Intervju: Suada Kapić, osnivačica Udruženja FAMA Metodologija
suada kapić

Photo: Lična arhiva

Kako kapital istine pretvoriti u znanje o ratovima

Sagovornica XXZ magazina je Suada Kapić, osnivačica Udruženja FAMA, a jedan od povoda bio je to što je Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva u 2017. godini, za doprinos u oblasti nauke i obrazovanja, pripala Udruženju na čijem je čelu, timu stručnjaka i entuzijasta koji kreira i objavljuje najveću svetsku nezavisnu kolekciju multimedijalnih projekata o opsadi Sarajeva (1992.-1996.) i dešavanjima u vezi sa raspadom Jugoslavije, od 1991do -1999. (www.famamethodology.net ).

"FAMA Metodologija otvara mogućnost  uspostavljanja regionalnog edukacijskog portala za tumačenje perioda raspada Jugoslavije. Kroz edukacijske module daje i davaće svoj doprinos faktografiji na prostoru gdje se decenijama vodi rat interpretacija te se olako previđa da je istina jednostavna - pod uslovom da se razmatraju samo činjenice. FAMA Metodologija vrši prenos znanja o događajima iz 20. vijeka u veliki interaktivni prostor permanentne edukacije u 21.vijeku", konstatovao je žiri koji je u ime Grada vrednovao doprinos Udruženja. Ističući i to da je Kolekcija Udruženja već odavno "dio svjetskih enciklopedija i nacionalnih i univerzitetskih biblioteka".

Suada Kapić je, pak, naglasila učešće čitavog tima i njiihovih porodica u kreiranju kolekcije kojom su njegovi članovi, po  brojnim ocenama, "pridonijeli nematerijalnom nasljeđu svijeta i omogućili da se kolektivno znanje sačuva i prenosi drugima". "Naša mapa opsade ušla je u kartografsku enciklopediju istraživanja svijeta, među 300 mapa iz raznih perioda  ljudske istorije i iz raznih dijelova svijeta, koje istražuju šta nam mape mogu reći o istoriji i o nama. To govori o veličini fenomena opsade  i veličanstvenog otpora građana Sarajeva četverogodišnjem teroru“, rekla je tom prilikom Suada Kapić.

U razgovoru za XXZ podsetila se i dana opsade, te ukazala na mogućnost korišćenja brižljivo prikupljene faktografije.

"Vrijeme poslije-opsade moglo bi se nazvati aktivnom prošlošću u kome je opsada još uvijek živi organizam sa svojim posljedicama, mada mnogima ne izgleda tako. Gubitak identiteta raspadom bivše Jugoslavije uletjeli smo u identitet opsade. Nakon deblokiranja grada nastupilo je vrijeme koje se zove poslijeratni period. Bilo je neophodno uspostaviti identitet svakog pojedinca, pa je bilo jasno da je neophodno uspostavljanje radnog identiteta, koji bi donio u kuće društvenu normalu. Ali, to se nije dogodilo. Poslije opsade došlo je do raslojavanja, formirala se nova klasa, onih koji rade u administraciji, onih koji rade za međunarodne organizacije i onih koji su plivali u tranziciji u sivoj ekonomiji, i onih koji su izgubili pravo na rad. Ali, oni koji su se iz srednje i radničke klase raseljene ili uništene tokom rata i tokom opsade izgubili su sve i teško ili nikako se dizali na noge. Kod njih se danas lako izazivaju trauma prošlosti, zavladalo je beznađe. Tako da, ako pravimo poređenja, ratnog i ovog ‘mirnodopskog vremena’, ono je bilo neizreciva patnja a ovo su njene posljedice.

*Može li Vaša organizacija, svojim radom na dokumentovanju, doći do ljudi koji nemaju empatiju, koji i ne znaju šta se dogodilo, u regionu, globalno? Neki neće da znaju, neki nisu zainteresovani?

Kada je osnovana FAMA, 1991, kao multimedijalna kompanija, htjeli smo da budemo CNN jugoistočne Evrope, a to je prvi put na prostoru bivše Jugoslavije i bilo moguće. Htjeli smo da budemo ogledalo novog vremena, da se bavimo profitabilnim biznisom, ali i mnogim odgovornim temama. A onda se sve preokrenulo. Počeo je rat, ja sam odlučila da ostanem u Sarajevu, iz kog sam nekoliko puta izlazila (i vraćala se) da bih predstavila projekat koji se danas zove Fama kolekcija-Opsada Sarajeva 1992-1996/Raspad Jugoslavije 1991-1999.

Naša platforma je bila govorna istorija. Kako je vrijeme prolazilo, shvatili smo da se arhivska kolekcija mora formatirati, staviti u generalni okvir uzroka i posljedica. Naš cilj je bio onda, a i sada je, da damo prilog tumačenju perioda raspada Jugoslavije 91-99. Imamo ogroman materijal koji se može koristiti, od hronologije događaja, ratne medicine do humanitarne pomoći, kulture kao otpora, sporta, edukacije, medija, komunikacija - načina života u ekstremnim uslovima. Sad smo na tački razmatranja masovne upotrebe tog skupljenog znanja u cilju istorijskog tumačenja kao i u cilju znanja o preživljavanju grada pod četverogodišnjom opsadom.

Kolekcija je postavljena online i razvrstana po projektima i kategorijama. Mislimo da je dobar pristup da svako ko dođe na naš portal, istražuje na kompjuteru one činjenice i događaje koji ga zanimaju. Postoji vjerovatnoća da će tako lakše proći kroz proces suočavanja sa istinom o događajima koje smo istraživali i formatirali u različite žanrove (enciklopedija, video govorna istorija, mape, hronologije, albumi...).

*Kako se grad odnosio prema činjenici da se tako monstruozna stvar događa u civilizovanoj državi na kraju 20. veka?

Smatram da je sve pripremljeno ranije, ne možemo reći da smo se te ‘92. našli nepripremljeni u takvoj situaciji. Od 1987. godine i dolaska Slobodana Miloševića na vlast sve je krenulo u tom smjeru, mada se prvih godina nije moglo jasno razaznati kuda sve to vodi. Javnost je godinama bila adaptirana kroz medije da je ono što je do tada bilo nenormalno polako postajalo normalno. Na taj način smo i mi bili pripremljeni mada nikada pripremljeni za četverogodišnju opsadu i zločine koji su se dogodili. Pripremali su nas događanjima naroda, mitinzima, prenošenjem kostiju, stvaranjem nacionalističkih stranaka, govorom mržnje... Pa smo gledali kratki rat u Sloveniji, pa razaranja Dubrovnika i Vukovara u Hrvatskoj. I došlo je do nas. Tako da, kada su ovdje bile antiratne demonstracije pred Parlamentom, 1992, sve je već bilo postavljeno za blokadu grada.

Ja sam 2. marta, 1992. doživjela dramatično iskustvo, moj otac je umro zato što su bile postavljene barikade na Grbavici, gdje smo mi živjeli. Njemu je pozlilo, zvali smo Hitnu pomoć, oni su rekli „ne možemo doći, vi ste blokirani“. Pogledala sam kroz prozor i vidjela ljude sa čarapama na glavama i puškama. To je za mene i moju porodicu bio dramatični početak rata, poslije vam je jasno, šta god se dogodi, skala mogućeg je bila postavljena visoko. Tako da, kada su zlo i teror uspostavili standard, prestrašnu senzaciju, bili smo četiri godine spremni na sve.

Ovdje, u centru grada u kom smo sestra i ja bile izbjeglice u sopstvenom gradu, sve se sporije dešavalo, sporije su se ljudi navikavali. Nisu imali izravni susret sa velikom neposrednom opasnošću, grad su ubijali nevidljivi neprijatelji. Gađaju, a ti ih ne vidiš.

*Na Grbavici je bilo upada u kuće, pljačke, silovanja...

Mi smo pobjegle sa Grbavice u poslednjem momentu. Ispred zgrade su se smjenjivale različite vojske izlazili su i pucali iz vojnih automobila, džipova. Držali su nas opkoljene 12 sati, smenjivale su se na straži vojske sa bradama i kamama, niški specijalci, šešeljevci, Bijeli orlovi, arkanovci, vikali su preko megafona „Ej, balije, došli smo, doći ćemo po vas!“. Poslije smo saznali kako se to završilo, komšija je pucao na njih i oni su pobjegli i ostavili oružje. Tako smo se sestra i ja spasile.

Gledala sam ih kada su došli, sa bradama i velikim broj manjih i većih noževa i kama, pucali su u našu zgradu. Tada sam se zaklela da ću biti generalni sekretar UN, kako niko zbog svog imena i prezimena ne bi stradao. Bila sam tada naivno mislila o snazi i moći Ujedinjenih nacija.Ta činjenica da ti neko može doći na vrata, samo zato što se tako i tako zoveš...

*Da li o tome pričate sa svojim prijateljima, šta oni kažu?

I u porodici i sa prijateljima nikada ne pričamo o opsadi, mi se bavimo tim fenomenom kroz projekte. Radeći na različitim temama iz tog perioda razvili smo posebnu metodologiju postavljanja činjenica u kontekst kao i metodologiju rada na tako osjetljivim temama u kom emocije ne smiju ugroziti činjenice.

*Sarajevo danas, kako ljudi doživljavaju strance, došljake?

Mogu da govorim samo u svoje ime, ja se inače trudim da o ljudima mislim samo na osnovu onoga što vidim. Mislim da je sve što se dešava sada - posljedica. Dolaze ljudi iz različitih zemalja i razloga. Demografija grada se mijenja, mnogi su otišli, a zašto su otišli, ne pita se niko. Dijaspora dolazi samo na raspuste, ili se nikad ne vrate. Ta demografska slika se pravi od 1992. Sve promjene su uslovljene tim događajima, to se nikako ne smije zaboraviti. Istina je da ljudi koji se nisu vratili, neće da se vrate u mjesta odakle su izbjegli u inostranstvo, kupuju stanove u Sarajevu, zato što je Sarajevo bezbjedno za njih. Kupuju ih za budućnost. Dolaze ovdje, budu u Sarajevu, odu malo u rodni kraj, odu na more. Ono što je dobro je to što u Sarajevo dolaze i mnogi ljudi iz regije i cijelog svijeta, stranci, naučnici, studenti sa svjetskih univerziteta, istraživači, grad je pun ljudi, dolaze da vide ono što ih interesuje. A uvećavanjem različitosti umanjuju se različitosti, rekla bih.

Posljednjih godina je pojačan trend dolaska arapskih porodica i kupovine nekretnina. Svi ti demografski trendovi su za sada polu-podzemni procesi, rezultat posljedica tektonskog poremećaja koji smo preživjeli. Kada će i koji proces prevladati, ne možemo znati, možemo nagađati.

Ono što je izvjesno je da su obespravljeni građani - to je neprocenjljiv gubitak. Izgubljeno je to da se ljudi osjećaju kao građani Bosne i Hercegovine, pa poslije da budu etno pripadnici, vjernici ili ateisti, što je njihova privatna stvar koja se ispovjeda kod kuće. Ali nije tako, vrsta pripadnosti je stvar političke manipulacije. Tako da popis stanovništva nije bio popis građana, nego etničkih grupa i vjeroispovjesti. Identitet pojedinca bi trebao prvo biti građanin, pa onda da se dodaju ostale pripadnosti ako ih ima.

*Kako danas vidite mogućnost iznošenja prave istine o ratovima u regionu, njeno smeštanje u udžbenike, u svest mlađih ljudi koji ne pamte ratove?

Mislim da imamo veliki problem u mapiranju vremena da bismo odgovorili na to pitanje. Još prije godinu dana bih razmotrila te mogućnosti i zajedno sa našim timom mislioca, stratega, pisaca, umjetnika dizajnera, pokušali da osmislimo alternativne kanale učenja za sadašnje i nove generacije. Ali vremena prošlog, sadašnjeg i budućeg su se u betonski čvor spetljala, vraćeni smo na prvi i drugi svjetski rat o kojim takođe nisu napravljena učila koja će koristiti cijeli region kao neophodnu istovjetnu platformu. Pa je ovaj treći rat u vidu raspada Jugoslavije upao u procjepe različitih tumačenja ta dva svjetska rata iz lokalnih uglova, kako političkih manipulacija tako i izrazite podijeljenosti istoričara. Sad već imamo tri rata sa nekoliko tumačenja zavisno u kojoj državi živite, a svakodnevno nam se nagovještava četvrti rat kao vrlo izgledan. A uz sve to, mi smo u rukama neodgovornih ljudi koji vladaju i znanjem i neznanjem. Još moram reći da su oni pravi profesionalci u destrukciji i štićenju ličnih interesa. A pametni i sposobni su se umorili i povukli kao posmatrači ponovo nokautirani i bačeni na pod. Oni koji odbijaju da se uspostave edukacijski kanali bazirani na činjenicama love u zraku svaku priliku i apliciraju je na dnevne potrebe njihovih politika. Pitanje je da li i oni znaju kuda vode sve ove narode ili operišu na kratkim rutama moći koju prigrabe ili dobiju. A betonski čvor se svakom tom novom 'alternativnom činjenicom' zatvara u potpunosti. Za one kojim je sve to namijenjeno istina je dosadna a manipulacija zavodljivija i uvjerljivija.

*Da li Vaša organizacija sarađuje sa NVO sektorom u Srbiji i šta bi se moglo učiniti da ta saradnja bude intenzivnija?

Sarađivali smo naravno, ali sada, baš kako sam rekla u odgovoru na pitanje o tome kako educirati generacije istinom o ratovima (strašna je ova množina), mislim da bez ozbilnih strategija i ozbiljnog regionalnog umrežavanja u odnosu na lokalne, regionalne i svjetske političke okolnosti, niko nema šanse da probije betonski čvor, bilo bi to samo trošenje vremena, bez ikakvih rezultata. Napomenula bih da postoji veliki broj arhivskih kolekcija u različitim multimedijalnim formatima u cijelom regionu i da je to pravi kapital istine i razmatranja činjenica. A da dođe upotrebe u cilju edukacije, za to treba vremena.

Kako uspostaviti jedinstvenu platforme tumačenja perioda 91-99 kroz nezavisne arhive, publikacije, knjige, video materijale, fotografije. Potrebno je uz provjeren kredibilitet izvora, postaviti znanja o raspadu Jugoslavije na jedno mjesto, za sve oni koji će pisati istoriju tog perioda ili učiti o tome periodu, ne kroz oficijelnu edukaciju koja zadugo neće imati status jednakog i kredibilnog tumačenja za sve u regionu.Između ostalog treba istražiti na koji način su intelektualci, pisci, umjetnici, novinari, stvarali svoj kulturni okvir, izlažući svoje živote slijedeći principe, a stoje iza toga i danas.

Kapital istine postoji. I tu smo kod pitanja kako da istina dobije gledalište? Svakako potragom za modelima koji će istinu učiniti atraktivnom a tim i konzumiranom kao znanje.Jer nije dovoljno samo reći istinu, nego učiniti da se ta istina tiče onih kojima je namijenjena,  jer ako ostane skrivena, njen izostanak zamijenjen 'alternativnim činjenicama' postaje fatalan.

Oceni 5