O ženama i kravama
Flmz 01 S

Photo: IMDb

Kako se kali(la) žena kao politički subjekt

Sumnjam da bih ikada bez Nebojšinih tekstova i predavanja uspjela reinicirati sada opet rastući entuzijazam za iščitavanje reprezentacija identiteta na filmu 1950-ih, što sam si zadala u zadatak još  2007. godine u okviru vlastitog istraživačkog i kustoskog projekta ‘Narativne strukture i pojam subjekta: prostor identiteta u hrvatskoj kinematografiji sredinom XX. stoljeća’. Tada je, osim toga, i samo lociranje odnosno dostupnost filmova predstavljalo problem – danas je većina filmova tog razdoblja dostupna na youtube i dailymotion kanalima, koji su tako preuzeli ulogu filmskih arhiva, što je samo po sebi jedna vrsta ogromnog paradoksa institucionalnih kultura nedoraslih država koje su međusobnim krvljenjem proizašle iz SFRJ.

Uz to, danas, skoro desetljeće pametnija, analizu identitarnih politika na filmu u jugoslavenskoj kinematografiji ne bih nikako ograničila samo na našu republiku-koja-to-još-nije. I to, opet, zahvaljujući uvelike i Nebojšinim intrepretacijama.

Tako je prošlotjedno Nebojšino predavanje (maj 2016) na Institutu za etnologiju i folkloristiku, uz kolegijalnu podršku filmologa Nikice Gilića, bilo još jedna prilika da se opetovano infišam u klasični jugoslavenski film.

Momci su predavanje nazvali O ženama i kravama: rod i selo u klasičnom jugoslavenskom filmu, što nije nikakav neuspio pokušaj duhovitosti, već jednostavno i direktno podsjećanje na ono što je zaključila i feministička začinjavka Lidia Sklevicky: ženama se u povijesti Jugoslavije posvećivalo manje pažnje nego konjima, a u razdoblju neposredno nakon drugog svjetskog rata još uvijek se njima i trgovalo, kao kravama ili kozama.

Među filmovima kojima su nam ocrtali prežitke tradicionalnih partijarhalnih modela u novonastalom društvu koje se osovljavalo na noge ubrzanom industrijalizacijom i izgradnjom, agrarnom reformom, elektrifikacijom (i kinofikacijom), nalaze se Kameni horizonti (1953, režija: Šime Šimatović), film koji je “istovremeno blizak i socrealizmu i neorealizmu”, kako su istaknuli Jovanović i Gilić; zatim Djevojka i hrast (1955, režija: Krešo Golik), ekspresionistička elegija u kojoj “kamenjar nije samo setting, već protagonist, landscape“, navodi Jovanović; Svoga tela gospodar (1957, režija: Fedor Hanžeković), prema predlošku Slavka Kolara, situacija u kojoj mladić ženi šepavu djevojku (maestralna uloga Marije Kohn) samo zato što je u zamjenu za tu žrtvu njegova obitelj dobila kravu; te Vlak bez voznog reda (1959, režija: Veljko Bulajić).

Upravo ovaj posljednji film referira direktno na kolektivne sudbine čitavih sela, odnosno agrarnu reformu, uprizorujući migraciju sela Dolac u Dalmatinskoj zagori u baranjsko selo Topolovo. Tijekom putovanja vlakom, prateći sudbine nekoliko protagonista, odvija se niz drama patrijarhalne opresije – nasilje nad suprugama i kćerima, dogovoreni brak (pri čemu je mlada ‘kaparena’ u dobi od 13 godina), ali i post-ratne traume. Jedan od protagonista, mladi Nikolica, koji na samom početku putovanja navlači T-majicu s engleskim natpisom koja je stigla u savezničkim paketima, u jednom trenutku doživljava gotovo padavični napad, koji je djelomično posljedica stravičnog gubitka oba roditelja koje je osvećivao nebrojenim rafalima i krvlju neprijatelja.

Kako zaključuju Gilić i Jovanović, konflikti predmodernog i patrijarhalnog, s jedne strane, i modernog i egalitarnog, s druge strane, “gotovo se u potpunosti rješavaju” u filmu Prekobrojna (1962, režija: Branko  Bauer).

Prekobrojna je film čija se radnja odvija na jednoj od smjena radne akcije građenja autoputa ‘Bratstvo i jedinstvo’, pri čemu pratimo postepenu emancipaciju seoske djevojke Ranke (jedna od prvih uloga Milene Dravić), koja, iako se pridružila radnoj akciji samo zato da bi bila uz svog momka Mikajila (prva uloga Ljubiše Samardžića), na kraju balade odlučuje da je za nju ipak bolje da ostane još jednu smjenu i izuči temeljito krojački zanat kako bi lakše upravljala vlastitim životom, nego da krene za njim.

Jedna od najdirljivijih scena filma (a dirljivost je zasigurno jedna od najvećih motivacija za gledanje ovih djela klasičnog razdoblja, karakteristika socrealizma i neorealizma koju je modernost tijekom godina postepeno brisala) jest kada Ranka navuče brigadirsku uniformu i pita ekonoma koji je pažljivo zapisao što joj je sve dao (“jedna košulja, jedne hlače,…”): “A jesam li sada brigadirka, kao i Mikajilo, ravnopravna?”, na što ekonom otpovrne: “I po zakonu, i po Ustavu”.

Eh, da. Možda danas možemo špekulirati s time, kao što je to prije neki dan učinio Buden, kako su ustavi blentavih državica koje su većma prokockale nasljeđe socijalističke Jugoslavije tek “post-historicistička bajka”, međutim, ne odbacujmo tako olako konstitutivne dokumente koji ipak, još uvijek, imaju potencu garancije jednakosti među ljudima, rodovima, narodima i narodnostima.

I nadasve, potencu emancipacije žene kao političkog subjekta.

*Prenosimo s prijateljskog portala VoxFemiae; objavljen u maju 2016. godine

Oceni 5