Ekskluzivno: Iz knjige „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“
Aastr 02 S

Na Opatijskim festivalu: Zdenka Vučković uz pratnju Crvenih koralja

Photo: Festival Opatija

Kako je sivi socijalizam dobio šareno (zabavno) glazbeno lice

Opatijski festival 1958: Zdenka Vučković i Ivo RobićKraj pedesetih godina i iduće desetljeće u Hrvatskoj bilo je razdoblje popuštanja stega rigidnog komunističkog društva i jačeg zamaha potrošačke kulture, pa shodno tomu i dolaska „potrošačke" popularne glazbe. Upravo su se u glazbi i zanimanju rastuće publike za estradu instinktivno osjetili pomaci kojima se detaljno bave politološke i znanstvene analize. Pjesme, poput „Mala djevojčica" Milutina Vandekara, stihovima Alke Ruben „tata, kupi mi auto" s Opatijskoga festivala 1958., zahvatile su srž i novu dinamiku jugoslavenskoga društva gdje je Hrvatska prednjačila kvalitetom glazbe i nadolazećom industrijom zabave. Nitko u zabavnoj glazbi nije to bolje najavio od petnaestogodišnje tinejdžerke, debitantice Zdenke Vučković koja je "Tata, kupi mi auto" otpjevala u duetu s Ivom Robićem. Dvije godine kasnije, 1960., taj će se duh osjetiti i u pjesmi „U nedilju Ane" Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe, u izvedbi Marka Novosela, sa stihovima „kad si kupin mali motorin".

A kad eskapizam, kakav-takav, ali privlačan, dobije službeni vjetar u leđa, glazba i zabava, uz modu, ljetovanja i "bijelu tehniku" vjerojatno su pri vrhu popisa potražnje. Upravo stoga i zamah domaće glazbene scene sa svim pripadajućim dijelovima – od razvoja diskografskih kuća, medija (televizijske, radijske i novinske prisutnosti, sa sve slušanijim radijskim programima i sve višim standardom zabavnih emisija Televizije Zagreb), preko popularizacije festivala, razvoja klubova i, uostalom, samih glazbenika – podudaran je s krajem pedesetih i proteže se u "zlatne šezdesete".

Doduše, svaka će generacija izabrati druge zlatne godine, ali je neporeciva činjenica da su šezdesete imale nešto posebno, u svijetu u još većoj mjeri. Elitniji žanrovi, poput jazza i pripadajući glazbenici dali su zaokruženiji i estetski potpuniji odgovor kroz kreativne zadatke, ali je zabavnoglazbena scena bila popularnija i usprkos, ili možda zbog iskliznuća u banalizaciju, bila epicentar masovne zabave.

Šezdesetih u centru Zagreba: Vice Vukov, Ivo Robić, Nikica Kalogjera i Arsen Dedić

Na glazbenoj sceni događale su se novosti inspirirane televizijom, slikom novog (mogućeg) načina života, rastuće diskografije, dolaskom američkog rock and rolla, te utjecaja talijanskoga festivala Sanremo, a sve zajedno tvorilo je talionicu, društveno-kulturni kotao u kojem je eksplodirao big bang domaće estrade, šlagera, zabavne glazbe, šansone i kasnije rocka. Prevladavajući glazbeni spoj mediteranskog belcanta i festivalskog zvuka, s velikim profesionalnim plesnim orkestrima, dirigentima i skladateljima, ali i Kaubojskim orkestrom Nikice Kalogjere, s malo ritma između i rastućom rasprostranjenošću televizije, pospješio je dojam da smo blizu zapadnog svijeta i na glazbenom tržištu.

Ivo Robić, čovjek koji je otvorio vrata zabavnoj glazbi

Rastuća festivalska scena obilovala je novonastalim hitovima za masovnu upotrebu, pa ne čudi da su Zagrebački, Opatijski ili Splitski festivali, kao i sarajevski Vaš šlager sezone i Beogradsko proleće, bili zastupljeni na vinilnim pločama koje su bile poput knjiga u knjižnicama, periodika za masovnu publiku čija je nova zabava dobila i fizičke dokaze na crnoj plastici. "Pjeva vam Ivo Robić" s kraja 1956., prvi domaći solistički pop album, neoboriv je dokaz o zaslugama predvodnika koji je, osim što je postao vlasnikom prve "prave" karijere na ovim prostorima, u prvom estradnom naletu s ruba gdje su se susretali šlageri i prepjevi rock and roll pjesama, poput "Shake, Rattle and Roll" kojeg je snimio početkom 1956., stvorio parametre po kojima su se ravnali ostali pjevači.

Nakon serije uspješnih singleova, prvi Robićev album iz 1956. u izdanju Jugotona, kuće koja ga je diskografski pratila i omogućila domaćoj publici redoviti dotok novih hitova, bio je smjesa domaće šlagerske pameti s Robićevom interpretacijom kao paradigmom aktualnih vokalnih obrazaca tog vremena. Robićev je album sa šest prepjeva i dva domaća originala („Samo jednom se ljubi“ Robića i Marija Kinela, te „Prva ljubav“ Pere Gotovca i Blanke Chudobe) svjedočio o vokalnoj inspirativnosti najpoznatijeg domaćeg croonera, nakon kojeg su došli mlađi prvoklasni pjevači Marko Novosel, Drago Diklić i Stjepan Jimmy Stanić. Robićeva inozemna karijera imala je posljedicu u drugima nedostižnoj činjenici da su se Robićeve ploče mogle kupiti u svakoj boljoj njemačkoj trgovini ploča, da je snimao za češki Supraphon i njemački Polydor i usput postao „Mr. Morgen“ s kojim smo davno ušli u Europu, te vlasnik ploča prodavanih u najvećim nakladama i na međunarodnom tržištu.  

Debitantica na festivalu Zagreb '59: Gabi Novak

Nastao na ideji o organizaciji priredbe na kojoj bi se izvodile samo domaće pjesme, prvi je Zagrebački festival – nastao samo dvije godine nakon Sanrema i dvije godine prije Pjesme Eurovizije – održan u prosincu 1953. pod egidom "Izaberite najbolje plesne melodije 1953.", u Koncertnoj dvorani Istra. Zbog zanimanja publike repriza je održana u dvije večeri sredinom siječnja 1954. Bilo je to doba kad je dvoje pjevača (tada Ivo Robić i Rajka Vali) izvodilo sve pjesme u dvije verzije, jer je u prvim godinama festival bio natječaji skladatelja i poticaj za njihovo stvaralaštvo, a ne natječaji vokalnih solista. Pobjednik prvog festivala, prema glasovima publike, bio je skladatelj Ljubo Kuntarić s pjesmom "Ta tvoja ruka mala" (tekst Blanka Chudoba).

Nakon godine stanke, 1958. na pozornici se prvi put pojavljuju dva prateća orkestra, Orkestar Nikice Kalogjere i Jazz-orkestar Krešmira Oblaka. Uz veterane Ivu Robića i Rajku Vali, na festivalu nastupa i dvoje debitanata, Marko Novosel i Anica Zubović koji pjevaju jedanaest novih pjesama. Na festivalu pod skraćenim nazivom Zagreb '59., prvu nagradu osvaja skladatelj Milutin Vandekar pjesmom "Ljubav ili šala" u izvedbi debitantice, zagrebačke pjevačice Gabi Novak koja istu skladbu pjeva u alternaciji s Ivom Robićem. Ujedno, radilo se o prvoj godini da je festival izravno prenosila tadašnja Radiotelevizija Zagreb (1).

Ključna uloga Jugotona

No, ostali rezultati na domaćoj zabavnoglazbenoj sceni bili su različiti, ponekad dvojbenih domašaja, žanrovski gledano ponekad shizofreni spojevi zabavnjaka i onoga što je netko mislio da pripada sferi rocka. Rast Jugotona kao vodećeg diskografa bio je ključan za predstavljanje glazbe na nosačima zvuka, vinilima, a upravo brojke koje nalazimo u pregledu razvoja Jugotona tih godina govore o kakvim se pomacima radilo. Diskografska kuća iz zagrebačke periferije, Dubrave, nastala je dijelom na naslijeđu prethodnika: Edison Bell Penkale i Elektrona, koji je radio s malim kapacitetima, jer je i ciljana grupa, kupci ploča i vlasnici gramofona, bila malobrojna. Nova vlast Federativne Narodne Republike Jugoslavije konfiscirala je vlasniku tvornice imovinu i nakon dvije godine rada pod starim imenom, 1947. preimenovala ga u Jugoton (2).

Interijer prodavaonice Jugotona u Zagrebu 1964: Arhitekt Vjenceslav Richter

U knjizi "Kad je rock bio mlad - priča s istočne strane 1956.-1970." Siniša Škarica sakupio je iscrpne podatke; godine 1947. Jugoton na novoj adresi u Ilici 213 proizvodi 33.000 ploča. Deset godina kasnije ta je brojka udeseterostručena. Od 1956. proizvode se i ploče s mikrobrazdama, dugosvirajućeg sadržaja na 33 okretaja u minuti, a krajem 1957. i singl i EP ploče na 45 okretaja. Sljedeće 1958. godine, prema podacima, prodano je gotovo pola milijuna primjeraka raznih vrsta ploča. Bilježimo i novi broj od 80.000 gramofona, pola ih je modernih na sve tri brzine. Godine 1959. plasman ploča se, s više od 800.000 gotovo podvostručuje, a raspolažemo s 145.000 gramofona, prema nekim izvorima i 180.000. Radio aparata ima već više od milijun. Naredne 1960. pobrojano je 1.450.000 Jugotonovih proizvoda i 100.000 nove produkcije gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd, koja je kao PGP RTB počela raditi krajem 1959. RIZ će proizvesti 20.000 televizora, broj gramofona će do 1962. porasti na 350.000.  Iduće 1960., gradski čelnici prisustvovat će u Gornjoj Dubravi, na granici s Dubrava filmom, kasnije Jadran filmom, polaganju kamena temeljca novog Jugotona. Još 1952. rukovodstvo tvrtke se zbog nepopunjenih kapaciteta snalazilo dopunskim djelatnostima u iskorištavanju sirovine, proizvodnjom galanterije i kozmetičke ambalaže. Ulazak u novosagrađene prostore, planiran za 1962., s perspektivom od 10.000.000 raznih ploča godišnje odgođen je na godinu dana. Otvoren je suvremen dućan u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, RIZ je obećao 100.000 novih gramofona u 1963., a PGP RTB pripremao se na proizvodnju 3 milijuna ploča (3).

Nerazdvojni suradnici: Arsen Dedić i Stjepan Mihaljinec

Jugoton je bio "nosač zvuka" nove, svježe pomame zvane rock and roll (koji se u SAD-u pojavio 1955.) i dominantne domaće estrade, a skladatelj i dirigent Pero Gotovac jedan od ključnih, najvažnijih urednika i producenata Jugotona. Prvi put kod nas na načelima međunarodne prakse organizirao je urednički mehanizam u tehničko-administrativnom i pravnom smislu. Uz urednički, Gotovac je obavljao i producentski posao.  Stjepan Mihaljinec već je sredinom pedesetih imao svoj orkestar i u Radničkom domu pratio pjevače iz večeri u večer. No, radijski programi i nadolazeća televizija bili su osnovni način komuniciranja i ključni put za plasman pjesama u dekadama koje su posvjedočile razvoju festivala čiji su se protagonisti stigli do neslućenih razina popularnosti. Krajem pedesetih karijera Stjepan Mihaljineca spojila se putevima Vice Vukova, kojeg je klavirski pratio na audiciji za Radio-Zagreb. S Arsenom Dedićem, s kojim će ostvariti plodnu suradnju, Mihaljinec je počeo surađivati u kvartetu Melos početkom šezdesetih, kada je Dedić pod pseudonimom Igor Krimov pisao tekstove za neke Mihaljinčeve pjesme (4).

Navikao na nagrade: Drago DiklićKao vlasnica jednog od najelegantnijih domaćih glasova, Gabi Novak tijekom duge karijere nije se gubila među prijetećim raspuklinama domaće estradne svakodnevice. Prvi put javno je nastupila sa Zabavnim orkestrom Bojana Adamiča u Ljubljani, 8. travnja 1957. Adamič je Gabi Novak zapazio ranije iste godine u studiju Zagreb-filma – gdje je ilustrirala crtanjem, ali i pjevanjem tema u crtanim filmovima – pri odabiru glazbe za animirani film "Gost". Iduće godine pjevala je pjesmu "Sretan put" Ljube Kuntarića u filmu "H-8" Nikole Tanhofera i kao debitant na "Zagreb 59", gdje je s pjesmom "Ljubav ili šala" Milutina Vandekara osvojila prvo mjesto. Godine 1959. objavljuje EP s četiri prepjeva u aranžmanima Miljenka Prohaske, na kojem su i spomenute "Sretan put" i "Ljubav ili šala".  Prvi album iz 1960., naslovljen „Pjeva Gaby Novak" svjedočio je o majstorskim interpretacijama, ali i tome kako se i u ranoj fazi karijere Gabi Novak znala usmjeravati prema ambicioznim putokazima. Pored gostovanja s Big Bandom Radio-televizije Zagreb u Frankfurtu – gdje je pjevala i "Intimu" Miljenka Prohaske – na Splitskom festivalu 1964. s budućim životnim partnerom Arsenom Dedićem pjevala je u alternaciji njegovu pjesmu "Kuća pored mora".

Još jedan sjajan interpret i poklonik vokalnog jazza, Drago Diklić, 1963. počinje pisati vlastite pjesme, među kojima su evergrini „Još samo večeras“, „Oprosti volim te“, nagrađivane na festivalima Zagreb 63 i Opatija 63, „Opet si plakala“ i mnogi drugi, bili kvalitetan nastavak puta koji je ranije otvorio Ivo Robić, a Diklića pretvorio u ponajbolju domaću vokalnu inačicu Franka Sinatre i Deana Martina, ali i u odličnog autora u najinspirativnijem dobu domaće zabavne glazbe.  

Festivali, centri glazbenih dešavanja

Prvi put održan 1958. Opatijski festival nije bio samo početak jednog od najpopularnijih domaćih  festivala zabavne glazbe, nego mu je pridružena i kompilacijska ploča koju krasi pridjev pionirske u domaćem katalogu izdanja kasnije nazivanih "najveći hitovi".  Dakako, sveprisutni Sanremo bio je glavna referencija i željeni san, a kao i na rezultate Sanrema, završetci domaćih festivala čekali su se do dugo u noć po stanovima susjeda koji su posjedovali televizore. Festival di Sanremo, punim nazivom Festival della canzone italiana (Festival talijanske pjesme) bio je ključan utjecaj po kojem su modelirani domaći. Cijela plejada pjevačica, pjevača i autora obilježila je prvi Jugotonov prodor, od Ive Robića, Rajke Vali, Brune Petralija, Zvonimira Krkljuša, Pere Gotovca, Marija Kinela i drugih.

Opatijski festival, uvijek u žiži interesovanja: Pogled na kristalnu dvoranu hotela 'Kvarner' dok pjeva Tereza Kesovija

Autorskoga rocka još nije bilo, ali su se namjere ipak naslućivale, ne samo u stalnim prepjevima inozemnih hitova, nego i na polju licencnih ugovora. Nakon potpisa ugovora Jugotona za distribuciju programa s američkom kućom RCA, 1960. izlazi licencna ploča "Takav je Elvis Presley". Krajem šezdesetih slijede i ugovori o licencnom zastupanju tvrtki EMI i Decca, s pločama Beatlesa i Rolling Stonesa koji su i na domaćem terenu izvršili dio svojih globalnih utjecaja. Zanos i prvobitna akumulacija želja i namjera u radijskim je i televizijskim emisijama dobila medijske produžetke nove industrije zabave, pa je umreženost javnosti postala sve gušća, a time su stigle i prve veće naklade ploča. Od izvođača, preko medija do široke publike, svi su se upregnuli u novi trend koji je spram prijašnjega sivila sudionicima vjerojatno djelovao poput sna u boji, makar ga gledali na crno-bijelim ekranima televizijskih prijemnika, barem oni koji su ih imali.

Pobjedio na Opatiji '59: Vice VukovVječno je pitanje koliko je domaća zabavna glazba doista bila bolja ranije i jesu li nam festivali kao osnovni estradni generatori tada bili bliže legendarnim izdanjima Sanrema nego kasnije? Zagrebački festival bio je ne samo jedna od najprometnijih pozornica za pjevačka imena domaće zabavne glazbe, nego i festival najznačajnijih domaćih autora šlagera i, kasnije, šansona. Upravo su na Zagrebačkim festivalima od 1963. do 1970. izvedene pjesme poput himne Zagreba "Zagreb, Zagreb" (Vraćam se, Zagrebe, tebi) u izvedbi Zdenke Vučković, "Moderato cantabile" i "Djevojka za jedan dan" Arsena Dedića, "Balada iz predgrađa" Hrvoja Hegedušića, "Stari Pjer" Ivice Percla i "Još uvijek ne znam neke važne stvari" Ibrice Jusića. Prvi Opatijski festival održan je 1958. u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner. Iduće godine pobijedio je debitant Vice Vukov s pjesmom "Mirno teku rijeke" Drage Britvića i Miroslava Biroa. "Nekoliko tjedana poslije nova diskografska tvrtka Produkcija gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd objavila je svoju prvu longplejku zabavne glazbe "Muzika za igru" u izvedbi Đorđa Marjanovića, novorođenog idola i gotovo sudbinskog suparnika mladog Vukova" (5).  

Prvi splitski festival održan je pak 1960, kao dio programa ljetne modne revije "More-Revija-Split", održavane na bazenima omladinskog školskog kluba POŠK. Pjesme su izvedene uz plesni orkestar Đekija Srbljenovića, a jednu od njih pjevao je kasniji prvak "Splita" Vice Vukov, koji je iste godine debitirao i na zagrebačkom festivalu.. Iduće godine festival nije održan, da bi se 1962. na "Splitu", tada pod imenom Melodije Jadrana, prvi put pojavio Zdenko Runjić čije "Ćakule o siromajima" u izvedbi Tereze Kesovije odnose prvu nagradu publike. Među zvijezdama prvih festivalskih godina su Tereza Kesovija, Arsen Dedić, Gabi Novak, Ivo Robić, Ðorđe Marjanović, Vice Vukov, Nada Knežević, Anica Zubović i drugi. Na 5. "Melodijama Jadrana" 1965. kao autori aranžmana pojavljuju se skladatelji i aranžeri Alfi Kabiljo, Krešimir Oblak, Nikica Kalogjera, Zlatko Černjul, Stipica Kalogjera i Pero Gotovac. Te godine počinje pohod Vice Vukova koji četiri godine za redom osvaja festivalske nagrade; 1965. pjeva "Bodulsku baladu", 1966. "Bokeljsku noć",1967. "Pismo ćali" i 1968. "Dalmatinsku elegiju". Splitski festival 1967. počinje se održavati na Prokurativama i dobiva međunarodni karakter.

Trijumf za trijumfom: Tereza KesovijaTereza Kesovija bila je primadona zabavne glazbe, ali s iskorakom u međunarodne vode. Debitantica s Beogradskog proleća 1960. s pjesmom "Sviđaš mi se" Marijana Kerblera, na Opatiji 61 izvela je dvije pjesme: "Plavi nokturno" Marija Nardelija pjevala je u alternaciji s Biserom Veletanlić (kasnije je pjesmu snimila u studiju Radio Zagreba uz pratnju 4M), a "Oči" Stipice Kalogjere s Gabi Novak. Prvi inozemni nastup imala je 1962. na festivalu Pjesma za Europu u talijanskom St. Vincentu. Nakon zagrebačkih festivala 1964. i 1965., s pjesmama "Rastanimo se" i "Parkovi" (pobjednička pjesma u kategoriji šansona), pozvana je u Pariz kao predstavnica JRT-a (Jugoslavenska radio televizija) i sudjelovala u emisiji "Muzika s Elizejskih poljana". Uz nastupe u klubu Bobigny, Kesovija za Pathe-Marconi snima singl "Parkovi" Alfija Kabilja i Arsena Dedića, a 7. siječnja 1966. prvi put pjevala je u pariškoj Olympiji sa  Georgesom Brassensom, Jaquesom Brellom, Johnnyjem Hallidayom i drugima (6). Jedan od nadolazećih skladatelja s festivalskim uspjesima i čest suradnik Kesovije bio je i Đelo Jusić, osnivač Dubrovačkih trubadura koji su u šezdesetima proširivali mediteranski akcent domaće zabavne glazbe s utjecajima dubrovačkog područja. Taj postupak osjetio se i u pjesmi "Jedan dan" koju su izveli na festivalu Eurovizija 1968. u Londonu i osvojili sedmo mjesto između 17 skladbi. Alfi Kabiljo, debitirao na festivalu Zagreb '61,  bio je još jedan od nadolazećih domaćih skladatelja,  autor "Velike trke", prvog mjuzikla u SFRJ, 1969. objavljenog na vinilnoj ploči, skladatelj mjuzikla "Jalta, Jalta" 1971. (na libreto Milana Grgića, redatelja Vlade Štefančića),  te glazbe za film "Putovanje na mjesto nesreće" Zvonimira Berkovića 1971. Za Kesoviju osim "Parkova" skladao je i "Grade moj" (Split 65), "Nema života bez ljubavi" (Split 68), "Voli me, voli me" (3. nagrada Split 71), te 1970. za Vicu Vukova, na tekst Drage Britvića, piše antologijsku "Tvoja zemlja".

Iznova je potrebno potražiti odgovore na pitanja o boljoj estradnoj prošlosti, na kojima ne inzistiraju samo oni koji su u nju tada bili uključeni. Dok su u zlatnom dobu domaće zabavne glazbe postojale pjesme i autentične zvijezde, drugačije tehnološke mogućnosti i načini prezentacije, te prekomjerna proizvodnja unutar omasovljenog žanra, estradu su u sedamdesetima jače gurnule u glib kiča gdje je često najmanje važna bila glazbena podloga. Iako se i među pionirskim materijalima mogu naći sporna estetska rješenja, ne može se poreći svojevrsna pionirska naivnost i nadahnutost zbog koje se opraštaju mogući gafovi. Uostalom, većina zabavnoglazbenog materijala iz doba pedesetih i šezdesetih načinom aranžiranja i vokalnim izvedbama zvuči kao svjesno unapređivanje forme šlagera, što je neosporno bilo zalogom kasnije pop-nadogradnje i razvojem jače glazbene industrije, popularizirane dolaskom i masovnim probojem televizije i radija.

Za razliku od festivala zabavne glazbe, narodnom tradicijom i etnografskim izričajem bavili su se Festival kajkavskih popevki Krapina i Festival dalmatinskih klapa Omiš. U proljeće 1966. raspisan je natječaj za prvi Krapinski festival koji je programatski istaknuo da je "svrha festivala nastavljanje bogate tradicije kajkavske popevke, njegujući živu riječ i melos krajeva u kojima se govori kajkavski" (7).  U prvih nekoliko godina tamo su izvedene popularne popevke "Pod starim krovovima" (Drago Britvić-Marko Novosel), "Mužikaši" (Mirko Radušić-Ivo Robić), "Na Sleme" (Stjepan Jakševac-Rudolf Mahalup), "Vužgi" (Pajo Kanižaj-Ivica Stamać). Prvi Festival dalmatinskih klapa Omiš organiziran je 1967., s ciljem da se u turističkoj sezoni skupine pjevača nađu zajedno i zapjevaju pred publikom na način kako pjevaju i inače,  u klapi. Bilo je to spontano pjevanje koje se izvodilo po sluhu, a ne prema notnom zapisu. Iako nedovoljno dotjerano, nosilo je privlačnost i autentičnost, suprotnost dominirajućim, profesionalnim ansamblima (Ansambl Dalmacija, Grupa Dalmatinaca Petra Tralića iz Zagreba, Jeka Jadrana iz Splita). (8).

Dah kantautorske svežine

Šezdesetih, redovan gost na Splitskom festivalu: Arsen DedićDakako, nisu festivalske nagrade najpopularnijima uvijek bile i nagrade najboljima, koji su pronašli vlastite kantautorske puteve. Iako je nastupao na festivalima, put će Arsena Dedića odvesti na drugu, festivalima često suprotstavljenu kantautorsku stranu. Dedić je naznačio autorske domete koji su ga pretvorili u ključnog glazbenog protagonista šezdesetih već prije debitantskog albuma "Čovjek kao ja" (1969.)., te stigao do vlastitog, prepoznatljivog kantautorskog izraza.  Za festival Zagreb 59 pod pseudonimom Igor Krimov napisao je stihove za pjesmu "Mornarev cha-cha-cha" Marija Bogliunija,  kojemu piše riječi i za "Poslije ljubavi" s festivala Sarajevo '60., gdje dobiva i nagradu za najbolji tekst. Dedić s Bogliunijem radi u kvartetu Prima, a nakon dva samostalna singla – prepjeva skladbi "Let's Twist Again" i "Nata per me" 1961. – vlastitim pjesmama u svojoj pjevačkoj izvedbi započinje jednu od najznačajnijih domaćih kantautorskih karijera. S Hrvojem Hegedušićem 1963. osniva Zagrebački vokalni kvartet, te već 1962. i 1963. sudjeluje na prvim večerima šansone u sklopu Zagrebačkih festivala. Na splitskim Melodijama Jadrana '63. Dedić se upoznaje sa Zdenkom Runjićem i izvodi njegovog "Čovjeka od soli", te vlastitu pjesmu "Onaj dan", piše "Večer sa Ksenijom" za flautu i Zagrebački jazz kvartet Boška Petrovića, te na Splitskom festivalu 1964. izvodi "Kuću pored mora" s kojom osvaja prvu nagradu žirija, drugu publike i nagradu za najbolji tekst.

Te 1964. u sklopu Zagrebačkog festivala okuplja se šansonjerska skupina Studio 64 s Dedićem, Hrvojem Hegedušićem, Zvonkom Špišićem i drugima. Dedić u sklopu koncerta Studija 64. izvodi "Moderato cantabile", a iduće godine na Zagrebu 65. sudjeluje sa skladbom "Čovjek kao ja". Upoznaje Sergija Endriga s kojim započinje dugogodišnje prijateljstvo i suradnju, 1967. održavaju zajednički koncert u Parizu i iste godine na festivalu u Opatiji nastupa s pjesmom "Ni ti ni ja". U Splitu 1969. u alternaciji s Ginom Paolijem izvodi "Vraćam se" za koju osvaja prvu nagradu žirija. Iste godine objavljuje prvi studijski album "Čovjek kao ja" – opremu ovitka potpisuje dizajner Mihajlo Arsovski, s tekstom Igora Mandića na poleđini – koji dospijeva na vrh top ljestvice prodanih albuma, dobiva naslov zlatne ploče, prve za Jugoton, ukupno se prodavši u 60.000 primjeraka. Godine 1971. Dedić objavljuje ključnu zbirku pjesama "Brod u boci". Zvonimir Golob u predgovoru knjige naveo je genezu Dedićeva pjesničkog postanka: "U hrvatskoj književnosti javio se Arsen pjesmama u zagrebačkim 'Prisutnostima' (1958.) u kojima je objavio dvije pjesme pod zajedničkim naslovom 'Čuda'. Kao skinute sa zavjetnih slika pomoraca, one i danas pokazuju zrelost pjesnika koji, tek što se javio, ne obećava već daje. Iz tog vremena u ovoj se knjizi nalaze samo dvije pjesme objavljene u dvadesetom broju 'Književnika' (urednik Ante Šoljan) početkom 1961. To su pjesme 'Za moreplovca' i 'Ljeto'. Ostale pjesme ove knjige nastale su kasnije" (9).

Zaštitni znak Zagreba i Trešnjevke: Zvonko Špišić

Tzv. Zagrebačka škola šansone šezdesetih osim utjecaja francuske šansone i talijanske kancone korijene je imala i u tradiciji zagrebačkog kabarea i popevke, te pomoć istaknutih novih tekstopisca poput pjesnika Drage Britvića ("Mirno teku rijeke" 1959., "Meštrovićev zdenac" 1960., "Miloner" 1963., "Zadnji fijaker" 1963.), Maje Perfiljeve i Željka Sabola. Glazbenici poput Ivice Percla – čiji je najveći uspjeh bio „Stari Pjer“ iz 1967., na glazbu Đorđa Novkovića u aranžmanu Nikice Kalogjere – te Ibrice Jusića, s akustičnim gitarama također se posvećuju šansoni, a Dedić, Gotovac, Špišić i Hegedušić okušat će se s uspjehom i na terenu dalmatinske šansone (10).  Zvonko Špišić zaštitni je znak Zagreba i Trešnjevke s pjesmama poput „Zagrebečke španciracije“, „Trešnjevačka balada“, „Od Selske do vječnosti“, „Zagreb i ja“ i drugima, a pored evergrina „Kockar“, „Bicikl“ i „Milioner“, objavio je tristotinjak skladbi.  Hrvoje Hegedušić autorski je potpisao pjesme „Nedjelje u predgrađima“, „Ponekad mislim“, „Mala kavana“, „Momci iz kafića“ i druge, te uglazbljivao stihove Zvonimira Goloba, Drage Britvića, Maje Perfiljeve, Dobriše Cesarića, Antuna Gustava Matoša, Dragutina Tadijanovića, Tina Ujevića i Miroslava Krleže, ali je, kao i Špišić, imao uspjeha i u dalmatinskoj šansoni s pjesmama poput „Bokeljska noć“, s kojom a Melodijama Jadrana u Splitu 1966. osvaja prvo mjesto.

Rađanje električarske glazbe

Električarska avangarda: Grupa Bijele strijele

Vokalno-instrumentalni sastavi, popularni VIS-ovi s početka šezdesetih, nedostatak autorskog materijala nadoknađivali su – obradama tuđeg. Počeci domaće rock scene datiraju u šezdesete godine kada se koncept vokalno-instrumentalnih sastava ustoličio kao prvi domaći odgovor na pojavu rock glazbe u SAD sredinom pedesetih. Iako se radilo o reproduktivcima, zvanima i „električari", nedvojbeno je da su prvi prepjevi Ive Robića i 4M iz pedesetih, Bijelih strijela, Crvenih koralja i Karla Metikoša (Matta Collinsa) u šezdesetima, označili prapočetak kasnije domaće rock scene. Najvećim dijelom radilo se o reproduktivnom rocku, ali su poštovane forma, norma i način prezentacije novog žanra. Hendikep nedostatka autorstva nije bio bitan u uvjetima u kojima se radilo, jer, u tijeku je bila prvobitna akumulacija rock kapitala. U vrijeme kada je Radio Luxembourg bio viza za dolazak do zvuka koji je od 1955. zaludio zapadnu polovicu planeta, nije se ni tražilo stvaranje vlastitih autorskih sabranih djela, već dokaz da se i u improviziranim domaćim uvjetima može svirati glazba sličnog predznaka. I usput promovirati dašak inkriminiranog "zapadnog vjetra", što se najbolje vidjelo u novinskom naslovu iz šezdesetih, s pitanjem „Električarski zvuci, muzika ili galama?". Crveni koralji bili su prototip gitarističke grupe okrenute zvuku Shadowsa, prije svega zbog sposobnog gitarista Mire Lukačića. Karlo Metikoš, alias Matt Collins, bio je pop-ikona koja je prvo uspjela u inozemstvu, pa tek zatim kod kuće, dok su Bijele strijele bile najbliže grupnom sviračkom rock proizvodu.

Na Splitskom festivalu: Đeki Srbljenović i Matt CollinsZa razliku od elitnih mjesta za vremešne generacije, klubovi su pak bili prostori za mlade  gdje se mogla uglaviti nova električarska glazba. Rastući broj klubova, poput Kulušića - otvorenog 1966. - Tucmana, Studentskog centra, Vrbika, Ribnjaka i njihovih programa, u šezdesetim godinama bio je, pored dvorane elitnog Hrvatskog glazbenog zavoda, popularnog „Glazbenjaka“, znak da je svaka mjesna zajednica imala svoje "heroje ulice". Upravo je otvaranje klubova pospješilo dotok novih VIS-ova; primjerice, kad je 1966. dovršena  zgrada Mjesne zajednice Vrbik, krajem 1966. oformljena je Grupa 220, nastavak kvartovskog sastava Jutarnje zvijezde. Omladinska organizacija i mjesne zajednice, škole čije su se gimnastičke dvorane pretvarala u mjesta za svirke, doprinijeli su da širenja nove glazbene hobotnice bude izvršeno na zadovoljstvo mladih, još ne i čupavih, ali svakako drugačijih od drugih. Mnogi od novonastalih VIS-ova bili su samo lokalna pojava bez šireg povijesnog značenja, ali su neki poput, Bijelih strijela, 1962. za Jugoton objavili prvu domaću rock ploču. Dakako, nismo imali snažne autorske pionire poput Chucka Berryja, Eddieja Cohrana, Carla Perkinsa, Billa Haleya ili Buddyja Hollyja, ideologije i angažiranosti u domaćoj zabavnoj glazbi krajem pedesetih i u šezdesetima nije bilo niti u primislima, ali smo imali vjerodostojnih interpreta/pjevača.

Karlo Metikoš međunarodnom je karijerom u šezdesetima odmakao najdalje. U Parizu mijenja ime u Matt Collins, preko oglasa postaje pjevač popularne grupe Les Chaussettes Noires, ali dolazi i do samostalnog ugovora s diskografskom kućom Philips za koju objavljuje prve snimke. Bile su tu, među četiri prepjeva na EP-ju, i "En écoutant la pluie" ("Rhythm of the Rain" od The Cascades) i "What Kind Of Love Is This", koje su se našle i na Philipsovoj kompilaciji hitova "Teenage Party", gdje se Metikoš pridružio Johnnyju Hallydayu, Luckyju Blondou, Sheili, Claudeu Françoiseu i Sergeu Gainsbourgu. Uz nastupe u klubu Golf Druot krajem 1963. objavljuje drugi EP na kojem se nalazila i pjesma "Pourqui", Matt Collinsov skladateljski prvijenac. Povratak u Zagreb donio je rasprodan koncert na Šalati 1963., te dvije jugoslavenske turneje s više od stotinu koncerata 1964. i 1965., na kojima su ga naizmjenično pratili Crveni koralji, Bijele strijele i zagrebački Delfini (11). Nakon boravka u Rimu, petogodišnjeg ugovora s lancem hotela Hilton i nastupa u Ateni, Maroku, Keniji i Etiopiji, početkom sedamdesetih Metikoš se vraća u Zagreb i nastavlja sa skladanjem, kasnije za Josipu Lisac s kojom priprema album "Dnevnik jedne ljubavi" objavljen 1973.  Zagrebačke Bijele Strijele u povijesnom pregledu smatra se vlasnikom prve domaće rock ploče, EP-ja snimljenog 1962. za zagrebački Jugoton, s prepjevima pjesama "Svi trče oko Sue" ("Run Around Sue"), "Rastanak" ("Sealed With Kiss"), "The Wanderer" i vlastitim instrumentalom "Strijele".

Iste godine započeli su i Crveni koralji, ali pod imenima Crveni đavoli pa zatim Crveni dječaci. Inspirirani glazbom Cliffa Richarda i The Shadows, prvu ploču objavljuju 1964. Autorska pjesma "Rekla si, volimo se" prodana je u 100.000 primjeraka, što je u ono vrijeme skoro bilo sukladno broju postojećih gramofona u državi. Tijekom turneje po bivšoj Jugoslaviji, 1964. postaju favoriti publike, a uz festivalske nagrade grupa je tri puta bila nominirana u kategoriji najboljeg sastava Jugoslavije u izboru glazbenog magazina Ritam. Iz Osijeka 1964. stigao je VIS Dinamiti s vokalom Krunoslavom Kićom Slabincem. Bubnjar Miroslav Šaranović ubrzo je prelazi u sarajevsku grupu Indexi, a zamjenjuje ga Ratko Divjak. Najveći uspjeh grupe iz tog vremena bila je pjesma "Plavuša" Kiće Slabinca, s kojom je kasnije postigao prve uspjehe kao zabavnoglazbeni solist. Nakon što Slabinac i Nikolić  odlaze na odsluženje vojnog roka, na njihovo mjesto dolaze Dado Topić kao basist i pjevač, te Josip Boček na solo gitari, do tada članovi sastava Eliksiri.

Godine 1969. Dinamiti prestaju s radom, a Topić odlazi u beogradsku Korni grupu u kojoj mu se uskoro pridružuje i Boček.  Chuck Berry i Fats Domino gostovali su kod nas dvadesetak godina nakon što je Matt Collins pronosio glas o njima. Ili kraće, Bijele strijele, Crveni koralji i Karlo Metikoš upoznavali su zainteresiranu domaću publiku s inozemnim događanjima, bez obzira na nedostatak vlastitog materijala.

Mramor, kamen i željezo: Grupa Robotu u posjeti Düsseldorfu

Roboti, koji su 1963. snimili vlastite pjesme "Nena" i "Zalazak sunca", svoj najveći hit "Mramor, kamen i željezo" prepjevali su s njemačkog izvornika "Mramor, Stein und Eisen bricht". Zlatni akordi bili su pak svojevrsni poligon za mlade zagrebačke glazbenike, vlasnici EP-ja iz 1966. s obradom „My Generation“ grupe The Who, sastav kroz koji su na plesnjacima u Studentskom centru osim osnivača (Zlatko Miksić Fuma, bas-gitara, Ivica Miksić, ritam gitara, Nikola Sarapa, solo gitara, Željko Marinac, bubnjevi, pjevač Željko Siročić), krajem šezdesetih prošli Vladimir Delač, Davor Štern, Frano Parać, Josipa Lisac, Željko Kovačević Pes i drugi.

Bilo je potrebno svladati pravila i zakonitosti po kojima funkcionira novi žanr, a tek nakon što su se savladali prvi koraci, na red je došla autorska infrastruktura.  Njom se na rock terenu pozabavio Drago Mlinarec s Grupom 220, singleom „Osmijeh" iz 1967. i albumom „Naši dani" 1968. Grupa 220 1967. za Jugoton objavljuje prvi EP "Osmijeh" koji je osim naslovne sadržavao još dvije Mlinarčeve skladbe, "Uvijek kad ostanem sam" i "Grad". Redatelj Fadil Hadžić u jesen 1967. godine za film "Protest" koristio je skladbu "Grad", a za Hadžićev sljedeći film "Tri sata za ljubav" (1968.), Mlinarec je pisao glazbu, dok se Grupa 220 pojavila u filmu. Nakon singla "Kad bih bio Petar Pan" s još četiri Mlinarčeve pjesme (i skladbom Alfija Kabilja "To već i vrapci fućkaju"), postavi Drago Mlinarec (vokal, usna harmonika, gitara), Vojko Sabolović (gitara, vokal), Ranko Balen (bubnjevi) i Vojislav Mišo Tatalović (bas-gitara), pridružuje se klavijaturist i flautist Branimir Živković, autor svih aranžmana na prvom albumu "Naši dani", objavljenom studenog 1968. „Naši dani" u povijesnom pregledu domaće glazbe zauzimaju mjesto kamena temeljca autorskoga rocka i autorskog vala koji je uslijedio tek nakon njega. Kao prvi album popunjen isključivo vlastitim pjesmama, preokrenuo je tok povijesti do tada obilježene skidanjem tuđih programa za potrebe klupskih gaža.

Povjesni album: Grupa 220 - Drago Mlinarec (drugi zdesna)

„Naši dani" prometnuli su Mlinareca u vodećeg domaćeg rock autora, a sviračka podloga Grupe 220 i danas djeluje jednako privlačno u svojoj arhivskoj arhaičnosti.  Povijesno značenje „Naših dana" u okviru domaće scene može se usporediti samo s prvim albumom „Čovjek kao ja" Arsena Dedića iz 1969., koji će, iako nije djelovao na području rocka, izvršiti najveći utjecaj na nadolazeće rock glazbenike u sedamdesetima. Razinom autorske uvjerljivosti Arsen Dedić od šezdesetih godina nije uozbiljavao samo domaću estradu, nego i nadolazeću rock scenu.

Kvalitetna jazz scena

Za razliku od VIS-ova, protagonisti jazz scena šezdesetih doživljavali su međunarodne uspjehe i afirmaciju vlastitim autorskim djelima. Miljenko Prohaska kao jedan od najsvestranijih i najuspješnijih domaćih glazbenika kao utemeljitelj Plesnog orkestra Radio Zagreba 1947.,  skladatelj, aranžer i dirigent, velikim je dijelom definirao rad velikih glazbenih postava. Godine 1954. Prohaska preuzima vođenje jazz big banda, njegov razvoj i međunarodnu afirmaciju, a 1960. postaje članom Zagrebačkog Jazz Quarteta utemeljitelja Boška Petrovića, koji u Zagrebu tijekom šezdesetih snima s vodećim svjetskim jazzistima Buckom Claytonom i Joeom Turnerom. Kao vibrafonist, skladatelj i vođa sastava, Boško Petrović autor je najpoznatijih domaćih jazz skladbi u svijetu, "Green Lobster Dream" ili "With Pain I Was Born". Kad 1968. na mjesto trubača Zagrebačkog Jazz Quarteta dolazi Art Farmer, postava prerasta u Zagrebački Jazz Kvintet. Druženje sa vođom sastava Modern Jazz Quarteta, Johnom Lewisom, imalo je utjecaj na Petrovićevo uvjerenje da se jazz glazba može prilagoditi etno stilovima i njihovim podnebljima u kojima nastaju, što se čulo i iz njegovih najpoznatijih tema. Petrović 1970. osniva BP Convention, kojeg čine glazbenici nadolazeće rock scene, Vedran Božić, Ratko Divjak, Mario Mavrin i Brane Živković, te praktički spaja okosnica buduće grupe Time koja 1972. objavljuje prvi album (12).

Prohaska je već prije dolaska u Zagrebački Jazz Quartet skladao „Intimu", kompozicij često snimana u inozemstvu s kojom je stekao  međunarodni ugled. Skladbe "Intima", "Koncert br. 2" i "Concertino za jazz kvartet i gudače", te "Dilemma", doživjele su svjetsku premijeru u New Yorku 1966. u dvorani Carnegie Hall), kao i u Parizu, u izvođenju Modern Jazz Quarteta, USA Orchestra, Cinncinnati Symphony Orchestra i Pariške filharmonije.

Muzička veza Beograd - Zagreb: Đorđe Marjanović, Miljenko Prohaska i Zlatko Golubović na Beogradskom proleću šezdesetih godina

Vrhuncem Prohaskinih gostovanja smatra se dirigiranje vlastitim skladbama na 10. Jazz festivalu u kalifornijskom Montereyu 1967. s orkestrom Dona Ellisa, kad su na festivalu sudjelovali Dizzie Gilespie, John Lewis, Ray Brown i James Moody.  Prohaska je uz to bio autor glazbe za radio i TV drame, kazalište, crtane i kratkometražne filmove, balete i zborove, potpisao glazbu u petnaest cjelovečernjih filmova ("Iluzija", "Gravitacija", "Sutjeska", "Rondo"), dvije TV serije ("Kuda idu divlje svinje" i "Sumorna jesen"), te bio direktorom Zagrebačkog festivala od 1967. do 1969. godine (14).

No, gledajući na popularnosti i medijsku prisutnost, skladatelji zabavne glazbe, dirigenti i aranžeri s velikim orkestrima iza sebe, bili su osnova funkcioniranja domaće zabavnoglazbene scene i pridruženih festivala. Jednostavnost i skladateljska prijemčivost bila je važna karakteristika pjevačkih karijera kojima su profesionalno dirigentstvo i aranžerski dio posla, s podrškom plesnih orkestara, bili glazbena nadgradnja i važan faktor uspjeha. Imena Miljenka Prohaske, Nikice Kalodjere, Pere Gotovca, Silvija Glojnarića, Stjepana Mihaljineca, Đele Jusića, Stipice Kalodjere, budućih hitmejkera poniklih u šezdesetima Đorđa Novkovića i Zdenka Runjića, Boška Petrovića iz svijeta jazza, predstavnika autorske pjesme Arsena Dedića, zagrebačke šansone Zvonka Špišića i Hrvoja Hegedušića, te kazalištu i mjuziklima sklonog Vlade Štefačića i Ivice Krajača, pokazuju stilsku raznolikost tadašnje scene.

Među hrvatskim velikanima: Đelo Jusić

Osim važnih doprinosa autorskoj pjesmi i elegantnih ranih šlagera pedesetih, bilo je i banalnijih hitova, ali ne treba podcjenjivati masovnost u zabavnoj glazbi,  jer njen smisao i jest bila masovna popularnost, te do tada nezamislive prodane naklade ploča. Što, dakako, ne rehabilitira mnoga iskliznuća s one strane ukusa, ali rane godine domaće estrade ipak plijene spontanošću, jer i u šezdesetima dovoljan je broj glazbenika bio smješten na pristojnoj udaljenosti od crte koja je razdvajala novostvoreni masovni ukus od estetske propasti. Njihove rekorde slušanosti i prodanih naklada ploča u prvim dekadama formiranja domaće estrade nitko, pa ni najljući protivnici, ne dovode u pitanje. Mnogi od tadašnjih protagonista i autora  imali su značajne uloge u prapostanku domaće estrade i najkomercijalniji su protagonisti povijesti domaće zabavne glazbe, namijenjene širokoj publici gladnoj omiljenih hitva. A oni su omasovili domaću estradu i utrle put sofisticiranim autorskim pojavama poput Arsena Dedića – koji je albumske ambicije prvijenca "Čovjek kao ja" nastavio sljedećim "Arsen 2", da bi 1973. objavio ambiciozan, prvi domaći dvostruki album "Homo volans" – i nadolazećoj generaciji rock glazbenika i autora sedamdesetih. 

Literatura:

DEDIĆ, Arsen, Brod u boci, pjesme i šansone, četvrto izdanje, Znanje, Zagreb 1977. (9)

MARJANOVIĆ, Nenad, Zulim, Pedeset prvih godina - Zagreb-fest, urednik Erika Krpan, Hrvatsko društvo skladatelja, Cantus d.o.o., Zagreb, 2003. (1)

LUKOVIĆ, Petar, Bolja prošlost: prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989, Mladost, Beograd 1989. (4),(6)

ŠKARICA, Siniša, Kad je rock bio mlad - priča s istočne strane 1956.-1970, V.B.Z., Zagreb, 2005. (3),(5),

ŠKARICA, Siniša, Tvornica glazbe - priče iz Dubrave / Knjiga prva 1947.-1969., Croatia Records d.d., Zagreb, 2017. (11)

Jugoton - Istočno od raja / 1947.-1991., katalog izložbe, Tehnički muzej, Umjetnička organizacija Kultura umjetnosti, Zagreb, 2013. (2)

Takvim sjajem može sjati - zagrebačka škola šansone, glazbeno-dokumentarna serija, Zvonimir Varošanec, Miljenko Bukovčan, HTV, 2013. (10)

Croatia Records, arhiva (19)

Festival kajkakvskih popevki Krapina (7)

Festival dalmatinskih klapa Omiš (8)

Hrvatsko društvo skladatelja, arhiva, (12), (14)

* Odlomke iz monografije „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“ prenosimo sa dozvolom Muzeja za umjetnost i obrt (MUO), te suizdavača Školske knjige. Pristanak da ovaj tekst objavimo dao nam je i autor Hrvoje Horvat kojem posebno zahvaljujemo

Oceni 5