Kako se kalila riječka rock-scena

Prolazeći nedavno kraj nebodera negdašnjega socijalističkoga novinskog giganta, NIŠPRO-a Vjesnik, u koji su danas smještene redakcije Europapress Holdinga, a na vrhu se, umjesto stamenih crvenih slova s imenom "Vjesnik", kočoperi natpis "Jutarnji list", sretoh Krešimira Fijačka, glavnog urednika toga detroniziranog dnevnika s vrha nebodera. Žali se kako je danas novine iznimno teško raditi jer je sve manje čitatelja. Pojašnjava da su ljudi u tolikoj vremenskoj stisci da informacije dobivaju gotovo isključivo putem televizije i radija, u boljem slučaju preko teleteksta i Interneta. Dakako, troškovi života pritom određuju i izbor nekupovanja novina, ali ono na što se Fijačko osobito žali jest porazna činjenica da djeca i mladi sve manje čitaju, a sve se više bave video-igrama ili pasivnim gledanjem televizije.

Prije deset godina Fijačko je prvi put preuzeo Vjesnik i nije imao takvih briga. Novine su bile tražena roba, a liberalizacija tržišta omogućila je da većina poželjnih inozemnih tiskovina stigne u kiosk do vašeg stana. Tada me to užasnulo, jer su takvi magazini odjedanput izgubili na svojoj važnosti. Ako su se dotad i mogli nabavljati, onda je to bilo na specijaliziranim mjestima, ali mnogo su cijenjeniji bili primjerci kupljeni u Trstu, bez obzira je li posrijedi talijanski ili britanski magazin. Doći iz Trsta s posljednjim brojem magazina The Face, to je značilo priključiti se na svjetske modne i lifestyle trendove, razrađivati vlastiti styling prema zakonitostima kakve je takav magazin diktirao. U trenutku kad je The Face početkom devedesetih završio u kiosku okružen erotskim skandinavkama, čoko-bananama i ženskim čarapama, izgubio je na ekskluzivnosti, kao i ostali inozemni magazini. Njihova relevantnost zaustavila se isključivo na čitalačkoj razini.

Prije dvadeset godina, inozemni magazini imali su još žešći naboj. Doći do novog broja New Musical Expressa ili Melody Makera, ili pak do novog broja Photoa ili Playboya, koji nisu bili na pultu, nego su se skrivali na polici iza prodavačice Mande, na središnjem riječkom kiosku, vis-a-vis s jedne strane Slavičine "Paprike", a s druge "novog Kraša". Tih nekoliko primjeraka koji bi došli u Rijeku (a ta praksa trajala je nekoliko mjeseci, no ostavila je neizbrisiv pečat na konzumente, među kojima je i potpisnik) razgrabljeni su u par sati i bez obzira na triput veću cijenu od sukladnoga glazbenog tiska s ovih područja (Džuboks, Rock), domoći se do primjerka takve novine, značilo bi napraviti velik korak u proširivanju kozmopolitskih vidika.

Tekstovi i fotografije iz tako nabavljenih novina umnogome su utjecali na tijekove na riječkoj rock-sceni, koja u to doba uopće nije zaostajala za svjetskim dometima. Kopiranje imidža, od frizura do odora aktualnih svjetskih pop-zvijezda (a ne treba u kontekstu toga zanemariti činjenicu da je Riječanka Jadranka Šegota šivala jakne za pop megazvijezde tog doba, članove grupa Duran Duran, KajaGooGoo i Eurythmics), kao i jednostavno preuzimanje načela da je u glazbi mnogo bitniji stav i izraz od instrumentalističkog umijeća posve su sigurno izvorišta informacija tražili u NME-ju, MM-u ili barem u Džuboksu, Rocku te omladinskoj štampi, ponajviše u Valu i Poletu.

Aktualna medijska pompa o snimanju dokumentarnog filma o novom valu Igora Mirkovića, te popratno povampirenje novovalne scene i zagrebački nastupi Filma, Haustora, U škripcu, Zvijezda i ostalih rock-posada iz toga doba svakako su dobrodošao pokušaj da se realno osvijetli taj iznimno bitan segment hrvatske kulture, važnost kojega raste iz dana u dan. Pritom je bitno naglasiti kako je Rijeka bila jedan od bitnih središta takve kulture. Jer, novi val nije bio samo glazbeni pravac, posrijedi je bila i kultura, koja je silnu energiju crpla iz inozemnih izvorišta, transformirala je i podastrla u punoj silini, koja, očito traje i danas. Dobar dio ondašnjih pjesama kao hitovi funkcioniraju i danas, što valja zahvaliti kvaliteti koja je uspješno probila vremenske okvire.

Jedan od primjera svakako je način na koji je, uz Beatlese najutjecajniji rock band svih vremena Ramones formirao tijekove na gradu pod Učkom. Nedavno preminuli osnivač toga banda Dee Dee Ramone napisao je skladbu "Chinese Rock", posvećenu dilanju droge i problemima s heroinom za Johnnya Thundersa i Heartbreakerse, a kasnije je pjesmu snimio i njegov matični band. Obojica su, indikativno, umrla od predoziranja heroinom. No, pjesma je inspirirala članove riječkih Parafa, koji su preuzeli glavnu glazbenu temu, pa nakalemili svoje stihove na nju i tako je nastala pjesma "Rijeka", po mnogočemu signifikativna.

Posrijedi je pjesma koja se nalazi na prvom punk singlu (s B-strane nalazi se pjesma "Moj život je novi val", što je bilo prvo spominjanje novog vala kao glazbenoga i kulturološkog termina) na ovim prostorima. Omot singla krasi fotografija basista grupe Zdravka Čabrijana, koju je snimio Dražen Kalenić na Boom festivalu i vjerojatno predstavlja najpoznatiju i ponajbolju hrvatsku rock fotografiju. "Rijeka" je (snimljen za Založbu kaset in plošč RTV Ljubljana) svojim stihovima posve uzdrmala kulturni estabilishment i tako je singl dobio porez na šund, pa je stajao ondašnjih 35 dinara, umjesto 22 koliko je bila uobičajena cijena singla.

"Živim u Rijeci / u divnome gradu / živim u rupi / najdubljoj u Jugi / šminkerica, kurvi / pijanica, lupeža / frikova i punkera / pun je grad, pun je grad / Rijeka boluje / Rijeka je zaražena / zarazila je šminka / zarazio je Trst", stihovi su koji su u to doba očito bili prilično provokativni, a vjerojatno i danas mogu izazvati dizanje obrva onih koji vjeruju u romantično ozračje grada i formacijski pripadajućih srcedrapateljskih pjesama za puštanje na radiju nakon pobjede NK Rijeke.

Revolt tinejdžera naoružanih osnovnim setom rock-instrumentarija zapravo jest svojevrsno riječko iščitavanje inozemnih kulturoloških trendova u to doba, ali sasvim sigurno, kao što je punk u svijetu bio revolucijom, slično se dogodilo i na ovim prostorima.

I u vizualnom smislu, neki su riječki rock junoše imali veliku inspiraciju Ramonesima. Tako je npr. Damir Martinović Mrle, tadašnji basist Termita s dugom kosom, izlizanim trapericama i crnom kožnom jaknom dugo godina izgledao kao da je upravo ispao iz tog banda. Termiti su bili iznimno čvrsta rock družina, koja je svojim koncertnim nastupima dosizala furioznost Ramonesa, pa stoga ne čudi da su upravo u inozemnom tisku proglašeni najboljim europskim rock bandom.

New Musical Express često je slao novinare u istočnu Europu, tako da su se sukcesivno pojavljivali afirmativni tekstovi o ovdašnjim snagama, od Idola koji su proglašeni četvrtim bandom po kvaliteti 1981. do napisa o splitskim heavy metalcima Lord Of The Darkness, u kojima je bas svirao današnji prvak narodnjačkog trasha u Hrvata Siniša Vuco. Među takvim napisima svoje mjesto dobili su i Termiti.

Zapravo, nije teško pronaći uzroke takvog međunarodnog priznanja. U doba kad nije bilo Interneta i kad je sintetička glazba bila tek u povojima na amaterskoj razini, reinterpretacija onoga što se vani događa nužno je izvlačila i one autorske parabole svih tih tinejdžera koji su na taj način poželjeli iskazati svoj stav. Kako je u Rijeci oduvijek bilo manjka zabavnih sadržaja za mlade (pet kina u to doba i dva kluba nikako nisu mogli zadovoljiti potrebe mladih), onda su oni sami morali smišljati kako će aktivirati svoje slobodno vrijeme. I tu treba tražiti natruhe originalnosti riječke rock-scene koja je bila esencija, koncentrat. U Zagrebu je bilo gotovo isto toliko novih atraktivnih rock-formacija, ali i nekoliko puta više onih čija je uvjerljivost bila kudikamo manja, ali su zahvaljujući logističkim mehanizmima dolazili do boljih prilika za svirke ili isto tako do mogućnosti za snimanje ploče, za što je većina riječkih rock posada iz tog doba ostala zakinuta.

Ono što je danas gotovo nevjerojatno jest gotovo posvemašnja vizualna minorizacija na televiziji. Nije bilo specijaliziranih glazbenih emisija, tako da su se rokeri švercali po dječjim emisijama "Niko kao ja" ili u posebnim prilozima mastodont-serijala kao što je "Nedjeljom popodne". Zanimljivo je kako je onda, u službenoj najavi emisije grupa Mrtvi kanal najavljena kao Mrtvi kapital. Dobro su i prošli, jer je Lačni Franz bio najavljen kao Lančani Franz, što, zapravo prilično precizno govori o želji urednika s televizije da novim snagama osvježe program, no ono što oni rade bilo je prilično nerazumljivo. Tako su, zapravo, nastupi riječkih bandova na televiziji bili iznimno rijetki.

Spotovi također, a inspiracija se trebala tražiti u klubu Palach, gdje su održavane video večeri, odnosno na velikom platnu prikazivali su se spotovi presnimljeni s tadašnje popularne satelitske glazbene postaje Music Box. Također, novi spotovi mogli su se pogledati na RAI UNO, u emisijama "Discoring" ili "Mister Fantasy". Na taj način su također pristizale informacije o glazbenim i modnim trendovima, a činjenica da je bilo malo spotova koji su studiozno pravljeni također je pomogla nekim protagonistima s riječke rock-scene.

Na koncu, nije nebitno istaknuti i mjesto gdje su informacije razmjenjivane, a to je bila kavana i terasa hotela Kontinental, na kojoj i dan-danas obitavaju neki izgledom neizmjenjeni likovi tadašnje omladinske supkulture.

Melody Maker više ne postoji, NME, koji je od crnobijelog izdanja sasvim prešao na kolor, može se nabaviti na raskošnim bijelim, preuređenim vitrinama u onoj istoj, nekad Vjesnikovoj, a danas Tiskovoj trafici, koja je uz to pod video nadzorom, na HTV-u ima više spotova nego ikad, informacije o novim galzbenim trendovima trenutačno su dostupne putem Interneta, a Ramonesi su se raspali 1996., dok su lani i ove godine umrla dvojica utemeljitelja banda. Sve to, očito, nije baš utjecalo na te likove pred Kontom i u ovoj današnjoj virtualnoj pijavici koja odnosi realnost, kada se sve manje čita i misli, a sve više pasivizira pred elektronskim napravama, činjenica da ti čuvari ograde kod Konta i dalje postoje, svakako veseli na određen način. Kao što je danas od svih nosača zvuka prodaja porasla samo izumrlim vinilima, tako i tim momcima koji se 20 godina nisu promijenili svakako valja skinuti kapu.

Vjerojatno, naime, skrivaju negdje svoju kolekciju glazbenih novina i žive u boljoj prošlosti o kojoj se danas snimaju dokumentarci.

* Tekst objavljen 2008. godine u štampanom izdanju „Sušačke revije“. Ovo je njegova internet-premijera