Kako sam konačno našao svoj put u životu

* Kuda si nestao te davne 1982. godine i zašto, nekako se činilo da je sve u redu i da Azra ide negdje suprotno od onog ”ravno do dna”?

To je bilo u vezi s obavezama koje nisu bile u vezi s glazbom. I Leiner i ja služili smo vojni rok 1982. na 1983. godinu. Ja sam bio u Surdulici i Leskovcu, na bugarskoj granici u Južnoj Srbiji. U početku nisam želio svirati, no ispalo je da sam devet mjeseci svirao u vojnom orkestru u oficirskom klubu u Leskovcu, jer kako je rekao neki stariji zastavnik ”nije tvoje vojniče da odbijaš zapovjedi”. U to doba svirao sam na svim mogućim manifestacijama u tom kraju, dokopao se propusnice za stalne izlaske i u stvari živio bolje od većine drugih vojnika. Skužil sam jednu stvar tamo: naime, ovi u kasarni mislili su da sam u klubu, dok su oni iz kluba vjerovali da sam u kasarni, no ja sam otkrio cigansku četvrt i u nju odlazio. I tamo sam provodio dane i dane, ponajviše u kafani ”Kod crnog Marka”.Tu sam pio, jeo, spavao, pisao pisma, svirao i slušao cigansku glazbu.

Na sreću tu vojna policija nije dolazila i bio je to jedan fantastičan dio života u kojem se uvijek našao netko s riječima: ”I pivu za vojnika u ćošku.” Jednom prilikom gledam kroz vrata kafane, baš sam se malo pribrao, kad blatnom ulicom protrči ogromna krmača. Za njom nekoliko ciganskih derana tukući je nogama i nekom batinom. Najednom tri tipa što su sjedila u kafani brzo izađoše i potrčaše za krmačom. Jedan izvuče nož i zakolje je na sred ceste. Nastupilo je pravo klanje to jest kolinje. U desetak minuta cijelu su krmaču rastrančirali, i ovi momci vratili su se u kafanu svaki s povećim dijelom nesretne životinje.

U drugoj situaciji po istoj toj blatnoj ulici dolazi jedan ogroman Ciganin držeći u jednoj ruci golemi snop novčanica, a u drugoj bocu šljivovice. Ide i pjeva, a iza njega nastupa čitav ciganski bend sa violinama i harmonikama, i kud će drugdje, nego ravno ovdje ”Kod crnog Maraka”. Inače, Crni Marko, vlasnik birtije, bio je također ogroman stari Ciganin sa zlatnim lancem oko vrata, prstenjem i zlatnim zubima. Imao je svoj stol za kojem je onako ogroman i mastan povazdan sjedio, pušio, pio i brojao lovu. Sada ovaj koji je došao zapjeva u kafani, muzika zasvira, naruči piće za sve koji su tu bili i nastade opći dernek. Na vratima i prozorima skupila se čitava gomila ciganske dječice koja su gledala cijelu tu proslavu, te također pjevala i plesala. Među njima i jedna slatka Cigančica od nekih 15 godina koja se izvijala i plesala trbušni ples. Onako tek propupala izgledala je fantastično u ružičastoj majici i dimijama. Ovaj veliki Ciganin koji je sam plesao nasred birtije pozove je pokretom ruke da uđe unutra i nastavi s njim plesati. No, ona odbije. Pozove je još jednom, no ona se okrene i pobjegne niz ulicu. Na to Crni Marko jednim pokretom naredi svojim sinovima da uhvate djevojku. Oni potrče za njom i uhvate je na kraju ulice te dovedu u krčmu. Stave je na stol ispred ogromnog Ciganina i ona tu nastavi s trbušnim plesom kao da se ništa nije dogodilo. Ovaj veliki sada počne plesati oko nje, crveniti se i znojiti. Muzika ubrzo pojača tempo, a ovo dvoje se izvijalo i bacalo kao u nekom zanosu. Elektricitet je pucao zrakom, a svi ljudi u krčmi pljeskali su i nabijali u ritmu sve dok violina ne pukne i u taj čas, sve se zamrzne i prestane.

U tom trenutku, djevojčica posegne za jednom novčanicom iz onog golemog snopa kojeg je Ciganin držao u ruci. Spremi novčanicu u majicu, skoči sa stola i pobjegne, ovaj puta zauvijek. Bilo je to meni do tada nešto neviđeno, neshvatljivo i toliko nestvarno da to nikada neću zaboraviti. Uglavnom, tako sam proveo devet mjeseci svirajući sa devet-deset glazbenika iz cijele te regije. Dakle, nisam uspio pobjeći od glazbe, što sam u stvari želio, nego sam se tu još razvio i svašta naučio, stekao iskustvo koje prije nisam imao i koje je nadilazilo rock ili blues ili pak ono što smo svirali u novom valu ovdje u Zagrebu prije toga.

*Potom si se vratio u Zagreb, no Leiner i Štulić bili su u Nizozemskoj, što se u stvari dogodilo?

Nisam se želio vratiti u profesionalnu muziku. Pogodilo me jako ono što se desilo Fumi. U tom ”Azrinom” razdoblju, ja sam, kao vrlo mlad, puno pio i drogirao se. Bio sam u filmu ”Stepskog vuka”. Mučilo me tko sam i što sam, zbivala mi se bolna potraga za samim sobom, pa sam okušao sve od proširenja do suženja svijesti, i svakojakih načina da se totalno preispitam i nadrastem. Konačno sam se usaglasio s razmišljanjima da nisam na dobrom putu i bilo mi je jasno kako propadam.

Istodobno, Fuma koji je bio basista u ”Parnom valjku” prolazio je kroz sličnu depresiju i na kraju žalosno završio. To me pomjerilo u mojim pogledima na profesionalni glazbeni život. Dakle, nisam više vidio samog sebe u tom svijetu. Štulić je otišao, i bilo je pitanje s kim da nakon njega, sviram. Nema baš tu puno izbora. Pogotovo ne takvih koji bi bili autorski vrijedni. Oni koji su to i bili već su imali svoje basiste i bendove, a da idem u neki prosjek nije mi se dalo. Zamišljao sam se kako bih izgledao za desetak godina, pijan, debeo i napuhan, kako sviram na nekoj gaži za sitnu lovu u blještavom bijelom odijelu i sam se sebi gadim. Također, tada nisam imao niti mogućnost da napravim neki svoj bend, pa sam se okanio profesionalne glazbe.

*Išao si u Nizozemsku?

Ja i Slipi išli smo u Amsterdam drugim poslom, negdje 1985. godine. Posjetiti institucije gdje se pušilo i gdje je joint domaća radinost. Znao sam da je Johnny negdje oko Utrechta, no nisam znao niti adresu niti gdje je točno. Došli smo predvečer auto-stopom i nabasali na neki lokal koji su držale face iz bivše Juge. Raspitao sam se i našao Johnnyija. Tu sam ga zadnji put video. Otvorila mi je vrata neka djevojka, krasna, koja je govorila hrvatski sa stranim naglaskom. On me zagrlio kao da smo se jučer rastali. Bio je pustio kosu i bradu, malo oćelavio, no u prvi moment djelovao je prisno i srdačno. Onda smo sjeli i pričali.

Došao sam onako kako se dolazi starom frendu. Rekao sam mu da me ostavila djevojka, da nemam ništa, da sam tužan, da mi je sve neprebolno i sve ono što bih rekao starom drugu nakon godina što se nismo vidjeli. Međutim, on je nastupio kao neko posve stran. Uobrazio je neku vrst mesijanska poslanja. Rekao mi je kako je sve to bez veze, gledao me ogromnim buljavim očima i pričao kako se treba okaniti svega, da treba spasiti cijeli svijet i da sve što ja kažem u odnosu prema tome je nevažno. Došlo je do toga da je ta djevojka koja je bila s njim reagirala tako da mu je rekla: Johnny, ne čupaj pupoljak! No, on je već bio otišao u svoju proročku fazu. Ne znam što je poslije bilo s njim, no očito je da se bitno promijenio. Tada sam ga zadnji puta vidio i čuo.

*Što se s tobom događalo nakon toga, vratio si se iz Nizozemske, nisi svirao profesionalno, s čime si se bavio?

Krenuo sam od nemila do nedraga. Pokušao sam otvoriti biznis. Prvo s plastikom i nije išlo. Potom s tekstilom, također neuspješno. Onda sam s nekim frendovima radio slike od gline. Lijevali bi ih, bojali bi hi temperama i prodavali po uredima diljem Hrvatske. Potom sam na Cvjetnom placu prodavao nakit od srebrne žice, te ploče i kazete. Zatim sam na Rabu držao štand i prodavao slike njemačkim i drugim turistima. Onda sam organizirao izložbe uvezenih slika iz Hong Konga po firmama i svakakve takve usputne poslove. Moja tadašnja djevojka koja je studirala i bila prava štreberica bila je nezadovoljna time kaj se nikako ne mogu skrasiti. Rekla mi je da razmislim što bih ja u stvari želio raditi, pa da će onda ona to reći svojem tati, koji će pomoći da se taj posao pokrene i ustabili. Ne znam što mi je bilo, no pogledao sam je prodorno, i rekao joj kako bih htio biti mudar starac kojem je posao da sjedi uz logorsku vatru i dječici priča priče sa životno vrijednim porukama. Izašla je zalupivši vrata, i poslije ih više nije otvorila.

*Dakle, postao si neka vrsta pečalbara u vlastitom gradu, to jest zemlji. Kako si izlazio na kraj sa svime time, i narafski, sa samim sobom?

Počeo sam se oblačiti u crno. Izlazio sam samo noću. Kupio sam 16 godina stari Renault 4. i ofarbao mu štosdenfere u rastafarijanske boje: žuto, zeleno, crveno, i s ekipom odlazio po noći u ”Divnu” igrati biljar. Isto tako, tu se igralo i na karte, poker i bela, za popriličnu lovu, no ja u tome nisam sudjelovao. Tu su dolazili razni prijatelji, mnogi iz Maroka od kuda su dovlačili doup i koku. Tako sam opet počeo tonuti u mračni svijet iz kojeg sam već jednom nekako isplivao. Tada me zanosila misao da odem na Bali i naučim raditi srebrni nakit. Maštao sam kako bi po povratku zaradio toliko mnogo, da bih mogao sve svoje frendove odvesti natrag na taj čarobni otok i kako bi se onda tamo super proveli i narafski, dobro napušili.

Uostalom, fenomenalno je da sam nekako tada nakon Hessea, Kastanede i Upanišada, nakon niza SF romana, ipak počeo čitati ”Bibliju”. No to je bilo također u vezi s mojim društvom. Naime, netko mi je skrenuo pažnju na to kako je Isus bio neka vrsta dugokosog hipija čije je prvo zabilježeno čudo bilo kada je na nekoj, očito siromašnoj svadbi, od vode učinio vino (a nije bio iz Jaske eto). Dakle, nisam ja našao njega, nego je on susreo mene na cesti. Tu sam na neki svoj način počeo pronalaziti neke dotad nedohvatljive životne istine koje su bile očite prijelomnice u mome životu. Jedna od tih situacija bila je u vezi s mojim zamorcem. Bio je to dragi kuštravi stvor kojem sam izgradio drvenu kućicu. Svako jutro kada bi dolazio kući nosio bih mu lišće ili svježu travu, te kupovao mrkvu i kupus kod kumica na placu. No, jedan dan kada sam se vratio s neke noćne pustolovine, moj zamorac je bio mrtav.

I to me slomilo. Tada mi je bilo 27 godina. Bio sam ljut i tužan istodobno. Pitao sam se plačući zašto je on, nevina životinjica, tako završio, a ne ja tako očajan i pun grijeha. Plač je katarzičan. Plakao sam satima i potom zaspao. Kada sam se probudio bilo je prekrasno proljetno jutro, otvorio sam prozor, i sve je bilo lijepo i lakše. Lupile su me tri stvari. Dakle, postao sam uvjeren da ima Boga, da je Isus njegov sin i da me voli. To mi se toliko usjeklo u biće kao da me netko odalamio bejzbol palicom. Tek tada počeo sam stvarno čitati ”Bibliju” i pričati svima, ma tko god daje uz mene o tome. Dečki su me počeli obilaziti, kao ”Mišo je malo skrenuo”. No, djevojke su me voljele i često su dolazile da im čitam Sveto pismo.

Nekako u to vrijeme već sam znao kako imam svoj put u životu, misiju koju moram obaviti, da moram otići iako još nisam znao kamo, niti kako, i svima objaviti svoje spoznaje. U jednom trenutku pobacao sam sve moje ploče, svih 350 albuma. Stale su u dvije kante za smeće. U istom sam pročišćenju prodao sav srebrni nakit, obrijao se i ošišao. Platio sve račune, i otišao. Marijana je također mislila da sam poludio, i nije htjela ići sa mnom iako sam želio da bude uz mene.

*Gdje si otišao i što se onda zbivalo?

Otišao sam u Ljubljanu i pridružio se sljedbi ”Children of God”. Prvo su se zvali ”Jesus people of America”, a Stevie Wonder snimio je istoimeni album. Radilo se o skupini koja je nastala od bivših hipija koji su ostavili komunalni oblik života, otkrili Isusa, i osnivali velike zajednice porodica u kojima su štovali spoznaje do kojih su došli putem ”Biblije”. Jeremy Spencer (iz grupe Fleetwood Mac) jedan je od ljudi koji je sudjelovao u tom pokretu. Kasnije smo i surađivali (usput, samo da kažem da nikad nisam bio u Jehovinim svjedocima, naime, i to se može ponegdje pročitati na Internetu). Tako je krenuo drugi dio moga života.

Iz Ljubljane gdje sam bio šest mjeseci otišao sam u Beograd, a od tamo za Budimpeštu. To je bilo 1988. godine. Budimpešta je ipak bila drugi svijet. Bliskost željezne zavjese tu je tada itekako postojala. Ipak, tu sam upoznao čitav niz mladih ljudi puno mekanijih i otvorenijih, no što smo mi Balkanci. Od tuda sam nakon nekoliko mjeseci otišao u Austriju, na jedno staro imanje nedaleko Beča. Tamo sam proveo više od tri godine. Kosio travu, izrađivao stvari od drveta i radio s mladim ljudima, tinjedžerima. Brinuo sam se za njih, učio ih uređivati vrt, svirati, kućanskim poslovima i svemu što je u životu korisno i neophodno. Potom sam bio godinu dana u Švicarskoj, posebno francuski dio. Prodavao sam kazete s muzikom koju smo sami radili od vrata do vrata, a istodobno sam također sudjelovao u svakodnevnom životu zajednice. Nakon toga vratio sam se u Austriju, potom i u Mađarsku koja se promijenila nakon pada Berlinskog zida. Onda sam išao u Italiju, pa opet u Austriju i tako, taj život misionara je postao moja realnost. Proputovao sam cijelu Istočnu Europu, samo u Bugarskoj bio sam ukupno duže od godinu dana. Tamo sam napravio tinjedžersku skupinu mladih muzičara koja je nastupala na ulici, kao neka vrst uličnog benda odnosno teatra, a kasnije smo isto to radili i u Milanu i drugdje.

*Ti i danas živiš u Mađarskoj. Kaži nam malo više o tome?

U Mađarskoj sam upoznao moju današnju suprugu Uršulu. Tada mi je bilo 34 godine, i dobio sam poziv da se vratim u Švicarsku, ili da odem na Filipine i u Japan. U Japanu su naše kolege napravile piramidu i adio-vizuelne studije. Jeremy je tada bio u Japanu zajedno s drugim vrsnim muzičarima (Jerry Pladino, Mike Lisson, James koji je svirao s Johnnyijem Winterom, itd) koji su radili mastere. Mi bi ih dobivali od njih i dodavali vokale. No, u to vrijeme povrijedio sam prstenjak na lijevoj ruci, odnosno, izgubio dio prsta. Mislio sam da nikada više neću moći svirati gitaru. Također, izlazio sam s Uršulom koja je bila u drugom stanju. Odrezao sam sve oko sebe, kupio kućicu na Balatonskom jezeru koju sam kasnije dogradio i oženio se s Uršulom.

Uskoro nam se rodio prvi sin Martin. Danas imamo petoro djece i živimo skromno i sretno. Dugo mi je gitara skupljala prašinu. No, tokom vremena, počeo sam svirati prvo akustičnu, a onda i moju gitaru iako sam morao sve ponovo učiti s obzirom na hendikep glede prsta. Inače, izgradio sam drveno kazalište lutaka koje je bilo mobilno. Sašili smo lutke i priredili da sve bude adekvatno putovanjima. Obilazili smo sirotišta i davali predstave. Dočaravali djeci svijet bajki i nadali se da im tako pružamo onaj mali dio ljubavi i sreće koji im tako nedostaje. Inače sam u to doba radio svašta. Napravio sam stotine krevetića na kat, obrađivao na hektare vrtova, zidao kuće, popravljao krovove i obnavljao stare stolce i stolove.

Uršula je inače razvila jedan sustav pomoći u razvoju djece od prve do pete godine. Počela je držati predavanja i seminare o tome, a ja sam je vozio okolo i čuvao djecu dok je predavala. Kasnije, tokom rata u Hrvatskoj i Bosni radio sam s izbjeglicama u Mađarskoj koji su bili smješteni u starim ruskim vojarnama. Pomagali smo na svaki način jer je tim ljudima trebalo sve, od plahti i ručnika, kefica za zube pa nadalje. Mjesecima smo okolo skupljali stvari preko poznanika i od raznih institucija samo da se omogući kakav takav život i zadovolje normalne potrebe. Nikad neću zaboraviti jedan zimski dan 1993. godine kada sam dovezao pomoć u vojarnu kraj Nagyatada gdje je bilo oko 3.000 izbjeglica.

Ušao sam u tu vojarnu sa kombijem i počeo istovarivati stvari. Sa mnom je bila jedna naša aktivistica iz Opuzena i jedna djevojka iz Mađarske, inače medicinska sestra. U jednom trenutku opazio sam kako dva tipa, jedan ošišan kao šaka sa srednjaka, golem i bez vrata, i jedan naprlitan u skupom odijelu, vrbuju mladiće od 16 godina da idu u rat. Okupili su ih desetak oko sebe i obećavali im kuće, kola i bogati plijen ako potpišu da idu u vojsku. Prišao sam im i upozorio ih da ne rade to ovdje jer ću im pozvati policiju i da nemaju što raditi u izbjegličkom logoru.

Na to onaj krupni krene prema meni u namjeri da me dobro nalupa, jer je to izgleda bila njegova jedina funkcija. Mladići su se počeli odmicati, a ja i ovaj kružiti jedan oko drugog. Baš sam smišljao kako da zbrišem i spasim se, te da pozovem policiju, kada do nas dopru krikovi iz dna dvorišta. Jedna Bosanka naricala je i vrištala kako joj umire dijete. Tu nastade komešanje, pa se svi sjatismo da vidimo što se zbiva. Njena kćer, djevojka od kakvih 18 godina ležala je na hladnom betonu tek očišćenom od snijega. Izgleda kako joj je pukao vodenjak i da je počela rađati. Dotrči i ova kolegica, Mađarica, inače bolničarka i zaključi kako je ipak porod preran i da djevojka mora otići u bolnicu. Prvo sam smirio mamu od djevojke, pa onda počeo tražiti doktora. Između svih njih nije bilo niti jednog, a niti je bilo dežurnog doktora. Tada sam stavio djevojku u kombi i krenuo prema gradu. Međutim, na porti me zaustavi portir rekavši da ne mogu vozit izbjeglice u grad. Tu sam poludio na njega, i ipak nekako prošao, te došao do lokalne bolnice. Tu me opet zaskoče portiri da ne mogu primati izbjeglice. Na svu sreću pojavio se neki mlađi doktor koji je sve odmah shvatio i porodio djevojku. Bio sam cijelo vrijeme prisutan, prevodio, a na kraju i maltene prerezao pupkovinu. Mala djevojčica koja se tada rodila smještena je u inkubator, i tako je spašena. Na kraju me taj isti doktor smirivao da će on srediti papire i da će sve biti kako treba, a ja majku. I dakako, bilo je sve u redu.

*Kako se dogodio tvoj povratak u glazbu?

Prije nekoliko godina, kada je Igor Mirković radio dokumentarac ”Sretno dijete”, ponovo sam se našao sa Borisom Leinerom nakon niza godina. Bilo je to tako da sam se s ekipom koja je radila film našao u kafići ”Destino” kraj Kamenitih vrata. Ne poznam te ljude. Htjeli su da im pričam o osamdesetima. U jednom trenutku netko me pitao da li bih želio vidjeti Leinera. Rekao sam da bih, ali kako, i gdje? Pa, kao nema problema, on je tu blizu u svom atelijeru u Kamenitoj ulici. Tako smo došli tamo. Boris je baš nešto radio. Susreli smo se prvi puta nakon dvadeset i više godina i bili vrlo emocionalni. Baš kada sam krenuo da ga zagrlim sa suzama u očima, iz neke sobe istrči ekipa s kamerom i svijetlima. Zastao sam za tren, pa im rekao neka to ugase, neka nam ne kvare doživljaj. Eto, od tog trenutka smo ponovo u vezi i razmišljanjima kako u glazbi tako i u životu. Inače i prije sam imao jednu ideju da stvaram rock muziku samo s akustičnim instrumentima, gitarama, bubnjevima, klavirom i trubama.

O tome sam često pričao s Borisom, kako bi bilo krajnje zanimljivo tako nešto napraviti, no vidim da su nas neki u tome i pretekli. Prije nekoliko godina pozvao me da nastupim s njime na koncertu ”Pozdrav Azri” kao specijalni gost i odsviram tri stvari. Naravno da sam to prihvatio iako su mi prsti bili hrđavi. Na kraju sam odsvirao sedam stvari. Od tada redovno surađujemo i pomalo, step by step idemo k tome da stvaramo nove stvari kao što je i ovaj zadnji album ”Viša sila” koji mi je drag i zato što sadrži obrade međimurskih balada. Naime, i Leiner i ja smo Međimurci, a i posljednji spot ”Mornar koji je iznevjerio more” ide u tome usmjerenju...

* Interview objavljen 1. lipnja 2012. na sajtu Radio gornji grad prenosimo sa dozvolom autora