Imaginarna putovanja
Bangladeš

Photo: j8educationalpartnerships.co.uk

Kako preživjeti u Bangladešu

U razgovoru s prijateljem i snimateljem odlučio sam napraviti epizodu sve popularnijih serija o preživljavanju. Ali kako mi preživljavanje u prirodi ne predstavlja izazov, odlučio sam se za predgrađe nekog zagađenog grada. Dhaka, glavni grad Bangladeša činio se kao logičan izbor. Tekstilna industrija i pozamašan broj tvornica za štavljenje kože zatrovale su zrak i vodu rijeke Burigange, pa je prostor gdje je šest od dvanest milijuna stanovnika nezaposleno, pravo mjesto za dokazivanje sposobnosti preživljavanja. Iznio sam plan prijatelju producentu koji radi za BBC. Dopao mu se, ali nije bio siguran hoće li prijedlog proći etičko povjerenstvo. Kao problem je naglasio da za dodatno financiranje ne može tražiti novac od poznatih odjevnih marki, jer sve koriste sirovine iz Bangladeša.

- Idemo na rizik! Nešto vam mogu ponuditi bez obzira na prikazivanje.

Ostoja, moj prijatelj i snimatelj, zadovoljio se novom digitalnom kamerom, frižiderom cjepiva i antidota, i avionskom kartom do Dhake. Ja sam cjepivo i kartu odbio, ne želeći se zbog sufinanciranja odreći mogućeg dijela zarade od emisije.

Dhaka je ogroman grad gdje mali broj ljudi živi, a veliki broj to pokušava. Odmah po dolasku zaputili smo se u predgrađe. Kao i kod svakog preživljavanja najprije se treba pobrinuti pronaći pitku vodu. Sveta rijeka Buriganga nije dobar izbor. U njoj odavno nema organizama kojima je potreban kisik. Mogućnost sakupljanja kišnice tijekom perioda godine prije sezone monsuna također je pucanj u prazno. Činilo se da mi bez kriminalnih akcija ne ostaje prostora za bazično preživljavanje. U dijelu predgrađa u koji sam se smjestio, u moru baraka sklepanih od šperploča i limova, pitke vode nema, a tehničku vodu imaju samo rijetki i skupo je plaćaju. Stoga je i dobro čuvaju. Odlučio sam obići tvornice. Počeo sam s jednom za štavljenje kože, koja zapošljava stotinjak radnika i ima sklopljen ekskluzivni ugovor s Avirex-om. Posudio sam odjeću s jednog sušila ispred kuće u kojoj stanuje mnogoljudna obitelj i pokušao glumiti novozaposlenog radnika ispirača. Gledao sam što rade drugi i radio isto. Provalili su me nakon dva sata, ali sam uspio napuniti čuturicu tehničke vode i odrezati nožem komad kože prije nego je prošao ispiranje kromom radi omekšavanja. Žestoko mi je smrdio pod pazuhom dok su me izbacivali napolje. Bio je to dobar znak, jer je prisustvo bakterija na njemu značio da sigurno nije prošao kemijsku obradu. Ostoja je neprekidno ponavljao:

- Ti nisi normalan! Ako već nećeš sa mnom u hotel uzmi bar moje antidote protiv tog kroma. Sav si se osuo. I otekao si.

Nisam mario. Znao sam da se samo trebam naviknuti. Više mi je smetao nesnosan smrad koji sam nosio u nosnicama još iz kožare. A sad je trebalo i žvakati onaj komad kože istog mirisa nakon dvosatnog raskuhavanja u tehničkoj vodi. Idućih sam dana primjenjivao istu fintu. Redom, kožara koja štavi kožu za Martens, pa Lumberjack. U kožari za Timberland sam skoro dobio i nadnicu na kraju dana. Šteta što nisam. Nekoliko Taka bi mi osiguralo i nekoliko dana mira, te mogućnost da se povuče alergija na prsima i leđima, kao i otekline na zglobovima. Jedan me dan Ostoja, osim kako pripremam hranu, uspio snimiti kako radim uz ostale radnike, potplativši lokalnog poslovođu. Nakon više od tjedna svrab i crveni osip po tijelu se povukao, ali otekline su počele boljeti. Osim toga, gubio sam previše na tjelesnoj masi. Vjerojatno je organizam teško probavljao kuhanu kožu. Trebao sam nešto hranjivije.

Stvorio sam zalihu tehničke vode i odlučio se okušati u lovu. Malo je živih bića osim ljudi koje ovdje žive. Od kukaca gotovo isključivo komarci, hladnokrvnih životinja nema, a od toplokrvnih miševi, štakori i ptice. Napravio sam mrežicu od nekog odbačenog sita i pokušavao loviti komarce, ali kalorije koje bih dobio struganjem sita u usta, nisu ni izbliza nadoknađivale utrošenu energiju za lov. Prekršio sam još neka pravila preživljavanja. Osim što nisam onoj obitelji vratio posuđenu odjeću, skinuo sam im i elastični učkur s djedovih gaća i uz komad debele žice i jastučića od kože napravio praćku. Odlučio sam se za lov na ptice, jer štakora teško možeš omamiti udarcem kamena, a miševe ne možeš pogoditi. Vrlo sam teško prilazio na praćkomet vrapcima, ali onda sam shvatio da ptice koje se rano ujutro skupljaju na pojilu uz Burigangu, nakon što popiju vode, sporije reagiraju na kamen upućen prema njima. Imao sam sreće, jer se nekoliko čaplji na putu za sjever spustilo odmoriti. Kako na rijeci nisu pronašle ništa živo, osim komadića kože koji plutaju i one su teško vraćale energiju potrebnu za put. Nije im smetalo ni Ostojino namještanje da uhvati bolji snimak dok ih gađam. Jedna čaplja, uz crve koji su se pojavili na mesu nakon nekoliko dana potrajali su mi do kraja tjedna. Obilaziti tvornice nakon Ostojinog snimka više nije imalo smisla. Nekoliko smo noći pokušavali snimiti uspješan lov na štakora, ali nismo uspjeli. Naposljetku sam priznao poraz. Vratili smo se kući poslavši siže i snimke prijatelju producentu. Javio se odmah rekavši da je pronašao novac za produkciju. Međutim, nakon nekoliko dana mi je ponovno stigao njegov mail u kojem kaže da su na kolegiju odlučili ne pustiti u prikazivanje snimljeni matrijal zbog uznemirujućih snimaka ubijanja čaplje.

Oceni 5