Priča o mom životu: Kako sam uspeo (1)
Karl Malden

Eva Mari Sejnt i Karl Malden u filmu Na dokovima NJujorka

Photo: commons.wikimedia.org

Kako je snimljen film “Na dokovima Njujorka”

Do kasnih pedesetih i dalje sam pokušavao da žongliram s filmovima i pozorištem, dok mi je baza bila u našem dvosobnom stanu u Piter Kuper Vilidžu. Tada je Mila stasala za školu, a Karla je tek polazila u obdanište, pa je bilo još teže razmišljati o selidbi porodice kako bi mi se pridružili u Holivudu ili na drugoj lokaciji.

A počele su da se pojavljuju sve više i više „druge“ lokacije. I dalje sam često radio s Kazanom (što se mene tiče, kada god je to bilo moguće), i on je bio prvi među onima koji su smatrali da filmovi treba da se snimaju na mestu gde su se priče zaista dešavale. Pravi istoričari zvali su to neorealizam, ali pre nego što je taj trend dobio ime, bio je to samo impuls da se istraži humanost običnog čoveka. Kako si to mogao da uradiš, kako treba to da izvedeš u studiju ili na sceni? Kako si mogao da ispričaš priču o skrhanom čoveku koji vodi nezanimljivu prodavnicu u malom beživotnom gradu u Misisipiju iz Holivuda? Kako si mogao da ispričaš priču o čoveku koji živi na obali mora ispred obojene pozadine?

On the Waterfront: Karl Malden kao otac Beri i Marlon Brando kao Teri MalojBejbi Dol i Na dokovima Njujorka bili su filmovi koji su pomogli da se definiše trajnost američkog filma pedesetih, i mislim da su postali dva veoma različita klasika tog procesa.

Teško je bilo zamisliti da u filmu Na dokovima Njujorka nema Marlona Branda, a moglo se dogoditi i da se ne pojavi u tom filmu. Kazan je i dalje bio na udaru mnogih kritičara zbog njegovog izbora glumaca tokom ere Makartija (što je ostao i dan-danas u nekim krugovima). Kada je Marlonu predstavio scenario za Dokove, Marlon je ulogu odbio. Razlog za to nije imao veze s ulogom; rekao je da nije mogao da se natera da sarađuje s čovekom koji mu je učinio ono što je Kazan učinio. Marlon ga je jednostavno odbio. Kazan mi je ranije rekao za moju ulogu u tom filmu i ja sam bio više nego zainteresovan, ali za sve nas koji smo bili upoznati s filmom bilo je neverovatno jasno da taj film mora biti snimljen sa Brandom. To je bio film za njega. I šta u ovom slučaju, s kim onda?

Kazan me je zamolio da počnem da radim na sceni s Polom Njumenom (ne po scenariju Dokova, nego po nečem drugom) kako bismo se predstavili producentu Dokova, strašnom Semu Spigelu. Pol je scenu iz Molnarovog Lilioma izabrao da odigra s mladom glumicom s kojom je osetio dobru hemiju. Njeno ime je bilo Džoan Vudvard. Pomagao sam im na sceni dok svi nismo osetili da su spremni da se predstave Spigelu. Pol je bio nervozan, znao je da se donosi važna odluka, a ja mislim da su oboje, i on i Džoan, bili apsolutno odlični. Uprkos tome, posle scene nije bilo odluke. Spigel je ostao veran sebi, teško je bilo otkriti šta će odlučiti.

 Dolazim na snimanje i tužiću Spigela i studio ako me oteraju: Frenk Sinatra, besanIspostavilo se da je Sem Spigel u tajnosti imao u vidu Frenka Sinatru, koji je trebalo da igra mladog borca Terija Maloja. Očigledno bez ičijeg znanja, uključujući i Kazana. Dok sam radio s Polom Njumenom, Spigel je zapravo ulogu već obećao Sinatri.

Povrh svega, ja sam konstantno dobijao pozive od Marlonovog agenta Džeja Kantora, koji me je konsultovao o tome kako možemo da ubedimo Marlona da promeni mišljenje. Preklinjao me je da ubedim Marlona da prihvati ulogu.

Rekao sam mu: „Ti si njegov agent. Ja još nisam dobio ulogu u filmu.“ (Kazan mi je obećao ulogu sveštenika, ali do tada sam već dobro znao da ne treba da mešam obećanja s ugovorom.) Osim toga, znao sam da nije bilo šansi da nagovorim Marlona da radi nešto što ne želi.

Scena iz filma Na dokovima Njujorka: Karl Malden, Marlon Brando, Eva Marie SaintKo zna zašto, ali Marlon je konačno zaista sam promenio mišljene a da ga niko nije pritiskao. Moraš da imaš veoma jak takmičarski duh, koji te celog obuzima, kako bi uspeo kao glumac, i Marlon nije bio izuzetak. Ne mogu a da se ne upitam da li ga je ta priča o tome da će Pol Njuman ili Frenk Sinatra prihvatiti ulogu za koju je Marlon znao da njemu pripada naterala da ostavi politiku po strani i posluša svoje srce – glumca. Bilo je zapravo jednostavno – kako je mogao da odbije tu ulogu?

Mislim da je u jednom trenutku Spigel osećao da može da izabere bilo koga: Marlona ili Sinatru. Spigel je bio veliki producent, a Marlon i Sinatra su bili velika imena. To je bila sigurna pobeda, bilo ko od njih bi doneo uspeh tom filmu. Već je objavljeno da će Sinatra igrati tu ulogu, a Marlon se priključio ekipi. Kada je Spigel obavestio Sinatrinog agenta da je odabrao Marlona, posle zvaničnog objavljivanja da će Sinatra igrati u filmu, Sinatra je, razume se, poludeo. Pretio je da će svakako doći na snimanje i da će tužiti Spigela i studio ako ga oteraju. Sinatrin agent u „Vilijamu Morisu“ ga je vremenom smirio, ali samo do određene granice. Došao je kod Spigela s molbom (bio je to Frenk Sinatra; mogu samo da pretpostavim da je to više bio zahtev): „Ako ne mogu da imam glavnu ulogu, onda želim da igram sveštenika.“

Kada sam to čuo, shvatio sam da mogu da se pozdravim s ocem Džonom. Na moju sreću, Kazan je održao svoje obećanje i, uprkos velikoj galami, uloga je ostala moja. Čak se i Sem Spigel prećutno složio s Eliom Kazanom. Čuo sam, iako ne znam da li je zapravo tačno, da je Spigel, kako bi ga smirio, poklonio Sinatri sliku muzejskog kvaliteta, ogromne vrednosti.

Tako se neizbežna oluja koja je okruživala Marlona stišala. On i Kazan došli su do dogovora kojim mu je dato slobodno popodne u sredu zbog njegove nedeljne terapeutske sesije. Međutim, iznenada, Daril Zanuk je odlučio da mu se ne sviđaju Dokovi. Posle celog urnebesa, glumačka ekipa se sastavila, ali sada su Kazan i pisac, Bad Šulberg, morali da pokrenu potragu za novim studijom.

Na setu: Boris Kaufman i Karl MaldenKazan se posle Dokova već obavezao da radi na novoj predstavi zvanoj Čaj i simpatije. Pošto je bio preokupiran poslom, pokušavajući da po drugi put pokrene film, pitao me da li bih ja mogao umesto njega da podelim glumcima uloge za tu predstavu. To je bilo novo iskustvo za mene. Radio sam, zapravo, van kancelarije (u scenarijskoj kompaniji) s redovnim radnim vremenom, baveći se i kastingom, ali ovoga puta sa druge strane stola. Posao sam radio deleći kancelariju s jednim piscem. Stanovao je pored Kazana i njegov stan se adaptirao tih dana, pa mu je trebalo mesto za rad. Kazan mu je ponudio svoju kancelariju, polovinu koju ja zapravo nisam koristio, pa sam sedeo tamo i proučavao fotografije glumaca dok je on pisao. Njegovo ime je bilo Džon Štajnbek, koji je 1962. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Uglavnom bih dolazio u kancelariju oko osam i trideset i počinjao da radim. Štajnbek bi došao malo kasnije, okačio bi svoj kaput i seo za svoj sto. Zatim, svako jutro, uradio bi potpuno istu stvar. Oštrio bi svoju olovku. Mora da je imao između osamdeset i      sto olovaka u okruglom kontejneru na svom stolu, i naoštrio bi svaku od njih. Čuo bih bzzzzzzz električnog rezača i znao sam da je dan zvanično počeo. Kada bi završio ritual, uzeo bi glavnu knjigu i odmah počeo da piše. Ponekad bi se kikotao i puno mrmljao sam sa sobom. Povremeno bi rekao: „Karl, slušaj ovo...“, i pročitao bi mi šta je upravo napisao, uglavnom male skice: recimo kako je taksista počeo da radi ili kako je mrzeo što mu je kuća puna ljudi koji kreče ili nešto o vremenu. Samo paragraf ili dva. A onda bi ih zgužvao i bacio u kantu za smeće.

Kolega iz scenarističke sobe: Džon ŠtajnbekKonačno sam ga upitao: „Džone, ti pišeš sve to, ali ti radiš na nečemu drugom.“

„Ali Karl, to su moja zagrevanja.“

Godinama sam želeo da izvadim ta zagrevanja iz korpe i da ih zadržim.

U međuvremenu, dok sam radio na kastingu za predstavu, Kazan i Šulberg su našli studio za snimanje Dokova u Kolumbija filmu. Sada je sve bilo spremno, osim glumice koja je trebalo da igra devojku. Jedno popodne Kazan i ja smo pešačili od scenarijske kompanije ka glumačkom studiju, na poslepodnevnu probu, kada mi je saopštio da se baš zabavlja dok radi kasting za tu ulogu. Već sam bio upoznat sa scenarijem i znao sam da je srž te uloge bilo da ta devojka bude drugačija od svih ostalih u svom opasnom komšiluku. Provela je život u katoličkoj školi, ne poznajući iskustva sa dokova. Sećam se da je devojka s kojom sam radio scenu u studiju imala takav kvalitet. Čak je i njeno ime bilo savršeno: Eva Meri Seint. Pomenuo sam je Gadžu, ali je on nikada nije video.

Nedelju dana kasnije zamolio me je da počnem da radim sa dve devojke na scenariju. S jednom ujutru, a sa drugom po podne. Ispostavilo se da je Eva bila jedna od njih. Elizabet Montgomeri je bila druga.

On the Waterfront: Karl Malden u ulozi sveštenika BerijaRadio sam s njima ne duže od nedelju dana, možda samo tri ili četiri dana, kada mi je odjednom Kazan rekao da prekinem. Odlučio je. Kada sam stigao na prvu probu, Eva je bila tamo. Ako se pedeset posto lika (najmanje) naziralo u prvom utisku, razumeo sam i složio sam se s Kazanovim izborom. Eva je izgledala kao devojka koju su odgajale časne sestre, kao devojka koja je bila van domašaja loših životnih uticaja. Liz Montgomeri, takođe izvanredna glumica, izgledala je upravo onako kakva je i bila: devojka sa Beverli Hilsa, samopouzdana zahvaljujući svom privatnom školskom obrazovanju.

Trebalo je da ja igram oca Džona Koredona, autentičnog jezuitskog sveštenika sa dokova. To je bilo prvi put da sam igrao istinsko živo biće, i to se ispostavilo kao izazov koji se samo poželeti može. Kao glumac, morao sam da budem veran ne samo liku koji je bio povezan s pričom koju smo pričali nego i pravoj individui. Sada sam imao oba, i umetničku i moralnu obavezu prema pravom ljudskom biću. Bonus, je naravno, bilo to što sam sada imao neverovatan izvor materijala za rad na liku samog čoveka.

Na kraju sam proveo jedanaest dana s ocem Džonom. Stigao bih u njegovu crkvu nedaleko od Paklene kuhinje, na Hadson reci, i on i ja bismo seli u neku krčmu gde bismo ručali. Otac Džon bi uvek voleo da popije nekoliko piva uz svoj obrok. Odmah sam znao da ne mogu da igram tog čoveka kao pobožnog, svetiji-nego-ti tip. On me je sam preklinjao, „Karl nemoj da me igraš kao sveštenika. Igraj me kao čoveka.“

Ovde je bilo teško, trebalo je biti žilav, čvrst, govorio je: „Ja sam rođen u ovom komšiluku. Dok sam rastao, postojala su dva puta kojima si mogao da kreneš. Da postaneš sveštenik ili dečko iz komšiluka.“ On je postao prvo iako je na mnogo načina u sebi nosio i ličnost drugog, i ostao je u kraju kako bi pokušao da zbliži dve sile učenjem.

Na snimanju filma Na dokovima Njujorka: Karl Malden i Marlon BrandoOtac Džon bio je neodoljiva ličnost. Zapravo je govor koji je držao na dokovima, bio osnova za scenaristu Dokova, Bada Šulberga, koji je želeo da je ispriča. Kada je lučki radnik odbio karticu (koja ti je omogućavala da ideš na posao tog dana), otac Džon ga je savetovao da ipak ide da radi zato što je to bilo kršenje zakona.

Lučki radnik je tako i uradio, i u toku dana je bio isprebijan i bačen u reku takoreći mrtav. Čudom je čovek preživeo, ali te noći, dok je otac Džon čekao da sazna kakvo je njegovo stanje, budan je cele večeri hodao Central parkom razmišljajući o savetu koji mu je dao, a koji je bio uzrok svega. Sledećeg dana je otišao nazad, na dokove, popeo se na kutiju i održao govor koji je postao inspiracija za film Na dokovima Njujorka.

Znao sam za taj govor – sada izmešten sa dokova na palubu broda – mogao bi da bude jedan od glavnih momenata tog filma. Snimanje te scene bilo je zakazano za ponedeljak i Kazan je pozvao Marlona, Monu i mene u restoran u nedelju uveče pre snimanja. Rekao mi je da dođem ranije. Mona i ja smo došli ranije i poveo me je u svoju radnu sobu.

(Nastaviće se)

Oceni 5