Što se grbo rodi vrijeme ne ispravi
Acce 20 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Kako je SPC otela tuđu imovinu

Da je pravo u praksi vrlo relativna naučna oblast pokazalo se skoro donešenim Zakonom o slobodi vjeroispovjesti. Svako je iz svog ugla i interesa komentarisao Zakon, dosta je bilo i zle namjere, obmane, podmetanja, zloupotrebe, … Nažalost, ni jedna toliko očita činjenica, a to je da je Crna Gora suverena država sa neospornim pravom da pravno uređuje svoju teritoriju autonomno, poštujući samo međunarodne obaveze koje ima po potpisanim dokumentima. nije spriječila da se na nju sruči užasna kanonada laži, uvreda, prljave propagande iz svih oružja, uglavnom od śevernog suśeda.

Po beogradskim tv studijima vrvi od „analiza“ koje se dotiču sa suštinom i uopšte problemom Zakona o slobodi vjeroispovjesti (dalje Zakon) koliko Keba sa rock & rollom, kroz njegov narodnjak Paint In Black, obradu Stonesa. Hoću reći, i to što su navodili, iskarikirali su do potpune suprotnosti. Pošto su u opciji razne vrste kvalifikacija Zakona, ‘ajde da pođemo od njihovog značenja:

- konfiskacija – zaplijena, oduzimanje imovine u korist države;

- nacionalizacija – odluka državnih vlasti, obično u formi zakona, kojom se oduzima imovina privatnim licima (obično uz naknadu) i prenosi na državu.

New York Times od 12. oktobra 1918. godinePošto pojam konfiskacije ne podrazumjeva mogućnost upravnog i sudskog procesa u dokazivanju vlasništva, jer se ono ne spori, teško da se članovi 62, 63, i 64 mogu smatrati konfiskacijom.

Ni kad je u pitanju nacionalizacija nije moguće povezati Zakon sa njom, jer se postupak nacionalizacije vrši po propisanoj proceduri i ne postoji mogućnost dokazivanjem prava vlasništva promjeniti odluku, jer se vlasništvo, takođe, ni ne spori.

Jovan Simonov Plamenac u beogradskom BalkanuZa mene je najbliži suštini navedena tri člana u Zakonu  jedan treći pojam – restitucija. I to iz više razloga. Pa da pođemo redom. Restitucija, po Vujakliji, ima značenje: uspostavljanje ranijeg stanja, položaja, prava. Pojam restitucije u pravu se primjenjuje u situaciji kada, u određenom periodu prošlosti, dolazi do masovne provrede imovinskih prava, koje nije moguće rješavati u redovnoj pravnoj proceduri, zbok obimnosti, kompleksnosti vremenske nepredvidljivosti, prouzrokovanih mnogim izmjenjenama okolnosti u međuvremenu. Radi se o svojevrsnom lex specialisu, jer rješava retroaktivno pitanje imovine po posebnoj proceduri. Zastupnici MCP bježe od istorijskih činjenica i hoće da Zakon uvedu u redovnu proceduru iz više nego jasnih razloga. Zakon se nipošto ne može lišiti onoga što je u osnovi člana 62, 63 i 64. A to je – da bespravno oduzeta imovina ne može dobiti trajni legalitet, jer iz neprava ne može nastati pravo. Slično je i sa marifetlucima „zašto 1918, a ne 1230“, jer se pravo utvrđuje na osnovu vremena  u kojem je izvršen vlasnički diskontinutet pravnim nasiljem u savremenim državama, kada postoji pravna regulativa.  Uostalom, Rezolucija crnogorskog parlamenta je dala pravnu i političku ocjenu tog pravnog nasilja njegovim stavljanje van snage.

Ivanović u parlamentu KSHSMislim da je poznato da su sve postkomunističke zemlje donijele zakone o restituciji, uključujući i Srbiju, kojim se, pretežno, rješavalo pitanje imovine koja je u periodu komunizma oduzimana pravim vlasnicima. Postavlja se pitanje da li je iko u tim zemljama postavio pitanje neustavnosti zakona, obzirom da mu je desjtvo retroaktivno i da dira u pitanje stečenih imovinskih prava? Zanimljivo je da zakoni o restituciji ne priznaju stečena prava po osnovu, ni savjesne, ni nesavjesne državine! Drugim riječima, ne možete polagati vlasničko pravo na objekat koji ste koristili 30 – 40 godina po tom osnovu. Takva je praksa bila i u Srbiji. Jedino u slučaju drastično promjenjenih uslova stari vlasnik je dobijao novčanu kompezaciju.

Na veliku žalost ultra antikomunističke SPC, do ekstremizma, pojam restitucije nipošto nije vezan samo za period komunizma, već je to u pravu pojam koji važi za sve periode u novijoj prošlosti. Da stvari budu još gore, same eparhije SPC u Crnoj Gori su tražile da im se  „vrati imovina“ koja im je, navodno, oduzeta poslije II svjetskog rata. Znači, tada im nije smetalo da retroaktivno rješavaju pitanje imovine, ni savjesna i nesavjesna državina?

A da je 1918. izvršeno, pored užasnog fizičkog, i bahato pravno nasilje, nije nikakav problem dokazati. Pošto srpskim ušima ne prija izraz okupacija za ulazak srpskih trupa nakon oslobođenja Crne Gore od strane crnogorskih komita i ustaničkih jedinica, ‘ajde da vidimo što i taj pojam znači: „okupacija – pośedanje, zauzimanje, osvajanje; zapośedanje vojskom jedne strane zemlje“. Da li je srpska vojska 1918, kad je ušla u Crnu Goru, ušla u svoju zemlju? Teško! Ima takvih pametnajkovića koji kažu da Crna Gora 1918. nije postojala, pa je mogao ko je htio da uđe vojskom u nju i prisvaja je kako mu drago? Možete li da zamislite zemlju koja ima pri svom dvoru i Vladi u izbjeglištu diplomatske predstavnike svih vodećih savezničkih zemalja, koja ima svog ambasadora (gen. Anto Gvozdenović) i konzula (W. Dix) u Americi i da predśednik Amerike, Vudrou Vilson, priređuje u Njujorku 11. oktobra 1918. dane Crne Gore kao saveznika, a da ona zvanično ne postoji? Čini se ni da učesnici tzv. Podgoričke skupštine nijesu imali dilemu o postojanju države Crne Gore čim su detronizovali dinastiju Petrovića. A i sami su potvrđivali da je ta „skupština“ revolucionarna. Da ne pominjemo ogromno ime srpske pravne nauke, Živojina Perića, koji je nedvosmislen u tom pogledu („…Crna Gora (je) još uvijek postojala kao pravno nezavisni i suvereni međunarodni individualitet. Prema tome, bez ustavne i pravne vrijednosti je Odluka Velike Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji“)!

Rješenje Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore broj 1169Izgleda da samo takvim „veličinama“, kao što su A. Raković, Č. Antić, V. Džomić i slični, to nije jasno. „Simpatično“ zvuče njihove tvrdnje da su na zborovima svuda po Evropi, nakon rata, izglašavane skupštine i odluke o političkom statusu. Upoređuju državu Crnu Goru, koja je imala svoj Ustav, svoju skupštinu, vladu, svoju legalnu vlast i zakone, sa pokrajinama propale K&K monarhije? Pa to je zaista svojevrstan biser. Još kad se navodi, čak i po Crnoj Gori, kako su morali žuriti da se kralj Nikola ne vrati u zemlju uz pomoć Italijana, to se graniči sa šizofrenijom? Zamislite da u nekoj sličnoj situaciji u Srbiji neko kaže da su morali žuriti da se kralj Srbije, Petar I Karađorđević, ne vrati u Srbiju???

Uostalom, crnogorski parlament je 29.11.2018. godine usvojio rezoluciju kojom se odluke tzv. Podgoričke skupštine i posljedice koje je proizvela, smatraju ništavnim, što je istovremeno i politička ocjena i pravno određujuća činjenica.

U ambijentu nezakonitosti došlo je i do siledžijskog, protivucrkvenog i protivuzakonitog ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve, protivno odredbama njenog Ustava iz 1904. i Ustava Crne Gore iz 1905. U samom Rješenje Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore od 16. decembra 1918. god, broj 1169, piše: „Pošto je Velika Narodna Skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori održana u Podgorici dana 13.novembra 1918. godine donijela odluku, da se nezavisna Crna Gora ujedini sa Kraljevinom Srbijom to i Sv. Sinod nalazi cjelishodnim i opravdanim da se i Sv. autokefalna Crkva u Crnoj Gori ujedini sanezavisnom Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srbiji, a zajedno s ovom sa cijelom Sv. Srpsko Pravoslavnom Crkvom u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca.“ Dakle, i ta odluka je očigledna posljedica tzv. Podgoričke skupštine! Naravno, ona je sa stanovišta pravne nauke ništavna, jer je donešena suprotno Ustavu CPC, Ustavu Crne Gore, sa dva potpisa od sedam članova Sinoda (mitropolit raško – prizrenski, Gavrilo Dožić, nije bio član Sinoda, a đakon Ivo Kaluderović jeste – ali, bez prava glasa). „Sveti Sinod Knjaževine Crne Gore sastavljaju: 1. Arhiepiskop cetinski i mitropolit Crne Gore, 2. Episkop zahumsko-rasijski, 3. Arhimandrit cetinski, 4. Arhimandrit ostroški, 5. Tri protoprezvitera, i 6. Sinodski sekretar” , dakle, sedam članova i sinodski sekretar bez prava glasa (čl. 10. Ustava Svetoga Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904). Odluke Sinoda čak nijesu mogle  imati ni izvršnu moć. Osim što „pri svakoj promjeni u crkvenom organizmu kanoni priznaju u tome eminentno pravo saborima“ (Dr.Nikodim Milaš), dakle – ne Sinodu, posebno ne sa dva člana, Član 22. Ustava Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori o izvršavanju sinodskih odluka, u stavu 2 kaže: „Odluke Svetog Sinoda u spoljašnjim poslovima da postanu izvršne i za svakog obavezne, potrebno im je vrhovno Knjaževsko odobrenje“!!!

Ustav CPC i Crne GoreOvo sve govori da čak nije važno da li je imovina u knjaževini/kraljevini Crnoj Gori bila vlasništvo Crkve ili države, ona ne može pripasti SPC zbog više nego spornog gašenja i usisavanja CPC 1918, odnosno 1920. Mada više nego jasno svi donešeni zakoni, i svjetovni i crkveni, govore ko je bio stvarni vlasnik: i Opšti imovinski zakonik iz 1888,  i Ustav Pravoslavnih Konistorija iz 1904,  i Ustav CPC, i izvršeno razgraničenje između državnih i crkvenih imanja, odnosno, Crne Gore i autokefalne Crnogorske crkve, 24.marta 1868, kada je izvršen popis crkvene imovine, za koju se kaže da je država “imovinu predala upravi preosvećenog gospodina Ilariona, sadašnjeg mitropolita Crnogorskog” („Orilić”, crnogorski godišnjak, 1869, str. 62-64). Naravno, i tu piše, kao u svim ostalim dokumentima, da „glava Crkve pod nikakvim izgovorom, bez znanja vlasti, ne može ništa kupiti, prodati, promijeniti, ili darovati...“ Ne znam može li ko uopšte imati dilemu, zbog svega navedenog, da je Zakon imperativno morao rješiti pitanje sakralne imovine, na način kako je jedino mogao – restitrucijom i vraćanjem na stanje iz 1918. godine, prije nego je ugašena CPC i država Crna Gora!

Crnogorski političari – predgovorI to nije pitanje o kojem odlučuje broj potpisa, koliko ko ima vjernika, galama, prijetnje… Ne može niko onoj Ćirović iz neke emisije na TV A1 oduzeti stan, jer je neko skupio sto hiljada potpisa da joj se oduzme! Pitanja imovine nijesu pitanja većine i manjine. Taj šibicarski pokušaj da se litanijama, potpisima peticija, galamom, nesuvislim pričama o diskriminaciji, otimanju imovine i sličnim glupostima, zadrži uzurpirano od uzurpatora, jasno govori o svetosavskoj organizaciji i njenim etičkim dometima, spremnoj na sve samo da zadrži tuđu imovinu. Uostalom, neka pođu u Strazbur i tamo pokažu peticije i molebane. Postavljam pitanje svima: zašto je tek nakon 1994. upisivana imovina na MCP ako je pośedovala svo vrijeme dokumenta kojim se dokazuje vlasništvo? Takođe postavljam pitanje po kom osnovu je upisano vlasništvo na MCP u otprilike polovine crkava iz doba kraljevine Crne Gore, koliko je upisano? Gledao sam liste nepokretnosti za te crkve koje pokazuju svu tragikomičnost tih upisa. Neke ne pośeduju nikakav osnov, neđe piše po propisu (kojem?), neđe piše zbog građevinskih radova… čista komedija! Potpuno je jasno da su upisi rađeni nezakonito, po onoj pretpostavci priučenog pravnog referenta u zemzadruzi iz Kraljeva, da „sve crkovno pripada Srpskoj crkvi“!

I sad bi neki pravni tim MCP da se u redovnoj proceduri rješava pitanje te imovine, sa pričom kako je teret dokazivanja na osporavatelja, pa da žalbama sudu u Bijelom Polju i tragikomičnim presudama Vrhovnog suda, kome je osnov ne postojanje crkve u testamentu kralja Nikole I i inventar pokretnosti dovoljan da jedan par exellance državni objekat presudi u korist MCP. I da se onda V. Džomić razmeće time kako može u crnogorskim sudovima da dobije svaki predmet, jer imaju svoje ljude u njima.

Crnogorska pravoslavna crkvaZanimljivo je da tom pravnom timu nije bilo sporno kad je organ uprave, Direkcija za nekretnine, upisivao bez ikakvog osnova vlasništvo nad crkvama na MCP i samog mitropolita Amfilohija, ali im je sporno da taj isti organ uprave postupa po donešenom Zakonu, u situaciji kada je njime nedvosmisleno definisana procedura upisa. Procedura kojom se popisuje sva imovina crkava, utvrđuje vrijeme kad su crkve sagrađene i za one, sagrađene do 1918, izvrši upis na državu Crnu Goru, ili na nekog drugog ko pośeduje validna vlasnička dokumenta. Ustvari, treba da urade ono što nijesu, a morali su, kad su upisivali imovinu na SPC bez ikakvog validnog osnova!

Na kraju, moram još jednom da podvučem; CPC je uredno registrovana kao vjerska zajednica, po važećim zakonima Crne Gore. Pročitajte sve releventne međunarodne dokumente, odluke suda u Srazburu u slučaju Rumunska crkva protiv Moldavske crkve, preporuke OEBS-a, Venecijanske komisije, nije na državama da se bave međusobnim crkvenim priznanjima. Crkveni kanoni se odnose na unutarcrkvene odnose i one za državu nemaju pravnu važnost. Dakle, CPC je za državu Crnu Goru potpuno legalna i legitimna crkvena organizacija i prestanite već jednom da vršite diskriminaciju nad njom! CPC i njeni vjernici, po svim međunarodnim dokumentima, imaju sva prava da uživaju mogućnost ispoljavanja vjere, jednako kao bilo koja druga vjerska organizacija. Ako je SPC ispod časti da dijeli duhovne hramove sa drugim crkvama, onda neka ih ne koristi. Nije ona sveta krava da se svijet vrti oko nje, niti ima pravo da se ponaša diskriminatorski prema drugim crkvama.

*Tekst prenosimo sa portala Aktuelno uz dozvolu autora

Oceni 5