Crtice iz života
Pisanje

Photo: writingcooperative.com

Kako sam kupila samu sebe

KAKO ŠETAJU SLIKE

Lako.

Bešumno.

Neobično.

Noću.

Dok mirno spavam.

Ne znam zašto.

Samo slutim.

Iako su tik jedna uz drugu, a ima ih mnogo, različitih veličina, pa one manje, kao da žele da se ušuškaju, ugreju i bokom pokušavaju da se približe onim većim, neke kao da se kočopere, pa gornjim ramom pokušavaju da odgurnu sliku iznad, neke kao da se uplaše, pa uglom-ramenom pokušavaju da se skriju u pazuho susedne, a neke gordo miruju…

Njihove pokrete ne čujem, ne osetim, niti ih odmah primetim.

Nikada me nisu probudile.

Obično danju, sasvim slučajno, vidim da su sve slike iskrivljene, pa ne znam da li su stvarno šetale i da li bi i gde skroz odšetale, da ih ekser čvrsto ne drži.

KAKO NESTAJU STVARI

Lako.

U dvadeset i petom času.

Ušunjaju se dugoprsti lopovi, čudnovatih potreba i još čudnovatijeg ukusa, birkaju, birkaju - pa zdipe ono što najmanje očekujem.

Iz jastučića za igle godinama nestaju baš one koje najviše koristim, sa, podrazumeva se, najvećim ušicama, znam da sam ih u jastuče, čvrsto bocnuvši, uredno vratila – uzalud ih posle po patosu tražim.

Iz fioke za kuhinjski pribor godinama nestaju noževi, viljuške i kašike, kupljeni po šest ili dvanaest komada, sada je sve raspareno, a znam da sam ih u fioku uredno vratila – uzalud ih u sudoperi, po patosu i fiokama tražim.

Nestaju i tanjiri, podrazumeva se, najdraži, od nekoliko puta po dvanaest,  sve više je rasparenih, a znam da sam samo pet uredno razbila, ne moram po patosu tražiti.

Nestaju i čaše. Niti pijem, niti razbijam, niti gosti banče, kada sve operem, uredno ih, podrazumeva se, u kredenc slažem, čaša sve manje, a moja potraga sve luđa.

A krađe sve neverovatnije.

Najnovija – dugoprsti lopovi maznuli jednu papuču.

Po celom stanu – uzalud je tražim.

KAKO SAM KUPILA SAMU SEBE

Lako.

Ima raznih oglasa. Usmenih, pismenih, ispisanih na ceduljama u prozorima, priheftanih na bandere, štampanih u raznim novinama, štampanih u “Oglasima”, a najviše ima onih elektronskih, na internetu.

I izroni u jednom elektronskom i moje ime. Radoznalo zavirim.

Prodaje se dvanaest knjiga za 299 dinara. Medju njima i “Odraz”, moja knjiga pesama, meni zaista potrebna, jer nemam više nijedan primerak za darivanje.

Odmah sam kupila.

Odmah i dobila.

Poštom.

Prodavca nisam videla.

A u dobrom sam društvu. Jesenjin, Majakovski, Desanka i osmoro Somboraca. Prve stranice, sa posvetama, iskidane.

U “Odrazu” - ne.

Gleda me moja posveta.

Posvećena poznatom somborskom novinaru.

Pošteno, da poštenije ne može biti.

Red je da kupac zna ko je prodavac, a i red je da saznam kome sam to “s poverenjem”, baš tako sam napisala – darovala knjigu.

KAKO SAM POSTALA LOPOV

Lako.

Ušla sam u pekaru, koja je, za divno čudo, bila prazna, zamolila  jednu pitu s krompirom i jednu pogačicu s čvarcima, jedna pekarica me posluživala, druga naplaćivala, a obe su, dok sam plaćala, počele da se dogovaraju sa čovekom koji je naknadno ušao – kada će ko ići, ko će upaliti svetlo, gde će se naći…

Uzimam kusur, lagano krećem ka izlazu, po navici slažem u novčanik novčanice po vrednosti i lagano prilazim uličnom sviraču, nedaleko je od pekare, želeći da ga darivam delom kusura.

“Gospođo, niste platili”, govori usplahireno-opominjući glas.

“Kako nisam!?”, zapanjeno pitam i gledam zadihanu blagajnicu. “Dala sam vam 200 dinara, vratili ste mi 70.” I kao krivac, pravdam se i pokazujem upravo složene dve novčanice. Od 20 i 50 dinara. Jedini sitniš u novčaniku.

“Joj, izvinite, koleginica mi je rekla da niste platili.”

Putem ka kući, žderem se što je svirač ostao bez bakšiša, žderem se i što se nisam snašla i rekla pekarici da do zabune ne bi došlo da su se manje dovikivale sa onim posetiocem, a žderem se i što nemam naviku da uzimam račun.

Usput svraćam do moje trafike, čudim se što su moje dnevne novine izuzetno debele - i kod kuće otkrivam da sam uzela dva primerka.

Ipak sam lopov.

Što sam sutradan, plaćajući i ukradeni primerak – pošteno priznala.

KAKO UKRASTI PRIČU

Lako.

Samo kopiraš  primljeno pismo.

Sa Cetinja.

Od Željka Dapčevića.

Prijatelja. Dobrog i dragog.

“Vojvodina, zemlja usporena. Mirna. Ravna. Ljudi vade riječi kao što čupaju noge iz dubokog blata. Čak i muve sporije lete. Točkovi se ne okreću, oni se odmotavaju. I sve tako, i sve tome slično.

I dođoh. I vidjeh. Prvi, pa drugi, pa treći i svaki sledeći put.

Vidjeh zemlju britkih kontrasta, jasnih suprotnosti.

Kad je dan, onda je svijetlo bez sjenki, bez prelaza i dilema. Dan u punom obimu od horizonta do horizonta. Bez brda kao kolebanja u svitanju. Kad je noć, onda je tama sa najdaljim svijetlima kojima ne možeš odrediti blizinu. I skoro ti je svejedno koliko si daleko.

Zelena boja kukuruza, skoro crna, na samo par santimetara od vatreno žutih suncokreta, sa jedne, i vrišteće zlatne pšenice sa druge strane. Opet bez kompromisa, bez dilema, bez prelaza i prilagođavanja.

Idealno ravne površi polja pastelnih boja sa neprebrojnim glavama suncokreta, vlatima pšenice, stabljikama kukuruza. Neviđena gužva i metež. Usred njih crne, katranisane bandere dovoljno udaljene jedna od druge da ne grade ni perspektivu.

U moru ustalasalog života, poleglog po zemlji, kao upozorenja strše ugljenisana strašila, bandere. Bez puzavice koja bi im pozajmila barem privid života, bez kaplje neke boje koja bi ih primakla uzavrelom životu oko njih.

Bez kompromisa. Bez suživota. A zajedno.

Na ravnom licu zemlje brazde. Na mjestima, u zemljama, koje imaju reljef čija je površina ustalasana i naborana, brazde ako ih i ima ne mijenjaju krajolik. Uklapaju se u njega. Linije se spajaju, povezuju, nestaju. U Vojvodini ne. U njoj brazde zasijecaju prostor. Određuju pravac. Orijentaciju.

Bez kompromisa. Bez brda iza kojih bi se mogle barem na čas skloniti. Jasne i svima vidljive. Kontrastne.

Kažu, u Vojvodini vlada izvjesnost, nema dramatike.

A ja sam čitavo vrijeme razmišljao što ako se negdje u dalekoj Aziji u ovom času neki talentovani žuti igra sa tek napravljenim vremeplovom i jednim pritiskom na nerandžasto dugme meni izgubljenom u ravnici na glavu

sruči čitavo Panonsko more sa svim ribama i školjkama. Vidio sam čak i balončiće koji mi izlaze iz zabezeknutih usta. Zbog toga bi mi svaki put laknulo kad bih se bar na čas popeo na Frušku goru.

Pa onda neka mi kažu da nema dramatike. Jedino nijesam siguran da li je dugme nerandžasto.”

*S dozvolom autorke prenosimo iz knjige "Prtine"

Oceni 5