Tmurni zaključci, još tmurnije prognoze
Ledos1

Photo: Sebastian Copeland

Kako klimatske promjene izazivaju epidemije

U više i manje službenim i kredibilnim ispitivanjima javnog mnijenja na temu uzroka nastanka pandemije koronavirusa, obrazovanost javnosti i razumijevanje dinamike klimatskih promjena i novih virusa, pokazala se kao izrazito porazna točka. Javnost je do te mjere neinformirana i neobrazovana o aktualnim globalnim procesima da veliki broj ljudi iskreno vjeruje u povezanost telekomunikacijskih tehnologija i mogućnosti nastanka virusa. Ostavimo za ovu priliku sa strane argument o tome kako je ovo presudni dokaz o propasti države u pogledu medijskih politika, mejnstrim medija i njihove javne funkcije. Umjesto meta analize, bavit ćemo se propuštenim sadržajem.

U nevjerojatno kratkom roku svijet se posljednjih nekoliko mjeseci stubokom promijenio, makar na kratko. Kako je točno epidemija nastala nije “forenzički” u potpunosti razjašnjeno, no trenutno prevladava zaključak da se virus prenio sa šišmiša na ljude preko nepoznate posredne životinje, možda pangolina (ljuskavci). Dok se političari, a s njima i novinari, nadaju da je ova epidemija nešto jedinstveno što se neće ponoviti u našim životima, klimatski znanstvenici već godinama upozoravaju na suprotno tvrdeći da će pandemije postati dijelom redizajna planete kao posljedica klimatskih promjena, koje su rezultat društvene organizacije ekonomije – kapitalizma – a ne nikakve kombinacije više različitih i nepovezanih prirodnih zakonitosti.

Premda je IPCC (Međuvladin panel o klimatskim promjenama pri UN-u) odavno počeo upozoravati na rizike od ovakvih globalnim pandemija, što zbog otapanja permafrostova (koji kriju stare iskorijenjene viruse poput bubonske kuge), što zbog seobe životinja, kao i sve drugo na što upozoravaju, nitko zapravo ne uzima za ozbiljno do trenutka dok ne postane kasno za sanaciju. IPCC se trenutno bavi izradom novog opširnog izvještaja o povezanosti klimatskih promjena i “prelijevanju” bolesti sa životinja na ljude, a do objave detaljne studije, donosimo nekoliko stvari koje već sada znamo.

Zoonotski i vektorski virusi

Carbon Brief je istražio kako gubitak staništa životinjskih i biljnih vrsta koji je posljedica klimatskih promjena narušava biološku raznolikost i kako se to reflektira na prenošenje bolesti sa životinja na ljude. Te bolesti mogu biti vektorske i zoonotske. Vektorske su one koje se prenose sa beskralježnjaka ili insekata (komarci) na ljude poput malarije, zika, denga, i slično, dok su zoonotske one koje prenose kralježnjaci (sisavci, ptice, gmazovi) dakle SARS, ptičja gripa, svinjska gripa, itd. Zoonotske bolesti čine dvije trećine svih zaraznih bolesti čovjeka (ebola, marburg, hendra, SARS, HIV i nipah) i tri od četiri novonastale bolesti. Broj potencijalno štetnih virusa koji kruže u populaciji sisavaca i ptica koje se još nisu proširile na ljude procjenjuje se na 1,7 milijuna, prema Međuvladinoj znanstveno-političkoj platformi o biološkoj raznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES). (IPBES je neovisna skupina međunarodnih istraživača koji prate problematiku biološke raznolikosti), piše Carbon Brief.

Prelijevanje bolesti sa životinja na ljude može se dogoditi na više načina, uključujući izravno kroz životinjske ugrize, konzumiranje sirovog ili nedokuhanog životinjskog mesa; zatim kroz proizvode kao što je mlijeko ili kroz kontaminiranu vodu. Bolesti se također mogu posredno širiti ako ljudi dođu u dodir s površinom koju je zarazila zaražena životinja. I divlje životinje i stoka mogu biti prijenosnici bolesti. No, da bi se ijedan od milijuna virusa “prelio” na ljude i zarazio nas, potrebno je da infektivni patogen ima zadovoljavajuće preduvjete koji narušavaju naš imunološki sustav i omogućavaju virusu da se veže za naš organizam. Stručnjaci smatraju da se 95 do 99 posto bolesti ne prenosi među vrstama upravo zbog različitosti tih preduvjeta potrebnih za napad virusa. U slučaju koronavirusa, stručnjaci misle da se on prikvači na čestice zagađenja atmosfere veličine 10 mikrometara i preko njih ulazi u naš organizam. To znači da čišći zrak i zdravija atmosfera malo smanjuju mogućnosti širenja virusa.

Drugi faktor o kojem ovisi zaraznost virusa tiče se načina prenošenja. Dok je kod nekih zoonotskih virusa čini se uobičajeno prenošenje kapljičnim putem (kašljanje kihanje i dodir), kod nekih vektorskih bolesti nužno je da su zaražena i nezaražena osoba u puno intenzivnijem fizičkom kontaktu. Ove druge su često smrtonosnije (50 posto ili 80 posto smrtnosti), ali se zbog snažanijeg utjecaja na organizam i sporije šire, što objašnjava zašto su ebola, zika, denge i drugi ostali značajnije geografski izolirani. Snaga njihovog nastupa te intenzitet simptoma onemogućili su putovanja, što je suprotno od bolesti COVID-19 koja ima manju smrtnost (čini se ispod 10 posto) ali i sporiji nastup bolesti te nestabilne simptome što je omogućilo njezino globalno širenje. Treći faktor širenja pandemija je globalna umreženost i učestalost putovanja.

Globalna seoba životinja

Klimatske promjene četvrti su faktor koji može uzrokovati prelijevanje bolesti sa životinja na ljude. Kako piše Carbon Brief, svaka nova bolest koju prenose životinje započinje s ljudima koji dolaze u kontakt s divljinom: “Klimatske promjene očito su faktor koji može utjecati na te odnose. One oblikuju biogeografsku raspodjelu vrsta. Ako u budućnosti vidimo vrste kako se kreću u područjima na kojima prevladavaju ljudi, mogli bismo vidjeti nove mogućnosti da se pandemije razvijaju.”

Istraživanje je pokazalo da se klimatske promjene mijenjaju tamo gdje žive vrste, kako na kopnu tako i u oceanu. To je zato što, kako se temperature povećavaju i mijenjaju se količine kiše, neke su vrste prisiljene tražiti nova područja s klimatskim uvjetima koje su u stanju podnijeti. (Vrste koje se ne mogu prilagoditi mogu se suočiti s izumiranjem.) Pregledom objavljenim u časopisu Science 2017. koji je proučavao 40.000 vrsta širom svijeta utvrđeno je da je oko polovica vrsta već u pokretu zbog promjena klimatskih uvjeta. Općenito, vrste traže hladnije temperature krećući se prema Zemljinim polovima. Kopnene se životinje kreću prosječnom brzinom od 16 km po desetljeću, dok se morske vrste kreću brzinom od 72 km po desetljeću, navodi se u pregledu. Međutim, seobe životinja kompliciraju i drugi čimbenici, kao što su promjena dostupnosti hrane, pomična distribucija grabežljivaca i promjenjivi obrasci načina na koji ljudi koriste tlo.

Krčenje šuma, pesticidi, i drugi oblici mijenjanja tla koji uzrokuju gubitak staništa za životinje, rezultirali su antropogenom promjenom 75 posto kopnene površine i 66 posto oceanskih površina. Samo u periodu od 2010. do 2015. godine, ističe Carbon Brief, ljudi su iskrčili 32 milijuna hektara prirodne i oporavljene šume, to je površina veličine Italije. Zbog kontinuiranih pritisaka na bioraznolikost, milijunu vrsta trenutno prijeti izumiranje u idućim desetljećima. Trajni pritisci na divlje životinje vjerojatno će povećati kontakt životinja i ljudi, poboljšavajući preduvjete potrebne za prelijevanje bolesti. Uostalom, do sada je već poznato svima da su znanstvenici još 2018. godine upozoravali da krčenje šuma prijeti staništima šišmiša koji mogu prenositi SARS, i koji nova staništa nalaze bliže ljudskim zajednicama što povećava rizik od prenošenja virusa izravnim kontaktom ili infekcijom domaćih životinja nastalom kontaminacijom urinom ili fekalijama od šišmiša. Ni tada, kao ni nikada u povijesti, pa ni sada, nitko nije slušao klimatske znanstvenike kojima bi na preciznosti proročanstava zavidjela i helenska Pitija, pa smo danas tu di jesmo. Za jasnu viziju skore budućnosti naše generacije, ne treba se utjecati alternativnim filozofijama, dovoljno je pročitati IPCC izvještaje i pomiriti se s njihovim tmurnim zaključcima.

*Prenosimo sa portala Bilten

Oceni 5