Kako sam oplakao smrt svoje dokumentacije

Traktat o stisku

Stojim u pošti. Čekam u redu, najvećoj mogućoj dosadi na svijetu, da platim 15 KM takse. Početak je jula i Sarajevo ne pamti takve vrućine. Znoj sa mene curi potocima. Ovo nije bila stilska figura, nego precizan i vjeran opis. Hol je pun znojnih ljudi. Svi su službenici nervozni, na ivici eksplozije. Ipak, do detonacije rijetko dolazi jer je Pošta pokrenula akciju Biramo najgoreg službenika. Dovoljno je okrenuti besplatni broj i reći : “Onaj me maltretirao, on je najgori”. Sve u svemu, jedan mali, uređeni pakao.

Redovi su neuredni, krivi, neorganizirani, što daje šansu padobrancima. Oni su beskrupulozni. Uvaljuju se na sve moguće načine.

Ali u mom redu nemaju šanse. Iza mene, tik iza mog uha, stoji penzioner. Posljednji prvoborac. Čuva red slijeva i zdesna. Ne dopušta nikakva iznenađenja. Niko ne može upasti ispred nas. Ima instinkt vučice koja brani svoje mlade. Reži i škrguće zubima. On se prema šalteru ne pomjera, on napreduje osmišljenim taktičkim potezima i strateškim manevrima. Nabio se na mene. Ionako teško dišem, a njegova blizina tu nepodnošljivost udvostručuje. U jednom trenutku ne mogu više da izdržim i izderem se na njega: – Pa, čovječe božiji, šta ti je više. Odmakni se od mene. Gdje si navro? Neće ti pobjeći šalter. Šta me dodiruješ!

On se disciplinirano, bez ijedne riječi, povlači za kojih 12 milimetara, tek toliko da nam se tijela više ne dodiruju. Ali to blaženo stanje ne traje dugo. Šalter je prevelik izazov, a strah od prekorednih tako jak da prvoborac ponovo prelazi u kontraofanzivu. Ne znam kako da se osjećam. Da li da budem sretan što strateg tako savjesno bdije nad našim redom, ili da poludim zbog toga što se zalijepio za mene ? Srećom, mic po mic, dolazim do cilja, brzo plaćam i bježim iz njegove zone odgovornosti.

Rukujemo se. Tako mi je stisnuo šaku da umalo nisam jauknuo. A hajvana ! Moj stisak je slab. I to je moj program. Mrzim jake ljude. Kažu da stisak pokazuje kakav imamo karakter. Plediram na to da svi budemo slabi. - Kako si - postavlja mi pitanje koje je komplementarno sa tim grubijanskim rukovanjem.Treba biti izrazito slab. Nejakost je karakteristika demokratičnih ljudi. Jaki ljudi dovode u pitanje dostignuća evolucije. Jaki ljudi - a kad kažem jaki, tu mislim i na fizičku i na psihičku jakost - antropološki su arhaizam. Šta me stišćeš kao da me daviš? Odmjeravaš moju snagu? Pa, prijatelju, nismo u ringu. Volim osobe čiji je stisak mlitav, mlak, bezvoljan. Nikada se ne borim za svoje stavove. Odustajem na prvoj prepreci. Prepreka je valjda i postavljena zato da bi nas zaustavila. Zašto je onda preskakati ?

- Dobro sam - odgovaram i ne uzvraćam protivpitanjem, što je moj originalni protest protiv njegove snage.

Zašto da budemo jaki ako na jedan lijep i podnošljiv način, u ozračju punom tolerancije, možemo raspraviti sva pitanja ovog svijeta ? Slabi, budimo slabi.

Strast dokumentacije 

Ako je moj račun pouzdan, a svi su izgledi da je po ovom pitanju baš takav, dokumentaciju sam počeo praviti u ljeto 1983. godine. U početku, tog vrelog mostarskog ljeta, nije to bila nikakva dokumentacija, nego tek jedna fascikla, i ne radi se ni o kakvom promišljenom pravljenju, nego o slučajnom i stihijskom skupljanju tekstova iz štampe. Eto, baš tako je krenulo, a kad je materijal probio dodijeljene mu koordinate, skupljene tekstove podijelo sam u dvije nove fascikle. U jednoj su bili tekstovi o književnosti, a u drugoj izresci o svemu ostalom pod kapom Božijom.Onda su fascikle počele da se množe. Kao i moja strast za izrezivanjem.

Uoči rata, u rano promrzlo proljeće 1992. godine, sad u Sarajevu, bila je to prava, impozantna dokumentacija, koja je imala sopstvenu logiku razvoja. Recimo, fascikla književnost vremenom se razvila u domaću (tada jugoslovensku) i svjetsku. Pa se domaća prvo razgranala u fascikle za BiH i ostatak države. Onda su se iz te Bosne i Hercegovine, logikom nabujalog materijala, kao zasebne fascikle izdvojili Ivo Andrić, Meša Selimović i Derviš Sušić, a iz Jugoslavije su posebne fascikle dobili D. Kiš, M. Kovač, B. Pekić, M. Lalić, Krleža. A svjetska književnost ? Prvo su nastale fascikle o Milleru, Borgesu, Nabokovu I Kafki. Onda sam bio prisiljen napraviti poseban separat za Latinoamerikance. Iz kojeg su se vrlo brzo otcijepili Llosa i Markes.

U međuvremenu, izvan književnosti počeli su nekontrolirano, oponašajući princip divlje gradnje, da niču najživopisnije fascikle : pozorište, film, slikarstvo, renesansa, eros, 20. vijek, 21. vijek, VINO PIVO VISKI KAHVA (to je jedna fascikla koja u sebi potmulo nosi potencijal za četiri nove), moderne tehnologije, rat, Bosna, islam, kršćanstvo, Mostar, ekologija. Svaka od tih tema vrlo brzo je rađala nove podteme. Eros se razgranao na tijelo, kopulacije, orgazme, erotske priče, eseje o erotici, karakteristične narodne umotvorine... I tako dalje.

Kad čovjek ne zna kako da obuzda svoju strast, kad mu ona izmakne kontroli, onda mu Viša Sila pošalje ratne zločince, minobacačlije i snajperiste, da ga prizovu pameti. (Sad znam ko je kriv za ovaj rat: ja.) Ove lokalne hairlije iz Lukavice, sa Pala i Sokoca, udruženi s vikend-četnicima iz Niša, Beograda i Kolašina, počeli su u hladnu, mrku zimu 1992. godine da pale zgrade u našem naselju. To je bila druga faza njihovog iživljavanja nad arhitekturom. U prvoj fazi, tokom proljeća, ljeta i jeseni, hobi im je bio da PAT-om štemaju po zgradama. Kad su se zasitili štemanja, tamo negdje u decembru, odlučili su da nas malo zagriju. Pa počeli da nas gađaju zapaljivim mecima. To je bila ozbiljna i realna prijetnja. U buktinjama visokim stotinjak metara, koje plamte 48 sati bez prestanka, nestajale su jedna za drugom dojučerašnje zgrade.

Gori vatra

Očajan, odlučim: neću dozvoliti Momčilu Krajišniku i njegovoj ergeli da mi unište dokumentaciju. Ako već neko treba da je spali, onda ću to biti ja. Barem ću se ogrijati. Prvo sam, zbog tvrđeg papira, zapalio fascikle. Hiljade, desetine hiljada tekstova skupio sam na gomilu. Prelistavao sam ih, čitao, bilježio ako mi šta zapne za oko, pa onda palio. U eklektičnom redoslijedu plamen je gutao rijetke intervjue Danila Kiša, nekritički esej o izvanrednoj ljepoti ženske stražnjice, tekstove o Leonardu, popis svih lokalnih ratova od 1945. godine pa naovamo, ogled o najimpozantijim slikarima renesanse, biranu zbirku zapisa o crnom vinu, Startov elaborat o usudima Orwelove knjige 1984 (sa proročanskim tekstom Veselka Tenžere, čije fragmente i danas znam napamet), savjete kako partnericu natjerati na urnebesni orgazam prostim pritiskom na G-tačku, izvanrednu povijest sladoleda na četiri strane, pozorišne kritike Jovana Ćirilova, ogled o ljekovitim dejstvima ranog ustajanja, veliki prilog o Roznamedžijinoj džamiji u Mostaru, najprobraniju kolekciju članaka o nezaboravnim karatistima, iz časopisa Crni pojas (pazite ovaj odlomak: “Masutacu Ojame ustajao je u četiri sata ujutro, odlazio do obližnjeg potoka, umivao se i razgibavao, poslije čega bi uslijedio jutarnji trening s trčanjem. U podne je pravio ručak, čitao i odmarao se. U sedamnaest sati trening na vreći, nožni udarci i ponovno trčanje. U 21 - spavanje. Da bi mogao izdržati tako sam u planini, obrijao je lijevu obrvu i taj je postupak ponavljao svakih nekoliko mjeseci”), pa onda kompletan separat iz Džuboksa posvećen J. Hendrixu...

Sve sam to zapalio. Ostavio sam samo tri teksta: specijal beogradskog časopisa Književnost o djelu Danila Kiša (moguće da danas Tvrtko Kulenović i Nikola Kovač, kao učesnici okruglog stola, nemaju ovaj dokument), precizan prikaz sikilja u odnosu na ostale organe (da ne bih slučajno, od duga posta, zaboravio kako dole stoje stvari) i reportažu Kako je umro Bruce Lee.

- E, Momčilo, dabogda ti se obrve ukovrdžale - potpisujem svaku kletvu koju ti je uputio Marko Vešović.

Tako sam oplakivao smrt svoje dokumentacije. Znao sam da je to smrt zauvijek. Ako i preživim, neće mi više napamet pasti da bilo šta skupljam.

I preživim. I zaista, dugo nisam ništa izrezao. Uopće ne znam kako, ali u drugoj polovini 1999. godine opet sam imao punu inicijalnu fasciklu. Onu od koje sve kreće. Ratne lekcije, to sam zaboravio kao da nikad nisam bio opitni kunić. U ovu glavu pamet ne ulazi lako. A ako kojim slučajem i uđe, odmah ispari. Brzinom galopirajućeg kancera moja je uskrsla dokumentacija dostigla predratne razmjere. I sad polako, komad po komad, osvaja slobodnu teritoriju skučenog stana.

Ne vidim rješenja. Nema izlaza. Izgleda da bi mogao novi rat.

(Nastaviće se)

* Tekst preuzet sa portala www.vacarme.org u okviru temata Pariz-Sarajevo, proljeće 2012.