Aleksandar Tutuš: 671, (Bernar, Beograd, 2018)
Štrpci

Photo: Wikipedia

Kako knjigom do oprosta?

Kad politička poruka, svejedno od koga odaslana, budući da danas svi politički vrište, postane humana, kao da prestaje biti politička i prerasta u općeljudsku. Prelaz nije jednostavan i lagan, svako korak-slovo mora biti pažljivo zakoračeno, kako se poruka ne bi pretvorila u paradigmu i povukla u još dublji ponor političnosti ono što takvo nikako ne želi biti. Tko god da sebi zada takav zadatak, ne može mu biti lako. Salijeću ga pitanja: hoću li umjeti, pogoditi pravu mjeru, sâm biti zadovoljan onim što sam učinio (izrekao), tko će shvatiti a tko, pak, osuđivati, mene, koji možda imam najmanje pravo o tome govoriti/pisati jer nisam sudjelovao i nisam osjetio.

Pretpostavljam da je slična pitanja sebi postavljao Aleksandar Tutuš (Knin, 1974. godina, profesor filozofije, na privremenom radu u Irskoj) još onda dok je razmišljao o budućoj priči-poruci koju je imao, ili nemao, a tu bi se opet mogla uplesti politika, pravo napisati. Odgovor je u romanu 671 (Bernar, Beograd, 2018).

Bezuvjetno je ovaj autor imao pravo povinuti se vlastitim osjećajima i pisati o sudbini devetnaestero putnika na brzom vlaku Beograd-Bar koje su srpske paravojne jedinice otele i likvidirale 27. februara 1993. godine na željezničkoj stanici Štrpci (Bosna i Hercegovina). Štoviše, kao da je to bila njegova obaveza, jer u uvodnom slovu romana kaže: „Onaj trenutak kad sam zaista dovršio pisanje rukopisa bio je kad sam dovršio razmišljanje o događaju i običnim ljudima kojima sam se bavio, koji su posredno ili neposredno bili uključeni u sve ono što se zbilo u Štrpcima te već daleke ali nikad zaboravljene 1993. Zapravo, ti ljudi svakodnevno posjećuju moje misli, s njima se nikad neću oprostiti, dok se dovršena misaona konstrukcija tiče više njihovog okruženja nego njih samih. Dakle, roman 671 može biti doživljen i kao antiratna drama, svakako kao priča o ljubavi i prijateljstvu, ali, prije svega, kao jedan socijalni prikaz države koja umjesto da bude majka i domovina, zaštitnica i paziteljica, postaje goropadna zvijer i najgori neprijatelj svojim građanima.“

Aleksandar Tutuš skromno i smireno, ali glasno, želi reći ono što mnogi u srpskom narodu misle, ali ne nalaze način kako iskazati: Štrpci nisu željeznička stanica kroz koju smo prolazili ili na kojoj smo se željeli iskrcati; neki nas nasilu uvlače u vagone bezumlja, oni koji su znali šta rade kad su legitimisali, upisivali imena putnika na vozne karte, te im naređivali da izađu iz tobože sigurnih kupea. Oni koji su to učinili, i drugi koji bi jednako postupili da su bili na mjestu tih službenih lica, i autoru romana i svima koji osjećaju sram zbog zlodjela nameću se kao stalna tiha pratnja, zato što sad gledaju kako bi zločin prebacili na naciju, na imaginarne zakletve koje nikoga ne obavezuju a njih djelomično oslobađaju. Ta tiha pratnja godinama ne odustaje, naprotiv, kako odmiče vrijeme od događaja do danas, koje ubrzo već postaje jučer, u intervalima potrebnima rodoljublju, patriotizmu, ljubavi prema precima, zalogu bivšoj, dalekoj hrabrosti koja se sve češće propituje, pratnja se umnožava, gomila povećava, strojevi korak biva čvršći i glasniji, heroja i junaka svakim danom sve više, onih nesvjesnih da su jednostavno samo gubitnici. Ili će biti da su svjesni nužnosti odustajanja od nerealnih snova koje im je netko jači od njih usadio, u postupku lobotomije, u moždane vijuge, a kako, nakon takve operacije, nemaju snage sami otjerati snove o vlastitoj veličini, potrebni su im sup(u)atnici, te prigrljuju sve „svoje“, pri čemu je svojatanje prikopčano samo na jednu elektrodu: nacionalnu. Mora se imati snage za oduprijeti strujnom udaru. Roman 671 jedan je od oblika takve snage.

Kroz nježnu, čistu, mladalačku ljubav beogradskih studenata Selime i Radovana, autor nas uvodi u nekoliko porodica i prostora njihovog obitavanja: onih iz kojih je dvoje mladih poteklo, gazdarice-udovice kod koje stanuju kao da su njena djeca, komšije penzionera JNA čije iskusno oko i uho sve vidi i čuje, a njima se u prolaznom prijateljstvu pridružuje student iz Tanzanije. Jednostavni životi teku na momente i bajkovito, ali se ne radi o autorovoj naivnosti spoznavanja života, nego će prije biti prihvaćanje činjenice istine: nakon svake nesreće i tragedije, vrijeme – prije – bilo je bolje. Sve dok Radovan ne siđe iz stana kako bi komšijama pomogao čistiti snijeg ispred ulaza … i ne vrati se u stan u kome porodice i prijatelji eto baš noćas ispratiše jednu, 1992. godinu i još jednom si, ujutro, 1. januara 1993., čestitaju. Nakon toga susrećemo nove ljude, neke potpuno drugačije: bahate, nasilne, nerazumne, željne zapovijedanja, komandiranja i odlučivanja o tuđim životima – neljude, a druge vrlo slične već upoznatim likovima, ispunjene dobrotom koja graniči sa naivnošću onih koji zatvaraju oči jer ne mogu izmijeniti ono što im se u vidokrugu nudi. Prva grupa u svom vojnom obliku nepoznata nam je, slične njima nikada nismo susreli na našim putevima i raskrsnicama, kao što nije ni autor romana, a i bolje da nismo jer bi nas uputili u pogrešnom smjeru. Ovi potonji nekako nam se čine poznati, kao da su iz našeg sokaka, kao da smo ih jutros sreli u mjesnoj trgovini, jedan od njih izvadio nam je čavao i još zakrpao rupu na gumi od bicikla, pa nas i pozvao u kuću na kahvu sa rahatlokumom od ružinih latica.

I dok čitalac prati nekoliko životnih priča, nailazi na pasaže koji umnogome obogaćuju roman. Razigrane i razgranate misli o pojedinim, nadasve običnim, svakodnevnim i prepoznatljivim mjerilima života, u umu profesora filozofije pretvaraju se u mudrosti koje kao da imaju jedno polazište, u jednoj rečenici; tako, kad govori o imenima koja, umjesto da spajaju različitosti, u zlim vremenima zlim ljudima koji se umrežuju u zle sisteme, mračni su putokaz za kažnjavanje, autor kaže: „Mogao je birati samo kako će nositi svoje ime“; nadalje, vrlo sigurno, bez ostavljanja prostora za drugačije mišljenje, tvrdi: „Neki ljudi sami sebi oduzmu slobodu“. Zaslužuje biti prepoznato i razmišljanje o gradu kao o živom biću: „Da li će se preporučiti kao grad, najviše zavisi od toga u kojoj mjeri prirodni uticaji, poput vremenskih prilika, npr.,imaju snage da se toliko upletu stanovnicima u život, da im ga onemoguće. Grad i priroda su suprotstavljeni pojmovi. Gdje prestaje priroda počinje grad. Grad ne posustaje niti mijenja planove samo zato jer je ljeto vrelo ili zima hladna.“ Kao vrlo upečatljivo svjedočenje o zlu onda kad se, sa druge strane, nitko ne brani, izdvojila bih autorov stav o važnosti kuće kao doma, ognjišta, sigurnosti, budućnosti, domaćinove i djece mu: „Kuća je rukopis življenja, jedan jedini primjerak. Spaljivanje te knjige je najpodmukliji čin jednog čovjeka prema nekom drugom čovjeku. Ništenje, s lica zemlje brisanje nečijeg otiska u vremenu, neoprostivi je izraz strašne mržnje. To je namjera zatiranja svakog traga, i onog u vremenu, i onog još važnijeg, mjesta u vječnosti. Pokušaj ništenja tragova u vremenu je poput grebanja Zvijeri na vratima odaja vječnosti i duše koju, da može, ona bi proždrla, a pošto ne može, divljački i bezumno ruši, bijesno i pomamno razara dom.“ Svidjele se nekome ili ne ove, te niz drugih misli „filozofskog uma“ koje presijecaju radnju romana cijelim njenim tokom, one su, ponuđene kao postulat, konstanta, vrijednost, svojevrsna autorova snaga.

Romanu 671 autor je dao naslov prema broju kompozicije Jugoslavenskih željeznica koja je toga 27. februara krenula sa beogradskog željezničkog kolodvora, sa sat zakašnjenja zbog vremenskih prilika. Atmosfera kolodvora toga jutra uvodi nas u priču koja završava atmosferom jedne udaljene, nevažne željezničke stanice, kojoj još manje važni ljudi odlučiše dati značaj ubistvima nedužnih putnika (među njima su tri lica iz romana); možda im je neki prorok navijestio da će i oni postati važni uskrate li kome pravo na život; prorok je, kao što to najčešće biva u stvarnom životu, pogriješio – žrtve se preobratiše u heroje.

Poruka romana 671izlazi izvan okvira političke, bez obzira što će ju netko u taj zbrčkani koš željeti smjestiti, i baš zato je bila svojevrsna hrabrost opisati konkretni događaj u kome autor nije sudjelovao, posebno imajući u vidu okvire nazadnog nacionalističko-klerikalnog okruženja u kome živimo. Zamislimo samo koliko bi bilo manje knjiga kad bi njihovi sadržaji bili autentični doživljaji pisaca! Sreća da nije tako. Knjiga-roman, priča, pjesma, stvara se iz stvarnog nadahnuća nastalog pogledom, oslušnutog, od nekoga ispričanog, pročitanog, i tek onda nadograđenog književnikovim odnosom prema događaju, situaciji, učesnicima, razvoju radnje. Ponekad je čitaocu sve jasno tek nakon pročitane knjige. Tako biva i s onim čitaocima koji o događaju u Štrpcima znaju malo ili nimalo.

Roman 671 Aleksandra Tutuša mnogočemu čitaoca može podučiti. Onog čitaoca koji će se prepoznati u njegovom priznanju: „ …ovim malim djelom iskam za oprost pred nevinim žrtvama … za sva ljudska zlodjela i nepravde počinjene od strane Srba.“

A autorica ovog osvrta dodaje vlastito mišljenje: Narod je imaginarna kategorija; postoji samo ljudsko biće i ono je to i onda kad je čovjek i onda kad je nečovjek.

Oceni 5