Kako sam propao kao DJ

Bio je to gotovo kraj osmogodišnjeg školovanja. Petak poslijepodne dobili smo, svi završni razredi i sedmaši, na raspolaganje menzu. Preuredili smo je po vlastitom nahođenju u disko. Korijanduli su visili sa stropa, papirnati lanci koje smo izrađivali na likovnom odgoju spajali su potporne stupove, sedam balona je bilo na podu, učitelji strateški raspoređeni po kantunadama, vonjalo je na parizer i čaj, pio se sok od bazge ili naranče, pomiješan s puno vode, a za jest je bilo kiki bombona. Tko god je htio mogao je sa sobom ponijeti i najdraže singlice pa uz njih i đuskat. To će reći plesat, mrdusat se približno s ritmom koji se emitirao s gramofona.

Ajde probajte pogodit ko je nosio portabl mono aparat za vrćenje ploča? Dobro, pogodili ste iz prve. Čim sam ga ukopčao zauzeo sam gard DJznalca, pa je krenuo The Jean Genie. Želio sam održati tu napetu dinamiku pa mi je pod ruku dopala i Anarchy In The UK. Činilo se kao da djevojke baš i nisu nalazile neku čvršću sponu s mojim odabirom muzike, a ni momci koji su me okružili nisu me ohrabrili u mojoj edukacijskoj misiji. Imao sam još najviše jedan do dva aduta u rukavu, a s onim prvim sam već uvidio da nisam dostojan niti prezrivog pogleda okupljenih dotjeranih školaraca. Dobronamjerno mi je pristupila razrednica pa mi preporučila nek vidim da l' možda netko drugi hoće malo zabaviti društvo, onom muzikom koju bi većina htjela.

Mislite na Rolling Stonese, pitao sam optimistično. Hm, odgovorila je. Onda se ubacio Robi i rekao 'ja ću dalje, nema problema'. Plesni je podij bio zamazan, šta ni bih skužio da sam ga uspio nakrcati, naravno. Robi je, međutim, znao tajnu djevojačkih srca pa kad su čule o, Ana, o Ana, tugo mojih dana, osjetio sam kako je doživjeti autentični poraz. Svi su im se dečki požurili priskočiti u skakutanju, nezgrapno se pomičući naprijed-nazad, kao u lošoj interpretaciji tvista. Činilo se kao da su uživljeni u ritam i pjesmu, pa sam se jednostavno povukao u stranu, držeći u ruci čašu bez slamke. Barem je netko ugasio ona UV svjetla pa sam se mogao nastaviti skrivati od podrugljivih gesta upirućih kažiprsta kojima sam se izložio šepureći se kao kontroverzni DJ. Pubertetski mirisi su uskoro počeli štipati za nos učiteljice, ali plesačicama i njihovim satelitima to uopće nije smetalo, pa su nastavili sa svojim zamamnim pomicanjem tijela.

Dress code nije postojao. Osim papuča, a čak su se i plave kute za ovu posebnu priliku smjele odložiti negdje usput na naslonjačima stolica. Mirjana i njezina prijateljica koju sam kibicirao još od prošle godine prišle su mi nakon pola sata. Ej, znaš kako te zovu cure iz 8.b? Ne? Zaista mi nije padalo niš na pamet, bucko svakako nije dolazilo u obzir jer sam oduvijek podsjećao staturom na suhog bakalara, al' to mi se činilo odveć domišljato za onu dob, pa sam zurio u njih s dozom nade i nelagode.

Čkalja! Čkalja?, čudio sam se. Prema Mirjani uputim gadljivi otrovni pogled, a njezinu prijateljicu oblijem mješavinom tupavca i neandentralca, jer ona nije bila glasnik. Čkalja, Čkalja, navijački su povikale, ali nekim neobičnim slijedom događaja njihov poziv na udruženi ratni zločin protiv mene se izgubio u Bebekovom vapaju na kolektivno nespavanje jer da svira glasno rokenrol i da šta se čeka kad je mama legla i odavno spava! Fiju, provukao sam se zasad, jer mogla je to bit konačna presuda mojoj svijesti koja se počela buditi. Taj bi me nadimak pokopao u nastojanjima da me se shvati kao ozbiljnog nogometaša. Osim toga, bilo je i drugih cura ondje pa sam svoju krhkost i osjetljivost morao držati pod strogom prismotrom.

Robi je i dalje osvajao jeftinom mjuzom, a ja sam se neznatno približio krugu plesača, održavajući osmijeh kao na aparatima. Jedna punašnija sedmašica buljila je u mene, crveneći se svaki put kad bih je odmjerio. Namignuo sam joj, ali ne iz drskosti već naprosto nisam znao šta bih drugo trebao učiniti. Od toga kao da je joj bilo slabo pa je odjurila put wc-a. Laknulo mi je iz nekog razloga. Dok se vratila natrag u disko menzu, učitelji su nas počeli rastjerivati iz tora, nek odemo kućama jer da je već kasno. Skoro sedam navečer.

Sunce je pržilo, bila je sredina lipnja. Pod pazuh sam ugurao gramofon koji je podsjećao na drveni kofer, a u vrećici su se lelujale neiskorištene singlice. Cijelu sam noć sanjao kako hodam uz Ericha von Danikena po Peruu tražeći pouzdane dokaze da smo mi Zemljani ipak djeca svemiraca. Taj mali tjesnac radosti koji sam snatrio često me je izvlačio iz suhe stvarnosti, odbijao sam odrasti, zauvijek.

*Priču iz knjige "Canzoni d'una volta" prenosimo sa dozvolom autora