Kako prepoznati sopstvenu smrt

NEPRIJATELJI ZA ISTIM STOLOM: Dva bijela transportera zaustavila su se, jedan pored drugog, ispred napuštene zgrade, golih i sivih betonskih zidova. Vrata jednog su se otvorila uz otegnuto šištanje i iz vozila su izašla trojica muškaraca. Dočekali su ih napeti vojnici sa oznakama UN-a na šljemovima i uveli u mračnu i prašnjavu unutrašnjost zgrade. Putem do ulaza mogli su primijetiti još nekoliko transportera u povelikom dvorištu fabrike betonskih konstrukcija, na kojima su čvrsto stežući oružje sjedili kanadski vojnici.

Nakon što su njih trojica zamakla u zgradu, otvorio se i drugi transporter, iz njega izašla druga trojica muškaraca, jedan velike i sjede glave, u šezdesetim godinama, drugi srednjih godina, treći izrazito mlad. Dvojica vojnika, jedan ispred, drugi iza njih, poveli su ih kroz dugačke i prave hodnike i nakon nekoliko skretanja u mraku, koji je razbijala jedino baterijska lampa vojnika na čelu, ušli su u četvrtastu prostoriju u kojoj je bio postavljen stol, sa papirima i olovkama uredno složenim na obje strane i bijelim plastičnim čašama. Na uglu stola iz staklene posude pušila se rijetka, američka kafa, a sa jedne strane stola svoja mjesta već su zauzela trojica muškaraca.

Jedan od njih bio je Naser Orić, drugi njegov načelnik štaba Ramiz Bećirović, a na kraju stola sjedio sam ja, kao prevodilac. Stariji muškarac, koji je u međuvremenu sjeo s druge strane stola, zvao se Cvijetin Vuksić i predstavio se kao komandant Bratunačke brigade VRS-a. Do njega je sjedio čovjek koji se u torn času predstavio kao načelnik štaba, a kasnije ću saznati da je ipak bio oficir sigurnosti, Momir Nikolić. Mladić uz njega bio je njihov prevodilac. Bilo je kasno ljeto 1993. i bio je ovo prvi takav sastanak između neprijatelja koji su nakratko morali odložiti oružje. Sastanak je nakon izvjesnih muka uglavio komandant kanadskog bataljona, koji je posljednji stigao i sjeo u vrh stola.

Vuksićev prevodilac, Stanislav, bio je, sudeći po prljavoj uniformi, ogrubjelim rukama, prljavštini nakupljenoj ispod nokata i mirisu koji se širio oko njega, tek pokupljen sa fronta i jako slabo je govorio engleski; nije mi jasno u čemu je bila njegova uloga, osim ako tu nije bio u svrhe dekora. Zgrada u kojoj se sastanak održavao bila je prijeratna fabrika betonskih elemenata i nalazila se nekoliko stotina metara unutar enklave, pa se on usprkos opsežnim mjerama sigurnosti koje je UN poduzeo nije osjećao sasvim sigurnim.

I druga dvojica bili su nervozni, znajući da su Srbi jako blizu. Okolne kuće bile su krcate vojnicima koji su tu stigli sinoć, za slučaj da nešto pođe po zlu. Zamišljen kao prvi u nizu, sastanak se brzo pretvorio u svađu, optužbe su letjele preko stola, s jedne na drugu stranu, i Kanađanin je nekoliko puta morao smirivati zanesene sugovornike. Međutim, razgovor bi se iznova vraćao na prebrojavanje žrtava, zločine nad civilima, a srpski pukovnik je u nekoliko navrata ponovio kako su "muslimani ubili 16 članova njegove familije".

Ko je uopće spomenuo masakr u Srebrenici, koji se desio početkom aprila 1993, nije ni bitno. Riječ je o artiljerijskom napadu na grad u kojem je izginulo preko sedamdeset ljudi, jer su granate pogodile nogometno igralište gdje se, za nekog malog primirja, održavao nogometni turnir. Ne znam šta je natjeralo Vuksića da u tom trenutku, pred četvoricom svjedoka, kaže da je on lično dao naređenje za taj napad.

Nije se ni tu zaustavio, nego je nastavio govoreći da bi ponovo i sada dao isto naređenje, znajući kakve su bile posljedice tog napada. Prevodio sam to, u pola glasa, da ne bih omeo njegov nadahnuti nastup i gledao dok govori: bio je potpuno ubjeđen da je postupio dobro, vjerovao je da je to bila ispravna stvar toliko da bi to ponovio.

Bio sam sleđen. Preda mnom je bio jedan od ljudi za koje sam se stotine puta, svaki put kad bi granata tresnula, pitao ko su i prezirao ih jer, naposljetku, ubijali su djecu, tuđu i njima nepoznatu. Gledao sam ga i prvi put moja osjećanja bila su pomiješana: umjesto prezira osjećao sam strah i prezirao sebe jer ga se plašim. Preda mnom je bio čovjek koji je na savjesti imao najmanje stotinu života, a ja sam, protiv svoje volje, osjećao samo strah jer su mi instinkti govorili da je on, ovaj put, na pobjedničkoj strani.

Bio je to jedan od posljednjih napada na grad, ali je broj žrtava bio veći nego ikad. Samo četiri granate pale su na betonsko igralište ispred škole - ožiljci koje su ostavile u betonu još uvijek stoje tamo, kao i visoka bijela ograda izbušena gelerima - pravo u masu. Komadi užarenog željeza razasuli se po njima, cijepajući ljudska tijela; smrt koju su izazivale granate uvijek me podsjećala na to koliko smo krhki, a rane od gelera nikada nisu prestale da izazivaju jezu u meni. Na betonu je nakon četiri eksplozije ostalo stotinjak mrtvih mladića zatečenih kako trče za loptom i ko zna koliko osakaćenih, koji nisu ni primani u prenatrpanu bolnicu. Na istom torn igralištu danas se igraju neka druga djeca. Ne mogu da ne pomislim kako svaki put, kada na velikom odmoru istrče iz škole da odigraju "na male do pet", šutaju loptu preko sjenki ljudi koji su mi bili dragi.

ZVUK OD KOJEG SE STOMAK STEZAO: Jedna od stvari koja je zločin u Srebrenici činila utoliko strašnijim jeste i to što je godinama poslije rata u gradu skoro sve onako kako je izgledalo 1995. Nije bilo nikakvog pokušaja da se u samom gradu skriju tragovi rata, naslijeđe koje su srpske granata ostavile njenim današnjim žiteljima.

Kada sam tamo bio prvi put poslije rata, u junu 1999, bio sam zatečen time da Srebrenica još uvijek ima Trg bratstva i jedinstva i Ulicu maršala Tita. Možda bi atmosfera bila drugačija, možda bi se bilo lakše pomiriti sa takvim gubitkom života kada bi na limenim pločicama stajala imena Draže Mihajlovića ili Jezdimira Dangića (četnički vojvoda iz Drugog svjetskog rata). Zgrade u gradu su i dalje bile razvaljene, na prozorima još uvijek UNHCR-ove cerade, tragovi šrapnela na zidovima.

Na povratku sam shvatio da put u Srebrenicu nije put kroz prostor, nego kroz vrijeme, vremenski skok unatrag, putovanje u posljednju enklavu balkanskog nacizma. Pomislio sam da je Srebrenica naša "mala" Treblinka, na četiri sata vožnje od Sarajeva i nešto manje od Tuzle. I u jednom trenutku, dok sam prelazio preko glavnog gradskog trga i borio se sa sjećanjima koja su navirala, uhvatio sam sebe kako hodam na prstima: osjećaj da hodam po leševima svojih najbližih bio je toliko snažan da je postao skoro fizički.

Na svakom koraku još se mogu naći tragovi granata, a brojni tragovi šrapnela su ružno i loše zamalterirani: svaki okrnjeni komad asfalta znači da je neko na tom mjestu poginuo, da iznenađen nije uspio leći ili utrčati u najbliži ulaz. Kako je rat odmicao, upoznavali smo kalibre, tipove i vrste granata, u zavisnosti od toga odlučivali kako ćemo se skrivati od njih. Ovo su u najkraćem savjeti kako prepoznati sopstvenu smrt.

Minobacački projektili su nas sve zajedno izluđivali: od njih se nije vrijedilo kriti. Pravili su jako visok Iuk, ispaljeni u nebo dosezali su neku svoju najvišu tačku i odatle padali vučeni silom zemljine teže. Njih se jasno moglo čuti kako se približavaju, padali su pravo, a zvuk je bio takav da se činilo da će pasti baš tu gdje ti ležiš, prikovan za zemlju. Misli su tutnjale glavom, dok razgledaš okolinu, uvijek sumnjajući da si izabrao najbolji zaklon koji si mogao. I naravno, sve se oko tebe činilo boljim nego mjesto na kojem si ležao. A ona se sve vrijeme primicala, bila sve bliže, i da u pitanju nije tvoj život, opkladio bi se da će te ova potrefiti.

Granice enklave širile su se u ljeto 1992, linija razgraničenja pomicala se dalje od grada i minobacačke granate ustupile su mjesto većim, razornijim kalibrima. Kada je prva haubička granata, ona velika, od 155 milimetara, ispaljena sa nekog brda čije ime nije znao niko, a onima koji jesu nije ništa značilo, u gradu je nastupio zajednički šok uzrokovan potpuno novim iskustvom. Nije u pitanju bila samo njena razorna moć, koliko ta stravična brzina, zvuk koji se nije primicao, već trenutačno prolamao negdje neodređeno iznad nas, zvuk od kojeg se stomak stezao.

Nesreća sa artiljerijom je što nikada ne ostavlja vremena za razmišljanje, nikakav unutarnji monolog, često ga nije bilo dovoljno niti da zalegneš, jer bi granata s treskom već eksplodirala. Između trenutka kada bi se čuo njen prodorni zvuk, svemoćni "Zzuuumm!", i eksplozije nije protjecala ni sekunda. Uska kotlina Srebrenice štitila nas je od tenkovskih projektila, koji su prolijetali iznad grada, ali ove su uvijek uspijevali "ubaciti", kao u nekom morbidnom takmičenju. Iznova su nas upoznavale sa životom, pružajući nam neželjenu priliku da se očešemo o smrt. Pljuštale su, fijučući, jedna za drugom i nigdje nismo bili sigurni, nije bilo zida kroz koji one nisu mogle proći, od kojeg na kraju ne bi ostala samo jadna hrpa cigli i kreča. Činile su nas tako malim, majušnim, jedva da smo postojali, jedva da smo htjeli postojati dok napad ne okonča i poslije trenutka ledene tišine počne prebrojavanje mrtvih.

BRAZDE U SLUHU: Meni je najgore bilo noću. Iz nekog razloga noću sam imao problema da odredim odakle tačno dolaze granate - ni danas mi nije jasno kako - a to je bila vitalna informacija jer je mogla odlučiti o tome gdje, u kojem dijelu kuće ću se skriti, a time i da li ću preživjeti ovaj napad. Ono što je sve to činilo težim bio je plač moje mlađe sestre, koji je sve nas činio dodatno nervoznim i ljutim. Moram priznati da dobar dio vremena nisam razumio koliko je strašno bilo to što mi se dešavalo, nego sam sjedio odmah do prozora - što uvijek može biti fatalna greška - i ismijavao ostatak familije koji je sjedio na podu.

Toliko o artiljeriji. Višecijevni bacač raketa je već bio kategorija za sebe. Ne znam da li vojske prave razlike u njihovom klasificiranju, ali taj monstrum kalibra 282 milimetra imao je posebno mjesto u mom odrastanju u Srebrenici.

Postajući jedno od općih mjesta opsade, VBR nas je izbezumljivao eksplozijama koje su slijedile jedna drugu u pravilnom vremenskom razmaku: dum, dum, dum, duuum. Ostavljale su "brazde u sluhu", kako je zapisao jedan sarajevski pjesnik, upravo orale sluh. VBR je temeljito uzdrmao naša dotadašnja iskustva, otvorio novo poglavlje u nepisanom priručniku za preživljavanje. Nikad se ne zna koja je posljednja, ne smiješ se podići sa zemlje i potrčati, ni slučajno.

Nakon napada kao mahniti smo rovali po kraterima koje su projektili ostavili iza sebe, pronalazili njihove repove, krilca i rupičasti metalni doboš čija mi svrha nikada nije bila jasna, niti sam, iskreno mario da znam. To govno me moglo ubiti. Ali, držeći ih u rukama, valjda smo zaboravljali da su bili namijenjeni svima nama, za trenutak ih promatrali kao najobičnije komade metala. Udaljujući se od našeg sopstvenog iskustva, mogli smo zaboraviti na rakete, koje su parajući zrak svijetlile i bile uočljive čak i pod žarkim ljetnim suncem. Griješili smo, misleći da ćemo tako potisnuti osjećaj bezvrijednosti koji su nam ulijevale. Ali, on će se u nama zadržati još dugo, dovoljno da nam ništa ne znači kad ga se budemo u stanju osloboditi. Jer, do tada ćemo već i sami povjerovati da smo bezvrijedni.

***

"Babo, nema više VBR-a. Umro VBR, jel'da?", upitalo je dijete. Otac je, prinoseći šoljicu kafe ustima, nakratko zastao i odlučio da je najbolje da dijete nastavi misliti kako je VBR, ipak, umro. "Aha, umro je." Sjedili smo na nekom od zagrebačkih trgova, ne sjećam se tačno gdje, samo nekoliko dana nakon pada Srebrenice, dok je nekakav veseli i strani svijet očigledno neprekinut vodio svoj život, djevojke i mladići hodali ulicama držeći se za ruke, konobar primao narudžbe, a poštar i tog dana donio mirovine, prilično sam siguran. Usred svega toga, za kafanskim stolom, pored oca je sjedio dječak od svojih četiri ili pet godina, koji je tek 24 sata ranije stigao iz Srebrenice i nije znao šta se uopće dogodilo. Kao i nama, i njemu je tišina bila čudnovata, prve košmarne noći ipak su bile tihe, i odjednom nas ništa više nije trzalo iz snova.

ČOVJEK ZVANI – GAZDA: Taj čovjek je u mojim očima predstavljao rat. Danas se nalazi u pritvoru Međunarodnog tribunala u Haagu, čekajući početak suđenja (knjiga je pisana 2005, otud ovaj podatak). Nažalost, nije moguće govoriti o Srebrenici ne spominjući Nasera Orića. Kao i obratno.

Vjerovatno su ga pravim imenom zvali samo članovi najbliže familije. Svi izvan tog kruga, više ili manje bliski, u vrijeme kada sam ga ja upoznao, zvali su ga "gazda". Da li je to bilo naslijeđe iz njegove nejasne beogradske prošlosti ili je i taj nadimak stekao u ratu, nije ni važno. Ne vjerujem da je taj nadimak govorio o bilo čemu osim o njegovom statusu u Srebrenici u kojoj više nije bilo rata, ali je svako znao da je mir ipak jako daleko.

U ljeto 1994. jedan od njemu bliskih ljudi je ušao u skladište humanitarne pomoći i pozivajući se na Orića uzeo vreću brašna, šećera i još nekih sitnica. Ovaj je doznao za to, pronašao ga i prebio. Poslije mu je naredio da kroz grad prođe noseći obješen oko vrata veliki komad kartona na kojem je crvenom bojom pisalo: "Ja sam lopov. Ukrao sam humanitarnu pomoć." Medutim, niko ne zna koliko je ljudi zaista imalo odobrenje da uđu u magacin i uzmu sve što požele, a to se također dešavalo. Orić je pazio da se njegovo ime ne dovede u vezu s tim, jer je želio očuvati ugled poštenog heroja, ali je intimno vjerovao da nekolicina njemu odanih ima pravo na to.

Negdje početkom 1995. posjetio sam ga u njegovoj kući, sa jednim zajedničkim prijateljem. Ponudio nam je da idemo jahati, štaviše, ponudio nam je da jašemo njegovog, skoro divljeg konja, što sam odmah odbio. Moj prijatelj je to prihvatio, ali mu se konj u jednom trenutku oteo, zbacio ga iz sedla i vukao ga po zemlji nekoliko stotina metara: on je, uspaničen, pokušavao izvući nogu koja se zaglavila u uzengiji, a Orić trčao za konjem, pokušavajući da uhvati ular i zaustavi ga. Ono što mi se dublje urezalo u pamćenje ima tek posredne veze sa ovom nezgodom. Prije nego će moj prijatelj uzjahati konja, Orić ga je izveo iz štale i, da ga odobrovolji, sa dlana mu dao poveliki grumen šećera. Pala su mi na pamet sva ona djeca koja već mjesecima nisu okusila ništa slatko; kilogram šećera je na crnom tržištu koštao 15 njemačkih maraka.

Nekoliko godina poslije rata, 1998, dobio sam nakratko, tek da bih ga pročitao, izvještaj kontra-obavještajne službe Drugog korpusa Armije BiH, u kojem je, sa najsitnijim detaljima, bilo navedeno da je upravo on organizirao crno tržište. U izvještaju na nekoliko stranica bila su navedena imena preprodavača, način i mjesta trgovine sa Srbima, artikli koji su najčešće bili u opticaju. I izgleda da ga je to, ipak, koštalo njegove reputacije, bez obzira na trud koji je uložio da to skrije.

Prvi put sam ga vidio u ljeto 1992. Ostavio je izuzetan dojam, kratko ošišan, s bradom koja mu je davala neki intrigantan oreol, nabildan, kao izliven za maskirnu uniformu s munjom Delta Force na lijevom ramenu. Imao je karizmu i skupina ljudi okupljenih oko njega u gradskom parku ga je gledala kao božanstvo, dok je on, odgledno uživajući, djelovao blago nezainteresirano.

Dobro ću ga upoznati mnogo kasnije, po demilitarizaciji enklave, čak uspjeti da mu se u nekoj mjeri i približim. On nije neko s kim biste voljeli ili uživali upustiti se u razgovor. Ustvari, vrlo malo ljudi je s njim i razgovaralo, uglavnom je on izdavao naređenja. Svjestan moći koja mu je bila na raspolaganju, kada je bio govorljiv, nije se libio ući i u najprivatnije pore tuđeg života. Oči mačke, skoro žute, sagovornika čvrsto gledaju kao da ga žele paralizirati. Kada sam počeo raditi kao prevodilac, imao sam ga priliku češće sretati, međutim ni tada nismo mnogo razgovarali, jer bi on u poštu, u koju su bili smješteni "plavci", dolazio na povremene sastanke, poslovično kratko se zadržavao u razgovoru, zatim brzo napuštao zgradu.

Ipak, sa nepunih 18 godina sam mu se, ne htijući, našao na putu i tako dobio priliku da upoznam i njegovo naličje. Bio je to drugi mjesec mog rada u UN-u, u vrijeme kada su se još uvijek vodili intenzivni pregovori o granicama "sigurnosne zone". Jednom ili dva puta sedmično na nogometno igralište slijetali bi helikopteri iz kojih bi izlazili oficiri Drugog korpusa, srpski oficiri i oni iz UN-a. Brzo bi ih prevezli u grad i počinjali bi pregovori, koji su, ako je to uopće bitno, završeni bez bilo kakvih rezultata.

Značaj ovih posjeta je ipak bio u tome što su iz Tuzle u Srebrenicu i obrnuto prebacivana pisma, poneki paket sa hranom i novac, a posrednik je bio najčešće Zaim Čivić, tada major, a danas pukovnik Vojske Federacije BiH. Ne znajući da se baš taj dan sprema još jedna runda pregovora, zatražio sam, negdje polovinom juna, Slobodan dan i dobio ga. Odlučio sam posjetiti svoju prijateljicu S. koja je živjela u Potočarima, ali je nisam našao u kući. Njena majka me uputila u susjedstvo, kod rođaka Hameda Efendića, jednog od vodećih prijeratnih kadrova srebreničke Stranke demokratske akcije, koja je doslovno vodila borbu za život i smrt sa novim gradskim vodstvom. Primijetio sam, dok sam sjedio s njima u bašti, da je putem pored kuće prošao plavosivi Renault 5, koji je inače vozio Orić, ali tome nisam pridavao nikakvu važnost.

Ubrzo sam krenuo u grad i negdje na pola puta vidio da se približava auto iz suprotnog pravca. Kada je već bio dovoljno blizu da prepoznam vozača, shvatio sam da ide bukvalno na mene i, na moj užas, ne smanjuje brzinu. Bio je to isti onaj Renault, koji se ukočio dvadesetak centimetara od prednjeg točka bicikla, a Orić je žurno izašao iz auta.

- Šta, je l' to prenosiš informacije Hamedu? - upitao je. Nisam shvaćao o čemu se radi i jedva sam uspio promucati: - Kakve informacije?

- Je l' ti misliš da ja ne znam da on dobija informacije iz Tuzle preko Zaima, pa mu ih sad ti prenosiš - kazao je bijesno, s rukom koja se prijeteći odmarala na pojasu. Ispod majice je virio pištolj.

- Ja sam bio kod djevojke - uspio sam promucati, osjećajući kako mi se krv slijeva iz glave, a na od pada lagana koprena.

- Kakve djevojke?

Objasnio sam o čemu se radilo, kako sam uzeo slobodan dan, kako ne znam šta se toga dana u gradu dešavalo, da li je ko dolazio, šta je ko govorio... Bio je bijesan, a u meni je vidio dio nekakve urote protiv sebe, otvoreno govoreći da sam "gotov" ako se njegove sumnje pokažu istinitim. Tek tada, iz auta je izašao i jedan od njegovih tjelohranitelja, inače moj prijeratni komšija, kazujući: "Pusti momka na miru, znam ga, koji ti je?!" Uspio je da ga ugura u auto. Da li je to bila igra "dobar policajac, loš policajac", ne znam ni danas, ali putem kući pred očima mi je stalno lebdio njegov prijeteći izgled, ponavljao se kao na traci svaki i najsitniji detalj razgovora i bio sam smrtno uplašen.

Da sam se zapetljao u nešto ozbiljno, shvatio sam tek sutradan. Rano ujutro dobio sam poziv da dođem na gornji sprat zgrade pošte, gdje je bila telefonska centrala i centar veze 28. divizije ABiH. Čekali su me Orić, njegov načelnik štaba rahmetli Ramiz Bedrović, načelnik policije Hakija Meholjić i predsjednik općine Fahrudin Salihović. Ispitivanje je trajalo skoro sat vremena, morao sam im reći sve o sebi i ubijediti ih da me zaista ne zanima njihova ili bilo čija borba za vlast. Pustili su me da idem, ali sam imao osjećaj da sam nepovratno obilježen.

Iz razloga koje nisam mogao dokučiti, Orić me poslije ovog incidenta počeo shvaćati kao "svog čovjeka" u UN-u. No, svi prevodioci su to na izvjestan način bili. Uprkos ružnom ličnom iskustvu, poštovao sam ono što je činio tokom rata, a definitivno me "kupio" jednim svojim potezom za koji sam saznao mnogo kasnije.

Kada se Morillon na koncu vratio u Srebrenicu, pobjednosno, nakon što je Vijeće sigurnosti proglasilo "sigurnosnu zonu", htio se još jednom sastati sa Orićem. Ovaj se, premda je mrzio sastančenje, ipak pojavio. Sastanak je trajao dugo, general je pričao o granicama enklave, rezolucijama UN-a, poštivanju međunarodnog prava i tako dalje, a njegovi podređeni razmotavali mape, vukli po njima crvene i plave linije. Naseru je bilo dosadno i u jednom trenutku, dok je general govorio ne gledajući u njega, okrenuo se njegovoj atraktivnoj prevoditeljici i, naprežući grudne mišice ispod tijesne majice, upitao je: "Možeš li ti ovo?"

Pored svega što se o njemu danas može reći, siguran sam da mu je bilo stalo do Srebrenice. Dok je bio tamo, učinio je skoro sve što je mislio da je može spasiti. U zimu 1994. ugovorio je čak i kupovinu naoružanja od pripadnika Ukrajinskog bataljona u Zepi. Bilo je potrebno dva miliona maraka, koji su već bili u Zagrebu, i neko ih je trebao donijeti. Za posrednika je izabran pakistanski major, koji je tu zimu služio turu u Srebrenici. Nekoliko puta su razgovarali o načinima prenošenja novca, ali se to nije dogodilo jer je Pakistanac neobjašnjivo brzo i nenadano dobio prekomandu.

Nakon što je helikopter u kojem je vraćen dio ljudi koji su otišli s njim iz Srebrenice oboren u blizini Zepe, Orić je insistirao da dobije oklopni helikopter za povratak u grad. Bio je uvjeren da bi i on sam bio ubijen, da se odlučio na povratak helikopterom. Kada je Srebrenica pala, a komanda Drugog korpusa Armije BiH ostala gluha na zahtjeve da pomogne njihov proboj napadajući srpske položaje u blizini Zvornika, Orić i njegovi ljudi, uz nekoliko stotina pridruženih vojnika, uglavnom iz istočne Bosne, podnijeli su najveći teret u otvaranju koridora. Zahvaljujući tome spašeno je nekoliko hiljada života.

(NASTAVIĆE SE)