Kako se boriti protiv negacionizma

Prije nego pokušam izložiti kako se boriti protiv negacionizma, čini mi se da dugujem objašnjenje zašto sam se zainteresirala za tu temu, odlučila joj posvetiti vremena i energije. Naime radi se o tome da nakon završetka studija književnosti na Sorboni, živim više od trideset i pet godina u Parizu, gdje se uglavnom bavim pisanjem i prevođenjem. Francuski sam državljanin.

Prošle godine bila sam zapanjena i ogorčena nakon vijesti o odluci Švedske akademije da dodijeli Nobelovu nagradu za književnost Peteru Handkeu, opće poznatom zbog javne podrške ratnim zločincima osuđenim u Hagu, Miloševiću, Karadžiću, Mladiću; zbog ruganja, ismijavanja majki i žena žrtava srebreničkog genocida.

Napisala sam otvoreno pismo Švedskom kralju, moleći ga da odbije uručiti nagradu jednoj takvoj osobi pa ma koliko on bio nadaren i zaslužan za književnost. Moj glavni argument je bio da će Nobelova nagrada osigurati nobelovcu kredibilitet i omogućiti širom svijeta širenje opasnih ubjeđenja i suludih ideja.

Istakla sam na koncu da postoji realna mogućnost da se protiv Švedske akademije pokrene krivična istraga jer su de facto saučesnici negacioniste, budući da je u pravosuđe više zemalja Evropske unije ugrađen zakon protiv negacionizma.
Nisam dobila odgovor iz Stockholma osim kratke poruke pristigle iz Švedskog Instituta u Parizu da razumiju moju ogorčenost, ali da je Akademija privatna institucija i da država nema pravo uplitati se u njen rad i odluke.

Moji prijatelji i kolege smatrali su da nije bilo nikakve šanse da se moja molba ostvari i donese neki rezultat. Naravno, to mi nije bilo novost, jer nisam naivna, niti jučer rođena. Uprkos svemu, uvjerena sam da je važno protestirati, izraziti osjećanja nezadovoljstva, ljutnje i neslaganje protiv cinizma, nepravde i prezira čak i znajući da to neće uroditi plodom.

Nakon što sam objavila pismo švedskom kralju na više portala i na Facebooku, dobila sam brojne poruke od nepoznatih osoba iz Bosne koje su bile sretne da je neko stao u njihovu odbranu, usudio se napasti bezdušnog negatora srebreničkog genocida, kao i instituciju koja mu je dodijelila jednu od najprestižnjih svjetskih nagrada.

U čemu se sastoji fenomen negacionizma? Koje su mu svrhe i ciljevi?

Prvenstveno sljedeći: negiranje realnosti, odbijanje činjenica, poricanje istine, nepriznavanje krivice za počinjena zlodjela, osporavanje odgovornosti. Radi se o sastavnim i neodvojivim elementima genocida, unaprijed planiranog i svjesnog poduhvata istrebljivanja jednog naroda ili uništenja jednog njegovog dijela. Zamisao o istrebljenju je iracionalna, stalna, uvijek tinja i živi.

Svrhe negacionizma su mnogo brojne. Jedna od njih je krivotvorenje historije i stvaranje zbrke u povijesti. Cilj je umanjiti odgovornost krivaca, zaštititi ih.

Zatim, na drugi način nastaviti s mučenjem žrtava, produžiti im patnju. Održavati kod pristalica stalnu spremnost za buduće istrebljivačke poduhvate.

Negacionizam ostvaruje bliske veze kod zagovornika genocida koji priželjkuju i sanjaju o reprizi.

Negacionizam pothranjuje i potstiče ekstremne pokrete i grupe, jednako kao i rasizam, islamofobija, neravnopravnost žene prema muškarcu...

Ustanovljeno je da je novozelandski terorist iz Christchurch-u vozeći se ka džamiji s idejom da ubije što veći broj vjernika slušao pjesme koje su slavile Karadžića, a da je norveški ubica Breivik bio odličan poznavalac tekstova srpskih ekstremista.

Negacionizam služi za održavanje kondicije i morala gubitnika.

Da ih utješi i uvjeri da će se njihova zločinačka namjera ostvariti u budućnosti.

Da preživjelima nanese dvostruko mučenje i patnju.

Moćni otrov negacionizma razara polagano, širi se u neprimjetnim dozama, truje podmuklo. A s psihološkog stajališta, on osigurava zločincima da ne polude.

Negacionizam se manifestira paralelno i tokom odvijanja genocidnog čina

U Srebrenici naprimjer, važne i hitne preokupacije ubica i njihovih zapovjednika su bile što prije i bolje zamesti tragove počinjenih zločina; razbacati grupne grobnice na što više lokacija, preorati posmrtne ostatke buldožerima, često premještati, pomiješati leševe, pa na taj način spriječiti identifikaciju, uspostavljanje brojčanog stanje žrtava, onemogućiti i usporiti istrage neophodne za predočavanje optužbi kod lokalnih i međunarodnih sudova.

Nije lahko niti jednostavno suprotstaviti se negacionizmu. Negacionizam izjednačuje žrtve i dželate, njegov intenzitet se ne smanjuje, broj negacionista neprekidno raste. Većina su obični ljudi, drugi su intelektualci, historičari, univerzitetlije, a među njima puno je i slavnih osoba, književnika (već spomenuti Handke), redatelj Emir Kusturica i mnogi drugi.

Skrivajući se iza štita zakona koji garantira slobodu izražavanja i zabranjuje osudu ličnog mišljenja, nesmetano šire otrov negacionizma. Ravnodušni i cinični žiriji umjetničkih i kulturnih festivala dodjeljuju im nagrade, obezbjeđuju maksimalnu medijsku pažnju.

U julu 2020., tokom obilježavanja srebreničkog genocida u Ulici Srebrenice (Rue de Srebrenica) koja se nalazi u dvadesetom arondismanu, srela sam prijatelja Jacques-Oliviera Davida. Rekao mi je da redovno učestvuje u tradicionalnom maršu mira Potočari-Tuzla, a da pored toga financijski pomaže jednu nezavisnu školu u Novoj Kasabi.

Objasnio mi da je to škola koju su osnovali roditelji jer im je prekipilo i ne žele više da im djeca budu trovana udžbenicima i školskim programom Republike Srpske. Inače, Jacques-Olivier radi kao pedagoški koordinator Memorijala za Holokaust u Parizu.

Iz razgovora s njim i sa književnikom Jean Hatzfeld autorom mnogobrojnih knjiga na temu genocida u Ruandi, o ratu u Bosni i u Hrvatskoj, saznala sam veliki broj korisnih i relevantnih informacija o negacionizmu. Ovom prilikom im se obojici od srca zahvaljujem.

Kako se konkretno boriti protiv pošasti negacionizma i krivovotvorenja historije?

Evo nekih od ideja:

– Graditi memorijale za odrasle, za djecu, za silovane žene i djevojke

– Muzeje, kao što je npr. Warchild Museum (Muzej ratnog djetinjstva), Sarajevo

– Podizati spomenike, zidove s imenima žrtava i pravednika, biblioteke, kulturne centre, parkove, česme

– Postavljati ploče na škole s imenima djece nastradale u ratu od 1992. do 1995.

– Raditi na tome da ulice, mostovi, centri za mlade, sportski klubovi nose imena bh. gradova, ostalih geografskih toponima

Organizirati:

– Komemoracije

– Konkurse, izložbe (Safet Zec!), nagrade za slike, knjige (dobre!), filmove, prijevode (kvalitetne)

– Svjedočenja tokom susreta s preživjelim zarobljenicima logora razasutim širom BiH i diljem svijeta;

– Posjete logorima (Omarska, Keraterm, i ostale…)

– Pomagati financijski bivše logoraše i invalide

– Javno prikazivati dokumentarce, serije, igrane filmove, primjerice filmove Jasmile Žbanić (Grbavica, Quo vadis, Aida ?), Snijeg, Aide Begić, In the Land of Blood and Honey, 2012, autorice Angeline Joly; Warriors, 1999, britanska serija o etničkom čišćenju u BiH, autora Petera Kosminsky.

– Seminare, kurseve o tome šta je negacionizam: za nastavnike, policajce, sudije, pravnike, studente

– Lobirati da se u BiH i svuda gdje živi bh. dijaspora izglasa ZAKON koji osuđuje i smatra krivičnim djelom potsticanje mržnje, veličanje, podrška i pohvala zločina protiv čovječanstva

Apeliram na brojne članove dijaspore u Danskoj i Skandinaviji, da se angažiraju u borbi protiv negacionizma na onaj način koji im odgovara. Nadam se iskreno da će razmisliti o svemu ovome, reagirati i prihvatiti neku od mojih sugestija i prijedloga. Obraćam im se također s molbom da masovno učestvuju u inicijativama za obilježavanje i potsjećanje genocida u Srebrenici (a on je zapravo samo vrh ledenog brijega genocida u BiH!)

Neka se sjećaju i ne zaborave na stradanja stanovnika opsjednutih gradova, logora gdje su mučeni i ubijani civili, silovane žene i djevojke, na satiranje bh. kulture i kolektivne memorije požarima izazvanim u Nacionalnoj biblioteci, Orijentalnom institutu, bombardiranjem Starog mosta u Mostaru, itd.

I nikad ne odustajmo od borbe protiv negacionizma!

*Prenosimo sa portala BH Glas sa dozvolom autorke