Kako sam zavolio ljude robote

Dovoljno je bilo da tu ploču stavim pod mišku i već bih se osjećao bolje. Ispod ruke mi je vibrirao neki daleki privlačni svijet. Stajao sam na ulazu u OŠ „Braća Ribar“ u Školskoj 1. Išao sam u osmi razred i gramofon je bio moj najbolji prijatelj.

Željko je vidio da držim „Remain in Light“ ispod ruke i upitao me da li sam već preslušao novi album Talking Headsa „Speaking in the Tongues“? Htio sam mu reći da su mi Talking Heads važni, i nakon što sam otkrio Joy Division, Velvet Underground i XTC, no rekao sam, ni sam ne znam zašto, da ploču preslušao nisam, premda sam je zapravo čuo u emisiji „Po vašem izboru“ koju je vodio Dražen Vrdoljak.

- Imam ploču, rekao je, zašto ne bi došao popodne da je zajedno preslušamo?

Prije šest-sedam godina trenirali smo nogomet na pomoćnom stadionu NK Osijek u Gradskom vrtu, s crnom spidvej stazom umjesto atletske staze. Tada smo bili još djeca, nalazili bismo se na autobusnoj stanici ispred nekadašnje octare u Ulici Republike 17. Grad je iz crvenog gradskog autobusa blistao kao jutarnji voćnjak. Druga stanica je bio Gajev trg: u parku se nalazio izvanredan ali gotovo nevidljiv spomenik holokaustu „Majka i dijete“ čuvenog osječkog kipara Oscara Nemona, koji je odavno živio u Londonu i koji je, kako smo kasnije saznali, bio nezadovoljan izvedbom spomenika. Kao da netko holokaust želi prikriti. Nasuprot autobusnoj stanici, gradska tržnica, nastala na ruševinama Plečnikove isusovačke crkve. Putovali smo samo tri stanice Vukovarskom ulicom, no to je bila druga gradska arterija koju su presijecale najljepše osječke ulice, Radićeva, Beogradska, Zagrebačka, Keršovanijeva i Istarska. Iz autobusa bismo izašli na stanici Drvljanik odakle se vidio Radnički dom, kamo sam nekada s ocem išao na izložbe ptica, a bio je poznatiji kao mjesto kojem su se 1960-ih održavali plesnjaci na kojima su karijeru započeli Kićo Slabinac i Dado Topić. No tu su zgradu u međuvremenu srušili jer je navodno građane podsjećala na Hitlera i nacizam. Osijek je grad pun nevidljivih žrtava i ruševina. I naše nogometne karijere su bile srušene, jer ja nisam mogao smršaviti, a njemu je bolje išla košarka.

Željko je stanovao na sjevernoj strani Blok centra, u Kapucinskoj ulici, iznad Slavonske banke. Njegov otac Mirko često je putovao u inozemstvo, jer je bio zastupnik IBM-a u Osijeku. Glavnu riječ u kući imala je mama Smilja, bankarica u Slavonskoj banci.

Stan je izgledao kao golema jedrilica. Dječja soba nalazila se na južnoj strani palube s velikim dvorišnim balkonom, a u golemoj utrobi broda nalazile su se kuhinja, kupaonica, zahodi, niše, ostave i čitav labirint pomoćnih prostorija s blagovaonicom iz koje se penjalo u golemu dnevnu sobu. Stan kao da je nastao iz privlačnih kataloga koji su izlazili u pomodnim časopisima, istovremeno drukčiji od svih naših stanova, koji su bili ili socijalistički ili austrougarski. U središtu dnevne sobe stajao je golemi televizor i skupocjena hi-fi linija, i pomalo nehajan izbor ploča. Muzika iz filmova “Briljantin” i “Groznica subotnje večeri”, The Beatles, Stray Cats, Adam & Ants, The Stranglers i još neke ploče, i naravno Talking Heads, uključujući prva dva albuma.

Ja sam baš patio za albumima Talking Headsa „1977“ i „More Songs About Buildings and Food“, o kojima sam dotada više čitao nego što sam ih slušao. Znao sam tek par pjesama koje su u koncertnim verzijama bile objavljene na dvostrukom albumu „The Name of This Band is Talking Heads“, a tu sam ploču kupio čim se pojavila u Jugotonu. „1977“ i „More Songs About Buildings and Food“ sam zamalo kupio jednog ljeta u tršćanskoj prodavaonici ploča, no u zadnji čas sam se predomislio i kupio ploče „Foreign Affairs“ i „Heartattack and Wine“ Toma Waitsa.

Članovi Talking Headsa kao da su došli s izložbe ili sveučilišne knjižnice, što je pristajalo njihovoj muzici.

Nitko im nije određivao što i kako treba čitati i slušati. Muzika nije bila izraz nekog svakodnevnog uličnog ili ekstremnog iskustva, već sposobnost da se kreativno živi u umjetnosti. Talking Headsi nisu bili borbeno i rušilački raspoloženi kao drugi punk bendovi, što je često izgledalo kao parodija, oni su više željeli protumačiti ono što su vidjeli na svoj način.

Neobično da su Talking Headsi, iako artificijelni, zapravo bili običniji i jednostavniji od drugih novovalnih ili punk bendova. Pričali su o sebi i svijetu, što ih je činilo drukčijim i artificijelnim. Spajali su afričke ritmove s plesnom glazbom, elektronikom i novim valom, nakon što su eliminirali što im se činilo suvišno, tako da je njihova muzika bila jednostavna, ritmička bez otrcanih klišeja, plesna, ali daleko od svjetlucavih disko kugli, daleko od obične rock lirike, iako su im tekstovi bili pjevni i melodični. Talking Heads bio je prvi bend koji se nije obraćao svima nego baš meni. Slušao sam Talking Headse i pomišljao da razgovaram s poznanikom u sobi.

U knjizi „Punk“ Darko Glavan piše da „talking head“ u američkom slengu označava „TV spikere i komentatore, kadrirane nešto iznad struka, koji, besprijekorno odjeveni, informiraju i izvještavaju o najraznolikijim događajima“. Ideal „talking heada“ ili „čovjeka-robota“ Glavan je pronašao u voditelju Nedjeljnog poslijepodneva Miroslavu Levaku. Jedino što se voditelj zagrebačke televizije nije se zvao Miroslav Levak, već Vladimir Levak, a zagrebački TV voditelji najavljivači i spikeri nisu bili „ljudi-roboti“. Za američke TV novinare naravno nisam mogao znati jesu li „ljudi-roboti“ ili ne. O robotima smo ponekad raspravljali – kratko doduše – jer ih nitko nije shvaćao ozbiljno, jer nitko nije vjerovao da bi mogli zamijeniti ljude čak ni u najjednostavnijim poslovima, što se pokazalo netočnim. Ideju čovjeka-robota prije bih, naravno, povezao s grupom Kraftwerk i pločom Man Machine nego s Talking Headsima.

Spikeri, TV voditelji i najavljivači u 1970-ima, pa čak i u 1980-ima, pogotovo spikeri TV Zagreba s kojima smo odrastali u Osijeku, nisu bili bezlične kreature koje su mehanički izgovarale neki tekst, čak ni kad su izgovarali najobičnije vijesti. Robote sam zaista drukčije zamišljao. Za mene su roboti bili uglavnom igračke, što mi je i bila prva asocijacija kad sam pročitao da je Vladimir, odnosno Miroslav Levak čovjek-robot.

Ipak, mogao sam zamisliti Vladimira Levaka kao plastičnu igračku koja se mogla kupiti u Supermarketu na odjelu dječjih igračaka. I Supermarket je već bio zapaljen i srušen i odjel igračaka je još plamtio u našem sjećanju. Levaku-igrački bismo vjerojatno najprije otkinuli glavu, zato što je bio simbol ljudske smirenosti i statičnosti kakvu se u Osijeku viđao posvuda. Vladimir Levak je bio Svatković s neobičnim okvirom za naočale i savršenom dikcijom. Mama je rekla da je Vladimir Levak iz Osijeka i da ga je povremeno viđala na korzu i ja sam ga držao Osječaninom i nakon što sam saznao da je rođen u Batini. Levak je, poput Olivera Mlakara, Ljube Jelčića i Silvija Huma, bio jedan od plejade osječkih spikera, voditelja i najavljivača koji su uradili nacionalnu karijeru i ja sam uvijek bio ponosan jer me, kad god bih ga kasnije vidio na televiziji, podsjetio na Talking Headse. Osijek je bio grad bez pisaca, punk i novovalnih bendova, ali je barem imao TV voditelje i spikere.

Na Željkovom SHARP-u presnimio sam Talking Headse na bijelu TDK kazetu koju još čuvam. Vozio sam se biciklom Gornjim gradom i slušao Talking Headse na walkmanu. Činilo mi se da lebdim. Dok sam slušao pjesme „Girlfriend Is Better“, „Slippery People“, „Swamp“ i „This Must Be the Place (Naive Melody)“ grad mi se činio ljepšim, boljim i nasmiješenijim. No, Talking Heads, pomislio sam, zapravo su igračke iz Supermarketa: debeljuškasti nasmiješeni bubnjar Chris Frantz, sitna plavušica Tina Weymouth, frčkavi Jerry Harrisson i veliki drveni lutak David Byrne.

*Odlomak iz knjige „Longplej“ (Buybook, 2020) prenosimo sa dozvolom autora