Ulica Racine
Marijpo 05 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Kako sam se samo usudio biti dijete?

61

Tijekom bolesti izražavamo se tijelom. Govorimo fiziološki. Budući da unutarnji glasovi ne mogu pobrojiti sve naše bolesti, tijelo preuzima zadatak da nas izravno uputi na bezbrojne nevolje kojima ni ime nismo znali dati. U vlastitoj koži trpimo nemogućnost izražavanja. U riječima imamo previše otrova, a premalo lijeka. Bolest je neiskazano zlo. Tada tkiva počinju govoriti. Njihova riječ ruje po duhu i postaje njegova tvar.

62

Od rođenja nad tobom lebdi slatko prokletstvo privatnog života. Nesposoban za konačnost, stalno se suočavaš sa samim sobom i s beskonačnošću. Budući da ne razumiješ tuđe posle, nitko te ne tjera iz bezgranična egoizma disanja u vlastita četiri zida. Oduvijek si sanjao o ognjištu u koje će prodrijeti cijeli svijet. Pod tvojim vjeđama trunu žene, ubijene porokom beskraja. To je bolest osjetila.

Ona ubija ljubav, tvrdeći da je zavarava. Dva te oka gledaju, a ti motriš u daljinu; dvije te ruke grle, a ti obuhvaćaš prostor; osmijeh ti se uvlači u tijelo, a ti čezneš za zvijezdama.

Nitko je sjena što je beskraj baca na srce. On je zadnji temelj privatnog života. Baš kao što je temelj igre u Ijubavi, teatra u strastima. Misliš da varaš djevojke i smrtnike (ništa ne sugerira smrtni apsolut kao mlada djevojka), a varaš samoga sebe. Biti lud, od beskraja…

63

Sjećam se da sam nekoć bio dijete. To je sve. U sjećanje ne uspijevam prizvati blagost toga sna unutar života. Lakše se vidim kako stenjem pod krhotinama misli nego što se mogu zamisliti prije nje. Nije preživjelo ništa iz doba kad smo očekivali smisao…

Bježeći od djetinjstva, upoznao sam strah od smrti.

Tako sam počeo znati. Taj se strah ublažio žudnjom za smrću. A ta se žudnja pročistila nestankom strašne sreće proizašle iz beskorisne misli. Da sam ostao u neznanju, ne bih krunu uma stavio na uspravnu strvinu, a negativni ponos ne bi prekinuo niti koje me vežu za djetinjstvo.

Vrijeme ne bi uzdrmalo stupove nade niti bi parazitiralo u mojemu soku. Ovako mi je umirila mošt postojanja i ohladilo žar u predjelima dosade. Apstraktno srce tajna je dosade. Srce kojim je prohujalo vrijeme i u kojemu se zadržavaju još samo ideje, kojima prijeti plijesan i čija je neokaljana čistoća već zahvaćena.

Gdje su zore života, reci, analfabetu Dobra, sveznajući Zla?

… Često se pitam: kako sam se samo usudio biti dijete?

64

Biti sam sve do grijeha, produljiti odvajanje sve do krivnje, spoznati ustreptalost neodvojivu od osame. Biti kategorički sam.

Ubojita strast što dolazi iz duha tjera te na krajnju individualnost.

Čak i svijet postaje individualan. Dostiže te.

Ili možda ti njega…

Pojam personalnosti koji nas kao ljudske figure komada, zadobivajući kod nekih razmjere kozmičkog usklika, njedri neprijateljstvo u bitku. Zbog viška samoga sebe pojedinac gubi ravnotežu, postaje poput stabla čija će krošnja dotaknuti nebo zaboravljajući vlastite korijene… Obujam našega Ja ograničava beskraj, a oštar kritički pogled utapa se u jednodušnu pojedincu.

Dok se zaljubljujem u mržnju što je prema sebi gajim, no slast moje nevolje gmiže pod ostatke vremena. Neka mi više nijedan lahor stvarnosti ne dodirne čelo! Neka mi vrag u bore udahne svoju mudrost i patnju, neka mi dah Zla prodre u mozak, neka se trenuci vrate natrag u nadu i u njoj ustoliče sumanuti razvrat! Neka ludilo umu više ne plaća namet, neka se razmaše svim predjelima misli!

65

Dubinu filozofije mjerim po žudnji za lutanjem koju izražava i od koje bježi. Svaki misaoni sustav koji ne skriva uvijek vlastite nedostatke pogoduje mediokritetskom disanju i spokojnim tjeskobama. Baveći se nečim drugim, misaona konstrukcija ublažava strast lutanja i prigušuje opsjednutost prostorom. Mišljenje na neki način podrazumijeva stajanje.

Ne kaže se uzalud: “Stani i razmisli!”

Strah od zastranjivanja i čaroban razdor nepoznatog drugdje bude priproste nagone, pa se pred neposrednim beskrajem srca sklanjamo u teoriju. Uređenost misli zapreka je za srce. Uređenost misli njegova je smrt. Oslobodimo li ga, kamo ćemo ? Njegov je zakon Nigdje, dok je zakon sustava Ovdje.

Ulančavamo li ideje, nestaje opasnost. S njom nestaje i hlapljivost našegaJa. Skrućujemo se. Zgušnjava se para duha. Neobuzdano se nadahnuće uobličuje, a sloboda ni stenje. I kako samo uzdiše srce u zavojima od misli! One se sljubljuju s truplom beskraja. Zar da ih nezaključene prepustimo samima sebi, da se sklonimo u svijet bez kraja?

Iskušenje je veliko, baš kao i strah.

66

Ovo je moja krv, ovo je moj prah. I zloslutno napipavanje duha. Ostaje svijet, postelja duhovne zgure.

Sunce se nasukalo na vlastitu svjetlost, u nebeskoj močvari.

Preživjelima su oči nepomične. Čuđenje im više ne širi zjenice. Jer u prostoru više ništa ne čudi.

Više nema vjetra da podiže prašinu mojega bitka. Lahori su se zaledili na mozgu smrtnika. Skamenjena srca šapću, žudeći za spoznajom rascvjetanog straha bivanja.

Gdje su dani koji su mamili Pogrešku? Na svijetu više ništa ne griješi, više ništa nije. Svijet je balzamiran u Istini.

Od pusta znanja svijet je umro od anemije. Više nijedna kapljica krvi ne hrani klijanje. U krv se uvukla Informacija.

… Zgađen općim ishodom, čovjek stavlja šešir i ukrcava svoj prah za neki drugi svijet.

67

Kao da na ramenima nosimo svoje Ja, željno iščekujemo odvajanje od samih sebe i bježimo od vlastita identiteta kao od najvećeg bremena.

Ustajao zrak u našim plućima Božji je izdah: njegov nam se smrad penje do mozga i truje ga bolesnim beskrajem.

Zahvaćene božanskim raspadanjem, ideje gasnu sred toga toplog zadaha. I nikakva lirska glupost ne obavija nemilosrdnu  agoniju.

Neće li savjest proklinjati Ja? Neće li duh zadaviti razum?

Neće li budnost uškopiti nadu?

Duh sipa mržnju na onoga u kome prebiva, truje pojedinca koji želi biti više od pojedinca, u prah pretvara tvar na koju se oslanja. Ja je najveća žrtva, Ja je prokleto.

68

Da nema predosjećaja ljubavi i smrti, čovjek bi se dosađivao već u majčinu trbuhu i bez iluzija bi sisao besperspektivne dojke. No on potajice iščekuje ta dva iskušenja, još od kolijevke zamišlja svoj život. Ljubav se bliži, ljubav ispunjava godine. Ipak, kroz pukotine svoga zakržIjalog beskraja oči bjcže prema Nečemu drugom. Bolna znatiželja sažimlje vrijeme kojim se vučemo prema kraju.

Trenuci se zgušnjavaju: gusto vrijeme umiranja… Budući da na čistinama ljubavi otkrivamo konačnu tminu, zaljubljenost u sebi nosi dvojnost koja promeće strast u trule drhtaje. Vječnost u kojoj se goste crvi dvojnost je zaljubljivanja.

Ljubav nas ne može izliječiti od Nečega drugog.

A to Nešto drugo kobna je čovjekova strast. Kad ide do kraja, ta strast u našim dubinama otkriva nešto poput…strašne postaje znatiželje. Možda joj se naša jesen srca i ne bi priklonila da nije neposredni kapital, da ne moramo podnositi i pripadajuću dosadu. Zahvaljujući našoj stalnoj potrazi za Granicom, očaju zbog proizvoljnosti i gladi za pouzdanošću Smrt zaslužuje veliko početno slovo.

Jer ona je fikcija kojoj sve pripisujemo, ona je nepopravljiva banalnost vremena.

Za duh ona ne postoji više od bilo čega drugog. No on jepriznaje, jer ga na to tjera krv, stare istine, tradicije srca.

Duh se pokorava. Ja mu to nameće. Na taj način on fikcijama pripisuje i više nego što zaslužuju. Kadje već sve traži, zašto ne bi postojala?, pita se on sa skeptičnom odbojnošću.

Zašto lišiti čovjeka njegove najveće laži? Ako je želi, dobit će je. Kad već nije u stanju izmisliti udobnu pogrešku, neka se domogne mojega oružja ne bi li je obranio. Neka umre za Smrt!

… Tako razmišlja Duh, pa se odvaja od samoga sebe i smješta u tišinu.

69

Moja krivnja: orobio sam stvarnost. Zagrizao sam sve jabuke Ijudskih nadanja. Krišom pogledavam sunce…

Izjedan grijehom novine, i nebo bih izvrnuo naopako.

Dok sam zarivao zube u pregibe tjelesa i vrtio ideje u apstraktnim plesovima, tajne su mi umirale u ustima i mozgu.

Gdje je sok postajanja koji bi mogao okrijepiti bilo duha i srca? Za mnom ostaju tek pokojne kapljice, koje siju moju prošlost poput Mliječne staze besmisla. Disanje je razvrat. Tražim neokaljana tijela da u njih utrošim ostatak žara; tražim djevičanske umove da se po njima razmećem plamtećim umorom.

Da barem mogu ništavilu koje opija odsutnost svijeta dodati zvučno drhtanje svoje duše, gromkim mu glasom razderati tišinu i pustiti pošast svoje glazbe na njegovu pustoš! Da barem mogu biti duša praznine i srce ništavila!

70

Hoćeš li uspjeti ugušiti negativni usud koji te mori? Nikad!

Hoćeš li iskorijeniti bolest koja proždire ritam tvojega disanja? Nipošto.

Hoćeš li i dalje gorčinu osjetila uzdizati u bit svojih pitanja?

Uvijek.

Ne želiš li formulu nepopravljivosti iscijediti u blagost vjerovanja? Ni govora.

… U tvojoj krvi uživa talog zvan Nikada, u tvojoj se krvi otapa vrijeme, a obrnuta te litanija spašava od utapanja u iskupljenju. Vrag krišom ulazi u Božje oko, a ti mu slijediš i sjenu i trag…

Pariz, 1941-1944.

Oceni 5