Kako postati slavan prepisujući tuđe radove

Prijatelj koji baš i ne zna mnogo o novinarstvu nekidan me je zabrinuto pitao: „Kako to da ti novinari moraju toliko putovati?“ Odgovorio sam mu da, nažalost, baš i ne putuju mnogo. No on mi je pokazao stranicu Jutarnjeg lista. „Pogledaj, jadna neka Martina Hrupić jučer je bila u Munchenu gdje je pratila suđenje našim dragim UDBAšima, ali je odmah otputovala u Bruxelles da provjeri što su jeli evroparlamentarci, a završila je očito u Moskvi iz koje je javila što radi Vladimir Putin.“ Pogledao sam te novine od 5. prosinca i morao sam priznati da prijatelj ima pravo. Jadnica se stvarno naputovala.

No na istoj stranici njega kolegica Antonija Handabaka je bila još umornija. Ona je na istoj stranici pisala iz Njemačke (gdje je valjda bila sa Martinom), iz Gibraltara pa zatim iz Kenije da bi sve završila u Sjedinjenim Državama gdje je, sudeći po velikom članku sa svojim potpisom, vidjela kako bijeli policajac ubija jadnog crnog mladića, pa je uz veliki članak objavljena i njena fotografija. Istina, na fotografiji se u pozadini ne vidi Amerika, ali možda je to snimljeno u Keniji ili Gibraltaru. Tko će znati, žena se stvarno naputovala u jednom jedinom danu.

Kao stari novinar nisam htio razočarati prijatelja. On je, naime, podosta naivan pa vjeruje svemu što piše u novinama. Zato sam samo žalosno klimnuo glavom umjesto da mu priznam da Martina i Antonija nisu baš putovale. One su se samo bavile takozvanim „hrvatskim novinarstvom“ odnosno prepisivanjem.

U prošlih 5 godina 1500 do 2000 novinara dobilo otkaz

Nekada su prepisivali redovnici u samostanima. U ranom srednjem vijeku još nije bilo e-knjiga ni tableta, pa čak ni knjige nisu tiskali. Umjesto toga vrijedni redovnici su prepisivali Bibliju i druge vjerske knjige. A u našim krajevima, izuzimajući istarske glagoljaše, najveća “radionica” prepisivača bila je u srpskom manastiru Manasija, koji je bio poznat i kao Resava. Tu je u 15. i 16. vijeku prepisano mnoštvo tekstova, a ne samo svetog pisma već i originalnih radova i prijevoda. Zato i nije čudno da su u bivšoj državi “prepisivače” u novinarstvu posprdno nazivali „resavska škola“. No, ma što netko mislio o prošloj državi i socijalizmu, prepisivanja je u novinarstvu doduše bilo, ali vrlo malo i vrlo rijetko.

Danas je, dakako, drugačije. U posljednjih pet godina otpušteno je između 1.500 i 2.000 novinara, uglavnom starijih i iskusnijih. Poslodavci, mahom ljudi koji su „jamili“ kako se to kaže na HDZ-jeziku, otpuštali su dobre novinare ne samo zato što su oni skuplji, nego i zato jer ih je teško natjerati da slušaju diktat gazdi. Umjesto njih su zaposlili velik broj mlađih ljudi, obično nevještih ne samo novinarstvu već najčešće i jeziku, ali su zato jeftini i pristaju raditi za sitnu paru, a slušaju sve što im se kaže. Da ne izgube i onog siću što im gazda daje. Nije nikakav seksizam kada se prizna i da su većina tih „novih“ novinara – žene. Dio problema su i novinarske škole koje su se namnožile u posljednje vrijeme, a većina nastavnika nije nikad radila novinarski posao ili su ga radili malo i loše.

Gazde, naravno, ne mare za neku novinarsku etiku. Baš ih briga za autorska prava. I umjesto da omoguće svojim zaposlenicima da putuju oni se „snalaze“. Mogli bi, doduše, vijesti iz svijeta kupiti od agencije HINA. Nije baš neka agencija, ali je zato skupa, pa zato poslodavci, a i urednici, tjeraju „novinare“ da prepisuju. Zato oni „surfaju“ internetom i kradu kao pravi profesionalni lopovi.

Tako je moguće da Antonija Handabaka 6. prosinca potpisuje članke iz New Yorka, Phoenixa, Australije i Sarajeva, a Martina Hrupić iz SAD i Turske. Još je „plodniji“ bio Željko Trkanjec. On je 15. prosinca ukinuo vlak Berlin – Pariz, razgovarao sa liječnicima koji su u Americi mučili zarobljene Muslimane, izvještavao je sa izbora u Japanu i konačno se bacio na mafiju u Britaniji. No, moram ga i pohvaliti. Naime, iako je prešutio svoje prepisivanje francuskih, japanskih i američkih kolega, otvoreno je priznao da je izvor njegovog članka o mafiji u Britaniji londonski list The Sunday Times. Ako se već i mora prepisivati tuđi rad, najmanje što bi urednik morao učiniti je navesti izvor informacije umjesto da potpisuje osobu koja je prepisala tuđi članak. Ako se navede izvor informacije, može se potpisati i ime osobe koja je uredila i oblikovala članak za objavljivanje. Ali potpisivati prepisivače kao autore je zločin.

Vjesnikov R.I.

Prije dvadesetak godina nešto slično su počeli raditi u danas pokojnom „Vjesniku“. Oni su znali spojiti par informacija stranih agencija i to potpisati kraticom R.I. Nisu to bili inicijali novinara nego kratica za „redakcijski izvještaj“. Krađa, doduše, ali ipak nisu potpisivali kradljivca. Ovih dana jedan mi je sasvim obeshrabreni urednik rekao da se inzistira na potpisivanju ukradenih članaka jer se tako „stvaraju novinarska imena“. Upravo nevjerojatna logika. Krađom se, dakle, stvaraju budući „veliki novinari“. Ako netko krade 10 ili 20 godina, po toj će logici postati „novinarska legenda“.

Neprestano se hvalimo da smo dio „zapada“. U tom mitskom „zapadu“ se, dakako, krade i laže. No novinar koji je uhvaćen u krađi odmah će izgubiti posao. A kada bi se otkrilo da neki medij redovno krade tuđe tekstove, fotografije ili snimke, vrlo bi brzo izgubio oglašivače i završio bankrotom. Za medije je u urednim društvima povjerenje javnosti najvažnije i gubitak povjerenja javnosti u integritet nekog medija može završiti samo njegovim nestankom.

Naveo sam primjere iz jednog lista, ali ni drugi nisu ništa manje raspoloženi da kradu. Na televizijama vrlo često čujemo voditelja kako kaže: „U Kuala Lumpuru je danas poginulo 14 ljudi. O tome izvještava Petar Petrović.“ I zaista čuje se glas nesretnog Petrovića koji nikad nije bio u Kuala Lumpuru, ali uzbuđenim glasom čita prijevod članka kojeg je ukrao na internetu dok gledalac vidi snimku iz Malezije koju je televizija kupila od neke agencije. Naravno, nema nade da će hrvatskom gledaocu biti rečeno tko je to snimio, od koje je agencija snimka kupljena, kao ni tko je zaista napisao članak. Nudi mu se samo sirova laž kojom se pokriva krađa. Nije samo stvar pristojnosti, već i obaveza, da se uz snimku objavi i naziv agencije koja je snimku proizvela. No u zemlji u kojoj tvrtke, udruge i političari sasvim uredno kradu fotografije sa interneta i koriste ih kao da su ih sami snimili ne navodeći ni izvor ni autora, to je već postalo pravilo. Jedan naivni kolega mi je prije par godina prorekao da će se tome stati na kraj kada uređemo u Evropsku uniju. Sada smo već stari „europljani“, ali lopovi i dalje kradu.

Novinarstvo na najnižim granama

Nitko u novinarskim krugovima ne može reći da nema pojma o masovnoj krađi koja se ponavlja iz dana u dan. U Hrvatskom novinarskom društvu postoji grupa koja se brine o zaštiti autorskih prava. Dakako, oni štite samo SVOJA autorska prava, a za autorstvo svojih kolega širom svijeta ih nije briga. Vrlo važno: neka kradu, samo da ne kradu meni. Čudna logika. Postoji i Novinarski sud časti. Pa iako oni često kažnjavaju zbog raznih prekršaja čak i ljude koji nisu članovi HND-a, pa čak ni novinari, hladno gledaju masovnu krađu i ne reagiraju. Nema se smisla zamjeriti kolegama. A za strane kolege: tko ih šiša. To je toliko jadno da je na prošlogodišnjoj skupštini Hrvatskog društva novinara neka dama elegantno rekla „Pa što ako je to prepisano? To je bila agencijska vijest.“

Naime, jadna žena nema pojma da u novinskim agencijama rade pravi i živi novinari koji ne prepisuju nego izvještavaju sa lica mjesta svakog dana i svakog sata. Ona, poučena iskustvom, vjeruje da su novinske agencije mjesta u kojima se surfa internetom i krade tuđi rad, pa je, valjda, posve legalno ukrasti i od njih. Na takvu izjavu na skupštini nije reagirao niti jedan novinar iz hrvatske novinske agencije. Valjda se i oni slažu sa tim da se tuđi rad i tuđa muka smiju nekažnjeno krasti kako kome padne na pamet.

     Istina, Hrvatsko društvo novinara ima i Kodeks časti. U njemu, u članu 11 piše:

„Novinar poštuje autorstvo drugih novinara i ostalih sudionika u javnom informiranju. U svojim prilozima navodi izvore kojima se koristio. Plagijat je nespojiv s novinarskom etikom.“ Tako piše, ali je to samo mrtvo slovo na papiru.

Kodeks časti u članu 26 dalje kaže:

„Urednik ne smije od novinara zatražiti da radi protiv profesionalnih etičkih načela.“

No to se još i manje poštuje. Naime, nekad su urednici bili iskusni novinari koji su svoje uredničke „čvarke“ zaradili dugim godinama provedenim na ulici sa olovkom i notesom, mikrofonom ili kamerom. Danas su to većinom „kadrovi“ koji se nikad nisu oznojili na novinarskom zadatku, nikad nisu napisali ništa osim nakićene biografije za natječaj i koji baš ništa ne znaju o novinarstvu, a najmanje o nekim etičkim principima i časti.

Zar je čudno što povjerenje javnosti u medije stalno pada i danas je na najnižim granama, niže nego što je bilo u vrijeme kada su mediji bili „državni“, a novinari su smatrani „društveno političkim radnicima“? Ako se ovakva praksa nastavi, ugled medija i povjerenje javnosti u novinare past će još niže. Ako je to uopće moguće.

 *Prenosimo sa portala 45 lines