Fragmenti iz knjige „Alea“: Sve avanture tuzlanskog moreplovca (1)
Jdree 04 S

Polazak za Calvi: Put od dva dana i dvije noći

Photo: Lična arhiva/Senad Švraka

Kako sam jedrilicom umalo udario Mjesec

Jedanaestog avgusta 2003. došao sam iz Pariza u Saint Cyprien, malo turističko mjesto na francuskoj mediteranskoj obali u blizini francusko-španske granice, s namjerom da kupim brod. Bilo je ljeto i paklena vrućina. Imao sam zakazan sastanak s tri osobe: vlasnikom broda, predstavnikom agencije za kupoprodaju jahti i ekspertom koji će brod pregledati i ustanoviti da ne kupujem mačka u vreći. Moram priznati da sam bio nervozan. O jedrilicama sam znao vrlo malo, skoro ništa. Godinu dana ranije, u septembru 2002., otišao sam na petodnevni kurs jedrenja, tek toliko da vidim da li ću imati morsku bolest. I to je bilo svo moje mornarsko iskustvo: početnički kurs od pet dana. Nije čudo da sam bio nervozan.

Dizalica podiže brod iz vode i iznosi ga na betonski mol. Svi se okupljamo oko trupa s kojeg se cijedi voda. Ekspert je odmah uzeo strugati podvodnu boju sa oplate i nešto mrmljati sebi u brke. Vlasnik stoji uz njega i odmjerava ga s nepovjerenjem. Moj prijatelj Christian kruži sa mnom oko broda i ponavlja: „Ovo je super.”

Ja šutim. Brod je mali. Devet metara. Izbor je pao na devet metarsku jedrilicu nakon dugotrajnog razmišljanja i stotina pročitanih stranica u nautičkim revijama o nedostacima i prednostima velikih i malih jedrilica. Veći brod je udobniji, brži, sigurniji. I naravno, skuplji. Manjim brodom se lakše upravlja. To je važno za  početnika  poput  mene. Uzimajući  u  obzir  sve  što sam saznao iz knjiga i revija, smislio sam plan. Kupiću manji brod i zadržati se u Mediteranu dvije godine dok ne savladam vještinu jedrenja. Potom ću taj brod prodati, kupiti veći i otisnuti se na put oko svijeta. Jer, to je moj cilj. Oploviti svijet. Znam da je Zemlja okrugla, nemam nikakve dileme po tom pitanju. Ali ipak, krenuti na zapad i vratiti se kući s istoka, u tome ima neke čudne magije. Barem mi se tako čini.

Ekspert je završio pregled i dao zeleno svjetlo. Dizalica ponovo spušta brod u more. Svi zajedno idemo u agenciju potpisati ugovor. Deset minuta kasnije, sve je gotovo. S fotokopijom kupoprodajnog ugovora i malim ključem u ruci, izlazim iz agencije i s Christianom idem na pivo da dođem sebi i da se saberem. Postao sam, ma šta to značilo, brodovlasnik...

Christiana sam upoznao pola godine ranije u Beču gdje sam boravio poslom. On  je Francuz, radi u Švajcarskoj i sad je pred  penzijom. Dijelimo  isti sa: oploviti svijet na jedra. Christian je vlasnik velike petnaest metarske jedrilice. Sticajem okolnosti, njegov brod je takođe vezan u Saint Cyprienu. Tražeći jedrilicu, u ljeto 2003. obišao sam skoro sve luke na francuskoj mediteranskoj obali i za oko mi je zapala jedrilica tipa Dufour 29 na koju sam naišao upravo u Saint Cyprienu. Bila je nešto skuplja od dvadesetak drugih koje sam vidio, ali izvanredno očuvana. Važnu ulogu u eliminaciji drugih jedrilica odigrala je i činjenica da je Dufour 29 bio jedini devet metarski brod u čijoj sam kabini, sa svojih 1,83 metra visine, mogao stajati uspravno. Kroz život je teško proći uspravno pa sam želio da barem u kabini vlastite jedrilice ne moram grbiti kičmu.

Konstruktor jedrilice mora pomiriti mnoge kontradikcije. Brod mora biti čvrst da bi mogao izdržati oluju. Treba lijepo izgledati da bi privukao kupce. Unutrašnjost treba biti prostrana i udobna –  znači brod iznutra treba biti što veći. Trup mora biti što niži da bi davao što manji otpor vjetru, ali istovremeno što viši da bi zaštitio posadu od valova. Sve to nalik je na kvadraturu kruga. Svaka jedrilica je kompromis. Neke su brze na račun  udobnosti.  Druge  su teške, čvrste i spore. Teži brod je udobniji na uzburkanom moru. A brzina, kad se radi o krstarenju, nije toliko bitna. Tu je i estetika. Svaki vlasnik želi lijep brod i često je spreman odreći se nekih praktičnih pogodnosti iz estetskih razloga. Naravno, šta je za koga lijepo, relativna je stvar.

Na otvorenom moru: Alea

Plovidba morem često je san kontinentalaca, žabara kako to kaže Joža Horvat. Možda je to zato što mi, žabari, ne znamo šta je more pa nas ono fascinira, dok iz primoraca, valjda poučenih iskustvom, zbori mudrost: „Hvali more, drž’ se kraja”. Tako je Joža Horvat, prvi Hrvat (u svoje vrijeme prvi Jugosloven) koji je oplovio svijet na maloj jedrilici, bio Međimurac. Joža je na petnaestmetarskoj čeličnoj jedrilici Besa oplovio svijet 1965/66 godine, sa suprugom Renatom, sinom Markom i sa, na početku putovanja, dva, a potom s jednim članom posade, pošto je onaj drugi dezertirao. Svoju plovidbu oko svijeta opisao je u knjizi koja se takođe zove "Besa". Jožina priča ne govori samo o njegovoj plovidbi morem, nego i o jednom drugom vremenu, vremenu u kojem je još uvijek bilo moguće vjerovati u nešto, imati iluzije, ideale...

Do tragičnog rata 1991-95., samo je nekolicina zanesenjaka s prostora bivše Jugoslavije uspjela ostvariti svoj san o moru. Porodica Kojadinović iz Srbije, preplovila je Atlantik 1977. godine na jedrilici Kli-Kli. Osamdesete su vidjele Juru Šterka samog na Atlantiku na šest i po metarskoj jedrilici Slovenija, koju je izgradio vlastitim rukama. Atlantik je solo preplovio i Mladen Šutej 1982. godine na deset metarskom Hiru 3. Tom elitnom društvu pridružili su se 1987. godine bivši roker Goran Bregović i njegova djevojka Dženana, preploviviši Atlantik na deset i po metarskoj jedrilici Kamarad. Uglavnom, sve sami žabari. O ovim plovidbama pisala je zagrebačka revija Yu-Nautika, nešto malo se pričalo i na televiziji.

Kako nastaje taj neobični san, ta želja za neizvjesnom i neudobnom plovidbom dalekim morima? Ne znam za druge, ali znam da je za mene jedrilica prije svega sinonim slobode. Nošen vjetrom, brazdiš beskrajnom pučinom, lagan kao ptica. Jedrilica je uz to jedno od najljepših ostvarenja ljudskog duha i vještih ruku. Malo šta se može uporediti s ljepotom i elegancijom jedrilice koja pod punim jedrima graciozno klizi morem. Zbog svega toga, svijet mora i brodova neodoljivo me privlačio, od malih nogu. Ali, kako ostvariti takav san? Bilo je to kao sanjati o putu na Mars. Kad sam odrastao, završio fakultet i počeo raditi na televiziji u Sarajevu, došlo je vrijeme hiperinflacije; moja plata nije vrijedila skoro ništa. Dvije trećine išle su na kiriju za podstanarsku sobicu, od preostale trećine jedva sam imao da jedem. Tako se ne kupuje jedrilica za put oko svijeta. Dok sam se mučio da preživim, zaboravljajući malo pomalo svoje dječije snove, nisam ni slutio šta se iza brda valja. Mislio sam, kao i mnogi oko mene, da se "to" kod nas ne može desiti. Pa ko bi koga ubijao i zašto?

Prvi cilj naše plovidbe: Calvi

Bili smo, tragično, u krivu. Nezvan, ratni vihor se sručio na nas i pomeo pred sobom bivšu zajedničku domovinu, raznio gradove i ljude, uništio živote i snove...

Dok mediteransko sunce nemilosrdno prži, sjedim s Christianom u hladu palmi na terasi kafića i pričam mu ovu priču. On me sluša i klima glavom.

„Što je bilo, bilo je”, veli. „Rat je bio i prošao, život ide dalje. Eto, sad si kupio jedrilicu, ostvario ti se san. Život je nepredvidiv – nikad ne znaš šta te čeka iza ugla.”

Uveče, Christian mi se pridružio na palubi jedrilice, sa ženom i kćerkom. S njima je još jedan prijatelj, Daniel, sa ženom i njenom kćerkom. Okupili smo se da proslavimo događaj i da krstimo brod. Christianova kćerka Emilie je kuma. Tu je i tradicionalni šampanjac, ali umjesto da razbijemo flašu od pramac, radije izljevamo pjenušavu tekućinu u žedna grla. Ipak, za svaki slučaj sam zamolio Emilie da izlije čašu šampanjca u more. Neptunu će valjda biti dosta – ostalo ćemo mi popiti. Brod sam nazvao "ALEA". Kocka je bačena, povratka na staro više nema. Odlučio sam da batalim "sigurnost" života na kopnu i otisnem se u nepoznato. Zov avanture je pobijedio.

***

Brod sam kupio u jeku ljeta, unaprijed se radujući što ću nadolazeću zimu provesti pod sjajnim mediteranskim suncem. Bio sam umoran od deset godina života u Parizu gdje deset mjeseci godišnje pada kiša. Imao sam namjeru iskoristiti blage zimske mjesece da savladam osnove jedrenja, a kad ponovo dođe ljeto, otisnuti se na krstarenje. Međutim, stvari se nisu tako odigrale.

Marina Saint Cyprien

Kao što nisam imao pojma o jedrenju kad sam kupio jedrilicu, tako nisam imao pojma ni o vremenskim uslovima koji zimi vladaju u zapadnom Mediteranu. Saint Cyprien se nalazi u dnu Lionskog zaliva (Golfe du Lion) koji očito nije bez razloga tako nazvan. "Lion" naime na francuskom znači "lav" pa bi se "Golfe du Lion" moglo prevesti kao "Lavlji zaliv". Tramontana, hladan i snažan sjeverni vjetar koji tamo puše u toku zime, pretvara more u đavolji kotao. Tramontana obično puše dva ili tri dana, a zatim prestaje naglo kao što je i počela. Slijedi par dana zatišja, bez daška vjetra. Nakon zatišja nastupa jugo donoseći sa sobom kišu i velike valove. Kad se jugo smiri, vjetar ponovo okreće na tramontanu i tako, ukrug, vrijeme se smjenjuje između oluje i bonace. Daleko od idealnih uslova za početnika koji želi naučiti jedriti. U toku deset mjeseci koliko sam ostao u Saint Cyprienu, na more sam izašao svega tridesetak puta. Bilo je to sasvim nedovoljno. Proljeće je došlo, a zatim i ljeto, a ja sam još uvijek bio potpuni početnik. Imao sam namjeru krenuti na krstarenje prema Hrvatskoj, ali nisam se osjećao spremnim. Čak nisam još nikad spustio sidro u more, a sidrenje je ključna vještina kojom treba dobro ovladati. Kako da krenem na krstarenje, a da nemam pojma o hiljadu stvari koje bih trebao znati i koje sam trebao naučiti u toku zime?

Rješenje sam ipak našao – ili sam mislio da sam ga našao. Bilo mu je ime Philippe. Philippe je, kao i ja, stanovao na vlastitoj jedrilici u marini u Saint Cyprienu. Imao je pedeset godina, tvrdio da je iskusan skiper i htio mi se pridružiti na putu u Hrvatsku. Dok su nas zimske  oluje  držale  blokiranima  u  luci,  sastavili  smo plan krstarenja koji je izgledao ovako: krenuli bi zajedno, svako svojim brodom. U toku plovidbe, Philippe će mi pomoći savjetom i primjerom oko jedrenja i navigacije. Kad stignemo u Hrvatsku, moje poznavanje jezika i podneblja njemu će omogućiti da bolje iskoristi boravak na Jadranu. I svima dobro.

U dogovorima, pripremama i planiranju krstarenja, vrijeme je brzo prolazilo i desetog juna 2004. svanuo je dan polaska. U deset sati ujutro, ispraćeni prijateljima i komšijama iz marine, Philippe i ja isplovili smo iz Saint Cypriena put dvjesto pedeset milja udaljene Korzike.

Cijeli  zapadni  Mediteran  izložen  je  tramontani i mistralu. To su vjetrovi koji zapušu iznenadno, bez upozorenja i brzo dignu velike valove. Mogućnost neprijatnog iznenađenja na ovom dijelu Sredozemnog mora uvijek postoji. Zbog toga sam bio pomalo zabrinut, ali istovremeno i uzbuđen i sretan: moj san o plovidbi konačno se počeo ostvarivati.

Za put od Saint Cypriena do Calvija na Korzici, predvidjeli smo dva dana i dvije noći. Na tako dugom putovanju, nemoguće bi bilo neprekidno sjediti za kormilom radi održavanja broda na ispravnom kursu. O tome se brine automatski pilot. To je naprava koja održava kurs, ali ne i brzinu, pa smo imali poteškoća da uskladimo kretanje brodova. Iako je brzina našeg kretanja prilično mala, oko 5 čvorova (8 km/h), prilično je iznenađujuće kako se brzo brodovi mogu udaljiti jedan od drugog pa čak i izgubiti iz vida. Ne bi to bio neki problem da smo imali efikasan način komunikacije između brodova. Međutim, Philippeova VHF radio stanica je bila neispravna, radila je kad je htjela, a on nije htio kupiti novu. Ta nemogućnost komunikacije na daljinu će proizvesti dosta problema i na kraju doprinijeti našem razlazu. Ali, tek je prvi dan i takav razvoj događaja još nije na vidiku.

Cap Bear

Prvi problem s kojim sam se susreo zatekao me potpuno nespremnog: gladan sam, a ne mogu da jedem. Lijepo je vrijeme, brodić klizi plavetnilom, sve je potaman. Nakon nekoliko sati plovidbe javlja se glad. Ali, zalogaji zapinju, hrana neće pa neće da sklizne niz grlo. Ne znam šta da radim. Ako ne jedem, brzo ću se iscrpiti. Moram jesti, a ne mogu. Kako sad izaći na kraj s tim belajem?

Uzrok mojih nevolja je nervoza. Nešto slično kao kad ideš na prvi sastanak s curom pa ti je i drago, a i prpa te. Stomak ti se stisne. Ne možeš ni da govoriš, a kamoli da jedeš. Tako je i meni. Niko sretniji od mene što sam konačno krenuo na put. Tri duge godine trajale su pripreme, planiranje, sve sâm, bez ičije podrške, skoro u ilegali, da me najbliži i najdraži ne proglase ludim. Sad je konačno došao čas da se uberu plodovi tih dugotrajnih priprema, napora, odricanja... Međutim, plodovi zapinju u grlu. Šta da radim? Prisiljavam se. Nazor sam nekako progutao nekoliko zalogaja. Za neko vrijeme sam zavarao glad, poslije ćemo vidjeti.

Poslije podne je zapuhao povoljan vjetar, pa dižemo jedra i gasimo motore. Vjetar slabi u sumrak i potpuno nestaje s dolaskom noći pa u jedanaest uveče spuštamo jedra i palimo motore i navigacijska svjetla. Počinje moja prva noć na pučini. Kopno već odavno nije na vidiku. Sa mnom su samo zvijezde iznad glave i svjetla Philippeove jedrilice, crveno i zeleno, koja prate Aleu na nekoliko stotina metara udaljenosti.

U ponoć idem spavati. Dok Philippe bdije za nas obojicu, ležim u kabini i pokušavam zaspati. Osjećam se čudno. Znam da je more široko, da veliki brodovi osmatraju, da će me Philippe probuditi u slučaju potrebe, da ovo, da ono... Uzalud. Brod plovi naslijepo u mrklu noć, na palubi nema nikoga i pomisao na to ne da mi zaspati. Da bih se smirio, koristim razne trikove autosugestije. Uporno ponavljam sebi kako je vjerovatnoća da Alea udari u kita ili u plutajući kontejner manja nego da ujutro na palubi pronađem Miss Saudijske Arabije kako se sunča u toplesu. Malo pomalo, uspijevam se uljuljkati u san.

U tri poslije ponoći, moj je red da preuzmem stražu. Odspavao sam i osjećam se svjež. Dok motor ravnomjerno štekće, lagano pijuckam vruć čaj. Noć je topla, vjetra nema i more je mirno kao ogledalo. Svakih desetak minuta pogledam ukrug po horizontu. Da bih to uradio, moram ustati i malo protegnuti vrat jer iz kokpita, dok sjedim, ne vidim naprijed. I tako, oko pola četiri, ustajem, gledam naprijed, kad preko pramca, tačno ispred Alee, nešto! Nalik na blago zaobljen trokut tamno crvene boje, svijetli i ne miče se. Šta li je to? Jedro, daleko na horizontu, osvijetljeno nekakvom lampom? Ili pak nekakva svijetleća plutača, na svega par desetina metara ispred Alee, otkačila se i doplutala tu, sad ću udariti u nju! Sav sam se naježio! Ono nešto je ravno ispred pramca i povećava se. Pošto se povećava, to znači da se i primiče, u to sam siguran. Naprežem oči, upinjem se da prozrem kroz tamu. Već sam rukom uhvatio za kormilo, hoću da skrenem, da ne udarim u to nešto, šta god da je, samo da  promijenim  kurs  pa  ću  onda  razmišljati  dalje...  U tom trenutku, pred pramcem se prelomi valić, na vodi se prelomi odsjaj, a meni sinu rješenje zagonetke: Mjesec. Zamalo sam skrenuo brod s kursa da ne udari u Mjesec! U pola četiri ujutro, na pučini izlazi Mjesec, polako se izdiže iznad horizonta i zato izgleda kao da se primiče; krvavo je crvene boje uslijed izmaglice koja iznad morske površine filtrira svjetlost. Sve mi se to u trenu razjasnilo. Mjesec je, naravno, prilično daleko. Mogućnost sudara – ruku na srce – prilično mala. Uprkos tome, ne mogu da dođem sebi od preživljenog uzbuđenja. Brzo, idem pristaviti još jedan čaj, da se saberem. Najbolje kamilicu...

Zora nas zatiče na debelom moru. Već smo prešli sto milja, skoro pola puta. Vjetar je suviše slab za jedrenje, pa plovimo uz pomoć motora. Vrijeme je sunčano, prekrasno; more plavo, blago valovito. U mom malom svijetu vlada jedan savršeni poredak i čini mi se da bih tako mogao ploviti u nedogled, vječno, da se nikad ne zaustavim. Ništa mi ne treba, samo da vjetar malo ojača pa da mogu ugasiti motor, podići jedra i nastaviti u tišini, na krilima vjetra, svoj put u beskraj...

Drugi dan plovidbe protiče bez događaja. Brodica brodi plavetnilom, muzika tiho svira, sunce spokojno plovi nebeskom pučinom i baš nekako u vrijeme večere, nestaje iza horizonta. Počinje druga noć na pučini. Nebeski svod je posut zvijezdama i tako je lijepo i vedro, da se ništa loše jednostavno ne može desiti. Ili barem ja tako osjećam.

Oko ponoći, na horizontu se pojavljuju svjetla velikog teretnog broda i brzo nam se približavaju. Od polaska iz Saint Cypriena, vidjeli smo desetak brodova i svi su prošli prilično daleko, ali ovaj kao da ide pravo na nas. Pažljivo ga posmatram. Svjetla brzo rastu. Ovaj put nije u pitanju Mjesec nego pravi pravcati brod. Da kojim slučajem pregazi Aleu, vjerovatno se ni šolja kafe na stolu dežurnog oficira ne bi zatresla na tacni. Sad je prilika da se isproba snažni ručni reflektor, namijenjen za slične situacije. Usmjeravam ga prema teretnjaku, dajem signale, da privučem pažnju. Potom osvjetljavam svoja jedra, da im pokažem ko sam, šta sam. Tri puta ponavljam ovu proceduru, ali brod i dalje ide pravo na nas. Postajem pomalo nervozan. Uzimam slušalicu radio stanice i zovem brod na poziciji: 42°35’N / 7°12’E. Potom čekam. Tajac, nema odgovora. Nakon kratke pauze ponavljam poziv. Jedan glas mi odgovara na dosta lošem engleskom jeziku i traži da ponovim poziciju. Ja mu ponovim.

Teretni brod plovi tri do pet puta brže od male jedrilice. Pravila plovidbe morem nalažu da motorni  brodovi  trebaju  dati  prednost  jedrenjacima, a da ovi trebaju zadržati svoj kurs. Na motornom brodu je da manevriše i da zaobiđe jedrenjak. Ne bih se ja puno pozivao na to pravilo i rado bih se uklonio s puta velikom brodu, ali tu ima jedan problem: vrlo je teško sa sigurnošću utvrditi da li će brod koji se primiče proći malo ispred ili malo iza jedrilice - ili tačno po sredini. 

„Dobro”, kaže on nakon što je identifikacija obavljena, „šta želiš od mene?” Ovo me pitanje zbunjuje. Pa zar to nije očigledno? Strpljivo objašnjavam kako se pravo ispred njegovog pramca nalaze dvije sićušne orahove ljuske i kako bi bilo ljubazno od njega da nas ne samelje u faširano meso za ajkule.

„OK, pripaziću”, odgovara nevidljivi glas u eteru. Pitam da li je vidio moje svjetlosne signale. On veli da jeste.

„Pa šta si mislio kad si ih vidio?”

„Mislio sam da su upućeni nekom drugom”, slijedi  odgovor.  Zbunjen  sam. Kome  drugom? Nigdje na cijelom sinjem moru nema nikoga osim njega i nas, a on misli da su signali upućeni "nekom drugom". Svašta.

Uvjeravanje da nas neće pregaziti sad me više nimalo ne umiruje. Lik mi uopšte ne uliva povjerenje. Mobitelom zovem Philippea i obavještavam ga o toku razgovora s teretnim brodom. Palimo sva svjetla kojima raspolažemo i pažljivo ga držimo na oku, sve dok nije postalo jasno da je prošao ispred nas i da se polagano udaljava.

Logično je zapitati se zašto mi nismo pokušali izbjeći njega? Teretni brod plovi tri do pet puta brže od male jedrilice. Pravila plovidbe morem nalažu da motorni  brodovi  trebaju  dati  prednost  jedrenjacima, a da ovi trebaju zadržati svoj kurs. Na motornom brodu je da manevriše i da zaobiđe jedrenjak. Ne bih se ja puno pozivao na to pravilo i rado bih se uklonio s puta velikom brodu, ali tu ima jedan problem: vrlo je teško sa sigurnošću utvrditi da li će brod koji se primiče proći malo ispred ili malo iza jedrilice - ili tačno po sredini. To se ne može pouzdano znati sve dok brod ne priđe veoma blizu, što znači da se manevar izbjegavanja, ako se mora preduzeti, preduzima u posljednji čas. (U stvari, postoje različite teorije o najboljem postupku u takvim situacijama, ali ni jedna ne garantuje stopostotnu sigurnost. Doduše, ko teži stopostotnoj sigurnosti, svakako nema šta tražiti usred noći nasred mora.)

Negdje oko tri ujutro, premoren, spustio sam se na ležaj i spavao do šest. Ništa mi više nije smetalo, ni tutnjava brodskog motora, ni što Alea plovi naslijepo u noć.

Kad sam se probudio, bilo je već svanulo. Situacija se u međuvremenu promijenila. Vjetar je ojačao, valovi su dostigli skoro dva metra. Povećavam površinu jedara, iz predostrožnosti skraćenih za noć, i gasim motor. Alea kao da dobiva krila. Leti po krijestama valova, ostavlja za sobom zapjenušenu brazdu. Na istoku, u narandžastoj magli, planinski vrhunci, kao vatrom obasjani: Korzika! U toku noći, meteorološka služba je najavila vjetrove snage do sedam bofora na sjevernom i južnom kraju Korzike. Naš cilj je Calvi, na sjeveru Korzike i za nekoliko sati bi trebali stići na sigurno. Vjetar i more nas sustižu iskosa, u pola krme i brzo nas guraju ispred sebe. GPS pokazuje brzinu od sedam čvorova, što je za Aleu izvrsno.

U podne uplovljavamo u Calvi. Lučka kapetanija nam je odredila dva mjesta, ali ih ne možemo naći. Nikoga nema da nam pokaže gdje da se privežemo, niti da nam prihvati konopce. Kružimo po prenapučenoj marini, a zatim ponovo zovem kapetaniju radio vezom, ali sada se niko ne javlja. (Ispostavilo se da su u jedan sat svi otišli na ručak i da od jedan do dva tamo nema nikoga).  Pošto  negdje  treba  stati,  pristajemo  za  prvu ruku u jedinom slobodnom dijelu luke koji smo pronašli, kod benzinske pumpe. Sat kasnije dolazi neki mladić na skuteru i upućuje nas da se premjestimo u unutrašnji dio luke, ispod tvrđave. Udari vjetra dopiru u luku i otežavaju manevrisanje pa Philippe i ja prvo premještamo jedan brod, a zatim se vraćamo po drugi. U prenatrpanoj luci nema mnogo prostora za manevrisanje, a privezivanje broda, kad ima vjetra i valova, nije jednostavno. Dva para ruku su jedva dovoljna da obave posao. Jedan da upravlja brodom, drugi da dodaje konopce na obalu i treći da ih prihvati. Samo - nema trećeg. Valja se snaći. Snašli smo se, nekako se privezali, ali ja sam ljut i nervozan. Bila mi je to prva "prava" plovidba, pa mi se činilo da sam napravio čitav podvig. Nekako sam zamišljao da bi sad neko trebao da primijeti moj "uspjeh". Naravno, bile su to obične fantazije. Francuska je obala prepuna jahti koje svakodnevno odnekud dolaze i nekud odlaze, a kapetaniju zanima samo da naplati vez. Jedrenje Mediteranom je turistička industrija iz koje je svaka romantika odavno isparila.

*Stotine fotografija sa krstarenja, kao i nekoliko odlomaka iz knjige, dostupni su na Facebook stranici autora: https://www.facebook.com/barba.bih/

*Za nastavak čitanja, internet knjižara knjiga.ba isporučuje u cijeli svijet: https://www.knjiga.ba/alea-m6251.html


Galerija

Oceni 5