gledati njihova prazna mesta: „Bilo je to, upravo, ništavilo.“

Simon de BovoarKafei poput „Flore“ i dalje su bili žiža pariskog života. Najpre, unutra je bilo toplo, sigurno mnogo prijatnije nego u oskudno nameštenim, jeftinim hotelskim sobama, u kojima su mnogi živeli bez grejanja i bez valjanog štednjaka za kuvanje hrane. Čak i posle rata, pedesetih godina, američki pisac Džejms Boldvin zapazio je: „Čim sam počeo da živim u francuskim hotelima, shvatio sam neophodnost francuskih kafea.“ Oni su takođe postali mesta za razgovor, za kovanje malih zavera, za održavanje mentalne živosti. Sigurno je da su upravljali društvenim životom Bovoarove i Sartra, jer su se u njima sretali sa sve širim krugovima novih poznanika: pesnika, dramskih pisaca, novinara, likovnih umetnika poput Pabla Pikasa i Alberta Đakometija, te avangardnih pisaca poput Mišela Lerisa, Remona Kenoa i Žana Ženea. Ovaj poslednji, nekadašnji lopov, koji se ranije i prostituisao, a sada je sticao književnu slavu, jednog dana naprosto je prišao Sartru u „Flori“ i pozdravio ga. Bilo je to jedno od mnogobrojnih poznanstava uspostavljenih u kafeima tokom rata.

Na slično iznenadan način upoznali su Albera Kamija, ali u Pozorištu „Sara Bernar“, gde im se predstavio jednog dana 1943, tokom proba za Sartrov komad Muve. On i Sartr već su mnogo znali jedan o drugom. Kami je bio napisao prikaz Mučnine, a Sartr je upravo pisao tekst o Kamijevom Strancu. Od samog početka lepo su se slagali. Simona de Bovoar kasnije je rekla da se njoj i Sartru Kami činio kao „jednostavna, vesela duša“, čovek često zabavan i skaredan u razgovoru, i toliko emotivan da mu se dešavalo da na ulici sedne u sneg u dva noću i naširoko govori o svojim ljubavnim problemima.

Posle onog kratkog usamljeničkog boravka u Parizu 1940, Kami je nekoliko puta putovao u Alžir i natrag. Fransina, njegova supruga, i dalje je bila tamo, pošto više nije mogla da napusti zemlju nakon što su je Saveznici osvojili – a Alber je u to vreme bio u blizini Liona, gde se lečio od naleta tuberkuloze, od koje je patio celog života. Bio je završio „apsurde“ na kojima je radio tri godine ranije; oni su govorili pre svega o njegovim iskustvima izmeštenosti kao Francuza iz Alžira, uhvaćenog između dve zemlje, a ni u jednoj sasvim kod kuće. Takođe su u njima našla odraza njegova rana iskustva života u siromaštvu: Kamijeva porodica nikad nije bila bogata, ali su dospeli u veoma težak položaj kad je Lisjen, Kamijev otac, poginuo prve godine Prvog svetskog rata. (Pošto su ga regrutovali u alžirski puk, poslali su ga u borbu obučenog u živopisnu kolonijalnu uniformu koja se sastojala od crvenih pantalona i jarkoplavog prsluka, što se pokazalo kao kombinacija boja fatalno loše prilagođena sivilu blata na severu Francuske.) Alber, rođen 7. novembra 1913, imao je manje od godinu dana. Odrastao je u prljavom stanu u Alžiru s bratom, ožalošćenom, nepismenom i gluvom majkom i bakom, koja je bila ne samo takođe nepismena već i sklona nasilju.

Dakle, dok je mladi buržuj Sartr sanjao o književnim podvizima, dok je Merlo-Ponti uživao u sreći bezuslovne ljubavi kojom je bio obasut, a Simona de Bovoar se okretala knjigama i izlozima prodavnica slatkiša, Kami je rastao u svetu tišine i odsustva. Njegova porodica nije imala struje ni tekuće vode, nisu imali novine, knjige ni radio, malo ko ih je posećivao i nisu imali nikakav osećaj za šire „životne svetove“ drugih. Uspeo je da pobegne u licej u Alžiru, odakle je zakoračio u karijeru novinara i pisca, ali je ostao obeležen svojim detinjstvom. Prvi zapis u njegovoj prvoj svesci dnevnika, koji je uneo u svojoj dvadeset drugoj godini, sadrži ovu opasku: „Izvestan broj godina proživljenih bez novca dovoljan je da kreira celovit senzibilitet.“

Kami je kasnije veliki deo života proveo u Francuskoj, ali tamo se uvek osećao kao autsajder, izgubljen bez blistavobelog mediteranskog sunca koje je bilo jedina kompenzacija za sve nevolje njegovog detinjstva. Sunce je bezmalo postalo lik u njegovoj prozi, naročito u prvom romanu, Stranac. To je priča o Franko-Alžircu koji se preziva Merso (ime čitalac ne saznaje), koji se na plaži sukobljava s Arapinom naoružanim nožem – kome ne saznajemo ni ime ni prezime. Merso slučajno nosi prijateljev pištolj, te puca u tog čoveka, bezmalo sasvim odsutan u mislima, zablesnut svetlom koje se odbija od morske površine i sa sečiva noža. Kad ga uhapse i izvedu pred sud, on zbunjeno kaže sudiji da je to učinio zbog sunca. Očigledno, Merso ne iznosi dobru odbranu, a ni advokat mu nije mnogo bolji. Stoga pažnja suda prelazi sa samog ubistva na činjenicu da Merso očigledno ne pokazuje kajanje, pa čak ni bilo kakvu emocionalnu reakciju na bilo šta, uključujući nedavnu majčinu smrt. Proglašen je krivim i osuđen na smrt na giljotini, što je ubistvo jednako hladno i nehumano kao i zločin samoga Mersoa, ali sudiji niko ne skreće pažnju na to. Roman se završava tako što Merso u ćeliji očekuje smrt. Boji se, ali pronalazi nekakvu perverznu utehu dok gleda u nebo i otvara se „nežnoj nezainteresovanosti sveta“.

Možda deluje čudno to što je čovek koga je Simona de Bovoar opisala kao toplu, duhovitu osobu iz koje prosto kuljaju emocije bio sposoban da tako dobro piše o čoveku ispražnjenom od svakog osećanja – ili barem o čoveku koji ne može da izražava emocije onako kako to društvo očekuje. Nije teško pronaći moguće razloge u njegovoj prošlosti: tu je besmislena očeva smrt, njegova sopstvena, po život opasna bolest koja se stalno vraćala, te ćutnja i nepovezanost čitave njegove porodice. Pa ipak, ovaj roman takođe izražava nešto što pripada opštefrancuskom ratnom iskustvu: ponovo nalazimo naizgled dosadnu površinu ispod koje vreba ponor.

Iste godine kad je objavio Stranca, Kami je nastavio da razvija svoje ideje u Mitu o Sizifu. To je takođe bila kratka knjiga, mada bi bila duža da nije pristao da izbaci poglavlje o Kafki, jer cenzori ne bi prihvatili materijal koji govori o Jevrejima. Poput Sartra i mnogih drugih, Kami je naučio da pravi kompromise. Kasnije, u predgovoru engleskom prevodu, objavljenom 1955, primetio je da Sizif mnogo duguje otkriću koje je načinio dok je radio na knjizi u vreme francuskog poraza, da je „čak i u granicama nihilizma moguće pronaći način za prevazilaženje nihilizma“.

Naslov ove knjige odnosi se na jednu priču iz Homerove Odiseje. Pošto je arogantno prkosio bogovima, kralj Sizif je kažnjen tako što je osuđen da zauvek gura uzbrdo veliku stenu. Kad god se približi vrhu brda, stena mu izmakne i otkotrlja se dole, pa mora da se vrati i da počne iz početka. Kami pita: ako se pokaže da je život jednako uzaludan kao taj Sizifov trud, kako da reagujemo?

Poput Sartra u Mučnini, on ističe da uglavnom ne primećujemo taj temeljno važan životni problem zato što nikad ne zastanemo da o njemu razmislimo. Ustajemo, odlazimo na posao, radimo, jedemo, radimo, vraćamo se s posla, spavamo. Ali povremeno nastupi slom, trenutak nalik onome koji je doživeo Šandos, kad ispadnemo iz ritma i postavimo pitanje svrhe. U takvim trenucima doživljavamo „zamor u znaku čuđenja“ dok se suočavamo s najosnovnijim od svih pitanja: zbog čega, zapravo, nastavljamo da živimo?

Na izvestan način, ovo predstavlja Kamijevu varijantu Hajdegerovog pitanja Bića. Hajdeger je smatrao da se neizvesna priroda Bića ukazuje kad se slomi čekić; Kami je smatrao da nam slomovi u svakodnevnim projektima, podjednako bazične prirode, omogućavaju da postavimo najveće pitanje u životu. Takođe poput Hajdegera, smatrao je da odgovor dolazi u obliku odluke, a ne u obliku tvrdnje: Kami smatra da moramo odlučiti hoćemo li se predati ili ćemo nastaviti dalje. Ako nastavimo dalje, nužno je da prethodno prihvatimo da ništa što činimo nema nikakvog konačnog smisla. Kami završava knjigu tako što Sizif nastavlja da obavlja svoj beskrajni zadatak, rezignirano prihvatajući njegovu apsurdnost. Stoga: „Sizifa treba zamisliti srećnog.“

Glavni uticaj na Kamija ovde nije izvršio Hajdeger već Kjerkegor, naročito svojim ogledom iz 1843. Strah i drhtanje. Tu je takođe „Apsurd“ prikazan pomoću priče: Kjerkegor je izabrao biblijsku povest o tome kako Bog naređuje Avramu da prinese na žrtvu svog voljenog sina Isaka, umesto koze ili ovce, kao što je bilo uobičajeno. Čini se da je Bog čak iznenađen kad Avram pođe s Isakom, bez ikakvog prigovora, do mesta određenog za žrtvovanje. U poslednjem času, Bog povlači zahtev, te se Avram i Isak vrate kući. Kjerkegora tu ne zapanjuje ni poslušnost niti pomilovanje, već to kako Avram i Isak očigledno uspevaju da se vrate na staro stanje stvari. Bili su prinuđeni da apsolutno istupe iz oblasti uobičajene humanosti i očinske zaštite, ali Avram je ipak, na neki način, siguran u ljubav koju oseća prema sinu. Kjerkegor misli da ova priča pokazuje da moramo načiniti takav nemogući skok da bismo nastavili da živimo nakon što smo se suočili s nedostacima života. Napisao je: „Avram se svega zauvek odrekao, pa je onda sve ponovo prihvatio, na osnovu apsurda.“ Kami je smatrao da njegovi savremeni čitaoci treba upravo to da čine, samo, u njegovom slučaju, bez božjeg uplitanja. Ovde takođe nalazimo veze sa životom u okupiranoj Francuskoj. Sve je kompromitovano, sve je izgubljeno – pa ipak, očigledno, sve i dalje postoji. Ali izgubio se smisao. Kako čovek da živi bez smisla? Odgovor koji nude kako Kami, tako i Kjerkegor, svodi se na nešto poput gesla iskazanog na onom britanskom posteru za dizanje morala: „Samo mirno, i idemo dalje“.

Kamijevi „apsurdi“ stekli su trajnu popularnost, mada je treći deo njihovog trija danas manje poznat: Kaligula, drama zasnovana na Svetonijevoj priči o tom izopačenom caru iz prvog veka, koja prikazuje šta biva kad sloboda i besmisao dosegnu svoje krajnje granice. Stranac i Sizif ostali su bestseleri koji su privlačili naredne generacije čitalaca – uključujući i one čiji je najveći problem bilo nezadovoljstvo životom u predgrađu. Spadala sam u tu kategoriju kad sam ih prvi put čitala, otprilike u isto vreme kad sam pročitala Sartrovu Mučninu, i sve te knjige shvatila sam u sličnom duhu, mada sam smatrala da mnogo više ličim na Rokantena, koji se neugodno oseća, nego na hladnog, praznog Mersoa.

Tada nisam shvatala da postoje važne filozofske razlike između Kamijevog i Sartrovog dela. Koliko god im se Kami lično dopadao, ni Sartr ni Simona de Bovoar nisu prihvatali njegovu viziju apsurda. Oni su smatrali da život nije apsurdan, čak ni kad ga sagledamo u kosmičkim razmerama, te da ništa ne dobijamo ako kažemo da jeste. Za njih je život ispunjen istinskim značenjem, mada se ono različito javlja svakome od nas.

U prikazu Stranca objavljenom 1943, Sartr je tvrdio da osnovna fenomenološka načela pokazuju da nam iskustvo dolazi već ispunjeno značenjem. Neka klavirska sonata jeste melanholična evokacija žudnje. Ako gledam fudbalsku utakmicu, vidim je kao fudbalsku utakmicu, a ne kao besmislenu scenu u kojoj neki ljudi trče naokolo i naizmenično donjim ekstremitetima udaraju nekakav predmet sfernog oblika. Ako ipak vidim ovo drugo, to ne znači da gledam neku u većoj meri suštinsku, istinitiju verziju fudbala; to naprosto znači da to što vidim uopšte ne uspevam da sagledam kao fudbal.

Sartr je veoma dobro znao da nam se može desiti da izgubimo iz vida smisao stvari. Ako sam dovoljno nasekirana što moj tim gubi, ili prolazim kroz krizu razumevanja sveta uopšte, možda ću beznadežno zuriti u igrače kao da zaista jesu tek grupa nasumično okupljenih ljudi koji trče naokolo. Mnogi takvi trenuci javljaju se u Mučnini, kad Rokanten ostane zapanjen pred kvakom na vratima ili pred pivskom čašom. Ali za Sartra, za razliku od Kamija, takvi kolapsi otkrivaju patološko stanje: to su proma-šaji intencionalnosti, a ne uvidi u neku veću istinu. Stoga je Sartr u svom prikazu Stranca napisao da Kami „tvrdi da prenosi neposredno iskustvo, ali zapravo vešto izbacuje sve značenjske veze, koje takođe sačinjavaju deo iskustva“. Kami je, rekao je, pod prevelikim uticajem Dejvida Hjuma, koji je „rekao da u iskustvu nalazi jedino pojedinačne utiske“. Sartr smatra da život izgleda tako poentilistički jedino kad nešto pođe naopako.

Za Sartra, probuđeni pojedinac nije ni Rokanten, koji se usredsređuje na predmete u kafeima i parkovima, niti Sizif, koji gura stenu uz padinu brda, lažno veseo poput Toma Sojera dok farba ogradu. To je osoba koja radi nešto svrhovito, potpuno sigurna da to nešto znači. To je osoba koja je istinski slobodna.

Oceni 5